Izrael Mon Amour Dnevnicki Putopis

Ljubo R. Weiss

IZRAEL MON AMOUR

Dnevnički putopis

Ima događaja koji toliko utječu na život čovjeka da ga usmjere u pravcu koji se pojavljuje iznenada, a uistinu pripremani su događaji od malih nogu i na raskrižja pravaca i putova ne nailazimo slučajno - sve je to manje ili više trasirano u nekim ezoterijskim programima čovjekova života. Tako je i s mojim putovanjem u Izrael 1971. godine, koje je vjerojatno odredilo i više od 35 godina angažmana «za našu stvar», uglavnom pisanja na židovske sadržaje, uključujući temu Izraela i Bliskog istoka. Sintagma «za našu stvar» upotrijebljena je uvjetno, jer je s jedne strane samorazumljiva, ali s druge strane, kada je nađemo kod nacional-šovinista, može izazvati nelagodu. Stjecajem okolnosti (slučaj ili ne?) postoje dnevnički zapisi s putovanja grupe židovskih omladinki i omladinaca u organizaciji Saveza jevrejskih općina Jugoslavije, kada smo 40 dana boravili u obećanoj zemlji, stacionirani kao grupa od tridesetak mladih, u kibucu Šaar Haamakim, nedaleko Haife.
Kolebao sam se što učiniti s dnevničkim zapisima – koga bi mogao zanimati ovaj vremeplov, jer ipak su to tempi passati… No, kada sam ga nakon toliko godina pročitao, krenuo sam u avanturu pisanja i objavljivanja ovog Dnevnika koji je, kao i svi dnevnici, subjektivan. Veliko je iskušenje, da li neke događaje retuširati, koliko im dodati detalja koji nisu zapisani, a memorija kaže da su se zbili, mada zamalo svaki događaj ima rašomonsku dimenziju. Ili dilema, treba li neke nevjerojatne događaje, komentirati s današnjeg aspekta? Dnevnik je zadržao jezični izraz iz 1971. godine pa stoga može biti zanimljiv i jezikoslovcima. Tada smo govorili o sebi kao o Jevrejima i tu je jedna od izmjena koja je učinjena: osim u službenim nazivima umjesto riječi Jevrej pišem danas, 2008., Židov.
Dnevnik pokazuje kako jedan mladić- student s 22 godine - doživljava zemlju koja je tada bila uglavnom omražena u jugoslavenskim medijima koji su prenosili oficijelne stavove vanjske politike Jugoslavije, ponavljajući tezu o Izraelu - agresoru, cionizmu kao sumnji-voj političkoj doktrini i praksi koja je imala za žrtvu Arape, odnosno Palestince.
U Savezu jevrejskih opština Jugoslavije u Beogradu dočuli su za moju namjeru da pišem diplomski rad na bliskoistočnu temu i to je bio ključni kriterij da me uvrste u grupu koja je putovala u Izrael. Ostale članove grupe predlagale su židovske općine a eto, mene, imao sam tu čast, predložio je za člana grupe, nakon konzulta-cija vjerojatno s omladinskom komisijom Saveza, predsjednik osobno, dr Ladislav Laci Kadelburg. Zanimljivo je da koliko god vanjska politika Jugoslavije bila antiizraelska i proarapska, ostavljen je prostor za relativno slobodno djelovanje židovske zajednice Jugo-slavije u organiziranju kulturnog, socijalnog i vjerskog života, a toj zajednici, usprkos prekida diplomatskih odnosa 1967. s Izraelom, omogućena je gotovo nor-malna komunikacija s ovom zemljom. Vjerojatno je to bio rezultat pragmatične politike predsjednika Josipa Broza Tita koji je i pored prijateljstva s arapskim ze-mljama i Palestincima, imao redovite diplomatske, pa i prijateljske kontakte s predsjednikom Svjetskog ži-dovskog kongresa dr Nahumom Goldmannom.

9. srpanj 1971.

Saznao kako putujemo - vlakom preko Beograda i Skopja do Atene, dalje avionom. Kofer jedva zatvorio, nosim ga uz veliki napor – zaista sam preopterećen svim i svačim!
Predvečer u Beogradu, u Savezu, Ulica 7 jula 71 a. Putnici za Izrael – manje više poznata lica s ljetovanja (Leo, Zoli, Nenad, Rašo, Veljko, Judita, Marijana) Sklapam nova poznanstva, pogledavam i djevojke.
Predsjednik Saveza dr Kadelburg daje nam upute prije putovanja, odnosno upozorava nas na što posebno obratiti pažnju: govori o potrebi da mislimo na sigurnost grupe i Izraela, da predstavljamo židovsku zajednicu Jugoslavije. Govori nam o kibucu Šaar Haamakim koji su osnovali jugoslavenski i rumunjski Židovi, a koji pripada lijevo orijentiranoj manjoj stranci…

10. srpanj 1971., subota

Beogradska željeznička stanica, osam ujutro. Šabat je, a mi se spremamo na put što baš nije odlika pobožnih Židova. Objektivnosti radi, tako pobožnih koji subotom ne koriste auto, vlak, autobus … među nama nema. Vlak za Atenu koji dolazi iz Beča kasni dva do tri sata.
Oko ponoći, umorni, iscrpljeni, prešli smo granicu kod Đevđelije uz minimum graničnih formalnosti. Zaspali na ležajevima u kušet kolima. S nama je i jedan par Grka.

11. srpanj 1971.

Oko 11 sati u Ateni gdje smo se smjestili u hotel El Greco. Pomogao nam je izvjesni mr Štrojtman, jer Atenom se nije lako snalaziti, pogotovo ako smo u njoj prvi puta, kao što je to bio slučaj s većinom od nas.

12.srpnja 1971.

