Izrael Mon Amour Dnevnicki Putopis 3

Sećanja

Ljubo R. Weiss

IZRAEL MON AMOUR

Dnevnički putopis (3)

19.07.1971.

Ustajanje već u četiri. Džipom prevezeni na plantažu limuna tzv. limunjak. Zadatak je bio popeti se u krošnju limuna, škarama odrezati grane koje smetaju, «ranu» tj. ožiljak premazati specijalnom, crnom tekućinom. I tako dok se ne «obradi» cijela krošnja. Sve ranije što sam radio bilo je neuporedivo lakše od ovog posla zbog toga što grane udaraju u lice, nesnosne vrućine koja zadnja dva sata rada dostiže i 40 stupnjeva C. Znoj, nervoza, sitna čarkanja. Svi bi htjeli biti vodonoše.Oko 11 i 30 na ručku u kibucu.

Najbolji odmor je san, ali nemoguće je zaspati, jer kibuc nadlijeću, u niskom letu, vojni avioni: «Nije to ništa, naviknut ćete se! Naši mladići vježbaju niske letove - radi se o avionima tipa Phantom i Mirage - jer tako se možemo najbolje pripremiti za eventualne sukobe - uvježbanost i motivacija glavne su značajke izraelskog vojnika i samo takvi imamo šanse da se suprotstavimo brojčano nadmoćnom neprijatelju. Mi smo u moru Arapa mali otočić i obraniti se nije lako. Iako se radi o velikim brzinama (upućeni kažu da probijaju zvučni zid!!) ponekad vidimo kako nam piloti mašu, smiješeći se - kao da se ispričavaju što nas uznemiruju. Drugi neprijatelj spavanja popodne su - muhe! Nailaze u rojevima, ulijeću u sobu tko zna kako, i dosadne su kao prave muhe! Pokušavamo humorom i zezancijom ali muhe (i muke), ostaju.

Poslije večere idemo s Lidijom i Rašom, te jednom Engleskinjom na izletu u Haifi. Razgledamo ovaj lučki grad koji nije posebno zanimljiv. Ili, mi nemamo novaca za restorane koje bi rado posjetili.

Jedna od najjeftinijih zabava - kino! Gledali LJUBAVNU PRIČU (LOVE STORY). Glavna glumica Alice M Grey, glavni glumac Ryan O Niel; uživjeli smo se u tužnu priču.

20.07.1971.

Opet treba ustati u četiri ujutru. U to vrijeme ne mogu se pomaći iz kreveta: umoran, iscrpljen, pospan. Četiri-pet sati spavanja je premalo, a nikada nisam ni bio neki ranoranilac. Došao je madrih Jona koji me izvlači iz kreveta, uz kritiku: «U diskusijama si često opozicija, sada si opozicija i u radu!»

Brbljam nešto o eksploataciji, o tome kako nisam tako zamišljao boravak u kibucu.

«Razgovarat ćemo o tome popodne na sastanku grupe. Ima i drugih kojima je teško ustati i stalno nešto prigo-varaju!» oštar je Jona. Iako mi se ne ide, mrmljajući odlazim na rad u kokošinjac. Ne trčimo, ovaj puta, za kokošima nego prebacujemo teške vreće s hranom za koke s jednog na drugo mjesto. Ne znam više gdje je gore odnosno teže raditi - na parkiralištu dječjeg vrtića, u «limunjaku», u peradarniku tj. kokošinjcu, ili.

Poslije ručka na bazenu. Ako naporno radim onda bar da si priuštim i malo odmora, odnosno plivanja.

Sastanak grupe teče u naelektriziranoj atmosferi i nisam jedini koji protestira zbog napornog rada, pretrpanog programa, nesporazuma raznih vrsta. Zamalo kompletna grupa ustremila se na madriha Jonu protestirajući zbog položaja najamne radne snage, nekomfora.»Prerano ustajemo, nismo na to navikli!» vičemo u jedan glas. Jona se ne da zbuniti:

«Mislim da je problem u sudaru dva načina razmišljanja, dva različita duha: stigli ste opterećeni jugoslavensko-balkansko-socijalističkim načinom razmišljanja i ponašanja («Lako ćemo, problema nema, nikamo nam se ne žuri, svaki radi za sebe, pripada nam najbolje..!») S druge strane mi, kibucnici, ponašamo se kao pripadnici kolektiva, dajemo od sebe maksimum da bi dobili ono što mislimo da nam pripada. Poslovi koje radite nisu lagani, ali većina vas je razmažena, ne znate i ne želite raditi, ne znate što je to pionirski duh. Da smo se ponašali kao vi - od dolaska u Palestinu, odnosno Izrael, do danas - ne bi bilo vašeg divljenja onome što vidite da je učinjeno u relativno kratkom vremenu. Dakle, niste ovdje kao studenti niti intelektualci - filozofa imamo koliko hoćete, trebaju nam oni koji žele i mogu ozbiljno i konkretno raditi!»

