Izrael Mon Amour Dnevnicki Putopis 1

Ljubo R. Weiss

IZRAEL MON AMOUR

Dnevnički putopis

Ima događaja koji toliko utječu na život čovjeka da ga usmjere u pravcu koji se pojavljuje iznenada, a uistinu pripremani su događaji od malih nogu i na raskrižja pravaca i putova ne nailazimo slučajno - sve je to manje ili više trasirano u nekim ezoterijskim programima čovjekova života. Tako je i s mojim putovanjem u Izrael 1971. godine, koje je vjerojatno odredilo i više od 35 godina angažmana «za našu stvar», uglavnom pisanja na židovske sadržaje, uključujući temu Izraela i Bliskog istoka. Sintagma «za našu stvar» upotrijebljena je uvjetno, jer je s jedne strane samorazumljiva, ali s druge strane, kada je nađemo kod nacional-šovinista, može izazvati nelagodu. Stjecajem okolnosti (slučaj ili ne?) postoje dnevnički zapisi s putovanja grupe židovskih omladinki i omladinaca u organizaciji Saveza jevrejskih općina Jugoslavije, kada smo 40 dana boravili u obećanoj zemlji, stacionirani kao grupa od tridesetak mladih, u kibucu Šaar Haamakim, nedaleko Haife.

Kolebao sam se što učiniti s dnevničkim zapisima – koga bi mogao zanimati ovaj vremeplov, jer ipak su to tempi passati… No, kada sam ga nakon toliko godina pročitao, krenuo sam u avanturu pisanja i objavljivanja ovog Dnevnika koji je, kao i svi dnevnici, subjektivan. Veliko je iskušenje, da li neke događaje retuširati, koliko im dodati detalja koji nisu zapisani, a memorija kaže da su se zbili, mada zamalo svaki događaj ima rašomonsku dimenziju. Ili dilema, treba li neke nevjerojatne događaje, komentirati s današnjeg aspekta? Dnevnik je zadržao jezični izraz iz 1971. godine pa stoga može biti zanimljiv i jezikoslovcima. Tada smo govorili o sebi kao o Jevrejima i tu je jedna od izmjena koja je učinjena: osim u službenim nazivima umjesto riječi Jevrej pišem danas, 2008., Židov.

Dnevnik pokazuje kako jedan mladić- student s 22 godine - doživljava zemlju koja je tada bila uglavnom omražena u jugoslavenskim medijima koji su prenosili oficijelne stavove vanjske politike Jugoslavije, ponavljajući tezu o Izraelu - agresoru, cionizmu kao sumnji-voj političkoj doktrini i praksi koja je imala za žrtvu Arape, odnosno Palestince.

U Savezu jevrejskih opština Jugoslavije u Beogradu dočuli su za moju namjeru da pišem diplomski rad na bliskoistočnu temu i to je bio ključni kriterij da me uvrste u grupu koja je putovala u Izrael. Ostale članove grupe predlagale su židovske općine a eto, mene, imao sam tu čast, predložio je za člana grupe, nakon konzulta-cija vjerojatno s omladinskom komisijom Saveza, predsjednik osobno, dr Ladislav Laci Kadelburg. Zanimljivo je da koliko god vanjska politika Jugoslavije bila antiizraelska i proarapska, ostavljen je prostor za relativno slobodno djelovanje židovske zajednice Jugo-slavije u organiziranju kulturnog, socijalnog i vjerskog života, a toj zajednici, usprkos prekida diplomatskih odnosa 1967. s Izraelom, omogućena je gotovo nor-malna komunikacija s ovom zemljom. Vjerojatno je to bio rezultat pragmatične politike predsjednika Josipa Broza Tita koji je i pored prijateljstva s arapskim ze-mljama i Palestincima, imao redovite diplomatske, pa i prijateljske kontakte s predsjednikom Svjetskog ži-dovskog kongresa dr Nahumom Goldmannom.

9. srpanj 1971.

Saznao kako putujemo - vlakom preko Beograda i Skopja do Atene, dalje avionom. Kofer jedva zatvorio, nosim ga uz veliki napor – zaista sam preopterećen svim i svačim!

Predvečer u Beogradu, u Savezu, Ulica 7 jula 71 a. Putnici za Izrael – manje više poznata lica s ljetovanja (Leo, Zoli, Nenad, Rašo, Veljko, Judita, Marijana) Sklapam nova poznanstva, pogledavam i djevojke.