Rano poslijepodne (13 i 30) iz hotela smo krenuli za atenski aerodrom i razgledali ga šetajući se halama, čekaonicama, hodnicima, bučnim aerodromskim pro-storijama. Prva vožnja avionom, pa «ubijam» tremu razgledavanjem detalja aerodroma.
Nakon graničnih formalnosti za koje sam očekivao da će biti strože, zauzimamo mjesta u avionu TWA-a. Trema nije sasvim nestala, pa primjećujem da sam podosta nespretan u zakopčavanju pojasa sjedala. Prvi put slušam pozdrav i uputstva stjuardese što nam je činiti u slučaju da avion zapadne u neprilike.
Oko 17.30, približavajući se aerodromu Lod, kraj Tel Aviva netko povede pjesmu i spuštanje u OBEĆANU ZEMLJU pretvara se u događaj za pamćenje. (NAP.2008.:Danas aerodrom nosi naziv Davida Ben Guriona, jednog od osnivača države Izrael). Jedva čekamo da se otvore vrata aviona i dotaknemo tlo svete zemlje, tlo države koju posjećujemo prepuni očekivanja, zemlje koju kažu, Židovi bar jednom u životu nastoje posjetiti. Spustio sam se aerodromskim stepenicama prislonjenim uz avion, učinio prvi korak i rekao sebi: «Želja mi je ispunjena, tu sam!» Ubrzo smo se našli kao grupa oko našeg «madriha» (osoba iz kibuca zadužena da nas vodi i podučava tokom boravka u Izraelu) koji nam se, gle iznenađenja, obratio s imenima mada nas prvi puta vidi u životu. Iznenadio me kada mi je prišao i rekao: «Dobro došao Ljubomire, imam pismo za tebe!» Bilo je to pismo koje su prijatelji moje porodice već ostavili u kibucu za mene.
Autobusom putujemo za kibuc Šaar Haamakim. Kako još nije posve pao mrak, a kibuc je i relativno dobro osvijetljen vidimo da smo došli u interesantno naselje, smješteno na padinama brijega, s pogledom prema Haifi. Na pokojoj većoj, čvrsto građenoj kući, u dvije etaže, svijetle prozori i madrih nam objašnjava da će uskoro oni biti u mraku, jer se u kibucu rano liježe – radi se od ranog jutra do 10 -11 sati jer su vrućine takve da je nemoguće izdržati na poljima ili na otvorenom poslije tog vremena.
Okupljeni kao grupa analiziramo prve dojmove, nove osjećaje koji nas preplavljuju. Poneka šala, pokoje udvaranje. Primjećujem Danielu O., onižu crnku iz Sa-rajeva sefardskih crta lica, kako temperamentno objašnjava svaku svoju ideju, misao. Oko jedan u noći mrtvi umorni, ali zadovoljni, padamo u krevet: federi baš nisu najnoviji, madraci tvrdi, cijeli krevet, i pri malom pomicanju škripi, ali koga briga za to!?
Izraelu, Mon Amour, konačno smo zajedno!

13.srpnja 1971.

Na nogama u sedam i trideset, mamurni, ali i znatiželjni. Jona, naš madrih, drži predavanje na kojem se međusobno upoznajemo: govori kratko o Izraelu, kibucima, Šaar Haamakimu, predstavljamo se njemu i grupi. On nas je već upoznao studirajući naše fotografije, a ovo je sada upoznavanje »u živo». Kibuc je osnovan dvadesetih godina dvadesetog stoljeća od male grupe doseljenika pretežno iz Jugoslavije i Rumunjske. Kako je običaj da kibuci budu povezani s nekom od političkih stranaka ili organizacija, ovaj kibuc pripada lijevo orijentiranom MAPAM-u.
«Početak je bio skroman, a što danas čini kibuc vidjet ćete popodne kada je predviđen obilazak značajnijih objekata!»
A poslije 15 sati imali smo što vidjeti. Iako smo neki od nas znali za visoki društveni standard kibuca, ugodno je vidjeti kako je relativno malobrojna zajednica ljudi organizirala život poljoprivredno-industrijskog naselja koje nije komunistički raj, ali je sigurno utočište stanovnicima kojima uz oštar rad pripada i slobodno vrijeme i socijalno-psihološka sigurnost koje je malo izvan kibuca. «Svi za jednoga, jedan za sve!» slogan je koji grupi iz Jugoslavije nije nepoznat.
Prvo smo razgledali stambeni (rezidencijalni dio) kibuca - vidjeli smo prve barake iz doba osnutka kibuca koje su podsjećale na šupe za spremanje alata, a ne na stambeni prostor zgrade u kojima najčešće žive dvije-tri porodice. Reklo bi se, male, zgodne vile! A uz vile ide i - bazen za kupanje, okružen drvećem, nadstrešnicama, stupovima za start plivača. Nema ga svaka vila nego je to zajednički bazen za sve u kibucu.
«U slobodno vrijeme, slobodno u bazen! Domaći ga relativno malo koriste i idealno je mjesto za rekreaciju, ali i sklapanje novih poznanstava!»
Pokazana nam je tvornica bojlera, farma krava, peradarnik, povrtnjak za uzgoj ruža, društveni dom, sportski tereni, dječji vrtići, dječja igrališta, ogromna blagovaonica koja služi i za kulturne priredbe. Zaista impresivan društveni standard u kojem je središnja briga - briga za djecu i mlade. Prvi dan -sve se odvija brzo, puno emocija, puno vrućine! Ni najtopliji dani na Jadranu ne mogu se usporediti s vrućinom, odnosno suncem koje žeže u kibucu, posebno od 10 do 17 sati.

14.srpnja 1971.

Ustajanje u šest. S Joškom Š. i Đurijem W. raspoređen na rad u dječji vrtić. Uređujemo igrališta za djecu. I pored upozorenja da pazimo na opasnost od sunca, kako smo radili na otvorenom, opeklo me toliko da sam po leđima osut plikovima koji uzrokuju neizdrživu bol. Zuji mi u ušima, klonem. Ići liječniku ili se dati u ruke Lidiji A.? Ipak, «bolovanje» bi se moglo krivo protumačiti, pa se prepuštam Lidiji koja opečena mjesta premazuje uljem za sunčanje, kremama…
I pored svega odlazim na prvi sat ivrita (govorni, moderni hebrejski).
Dekoncentriran bolovima zbog opeklina, pratim predavanje s velikim teškoćama.
Kratko na bazenu - može li voda pomoći da opekline lakše podnesem? Lijep bazen, ugodna atmosfera. Nakon večere čak malo košarke!
Na predavanju, tema: Društvena organizacija kibuca. Kibuc je definiran kao samoupravna zadruga, zajednica ljudi koja organizirano radi i živi u naselju držeći se, pored ostaloga, načela kolektivnog vlasništva i jednakosti. Objašnjeno nam je kako se donose odluke u kibucu - glavno tijelo je generalna skupština, izvršni organ je sekretarijat, tu je i sekretar.Ključni dokumenti su propisi kojima se reguliraju osnovni principi koji obavezuju članove kibuca: kolektivno vlasništvo i kolektivni rad, princip zajedništva u potrošnji i odgoju, nastojanje da se ne zapošljava radna snaga koja bi dolazila izvana, načelo dobrovoljnosti, demokratski način odlučivanja.Odluke koje izazivaju najviše diskusije su odluke o odgoju djece, investicijama tj. daljnjem razvoju kibuca, prijemu novih članova, otpustu članova, slanju talentiranih na školovanje izvan kibuca.Formalno nema unutarnje prisile, u načelu član kibuca ne može biti kažnjen za povredu običaja i propisa. Međutim, kada dođe do otvorenog sukoba člana i javnog mnijenja kibuca, član mora napustiti kibuc, a ako to ne želi odluku o isključenju može donijeti generalna skupština. Osoba koja napušta kibuc može sa sobom ponijeti samo osobne stvari i dobiva određenu sumu kako bi se snašla u prelaznom razdoblju dok ne nađe stalno zaposlenje. Poželjno je da ima oprečnih mišljenja u raspravama o delikatnim temama, jer onda su odluke najkvalitetnije.
Kasno navečer u klubu kibuca- diskusije o prvim dojmovima, pregledavam zanimljivo štivo, u Jugoslaviji uglavnom meni nepoznato ili skupo - strane tjednike na engleskom i njemačkom, brošure.Iscrpljen sunčanicom padam, oko ponoći, umoran i bolan, u krevet.

