Izrael Mon Amour Dnevnicki Putopis 2

Sećanja Ljubo R. Weiss

IZRAEL MON AMOUR

Dnevnički putopis (2)

13.srpnja 1971.

Na nogama u sedam i trideset, mamurni, ali i znatiželjni. Jona, naš madrih, drži predavanje na kojem se međusobno upoznajemo: govori kratko o Izraelu, kibucima, Šaar Haamakimu, predstavljamo se njemu i grupi. On nas je već upoznao studirajući naše fotografije, a ovo je sada upoznavanje »u živo». Kibuc je osnovan dvadesetih godina dvadesetog stoljeća od male grupe doseljenika pretežno iz Jugoslavije i Rumunjske. Kako je običaj da kibuci budu povezani s nekom od političkih stranaka ili organizacija, ovaj kibuc pripada lijevo orijentiranom MAPAM-u.

«Početak je bio skroman, a što danas čini kibuc vidjet ćete popodne kada je predviđen obilazak značajnijih objekata!»

A poslije 15 sati imali smo što vidjeti. Iako smo neki od nas znali za visoki društveni standard kibuca, ugodno je vidjeti kako je relativno malobrojna zajednica ljudi organizirala život poljoprivredno-industrijskog naselja koje nije komunistički raj, ali je sigurno utočište stanovnicima kojima uz oštar rad pripada i slobodno vrijeme i socijalno-psihološka sigurnost koje je malo izvan kibuca. «Svi za jednoga, jedan za sve!» slogan je koji grupi iz Jugoslavije nije nepoznat.

Prvo smo razgledali stambeni (rezidencijalni dio) kibuca - vidjeli smo prve barake iz doba osnutka kibuca koje su podsjećale na šupe za spremanje alata, a ne na stambeni prostor zgrade u kojima najčešće žive dvije-tri porodice. Reklo bi se, male, zgodne vile! A uz vile ide i - bazen za kupanje, okružen drvećem, nadstrešnicama, stupovima za start plivača. Nema ga svaka vila nego je to zajednički bazen za sve u kibucu.

«U slobodno vrijeme, slobodno u bazen! Domaći ga relativno malo koriste i idealno je mjesto za rekreaciju, ali i sklapanje novih poznanstava!»

Pokazana nam je tvornica bojlera, farma krava, peradarnik, povrtnjak za uzgoj ruža, društveni dom, sportski tereni, dječji vrtići, dječja igrališta, ogromna blagovaonica koja služi i za kulturne priredbe. Zaista impresivan društveni standard u kojem je središnja briga - briga za djecu i mlade. Prvi dan -sve se odvija brzo, puno emocija, puno vrućine! Ni najtopliji dani na Jadranu ne mogu se usporediti s vrućinom, odnosno suncem koje žeže u kibucu, posebno od 10 do 17 sati.

14.srpnja 1971.

Ustajanje u šest. S Joškom Š. i Đurijem W. raspoređen na rad u dječji vrtić. Uređujemo igrališta za djecu. I pored upozorenja da pazimo na opasnost od sunca, kako smo radili na otvorenom, opeklo me toliko da sam po leđima osut plikovima koji uzrokuju neizdrživu bol. Zuji mi u ušima, klonem. Ići liječniku ili se dati u ruke Lidiji A.? Ipak, «bolovanje» bi se moglo krivo protumačiti, pa se prepuštam Lidiji koja opečena mjesta premazuje uljem za sunčanje, kremama…

I pored svega odlazim na prvi sat ivrita (govorni, moderni hebrejski).

Dekoncentriran bolovima zbog opeklina, pratim predavanje s velikim teškoćama.

Kratko na bazenu - može li voda pomoći da opekline lakše podnesem? Lijep bazen, ugodna atmosfera. Nakon večere čak malo košarke!