Predsjednik Saveza dr Kadelburg daje nam upute prije putovanja, odnosno upozorava nas na što posebno obratiti pažnju: govori o potrebi da mislimo na sigurnost grupe i Izraela, da predstavljamo židovsku zajednicu Jugoslavije. Govori nam o kibucu Šaar Haamakim koji su osnovali jugoslavenski i rumunjski Židovi, a koji pripada lijevo orijentiranoj manjoj stranci…

10. srpanj 1971., subota

Beogradska željeznička stanica, osam ujutro. Šabat je, a mi se spremamo na put što baš nije odlika pobožnih Židova. Objektivnosti radi, tako pobožnih koji subotom ne koriste auto, vlak, autobus … među nama nema. Vlak za Atenu koji dolazi iz Beča kasni dva do tri sata.

Oko ponoći, umorni, iscrpljeni, prešli smo granicu kod Đevđelije uz minimum graničnih formalnosti. Zaspali na ležajevima u kušet kolima. S nama je i jedan par Grka.

11. srpanj 1971.

Oko 11 sati u Ateni gdje smo se smjestili u hotel El Greco. Pomogao nam je izvjesni mr Štrojtman, jer Atenom se nije lako snalaziti, pogotovo ako smo u njoj prvi puta, kao što je to bio slučaj s većinom od nas.

12.srpnja 1971.

Rano poslijepodne (13 i 30) iz hotela smo krenuli za atenski aerodrom i razgledali ga šetajući se halama, čekaonicama, hodnicima, bučnim aerodromskim pro-storijama. Prva vožnja avionom, pa «ubijam» tremu razgledavanjem detalja aerodroma.

Nakon graničnih formalnosti za koje sam očekivao da će biti strože, zauzimamo mjesta u avionu TWA-a. Trema nije sasvim nestala, pa primjećujem da sam podosta nespretan u zakopčavanju pojasa sjedala. Prvi put slušam pozdrav i uputstva stjuardese što nam je činiti u slučaju da avion zapadne u neprilike.

Oko 17.30, približavajući se aerodromu Lod, kraj Tel Aviva netko povede pjesmu i spuštanje u OBEĆANU ZEMLJU pretvara se u događaj za pamćenje. (NAP.2008.:Danas aerodrom nosi naziv Davida Ben Guriona, jednog od osnivača države Izrael). Jedva čekamo da se otvore vrata aviona i dotaknemo tlo svete zemlje, tlo države koju posjećujemo prepuni očekivanja, zemlje koju kažu, Židovi bar jednom u životu nastoje posjetiti. Spustio sam se aerodromskim stepenicama prislonjenim uz avion, učinio prvi korak i rekao sebi: «Želja mi je ispunjena, tu sam!» Ubrzo smo se našli kao grupa oko našeg «madriha» (osoba iz kibuca zadužena da nas vodi i podučava tokom boravka u Izraelu) koji nam se, gle iznenađenja, obratio s imenima mada nas prvi puta vidi u životu. Iznenadio me kada mi je prišao i rekao: «Dobro došao Ljubomire, imam pismo za tebe!» Bilo je to pismo koje su prijatelji moje porodice već ostavili u kibucu za mene.

Autobusom putujemo za kibuc Šaar Haamakim. Kako još nije posve pao mrak, a kibuc je i relativno dobro osvijetljen vidimo da smo došli u interesantno naselje, smješteno na padinama brijega, s pogledom prema Haifi. Na pokojoj većoj, čvrsto građenoj kući, u dvije etaže, svijetle prozori i madrih nam objašnjava da će uskoro oni biti u mraku, jer se u kibucu rano liježe – radi se od ranog jutra do 10 -11 sati jer su vrućine takve da je nemoguće izdržati na poljima ili na otvorenom poslije tog vremena.

Okupljeni kao grupa analiziramo prve dojmove, nove osjećaje koji nas preplavljuju. Poneka šala, pokoje udvaranje. Primjećujem Danielu O., onižu crnku iz Sa-rajeva sefardskih crta lica, kako temperamentno objašnjava svaku svoju ideju, misao. Oko jedan u noći mrtvi umorni, ali zadovoljni, padamo u krevet: federi baš nisu najnoviji, madraci tvrdi, cijeli krevet, i pri malom pomicanju škripi, ali koga briga za to!?

Izraelu, Mon Amour, konačno smo zajedno!

(Nastaviće se)

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License