15.07.1971.

Ponovo na radu u dječjem vrtiću. Ovaj puta na glavi žuta kapa, malo veća kipa koja malo pomaže. Znoj se slijeva niz lice i jasnije mi je što znači biblijska «rad u znoju lica svog»! Upoznao sam jednog Švicarca, arhitektu kojeg zanima kibuc kao «neobična zajednica jednakih.»
Madrih Jona upoznao nas s planom izleta.
Šimon ben H. daje nam pregled štampe - domaće i svjetske. Zbunjuju me novi pogledi na međunarodnu politiku, predavač ima odličan dar zapažanja i kritički govori o odnosu međunarodne zajednice prema Izraelu. Zanimljivo kako ne štedi ni velike sile i naglašava kako i pored svih savezništava Izrael nastoji biti jak i neovisan, sposoban da se sam suprotstavi arapskoj opasnosti.

Pišem pismo M. 16.07.1971.

U programu zbližavanja sa članovima kibuca predviđeno je da posjetimo jednu od obitelji koja govori naš jezik. Tako sa Sanjom S. i Salamonom A. posjećujem obitelj Moska F., s kojom provodimo predvečerje u dugom, zanimljivom razgovoru. Opisuju nam boravak u kibucu koji je i odricanje, ali i zadovoljstvo osjećati se dijelom zajednice koja smatra da novac nije najvažniji na ovom svijetu. Oni su se odlučili za život u kibucu da bi u kolektivnom radi i životu pobjegli od velikih zala -novca i egoizma! Šabat je i očekujemo paljenje svijeća, no to se neće dogoditi. Objašnjavaju nam: «Otkako smo u Izraelu nemamo potrebu naglašavati naše židovstvo -slično je i s drugima u kibucu pa se nemojte čuditi ako naiđete na stanove u kibucu u kojima nema ni menore, ni mezuze. Naše židovstvo je samorazumljivo i ponekad se osjećamo više Izraelcima nego Židovima. Oznake pripadanja židovstvu prisutnije su u porodicama koje žive u galutu (dijaspori) nego ovdje u Izraelu, izuzimajući ortodokse u Izraelu koji su ultrareligiozni i većinu dana provode u molitvi i meditiranju.
Šabat se ipak osjeća u kibucu tako da se nakon večere pali logorska vatra, a kasnije većina iz grupe odlazi u kibučki disko klub gdje se zabavljamo uz muziku i ples do dva u noći. Društvo je šaroliko - ima nas od Jugoslavije preko Švedske i Velike Britanije do Venecuele i Japana. Velik je broj nežidova koji su došli u kibuc da bi upoznali kibučki način rada i života.

17.07.1971, Šabat

Iako je Šabat krećemo na izlet kamionom s klupama po strani, smješteni gotovo na vojnički način. Izrael je mala zemlja površinom i po drugim kriterijima, ali iznenađuje nevjerojatna raznolikost pejzaža, klime, životne okoline, pa i ljudi. Prolazimo dolinom Izraela, uz rijeku Jordan. Kratko u Haifi, zatim izvor jedne od rječica koja, spajajući se s drugom, čini gornji tok rijeke Jordan. Ali rijeka Jordan nije rijeka nego rječica, s obzirom na to koliko malo vode teče njenim koritom. Tek nakon Galilejskog jezera dostiže širinu od tridesetak metara i postaje središte Jordanske doline. Zastajemo u blizini tvrđave «Bellevue» i divimo se pogledu na Izrael s tog mjesta.
Posjećujemo Tiberias (oko 24 000 stanovnika) na Galilejskom jezeru i Nazaret.
Tiberias je zimsko ljetovalište s vrućim izvorima mineralne vode, a poznat je i po tome što je u njemu sahranjen filozof Majmonides. Mnogo je vrlo starih sinagoga - još od antičkih vremena. Tiberias je jedini biblijski grad - kaže predanje - u koji Isus nije ušao. Naime, kod polaganja kamena temeljca za taj grad otkriveno je staro židovsko groblje, a predanje kaže da mrtvo čini nečistim i treba ga zaobilaziti. Kasnije je Tiberias postao jedan od najvećih talmudskih centara zemlje. Danas je ovaj grad arapski koliko i židovski, šaren, svijet za sebe. Turske kupelji, noćni lokali, bogomolje talmudista, arapski bazari, feudalni hoteli…Na toplice starih Rimljana nadovezali su se moderni izraelski lječilišni centri.
Posebno je zanimljivo u Nazaretu, svetom mjestu koje se često spominje u Bibliji, budući da je u njemu Isus proveo svoje djetinjstvo.
Kapernaum je slijedeća stanica našeg izleta: na obali Galilejskog jezera, 200 metara ispod razine mora smješten je samostan talijanskih časnih sestara Beattidine. Ovdje u jednoj crkvi sreli smo katoličkog svećenika koji je prije nekoliko desetak godina došao u Izrael iz Jugoslavije i ovdje ostao, pružajući našim hodočasnicima informacije iz prve ruke. Iako smo bili židovska grupa rado nam je govorio o Kapernaumu u biblijsko vrijeme te značaju ovog mjesta kasnije, često rušenom potresima, gradiću zanimljivom, na razne načine, sve do danas.
Napredak i brzi razvoj Izraela, koji se po razvijenosti približava srednje razvijenim zapadnoevropskim zemljama, objašnjava se radinošću i pionirskim duhom Izraela, te sintezom iskustva Židova koji dolaze iz raznih dijelova svijeta, unoseći u zemlju najbolje iz kultura odnosno država iz kojih potječu. Impresivno je gledati koliko je Izrael pošumljen, kako je na pijesku izraslo mnogo stabala koja imaju višestruku zadaću - od pružanja hladovine do učvršćivanja zemljinog pokrova. Prevladava crnogorica, ali eksperimentira se i s bjelogoricom, stablima (topolama) koja izuzetno brzo rastu. Saznali smo kako u Izraelu postoji brojna zajednica Druza, sa specifičnom kulturom, kršćanske vjere te kako su Arapi -kršćani lojalniji izraelskoj državi nego Arapi-muslimani. Primjerice, u ratu 1948. godine Druzi nisu napadali Izraelce, a dio se aktivno svrstao na izraelsku stranu. Vidi se da se mnogo gradi i mjesta koja obilazimo mirna su, ljudi su zaokupljeni svakodnevnim poslovima.