Na predavanju, tema: Društvena organizacija kibuca. Kibuc je definiran kao samoupravna zadruga, zajednica ljudi koja organizirano radi i živi u naselju držeći se, pored ostaloga, načela kolektivnog vlasništva i jednakosti. Objašnjeno nam je kako se donose odluke u kibucu - glavno tijelo je generalna skupština, izvršni organ je sekretarijat, tu je i sekretar.Ključni dokumenti su propisi kojima se reguliraju osnovni principi koji obavezuju članove kibuca: kolektivno vlasništvo i kolektivni rad, princip zajedništva u potrošnji i odgoju, nastojanje da se ne zapošljava radna snaga koja bi dolazila izvana, načelo dobrovoljnosti, demokratski način odlučivanja.Odluke koje izazivaju najviše diskusije su odluke o odgoju djece, investicijama tj. daljnjem razvoju kibuca, prijemu novih članova, otpustu članova, slanju talentiranih na školovanje izvan kibuca.Formalno nema unutarnje prisile, u načelu član kibuca ne može biti kažnjen za povredu običaja i propisa. Međutim, kada dođe do otvorenog sukoba člana i javnog mnijenja kibuca, član mora napustiti kibuc, a ako to ne želi odluku o isključenju može donijeti generalna skupština. Osoba koja napušta kibuc može sa sobom ponijeti samo osobne stvari i dobiva određenu sumu kako bi se snašla u prelaznom razdoblju dok ne nađe stalno zaposlenje. Poželjno je da ima oprečnih mišljenja u raspravama o delikatnim temama, jer onda su odluke najkvalitetnije.

Kasno navečer u klubu kibuca- diskusije o prvim dojmovima, pregledavam zanimljivo štivo, u Jugoslaviji uglavnom meni nepoznato ili skupo - strane tjednike na engleskom i njemačkom, brošure.Iscrpljen sunčanicom padam, oko ponoći, umoran i bolan, u krevet.

15.07.1971.

Ponovo na radu u dječjem vrtiću. Ovaj puta na glavi žuta kapa, malo veća kipa koja malo pomaže. Znoj se slijeva niz lice i jasnije mi je što znači biblijska «rad u znoju lica svog»! Upoznao sam jednog Švicarca, arhitektu kojeg zanima kibuc kao «neobična zajednica jednakih.»

Madrih Jona upoznao nas s planom izleta.

Šimon ben H. daje nam pregled štampe - domaće i svjetske. Zbunjuju me novi pogledi na međunarodnu politiku, predavač ima odličan dar zapažanja i kritički govori o odnosu međunarodne zajednice prema Izraelu. Zanimljivo kako ne štedi ni velike sile i naglašava kako i pored svih savezništava Izrael nastoji biti jak i neovisan, sposoban da se sam suprotstavi arapskoj opasnosti.

Pišem pismo M. 16.07.1971.

U programu zbližavanja sa članovima kibuca predviđeno je da posjetimo jednu od obitelji koja govori naš jezik. Tako sa Sanjom S. i Salamonom A. posjećujem obitelj Moska F., s kojom provodimo predvečerje u dugom, zanimljivom razgovoru. Opisuju nam boravak u kibucu koji je i odricanje, ali i zadovoljstvo osjećati se dijelom zajednice koja smatra da novac nije najvažniji na ovom svijetu. Oni su se odlučili za život u kibucu da bi u kolektivnom radi i životu pobjegli od velikih zala -novca i egoizma! Šabat je i očekujemo paljenje svijeća, no to se neće dogoditi. Objašnjavaju nam: «Otkako smo u Izraelu nemamo potrebu naglašavati naše židovstvo -slično je i s drugima u kibucu pa se nemojte čuditi ako naiđete na stanove u kibucu u kojima nema ni menore, ni mezuze. Naše židovstvo je samorazumljivo i ponekad se osjećamo više Izraelcima nego Židovima. Oznake pripadanja židovstvu prisutnije su u porodicama koje žive u galutu (dijaspori) nego ovdje u Izraelu, izuzimajući ortodokse u Izraelu koji su ultrareligiozni i većinu dana provode u molitvi i meditiranju.