Jedan komentar poslije sastanka: «Pa ovo je gore nego da smo u vojsci! A možemo ili naći rođake koji će nas primiti dok ne završi smjena, ili pronaći novac za avionsku kartu, odnosno povratak u Jugoslaviju? Ili, nastaviti kao što smo počeli!?»

Malo košarke

Na spavanju već u 23 sata, jer sutra moramo vrlo rano ustati. Kažu, radit ćete zato kraće nego obično!

21.07.1971.

Već u tri i trideset u kokošinjcu i radimo mrzovoljno, bez ikakva izbora i mogućnosti otpora. Utovarujemo kokoši u kamion, prebacujemo vreće. Istina, već oko sedam gotovi s poslom i kažu nam «šefovi»:

«Pa što hoćete, imate cijeli dan slobodan!»

Pokušavamo spavati dopodne i nekima to i uspijeva. Nije to pravi odmor, ali bolje i tako ležati nego raditi u kokošinjcu, ili bilo gdje drugdje. Bilo kako moramo napuniti akumulatore, inače ćemo svisnuti od umora.

Poslije 14 sati vode nas u Haifi, u posjetu Tehnionu, dijelu sveučilišta Haife gdje se može studirati kemija, tehnologija, agrikultura, elektrotehnika, elektronika, arhitektura i urbanizam, nuklearne nauke, aeronautika, metalurgija. Obišli smo kabinete za nastavu, preda-vaonice.Izvrsni uvjeti za studij, naučna istraživanja -velika sredstava ulažu se u visoko obrazovanje. Izvrsno opremljen i organiziran Tehnion primjer je za to i dio studenata (od ukupno 3500) došao je iz inozemstva na studij upravo zbog dobrog glasa Tehniona.

Razgledamo Haifu koja nam je danju ljepša nego noću. Pravi, užurbani lučki grad, 215 000 stanovnika. Izraelci kažu da je Tel Aviv grad za zabavu, Jeruzalem za učenje, a Haifa - za rad. Istina, najviše se radi u području luke koja je poput svih luka svijeta - dosta prljava, bučna, ispresijecana željezničkim kolosijecima, tu je i središnja željeznička stanica, rafinerija s velikim skladištima nafte… .Ali Haifa ima i biznis kvart - Hadar-te posebno lijepi Karmel, gdje su zgrade smještene terasasto na padinama brijega do kojeg se dolazi Karme-litom, jedinom podzemnom željeznicom u Izraelu. Do vrha Karmela dolazi se serpentinastim ulicama, mnogo je zelenila i cijeli Karmel je zaštićeno područje prirode s predivnim pogledom na Mediteran. U «Staro-novoj zemlji» Theodora Herzla, oca cionizma, knjizi s kraja 19-tog stoljeća, pronađena je vizija ovog dijela Izraela koja čak u detaljima odgovara sadašnjem izgledu. Objašnjavaju nam da se do Karmela može doći i šerut taksijem koji je specifičnost Izraela: to je taksi koji vozi više osoba u jednom smjeru.

U kibucu poslije večere ponovo se održava sastanak grupe. Ofenziva na Jonu se nastavlja i dođe mi da ga branim, iako mi je i samom teško. Ali ne toliko da bih prednjačio u neumjesnim prigovorima razmaženih u grupi. Meni ipak fizički rad nije stran toliko koliko nekima iz dobrostojećih porodica diplomata, liječnika, umjetnika, profesora, inženjera, poslovnih ljudi. Mogu razumjeti i jednu i drugu stranu u sporu.

U klubu kibuca - upoznao sam Mihaela, mladića iz Venecuele (Caracas) koji govori naš jezik. Mladić hippy generacije, pogleda na svijet i ljude koji su u nas, u Jugoslaviji, ipak svojevrsna novost. Govori o lošim stranama kapitalizma, potrošačkom društvu, osuđuje ratove i zagovara mir, ljubav, meditaciju, dobru muziku, slobodan seks. Osim mene i drugi ga pažljivo slušaju, posebno djevojke.