18.07.1971, nedjelja

Radni dan. Izrael ima tri neradna dana u tjednu -petkom ne rade muslimani, subotom Židovi, a nedjeljom kršćani. I tako su svaki od tih dana neke trgovine otvorene - trguju oni kojima taj dan nije dan odmora, rade oni drugi odnosno treći.
Opet rano ustajanje - pet i trideset! Raspoređen na novi posao u kokošinjac. Mala grupa ima zadatak da hvata kokoši, trpa ih u gajbe koje se odvoze do hale gdje se kokoši kolju i čiste da bi već ujutro bile ponuđene domaćicama na tržnicama, od Haife do drugih gradova i mjesta u blizini.
Ručak se uzima na načelu samoposluge u velikoj, urednoj blagovaonici ( hebr.:hadaraohel). Nekoliko jela po izboru, sokova od narandži može se piti koliko se želi, isto tako jesti narandže koliko god se može. U petak navečer, na erev šabat, na stolu za četiri osobe dočekuje nas boca kvalitetnog vina.
16 i 30 - tečaj ivrita.
Poslije večere ( oko 18 i 30) grupa polazi za kibuc Yif at. Prisustvujemo velikoj priredbi koja je organizirana za 3-4000 volontera koji, poput nas, rade u drugim kibucima ili na drugim mjestima. Program je raznolik, izraelske, odnosno židovske pjesme i pjesme drugih naroda, folklorni i umjetnički plesovi, šale.Izvode se i arapski plesovi čime se pokazuje da nema diskriminacije. Program se odvija u dnu zelenog amfiteatra -publika sjedi na travi, na kosini, ležerno, atmosfera je neobavezna, interesantna. Skandira se, plješće, navija. Odjednom skandiranje: «Jugoslavija, Jugoslavija!»
A onda sam se - izgubio! Oko stotinjak autobusa pristiglo je na priredbu, parkiralište je bilo prepuno pa se parkiralo i na prilaznim cestama. Kako su autobusi slični, kako je bilo dosta žurbe kod iskrcavanja, nisam zapamtio gdje je parkiran «naš»autobus. Trčao sam od jednog do drugog ne bih li slučajno naišao na našu grupu i autobus. No, parkiralište se praznilo, jedan po jedan odlazili su autobusi u raznim smjerovima i sa svakim novim odlaskom, moja panika bivala je veća. Na kraju, kada je i zadnji autobus krenuo, ostao sam jedan od rijetkih koji nije znao kuda će i što će. Sjeo sam na rub parkirališta razmišljajući što da radim. Za taksi nisam imao novca, javnog prijevoza nije više bilo, jer se približavala ponoć.
Ostali su mi kao jedini spas -policajci! Ali, ni njih više nije bilo!!
I tada mi, očajnom, prilazi jedan auto, vozač pretpostavlja što se dogodilo i pita: «Kamo?»
«Šaar Haamakim!» odgovaram, iznenađen susretljivošću nepoznatih. Sjedam u auto na zadnja sjedišta, a šofer i suvozač, sportski obučeni, voze me, uz nekoliko pitanja: odakle sam, kada sam stigao u kibuc. Na spomen Jugoslavija raspričali smo se o podvigu Židovke Hane Seneš - padobranke koja je u Drugom svjetskom ratu skočila padobranom u Jugoslaviju i uz pomoć partizana prešla u neprijateljsku pozadinu u Mađarskoj, gdje je pala u ruke nacistima i smrtno stradala. Mojim slabim engleskim objasnio sam da mi je poznat poduhvat i hrabrost Hane Seneš, i znanje te povijesne činjenice, ipak je bilo dostatno da nepoznati steknu povjerenje u mene i da me ljubazno dovezu do kibuca. Zahvaljivao sam im se do neba, na hebrejskom: «Todaraba, todaraba!»(Hvala, hvala!») «Ništa, ništa - važno je da ste pronašli svoj kibuc!»

19.07.1971.

Ustajanje već u četiri. Džipom prevezeni na plantažu limuna tzv. limunjak. Zadatak je bio popeti se u krošnju limuna, škarama odrezati grane koje smetaju, «ranu» tj. ožiljak premazati specijalnom, crnom tekućinom. I tako dok se ne «obradi» cijela krošnja. Sve ranije što sam radio bilo je neuporedivo lakše od ovog posla zbog toga što grane udaraju u lice, nesnosne vrućine koja zadnja dva sata rada dostiže i 40 stupnjeva C. Znoj, nervoza, sitna čarkanja. Svi bi htjeli biti vodonoše.Oko 11 i 30 na ručku u kibucu.
Najbolji odmor je san, ali nemoguće je zaspati, jer kibuc nadlijeću, u niskom letu, vojni avioni: «Nije to ništa, naviknut ćete se! Naši mladići vježbaju niske letove - radi se o avionima tipa Phantom i Mirage - jer tako se možemo najbolje pripremiti za eventualne sukobe - uvježbanost i motivacija glavne su značajke izraelskog vojnika i samo takvi imamo šanse da se suprotstavimo brojčano nadmoćnom neprijatelju. Mi smo u moru Arapa mali otočić i obraniti se nije lako. Iako se radi o velikim brzinama (upućeni kažu da probijaju zvučni zid!!) ponekad vidimo kako nam piloti mašu, smiješeći se - kao da se ispričavaju što nas uznemiruju. Drugi neprijatelj spavanja popodne su - muhe! Nailaze u rojevima, ulijeću u sobu tko zna kako, i dosadne su kao prave muhe! Pokušavamo humorom i zezancijom ali muhe (i muke), ostaju.
Poslije večere idemo s Lidijom i Rašom, te jednom Engleskinjom na izletu u Haifi. Razgledamo ovaj lučki grad koji nije posebno zanimljiv. Ili, mi nemamo novaca za restorane koje bi rado posjetili.
Jedna od najjeftinijih zabava - kino! Gledali LJUBAVNU PRIČU (LOVE STORY). Glavna glumica Alice M Grey, glavni glumac Ryan O Niel; uživjeli smo se u tužnu priču.