Šabat se ipak osjeća u kibucu tako da se nakon večere pali logorska vatra, a kasnije većina iz grupe odlazi u kibučki disko klub gdje se zabavljamo uz muziku i ples do dva u noći. Društvo je šaroliko - ima nas od Jugoslavije preko Švedske i Velike Britanije do Venecuele i Japana. Velik je broj nežidova koji su došli u kibuc da bi upoznali kibučki način rada i života.

17.07.1971, Šabat

Iako je Šabat krećemo na izlet kamionom s klupama po strani, smješteni gotovo na vojnički način. Izrael je mala zemlja površinom i po drugim kriterijima, ali iznenađuje nevjerojatna raznolikost pejzaža, klime, životne okoline, pa i ljudi. Prolazimo dolinom Izraela, uz rijeku Jordan. Kratko u Haifi, zatim izvor jedne od rječica koja, spajajući se s drugom, čini gornji tok rijeke Jordan. Ali rijeka Jordan nije rijeka nego rječica, s obzirom na to koliko malo vode teče njenim koritom. Tek nakon Galilejskog jezera dostiže širinu od tridesetak metara i postaje središte Jordanske doline. Zastajemo u blizini tvrđave «Bellevue» i divimo se pogledu na Izrael s tog mjesta.

Posjećujemo Tiberias (oko 24 000 stanovnika) na Galilejskom jezeru i Nazaret.

Tiberias je zimsko ljetovalište s vrućim izvorima mineralne vode, a poznat je i po tome što je u njemu sahranjen filozof Majmonides. Mnogo je vrlo starih sinagoga - još od antičkih vremena. Tiberias je jedini biblijski grad - kaže predanje - u koji Isus nije ušao. Naime, kod polaganja kamena temeljca za taj grad otkriveno je staro židovsko groblje, a predanje kaže da mrtvo čini nečistim i treba ga zaobilaziti. Kasnije je Tiberias postao jedan od najvećih talmudskih centara zemlje. Danas je ovaj grad arapski koliko i židovski, šaren, svijet za sebe. Turske kupelji, noćni lokali, bogomolje talmudista, arapski bazari, feudalni hoteli…Na toplice starih Rimljana nadovezali su se moderni izraelski lječilišni centri.

Posebno je zanimljivo u Nazaretu, svetom mjestu koje se često spominje u Bibliji, budući da je u njemu Isus proveo svoje djetinjstvo.

Kapernaum je slijedeća stanica našeg izleta: na obali Galilejskog jezera, 200 metara ispod razine mora smješten je samostan talijanskih časnih sestara Beattidine. Ovdje u jednoj crkvi sreli smo katoličkog svećenika koji je prije nekoliko desetak godina došao u Izrael iz Jugoslavije i ovdje ostao, pružajući našim hodočasnicima informacije iz prve ruke. Iako smo bili židovska grupa rado nam je govorio o Kapernaumu u biblijsko vrijeme te značaju ovog mjesta kasnije, često rušenom potresima, gradiću zanimljivom, na razne načine, sve do danas.

Napredak i brzi razvoj Izraela, koji se po razvijenosti približava srednje razvijenim zapadnoevropskim zemljama, objašnjava se radinošću i pionirskim duhom Izraela, te sintezom iskustva Židova koji dolaze iz raznih dijelova svijeta, unoseći u zemlju najbolje iz kultura odnosno država iz kojih potječu. Impresivno je gledati koliko je Izrael pošumljen, kako je na pijesku izraslo mnogo stabala koja imaju višestruku zadaću - od pružanja hladovine do učvršćivanja zemljinog pokrova. Prevladava crnogorica, ali eksperimentira se i s bjelogoricom, stablima (topolama) koja izuzetno brzo rastu. Saznali smo kako u Izraelu postoji brojna zajednica Druza, sa specifičnom kulturom, kršćanske vjere te kako su Arapi -kršćani lojalniji izraelskoj državi nego Arapi-muslimani. Primjerice, u ratu 1948. godine Druzi nisu napadali Izraelce, a dio se aktivno svrstao na izraelsku stranu. Vidi se da se mnogo gradi i mjesta koja obilazimo mirna su, ljudi su zaokupljeni svakodnevnim poslovima.

