Izrael Mon Amour Dnevnicki Putopis 4

Sećanja

Ljubo R. Weiss

IZRAEL MON AMOUR

Dnevnički putopis (4)

23. 07. 1971.

Nakon dugo vremena - kasnije ustajanje! Dobili i slobodan dan, dan za ljenčarenje, učenje, slušanje muzike, pisanje razglednica, plivanje na bazenu. Čitam, prelistavam «Tatsachen ueber Israel» (Činjenice o Izraelu) knjižicu s mnoštvom podataka i monografiju Dagmara Nicka: ISRAEL - GESTERN UND HEUTE, (Izrael - jučer i danas), s fotografijama i također, podacima o Izraelu. U Izraelu živi oko 2 700 000 stanovnika, koji nastanjuju površinu od 20 677 kv. km (bez nakon rata 1967 zaposjednutog teritorija). Najviši planinski vrh je Meron s 1 208 metara visine. Gradski živalj čini oko 70% stanovništva, 80 000 Izraelaca živi u kibucima. Najvažniji gradovi su Jeruzalem, Tel Aviv s Jaffom, Haifa, Ramat Gan, Petah Tikva, Beer Ševa, Natania, Herzlia. ..Najniža točka: Sodoma na Mrtvom moru, 395 metara ispod morske površine. Najvažniji izvozni proizvodi: citrusi, dijamanti, voćni sokovi, kemikalije, tekstil, cement.

Košarka, zanimljivi dokumentarni filmovi, diskoteka. Sonja F. prava je plesačica. Erev šabat je i ostajem budan do jedan iza ponoći.

24.07.1971. Šabat

Na nogama tek oko devet sati. Danas je Šabat, dan kada se ne radi, sedmi dan u tjednu. Prema propisima židovske vjere, sedmoga dana u tjednu, u subotu, nije dozvoljen nikakav rad - glavi kuće, ženi, djeci, svim ukućanima, pa čak ni robovima. Često znam reći da Židovi ništa drugo nisu dali kulturi i civilizaciji, time što su odredili jedan dan mirovanja, odmora u tjednu, a ostvarili su jednu od najvrednijih tekovina, pogotovo ako se uzme da je to vrlo napredna ideja i praksa. Spoznalo se da čovjek nije samo tijelo nego i duša koja ima potrebu da komunicira s Adošemom. Ortodoksni vjerski propisi o strogom mirovanju subotom od osnutka države do danas nailaze na otpor kod Izraelaca modernijih shvaćanja i postoji stalna napetost između konzervativaca i tzv. reformista, odnosno liberalno orijentiranih građana Izraela. Šabatom se može prespavati i doručak. Mira, Leo, Rašo, malo košarke. Mihael iz Caracasa ne prestaje zabavljati društvo svojim hippy pričama.

U posjetu još jednoj obitelji u kibucu (Tamin).Nekada su takvi razgovori korisniji nego predavanja, knjige, brošure. Životna iskustva ljudi u kibucu su takva da bi slijedeći sudbinu svake porodice bilo moguće - snimiti film! Ne znam nije li to dio organiziranog nastojanja da nam objasne način rada i život u kibucu, ili slučajnost. Govore nam: «Osvjetlajte naš obraz, radite bar djelomično kao što smo mi nekad radili! Ovo što je vama danas neizdrživo i vrlo naporno, nama bi bio posao za šalu. I još smo k tome često imali glavu u torbi strahujući od napada starosjedilaca odnosno Arapa. Velik broj njih se obogatio prodajući nam nekvalitetnu zemlju - močvarnu, kamenitu, pjeskovitu - koju smo trebali godinama pripremati da bi postala plodna. Mnogi su se pioniri razboljeli - od malarije, trahoma, tifusa do tko zna još kakvih bolesti - nespremni na enormne psiho-fizičke napore. Mi smo izdržali, izdržite i vi kojima je sada lakše nego nekada nama!»