20.07.1971.

Opet treba ustati u četiri ujutru. U to vrijeme ne mogu se pomaći iz kreveta: umoran, iscrpljen, pospan. Četiri-pet sati spavanja je premalo, a nikada nisam ni bio neki ranoranilac. Došao je madrih Jona koji me izvlači iz kreveta, uz kritiku: «U diskusijama si često opozicija, sada si opozicija i u radu!»
Brbljam nešto o eksploataciji, o tome kako nisam tako zamišljao boravak u kibucu.
«Razgovarat ćemo o tome popodne na sastanku grupe. Ima i drugih kojima je teško ustati i stalno nešto prigo-varaju!» oštar je Jona. Iako mi se ne ide, mrmljajući odlazim na rad u kokošinjac. Ne trčimo, ovaj puta, za kokošima nego prebacujemo teške vreće s hranom za koke s jednog na drugo mjesto. Ne znam više gdje je gore odnosno teže raditi - na parkiralištu dječjeg vrtića, u «limunjaku», u peradarniku tj. kokošinjcu, ili.
Poslije ručka na bazenu. Ako naporno radim onda bar da si priuštim i malo odmora, odnosno plivanja.
Sastanak grupe teče u naelektriziranoj atmosferi i nisam jedini koji protestira zbog napornog rada, pretrpanog programa, nesporazuma raznih vrsta. Zamalo kompletna grupa ustremila se na madriha Jonu protestirajući zbog položaja najamne radne snage, nekomfora.»Prerano ustajemo, nismo na to navikli!» vičemo u jedan glas. Jona se ne da zbuniti:
«Mislim da je problem u sudaru dva načina razmišljanja, dva različita duha: stigli ste opterećeni jugoslavensko-balkansko-socijalističkim načinom razmišljanja i ponašanja («Lako ćemo, problema nema, nikamo nam se ne žuri, svaki radi za sebe, pripada nam najbolje..!») S druge strane mi, kibucnici, ponašamo se kao pripadnici kolektiva, dajemo od sebe maksimum da bi dobili ono što mislimo da nam pripada. Poslovi koje radite nisu lagani, ali većina vas je razmažena, ne znate i ne želite raditi, ne znate što je to pionirski duh. Da smo se ponašali kao vi - od dolaska u Palestinu, odnosno Izrael, do danas - ne bi bilo vašeg divljenja onome što vidite da je učinjeno u relativno kratkom vremenu. Dakle, niste ovdje kao studenti niti intelektualci - filozofa imamo koliko hoćete, trebaju nam oni koji žele i mogu ozbiljno i konkretno raditi!»
Jedan komentar poslije sastanka: «Pa ovo je gore nego da smo u vojsci! A možemo ili naći rođake koji će nas primiti dok ne završi smjena, ili pronaći novac za avionsku kartu, odnosno povratak u Jugoslaviju? Ili, nastaviti kao što smo počeli!?»
Malo košarke
Na spavanju već u 23 sata, jer sutra moramo vrlo rano ustati. Kažu, radit ćete zato kraće nego obično!

21.07.1971.

Već u tri i trideset u kokošinjcu i radimo mrzovoljno, bez ikakva izbora i mogućnosti otpora. Utovarujemo kokoši u kamion, prebacujemo vreće. Istina, već oko sedam gotovi s poslom i kažu nam «šefovi»:
«Pa što hoćete, imate cijeli dan slobodan!»
Pokušavamo spavati dopodne i nekima to i uspijeva. Nije to pravi odmor, ali bolje i tako ležati nego raditi u kokošinjcu, ili bilo gdje drugdje. Bilo kako moramo napuniti akumulatore, inače ćemo svisnuti od umora.
Poslije 14 sati vode nas u Haifi, u posjetu Tehnionu, dijelu sveučilišta Haife gdje se može studirati kemija, tehnologija, agrikultura, elektrotehnika, elektronika, arhitektura i urbanizam, nuklearne nauke, aeronautika, metalurgija. Obišli smo kabinete za nastavu, preda-vaonice.Izvrsni uvjeti za studij, naučna istraživanja -velika sredstava ulažu se u visoko obrazovanje. Izvrsno opremljen i organiziran Tehnion primjer je za to i dio studenata (od ukupno 3500) došao je iz inozemstva na studij upravo zbog dobrog glasa Tehniona.
Razgledamo Haifu koja nam je danju ljepša nego noću. Pravi, užurbani lučki grad, 215 000 stanovnika. Izraelci kažu da je Tel Aviv grad za zabavu, Jeruzalem za učenje, a Haifa - za rad. Istina, najviše se radi u području luke koja je poput svih luka svijeta - dosta prljava, bučna, ispresijecana željezničkim kolosijecima, tu je i središnja željeznička stanica, rafinerija s velikim skladištima nafte… .Ali Haifa ima i biznis kvart - Hadar-te posebno lijepi Karmel, gdje su zgrade smještene terasasto na padinama brijega do kojeg se dolazi Karme-litom, jedinom podzemnom željeznicom u Izraelu. Do vrha Karmela dolazi se serpentinastim ulicama, mnogo je zelenila i cijeli Karmel je zaštićeno područje prirode s predivnim pogledom na Mediteran. U «Staro-novoj zemlji» Theodora Herzla, oca cionizma, knjizi s kraja 19-tog stoljeća, pronađena je vizija ovog dijela Izraela koja čak u detaljima odgovara sadašnjem izgledu. Objašnjavaju nam da se do Karmela može doći i šerut taksijem koji je specifičnost Izraela: to je taksi koji vozi više osoba u jednom smjeru.
U kibucu poslije večere ponovo se održava sastanak grupe. Ofenziva na Jonu se nastavlja i dođe mi da ga branim, iako mi je i samom teško. Ali ne toliko da bih prednjačio u neumjesnim prigovorima razmaženih u grupi. Meni ipak fizički rad nije stran toliko koliko nekima iz dobrostojećih porodica diplomata, liječnika, umjetnika, profesora, inženjera, poslovnih ljudi. Mogu razumjeti i jednu i drugu stranu u sporu.
U klubu kibuca - upoznao sam Mihaela, mladića iz Venecuele (Caracas) koji govori naš jezik. Mladić hippy generacije, pogleda na svijet i ljude koji su u nas, u Jugoslaviji, ipak svojevrsna novost. Govori o lošim stranama kapitalizma, potrošačkom društvu, osuđuje ratove i zagovara mir, ljubav, meditaciju, dobru muziku, slobodan seks. Osim mene i drugi ga pažljivo slušaju, posebno djevojke.