22.07.1971.

Sedam i trideset: - polazak na izlet. Domaćini se trude da nas odobrovolje ovim izletom ili je on planiran ranije, tko zna?

Razgledamo dio hidro-sistema sjever-jug. Pitanje vode, odnosno pitanje oskudice vode kao i navodnjavanje od presudne je važnosti za poljoprivredu u Izraelu. Od osnutka države stalno se povećavaju površine zemlje koje se navodnjavaju i Izrael nastoji razviti sistem do savršenstva tj. da svaka kap vode dođe na pravo mjesto. Mnogo se ulaže u cjevovode koji višak vode sa sjevera prebacuje prema jugu, sve do pustinje Negev. Na otvorenom, gdje god se čovjek okrene, susreće se s aparaturama na čijem vrhu su mlaznice koje se vrte i ravnomjerno raspršuju vodu uokolo.

Posjećujemo i jedan arapsko-druski gradić sa starom, skromnom sinagogom. Kada se pojavimo u nekom od arapsko-druskih naselja okružuju nas djeca, vesela i znatiželjna. Zamijetio sam u jednoj grupi dječaka igračku klik-klak koja je u to mjesto već stigla. U Jugoslaviji je nisam vidio. Razmišljam: zar je moguće da se neki od tih zadovoljnih dječaraca sutra pridruže Al Fatahu? Zašto toj djeci kao i najmlađim Izraelcima, svima u Izraelu, ne omogućiti život u miru? Točka izleta je punkt na samoj granici Izraela i Libanona. Grupe turista, pa i naša, dolaze do same granične rampe. Kažu nam da to nije opasno, no fotografiramo se ispod table na kojoj piše na engleskom i hebrejskom: STOP, OPASNOST, IZRAELSKO-LIBANONSKA GRANICA. Zgrade na libanonskoj strani tihe su, prelazaka granice je malo, ispred zgrada tek pokoje parkirano vozilo. S ove tačke zanimljiv je pogled na liniju koja se pruža u nedogled - liniju gdje Mediteran oplahuje, svojim valovima, izraelsku obalu.

U blizini je turistička atrakcija Roš Hanikra, pećina, gdje se more uvuklo u strmu obalu. Do mora se spuštamo žičarom, a u pećini pokušavamo iskušati naša fotografska umijeća.

Zaustavljamo se u kibucu LOHOMEI HAGETAOT s impresivnom izložbom, posvećenom žrtvama naci-fašizma. Pikasovske slike ala Guernica, skulptura podignutih ruku prema nebu, ruke koje vape za pomoć.

Stižemo u Ako (Acre), jedan od najslikovitijih starih gradova Izraela. Stara gradska jezgra ostala je u arapskom stilu i odiše koloritom Orijenta. Arapi nose često tradicionalnu kefiju, a žene, dva koraka iz njih, obučene su u skladu s muslimanskom tradicijom -pokrivene od glave do pete, sa «šlajerom» preko lica. Bazar ili šuk mjesto je u gradu koje živi tipičnim orijentalnim životom - prekrivene su ulice posebnim «plah-tama» kako bi se domaći i turisti zaštitili od sunca, a ulice mirišu po ljekovitim travama i ulju, tu su brda raznih začina, ima se dojam da smo stigli u atmosferu iz «tisuću i jedne noći». Ovaj grad povijesti (bio je nekoć glavna luka Feničana!) s tvrđavom iz 12. stoljeća, impozantnom velikom džamijom, muzejom arapskog folklora i drugim turističkim znamenitostima, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Nije to grad iz križaljki (okomito ili vodoravno: izraelski grad na obali Mediterana), nego živahan grad privlačan za turiste, ali i grad s ulicama u kojima vrijeme kao da je stalo. Nema vidljivih sukoba, koegzistira se s malom grupacijom Židova, jer turizam ujedinjuje usijane glave - Izraelci toleriraju i Naserove fotografije u izlozima pojedinih trgovina.

Vraćamo se u kibuc oko 17 i 30, zaključujući kako je Izrael i zemlja bogomolja, grobova, spomenika raznih vrsta, zemlja u kojoj se gotovo na svakom koraku nailazi na tragove prošlosti - od Feničana, preko križara, do Arapa, Turaka, Britanaca. Gradilo se i rušilo mnogo i ako postoji igdje raj na zemlji za arheologe onda je to -Izrael! (Nastaviće se)

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License