Poslije večere s veselim društvom u mjestu Tivon. Mihael otkriva svoje drugo ime - Miguel, tu je i Leo, Mira, dvije Engleskinje. Pivo nas opušta i naklapamo koješta. Puštamo da nas Miguel uvjeri kako postoji kraći put do kibuca i po mjesečini, neravnim putem bauljamo do kibuca. Pridržavamo jedan drugoga da netko ne bi pao, ili se izgubio. Dobre volje stižemo do odredišta i sretni da smo prošli ovaj avanturistički put «bez gubitaka», prihvaćamo prijedlog hipijevca Miguela: idemo na bazen, na noćno kupanje! Prije toga dolazimo do naših baraka, uzimamo plahte, i kako nam je objašnjeno, kupaće gaćice, ručnik(ručnik nije obavezan, obrisat ćemo se plahtama, ako nema ručnika!). Zatim se pokrivamo plahtama i poput bijelih vampira kibučkim stazama spuštamo se do bazena. Navodno, ove plahte nisu naš izum: prije nekoliko godina tako je jedna grupa iz Švedske išla na noćno kupanje, a plahte su služile da se nakon kupanja umotaju u njih kako se ne bi -prehladili! Neki od članova kibuca protestirali su tada, a i sada nisu oduševljeni «vampirima» no, toleriraju taj mladenački hir uz komentar: «Mladi-ludi!» A da su znali da ta ponoćna kupanja i nisu sasvim bezazlena vjerojatno bi ih zabranili, no kako u njima nisu sudjelovala njihova djeca, nisu se puno brinuli. A možda je ovo što se nama događalo bila iznimka, a ne pravilo - Miguela nije imala svaka grupa koja bi se pojavila na radu u kibucu.

A Miguel je, okupivši nas u krug, bio majstor ceremonije. Govorio nam je o ljekovitom svojstvu vode, o tome kako okrepljuje, kako od biblijskih vremena, od krštenja pa do pranja pokojnika, svakodnevno nas prati -voda!

«U počast vodi skočit ćemo goli u bazen, a nakon toga nalazimo se ponovo u krugu, ogrnuti plahtama. Tako to rade hipiji u cijelom svijetu pa zašto ne bi i mi? Biti gol znači biti slobodan! Stid od tijela nametnuli su nam dušebrižnici koji ne drže do prirode i prirodnosti! Dijete se ne rađa obučeno!» govorio je poput nekog propovjednika.

Nije nas trebalo puno uvjeravati i brzo smo se našli u prohladnoj vodi. Djevojke (Juliet, Dominic) stalno su ponavljale: «Cool, cool!» Svaki je pokušao zagrijati svoju partnericu - meni je dopala prsata Juliet iz Londona, koja se poput delfina bacala po površini vode, roneći, plivajući; povremeno me gnjurila, a ja se opirao… O tome da smo goli nismo razmišljali. Tek na rubu bazena, u krugu sjedeći na «turski način», iako pokriveni plahtama, počeli smo drhturiti. Stisnuo sam se uz Juliet, ona uz mene i bilo je ugodnije. A Miguel je, poput nekog vrača, izgovarao neke rečenice koje sam ja, s mojim slabim engleskim, jedva razumijevao:

«Mi smo djeca cvijeća, mi smo dio velike svjetske porodice, mi znamo da je ljubav prije svega, ljubav pa mir…Onda je tajanstveno pitao da li znamo što znači: «Malo ja, malo ti, malo mi svi!» Juliet se smijuljila, Dominic je mahnula rukom i rekla: «Donesi već jednom!»

Miguela je otišao do neke vrećice koja je bila smještena uz njegov ručnik i sandale te se vratio s -upaljenom cigaretom! Prije nego bi je prinijeli ustima trebali smo podići ruke prema mjesecu, nagnuti se prema naprijed, spustiti ruke na tlo. Netko je rekao:

«Pa nismo muslimani. Što je sad ovo!? »

«Mi nismo muslimani, slučajno smo Židovi, ali prije svega mi smo djeca cvijeća.Dakle, pronaći cvijeće u okolini, splesti ga u vjenčić i staviti na glavu dragoj. I poljubiti je, pri tom, naravno!»