22.07.1971.

Sedam i trideset: - polazak na izlet. Domaćini se trude da nas odobrovolje ovim izletom ili je on planiran ranije, tko zna?
Razgledamo dio hidro-sistema sjever-jug. Pitanje vode, odnosno pitanje oskudice vode kao i navodnjavanje od presudne je važnosti za poljoprivredu u Izraelu. Od osnutka države stalno se povećavaju površine zemlje koje se navodnjavaju i Izrael nastoji razviti sistem do savršenstva tj. da svaka kap vode dođe na pravo mjesto. Mnogo se ulaže u cjevovode koji višak vode sa sjevera prebacuje prema jugu, sve do pustinje Negev. Na otvorenom, gdje god se čovjek okrene, susreće se s aparaturama na čijem vrhu su mlaznice koje se vrte i ravnomjerno raspršuju vodu uokolo.
Posjećujemo i jedan arapsko-druski gradić sa starom, skromnom sinagogom. Kada se pojavimo u nekom od arapsko-druskih naselja okružuju nas djeca, vesela i znatiželjna. Zamijetio sam u jednoj grupi dječaka igračku klik-klak koja je u to mjesto već stigla. U Jugoslaviji je nisam vidio. Razmišljam: zar je moguće da se neki od tih zadovoljnih dječaraca sutra pridruže Al Fatahu? Zašto toj djeci kao i najmlađim Izraelcima, svima u Izraelu, ne omogućiti život u miru? Točka izleta je punkt na samoj granici Izraela i Libanona. Grupe turista, pa i naša, dolaze do same granične rampe. Kažu nam da to nije opasno, no fotografiramo se ispod table na kojoj piše na engleskom i hebrejskom: STOP, OPASNOST, IZRAELSKO-LIBANONSKA GRANICA. Zgrade na libanonskoj strani tihe su, prelazaka granice je malo, ispred zgrada tek pokoje parkirano vozilo. S ove tačke zanimljiv je pogled na liniju koja se pruža u nedogled - liniju gdje Mediteran oplahuje, svojim valovima, izraelsku obalu.
U blizini je turistička atrakcija Roš Hanikra, pećina, gdje se more uvuklo u strmu obalu. Do mora se spuštamo žičarom, a u pećini pokušavamo iskušati naša fotografska umijeća.
Zaustavljamo se u kibucu LOHOMEI HAGETAOT s impresivnom izložbom, posvećenom žrtvama naci-fašizma. Pikasovske slike ala Guernica, skulptura podignutih ruku prema nebu, ruke koje vape za pomoć.
Stižemo u Ako (Acre), jedan od najslikovitijih starih gradova Izraela. Stara gradska jezgra ostala je u arapskom stilu i odiše koloritom Orijenta. Arapi nose često tradicionalnu kefiju, a žene, dva koraka iz njih, obučene su u skladu s muslimanskom tradicijom -pokrivene od glave do pete, sa «šlajerom» preko lica. Bazar ili šuk mjesto je u gradu koje živi tipičnim orijentalnim životom - prekrivene su ulice posebnim «plah-tama» kako bi se domaći i turisti zaštitili od sunca, a ulice mirišu po ljekovitim travama i ulju, tu su brda raznih začina, ima se dojam da smo stigli u atmosferu iz «tisuću i jedne noći». Ovaj grad povijesti (bio je nekoć glavna luka Feničana!) s tvrđavom iz 12. stoljeća, impozantnom velikom džamijom, muzejom arapskog folklora i drugim turističkim znamenitostima, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Nije to grad iz križaljki (okomito ili vodoravno: izraelski grad na obali Mediterana), nego živahan grad privlačan za turiste, ali i grad s ulicama u kojima vrijeme kao da je stalo. Nema vidljivih sukoba, koegzistira se s malom grupacijom Židova, jer turizam ujedinjuje usijane glave - Izraelci toleriraju i Naserove fotografije u izlozima pojedinih trgovina.
Vraćamo se u kibuc oko 17 i 30, zaključujući kako je Izrael i zemlja bogomolja, grobova, spomenika raznih vrsta, zemlja u kojoj se gotovo na svakom koraku nailazi na tragove prošlosti - od Feničana, preko križara, do Arapa, Turaka, Britanaca. Gradilo se i rušilo mnogo i ako postoji igdje raj na zemlji za arheologe onda je to -Izrael!

23. 07. 1971.

Nakon dugo vremena - kasnije ustajanje! Dobili i slobodan dan, dan za ljenčarenje, učenje, slušanje muzike, pisanje razglednica, plivanje na bazenu. Čitam, prelistavam «Tatsachen ueber Israel» (Činjenice o Izraelu) knjižicu s mnoštvom podataka i monografiju Dagmara Nicka: ISRAEL - GESTERN UND HEUTE, (Izrael - jučer i danas), s fotografijama i također, podacima o Izraelu. U Izraelu živi oko 2 700 000 stanovnika, koji nastanjuju površinu od 20 677 kv. km (bez nakon rata 1967 zaposjednutog teritorija). Najviši planinski vrh je Meron s 1 208 metara visine. Gradski živalj čini oko 70% stanovništva, 80 000 Izraelaca živi u kibucima. Najvažniji gradovi su Jeruzalem, Tel Aviv s Jaffom, Haifa, Ramat Gan, Petah Tikva, Beer Ševa, Natania, Herzlia. ..Najniža točka: Sodoma na Mrtvom moru, 395 metara ispod morske površine. Najvažniji izvozni proizvodi: citrusi, dijamanti, voćni sokovi, kemikalije, tekstil, cement.
Košarka, zanimljivi dokumentarni filmovi, diskoteka. Sonja F. prava je plesačica. Erev šabat je i ostajem budan do jedan iza ponoći.