18.07.1971, nedjelja

Radni dan. Izrael ima tri neradna dana u tjednu -petkom ne rade muslimani, subotom Židovi, a nedjeljom kršćani. I tako su svaki od tih dana neke trgovine otvorene - trguju oni kojima taj dan nije dan odmora, rade oni drugi odnosno treći.

Opet rano ustajanje - pet i trideset! Raspoređen na novi posao u kokošinjac. Mala grupa ima zadatak da hvata kokoši, trpa ih u gajbe koje se odvoze do hale gdje se kokoši kolju i čiste da bi već ujutro bile ponuđene domaćicama na tržnicama, od Haife do drugih gradova i mjesta u blizini.

Ručak se uzima na načelu samoposluge u velikoj, urednoj blagovaonici ( hebr.:hadaraohel). Nekoliko jela po izboru, sokova od narandži može se piti koliko se želi, isto tako jesti narandže koliko god se može. U petak navečer, na erev šabat, na stolu za četiri osobe dočekuje nas boca kvalitetnog vina.

16 i 30 - tečaj ivrita.

Poslije večere ( oko 18 i 30) grupa polazi za kibuc Yif at. Prisustvujemo velikoj priredbi koja je organizirana za 3-4000 volontera koji, poput nas, rade u drugim kibucima ili na drugim mjestima. Program je raznolik, izraelske, odnosno židovske pjesme i pjesme drugih naroda, folklorni i umjetnički plesovi, šale.Izvode se i arapski plesovi čime se pokazuje da nema diskriminacije. Program se odvija u dnu zelenog amfiteatra -publika sjedi na travi, na kosini, ležerno, atmosfera je neobavezna, interesantna. Skandira se, plješće, navija. Odjednom skandiranje: «Jugoslavija, Jugoslavija!»

A onda sam se - izgubio! Oko stotinjak autobusa pristiglo je na priredbu, parkiralište je bilo prepuno pa se parkiralo i na prilaznim cestama. Kako su autobusi slični, kako je bilo dosta žurbe kod iskrcavanja, nisam zapamtio gdje je parkiran «naš»autobus. Trčao sam od jednog do drugog ne bih li slučajno naišao na našu grupu i autobus. No, parkiralište se praznilo, jedan po jedan odlazili su autobusi u raznim smjerovima i sa svakim novim odlaskom, moja panika bivala je veća. Na kraju, kada je i zadnji autobus krenuo, ostao sam jedan od rijetkih koji nije znao kuda će i što će. Sjeo sam na rub parkirališta razmišljajući što da radim. Za taksi nisam imao novca, javnog prijevoza nije više bilo, jer se približavala ponoć.

Ostali su mi kao jedini spas -policajci! Ali, ni njih više nije bilo!!

I tada mi, očajnom, prilazi jedan auto, vozač pretpostavlja što se dogodilo i pita: «Kamo?»

«Šaar Haamakim!» odgovaram, iznenađen susretljivošću nepoznatih. Sjedam u auto na zadnja sjedišta, a šofer i suvozač, sportski obučeni, voze me, uz nekoliko pitanja: odakle sam, kada sam stigao u kibuc. Na spomen Jugoslavija raspričali smo se o podvigu Židovke Hane Seneš - padobranke koja je u Drugom svjetskom ratu skočila padobranom u Jugoslaviju i uz pomoć partizana prešla u neprijateljsku pozadinu u Mađarskoj, gdje je pala u ruke nacistima i smrtno stradala. Mojim slabim engleskim objasnio sam da mi je poznat poduhvat i hrabrost Hane Seneš, i znanje te povijesne činjenice, ipak je bilo dostatno da nepoznati steknu povjerenje u mene i da me ljubazno dovezu do kibuca. Zahvaljivao sam im se do neba, na hebrejskom: «Todaraba, todaraba!»(Hvala, hvala!») «Ništa, ništa - važno je da ste pronašli svoj kibuc!» (Nastaviće se)

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License