Učinio sam to s veseljem s tim da je Juliet spretno isplela vjenčić koji sam joj stavio na mokru kosu i poljubio. Još nekoliko puta došao je red na mene da povučem dim cigarete i koliko god pomišljao da se radi o «travi» nisam osjećao ništa posebno. (NAP. 2008: Da li je bila marihuana, ne znam do danas, ali po cijelom ritualu prije bi se reklo da jest nego da nije!)

Ogrnuti bijelim plahtama, mašući rukama poput ptica, vratili smo se sat iza ponoći u svoje barake uz obećanje jedno drugom, da ćemo se vidjeti i sutra.

25.07.1971.

Ustajanje već u četiri ujutro - spavao samo tri sata! Ponovo u «limunjaku». I pored upozorenja «Osvjetlajte nam obraz, radite kako treba!», radimo s pola snage. I kada bi htjeli ne bi, iscrpljeni i neispavani, mogli više. Prvi puta otkako sam u kibucu, malo zabušavam. To znači, nakon obrađenog drveta, zavučem se u dio «limunjaka» gdje je malo više hladovine, dremnem i nastavljam s radom. Mišo K., ozbiljan i radan, nije sretan takvim ponašanjem i kaže da je rezultat skroman: obrađena četiri stabla, još četiri tek započeta.! Koliko je bilo teško svjedoči i to da smo od muke pjevali -partizanske i udarničke pjesme! I ovo je filmska scena: iz krošnji čije grane se njišu i koje nas uglavnom pokrivaju i skrivaju, dopiru glasovi:»Kraj Sutjeske hladne vode, barjak časti i slobode.! Pa onda: «U tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka.» Da, eto, uz pjesmu je bar malo lakše.

Popodne - lekcija ivrita! Nisam zadovoljan naučenim, trebalo bi ozbiljno početi učiti ivrit. Osjećam da sam nemaran i neodgovoran. Kada ću ponovo imati šansu besplatno učiti taj prastari jezik? I sanjati o tome da se postane - judaist ili novinar specijaliziran za Bliski istok- bez znanja hebrejskog, smiješno je! I židovstvo bez hebrejskog odnosno Izrael bez ivrita, nezamisliv je. Iako se hebrejski nije govorio u svakodnevici zamalo 2000 godina koristio se kao «sveti jezik» u liturgiji, filozofiji i literaturi. Pri kraju 19 stoljeća pojavio se hebrejski kao moderni kulturni medij i postao jedan od odlučujućih činilaca nacionalnog pokreta koji je kulminirao u cionizmu. U vrijeme britanskog mandata (1918-48) postao je hebrejski, pored arapskog i engleskog, službeni jezik zemlje. Tako je upotreba hebrejskog uvedena ponovo i u židovskim institucijama i obrazovnom sistemu. Štampa na hebrejskom i literatura doživjeli su procvat s novim generacijama autora i čitalaca. Danas se hebrejski vokabular od nekadašnjih 8000 riječi iz biblijskih vremena popeo na 120 000 riječi. Formalno o razvoju modernog hebrejskog jezika brine, od 1953., Hebrejska jezična akademija.

Poslije večere diskusija s Jonom. Nekoliko nas ambicioznijih pokušavamo s Jonom razbistriti povijesno-politička pitanja Izraela, ali i pitanja napornog rada. Pregled štampe. Jedno vrijeme gledao film «Drvo znanja» a kako sam bio pospan, a uz to film je bio na engleskom, odustao od filma. U Klubu kibuca slušali - Radio Beograd! Netko komentira: "Srbi i Hrvati se opet svadjaju!"

26.07.1971.