24.07.1971. Šabat

Na nogama tek oko devet sati. Danas je Šabat, dan kada se ne radi, sedmi dan u tjednu. Prema propisima židovske vjere, sedmoga dana u tjednu, u subotu, nije dozvoljen nikakav rad - glavi kuće, ženi, djeci, svim ukućanima, pa čak ni robovima. Često znam reći da Židovi ništa drugo nisu dali kulturi i civilizaciji, time što su odredili jedan dan mirovanja, odmora u tjednu, a ostvarili su jednu od najvrednijih tekovina, pogotovo ako se uzme da je to vrlo napredna ideja i praksa. Spoznalo se da čovjek nije samo tijelo nego i duša koja ima potrebu da komunicira s Adošemom. Ortodoksni vjerski propisi o strogom mirovanju subotom od osnutka države do danas nailaze na otpor kod Izraelaca modernijih shvaćanja i postoji stalna napetost između konzervativaca i tzv. reformista, odnosno liberalno orijentiranih građana Izraela. Šabatom se može prespavati i doručak. Mira, Leo, Rašo, malo košarke. Mihael iz Caracasa ne prestaje zabavljati društvo svojim hippy pričama.
U posjetu još jednoj obitelji u kibucu (Tamin).Nekada su takvi razgovori korisniji nego predavanja, knjige, brošure. Životna iskustva ljudi u kibucu su takva da bi slijedeći sudbinu svake porodice bilo moguće - snimiti film! Ne znam nije li to dio organiziranog nastojanja da nam objasne način rada i život u kibucu, ili slučajnost. Govore nam: «Osvjetlajte naš obraz, radite bar djelomično kao što smo mi nekad radili! Ovo što je vama danas neizdrživo i vrlo naporno, nama bi bio posao za šalu. I još smo k tome često imali glavu u torbi strahujući od napada starosjedilaca odnosno Arapa. Velik broj njih se obogatio prodajući nam nekvalitetnu zemlju - močvarnu, kamenitu, pjeskovitu - koju smo trebali godinama pripremati da bi postala plodna. Mnogi su se pioniri razboljeli - od malarije, trahoma, tifusa do tko zna još kakvih bolesti - nespremni na enormne psiho-fizičke napore. Mi smo izdržali, izdržite i vi kojima je sada lakše nego nekada nama!»
Poslije večere s veselim društvom u mjestu Tivon. Mihael otkriva svoje drugo ime - Miguel, tu je i Leo, Mira, dvije Engleskinje. Pivo nas opušta i naklapamo koješta. Puštamo da nas Miguel uvjeri kako postoji kraći put do kibuca i po mjesečini, neravnim putem bauljamo do kibuca. Pridržavamo jedan drugoga da netko ne bi pao, ili se izgubio. Dobre volje stižemo do odredišta i sretni da smo prošli ovaj avanturistički put «bez gubitaka», prihvaćamo prijedlog hipijevca Miguela: idemo na bazen, na noćno kupanje! Prije toga dolazimo do naših baraka, uzimamo plahte, i kako nam je objašnjeno, kupaće gaćice, ručnik(ručnik nije obavezan, obrisat ćemo se plahtama, ako nema ručnika!). Zatim se pokrivamo plahtama i poput bijelih vampira kibučkim stazama spuštamo se do bazena. Navodno, ove plahte nisu naš izum: prije nekoliko godina tako je jedna grupa iz Švedske išla na noćno kupanje, a plahte su služile da se nakon kupanja umotaju u njih kako se ne bi -prehladili! Neki od članova kibuca protestirali su tada, a i sada nisu oduševljeni «vampirima» no, toleriraju taj mladenački hir uz komentar: «Mladi-ludi!» A da su znali da ta ponoćna kupanja i nisu sasvim bezazlena vjerojatno bi ih zabranili, no kako u njima nisu sudjelovala njihova djeca, nisu se puno brinuli. A možda je ovo što se nama događalo bila iznimka, a ne pravilo - Miguela nije imala svaka grupa koja bi se pojavila na radu u kibucu.
A Miguel je, okupivši nas u krug, bio majstor ceremonije. Govorio nam je o ljekovitom svojstvu vode, o tome kako okrepljuje, kako od biblijskih vremena, od krštenja pa do pranja pokojnika, svakodnevno nas prati -voda!
«U počast vodi skočit ćemo goli u bazen, a nakon toga nalazimo se ponovo u krugu, ogrnuti plahtama. Tako to rade hipiji u cijelom svijetu pa zašto ne bi i mi? Biti gol znači biti slobodan! Stid od tijela nametnuli su nam dušebrižnici koji ne drže do prirode i prirodnosti! Dijete se ne rađa obučeno!» govorio je poput nekog propovjednika.
Nije nas trebalo puno uvjeravati i brzo smo se našli u prohladnoj vodi. Djevojke (Juliet, Dominic) stalno su ponavljale: «Cool, cool!» Svaki je pokušao zagrijati svoju partnericu - meni je dopala prsata Juliet iz Londona, koja se poput delfina bacala po površini vode, roneći, plivajući; povremeno me gnjurila, a ja se opirao… O tome da smo goli nismo razmišljali. Tek na rubu bazena, u krugu sjedeći na «turski način», iako pokriveni plahtama, počeli smo drhturiti. Stisnuo sam se uz Juliet, ona uz mene i bilo je ugodnije. A Miguel je, poput nekog vrača, izgovarao neke rečenice koje sam ja, s mojim slabim engleskim, jedva razumijevao:
«Mi smo djeca cvijeća, mi smo dio velike svjetske porodice, mi znamo da je ljubav prije svega, ljubav pa mir…Onda je tajanstveno pitao da li znamo što znači: «Malo ja, malo ti, malo mi svi!» Juliet se smijuljila, Dominic je mahnula rukom i rekla: «Donesi već jednom!»
Miguela je otišao do neke vrećice koja je bila smještena uz njegov ručnik i sandale te se vratio s -upaljenom cigaretom! Prije nego bi je prinijeli ustima trebali smo podići ruke prema mjesecu, nagnuti se prema naprijed, spustiti ruke na tlo. Netko je rekao:
«Pa nismo muslimani. Što je sad ovo!? »
«Mi nismo muslimani, slučajno smo Židovi, ali prije svega mi smo djeca cvijeća.Dakle, pronaći cvijeće u okolini, splesti ga u vjenčić i staviti na glavu dragoj. I poljubiti je, pri tom, naravno!»
Učinio sam to s veseljem s tim da je Juliet spretno isplela vjenčić koji sam joj stavio na mokru kosu i poljubio. Još nekoliko puta došao je red na mene da povučem dim cigarete i koliko god pomišljao da se radi o «travi» nisam osjećao ništa posebno. (NAP. 2008: Da li je bila marihuana, ne znam do danas, ali po cijelom ritualu prije bi se reklo da jest nego da nije!)
Ogrnuti bijelim plahtama, mašući rukama poput ptica, vratili smo se sat iza ponoći u svoje barake uz obećanje jedno drugom, da ćemo se vidjeti i sutra.