Da organizacija rada u kibucu može biti problematična pokazala je i jutarnja vožnja (od oko četiri sata nadalje) bez svrhe i cilja. Obišli smo «limunjak», plantažu krušaka i nigdje nije bilo naših imena na listi volontera-radnika. Na kraju, vratili smo se na početak - u kibuc! Odnekud su meni i Zoliju našli nekoliko stabala rogača pa smo se bavili njima. Napustili smo posao prije vremena, iscrpljeni.(NAP. 2008.:Pa, hoće li urednica Ha Kola uopće objaviti ove dijelove, gdje se može zaključiti da smo -relativno često - zabušavali!!?) Poštu su nam dijelili obično za vrijeme ručka. Stiglo pismo od Erelle, gdje najavljuje posjet kibucu. Veselim se što ću je osobno upoznati. Ali, vjenčanja, bar ne sa mnom, neće biti - najavljuje skoro vjenčanje sa svojim dragim! Onako usput pozvan sam u svadbu.

Komešanje u grupi: pojavio se članak u partijskom listu (stranke MAPAM) u kojem se pominje nezadovoljstvo Jugoslavena programom rada u kibucu i boravkom u Izraelu. Navodno se netko žalio i na dominaciju američke kulture, a mi smo došli radi - židovstva i Izraela! Kažu, pominje se i protest protiv «imperijalizma kultura». Iako student politologije i dosta aktivan u postavljanju pitanja i diskusijama, ništa ne znam o tome kako je i zašto članak objavljen i tko su inicijatori odnosno izvori informacije. Kao i kod nas u Jugoslaviji, traži se politička pozadina informacije, spekulira se o namjerama.

Popodne je održan sastanak odnosno diskusija na tu temu. Osim madriha Jone, Eve (starija gospođa burne prošlosti čiji je život, preko muža, vezan za Goli otok!!!), sekretara kibuca, u diskusiji sudjeluje dio grupe. Nije mi sasvim jasno o čemu se radi iako se slažem da mali narodi i male kulture u današnjem su svijetu potisnute od kultura i jezika moćnih naroda odnosno njihovih država.

A da je Izrael dio zapadnog svijeta, nema sumnje, pa stoga nije čudno forsiranje engleskog tj. američkog engleskog, nije čudno da se najnoviji američki filmovi vrte u izraelskim kinima, da američki, pa i dio evropskih Židova, ponekad je povlašten u Izraelu u odnosu na Židove iz drugih zemalja. Politološka literatura i publicistika govore o Izraelu kao 51. državi USA. To su činjenice, ne moraju biti simpatične, ali što da se radi -da se Izrael okrene SSSR-u koji protjeruje Židove ili nesvrstanima koji su u velikoj većini oštri kritičari Izraela?

A Juliet, gdje je Juliet? Nalazim je slučajno, jedva je prepoznajem (onda je bila noć, sada je dan) i mojim zamuckujućim engleskim pokušavam nešto reći, no vidim da to nije tako jednostavno kao što je bilo na bazenu. Smiješno je ponavljati «Ja sam Lj., ti si J.(Tarzan razgovor!!!) , kako si J, sto radiš J?» Ogorčen sam na sebe što se nisam potrudio da pored njemačkog, naučim bolje engleski. U Izraelu njemački nije popularan, iako Židova porijeklom iz Njemačke i nije mali broj. Čak imaju i svoje novine na njemačkom. Petljam: «Juliet, mogla bi naučiti hrvatsko-srpski? Smijulji se i odlazi: «Good by, my boy!»

16 i 30: razgovor s predstavnicima Hitahdut olej Yugoslavia (Udruženje Jevreja u Izraelu porijeklom iz Jugoslavije).Govore nam o organizaciji koja je osnovana negdje 1947 s ciljem da okuplja Židove, doseljenike iz Jugoslavije u Izraelu, njeguje veze s bivšom domovinom, pomaže novim useljenicima, izdaje časopis i informira članstvo, organizira tradicionalne susrete za izraelske praznike itd.

Predavanje Omrija, člana kibuca.

(Nastaviće se)

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License