25.07.1971.

Ustajanje već u četiri ujutro - spavao samo tri sata! Ponovo u «limunjaku». I pored upozorenja «Osvjetlajte nam obraz, radite kako treba!», radimo s pola snage. I kada bi htjeli ne bi, iscrpljeni i neispavani, mogli više. Prvi puta otkako sam u kibucu, malo zabušavam. To znači, nakon obrađenog drveta, zavučem se u dio «limunjaka» gdje je malo više hladovine, dremnem i nastavljam s radom. Mišo K., ozbiljan i radan, nije sretan takvim ponašanjem i kaže da je rezultat skroman: obrađena četiri stabla, još četiri tek započeta.! Koliko je bilo teško svjedoči i to da smo od muke pjevali -partizanske i udarničke pjesme! I ovo je filmska scena: iz krošnji čije grane se njišu i koje nas uglavnom pokrivaju i skrivaju, dopiru glasovi:»Kraj Sutjeske hladne vode, barjak časti i slobode.! Pa onda: «U tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka.» Da, eto, uz pjesmu je bar malo lakše.
Popodne - lekcija ivrita! Nisam zadovoljan naučenim, trebalo bi ozbiljno početi učiti ivrit. Osjećam da sam nemaran i neodgovoran. Kada ću ponovo imati šansu besplatno učiti taj prastari jezik? I sanjati o tome da se postane - judaist ili novinar specijaliziran za Bliski istok- bez znanja hebrejskog, smiješno je! I židovstvo bez hebrejskog odnosno Izrael bez ivrita, nezamisliv je. Iako se hebrejski nije govorio u svakodnevici zamalo 2000 godina koristio se kao «sveti jezik» u liturgiji, filozofiji i literaturi. Pri kraju 19 stoljeća pojavio se hebrejski kao moderni kulturni medij i postao jedan od odlučujućih činilaca nacionalnog pokreta koji je kulminirao u cionizmu. U vrijeme britanskog mandata (1918-48) postao je hebrejski, pored arapskog i engleskog, službeni jezik zemlje. Tako je upotreba hebrejskog uvedena ponovo i u židovskim institucijama i obrazovnom sistemu. Štampa na hebrejskom i literatura doživjeli su procvat s novim generacijama autora i čitalaca. Danas se hebrejski vokabular od nekadašnjih 8000 riječi iz biblijskih vremena popeo na 120 000 riječi. Formalno o razvoju modernog hebrejskog jezika brine, od 1953., Hebrejska jezična akademija.
Poslije večere diskusija s Jonom. Nekoliko nas ambicioznijih pokušavamo s Jonom razbistriti povijesno-politička pitanja Izraela, ali i pitanja napornog rada. Pregled štampe. Jedno vrijeme gledao film «Drvo znanja» a kako sam bio pospan, a uz to film je bio na engleskom, odustao od filma. U Klubu kibuca slušali - Radio Beograd! Netko komentira: "Srbi i Hrvati se opet svadjaju!"

26.07.1971.

Da organizacija rada u kibucu može biti problematična pokazala je i jutarnja vožnja (od oko četiri sata nadalje) bez svrhe i cilja. Obišli smo «limunjak», plantažu krušaka i nigdje nije bilo naših imena na listi volontera-radnika. Na kraju, vratili smo se na početak - u kibuc! Odnekud su meni i Zoliju našli nekoliko stabala rogača pa smo se bavili njima. Napustili smo posao prije vremena, iscrpljeni.(NAP. 2008.:Pa, hoće li urednica Ha Kola uopće objaviti ove dijelove, gdje se može zaključiti da smo -relativno često - zabušavali!!?) Poštu su nam dijelili obično za vrijeme ručka. Stiglo pismo od Erelle, gdje najavljuje posjet kibucu. Veselim se što ću je osobno upoznati. Ali, vjenčanja, bar ne sa mnom, neće biti - najavljuje skoro vjenčanje sa svojim dragim! Onako usput pozvan sam u svadbu.
Komešanje u grupi: pojavio se članak u partijskom listu (stranke MAPAM) u kojem se pominje nezadovoljstvo Jugoslavena programom rada u kibucu i boravkom u Izraelu. Navodno se netko žalio i na dominaciju američke kulture, a mi smo došli radi - židovstva i Izraela! Kažu, pominje se i protest protiv «imperijalizma kultura». Iako student politologije i dosta aktivan u postavljanju pitanja i diskusijama, ništa ne znam o tome kako je i zašto članak objavljen i tko su inicijatori odnosno izvori informacije. Kao i kod nas u Jugoslaviji, traži se politička pozadina informacije, spekulira se o namjerama.
Popodne je održan sastanak odnosno diskusija na tu temu. Osim madriha Jone, Eve (starija gospođa burne prošlosti čiji je život, preko muža, vezan za Goli otok!!!), sekretara kibuca, u diskusiji sudjeluje dio grupe. Nije mi sasvim jasno o čemu se radi iako se slažem da mali narodi i male kulture u današnjem su svijetu potisnute od kultura i jezika moćnih naroda odnosno njihovih država.
A da je Izrael dio zapadnog svijeta, nema sumnje, pa stoga nije čudno forsiranje engleskog tj. američkog engleskog, nije čudno da se najnoviji američki filmovi vrte u izraelskim kinima, da američki, pa i dio evropskih Židova, ponekad je povlašten u Izraelu u odnosu na Židove iz drugih zemalja. Politološka literatura i publicistika govore o Izraelu kao 51. državi USA. To su činjenice, ne moraju biti simpatične, ali što da se radi -da se Izrael okrene SSSR-u koji protjeruje Židove ili nesvrstanima koji su u velikoj većini oštri kritičari Izraela?
A Juliet, gdje je Juliet? Nalazim je slučajno, jedva je prepoznajem (onda je bila noć, sada je dan) i mojim zamuckujućim engleskim pokušavam nešto reći, no vidim da to nije tako jednostavno kao što je bilo na bazenu. Smiješno je ponavljati «Ja sam Lj., ti si J.(Tarzan razgovor!!!) , kako si J, sto radiš J?» Ogorčen sam na sebe što se nisam potrudio da pored njemačkog, naučim bolje engleski. U Izraelu njemački nije popularan, iako Židova porijeklom iz Njemačke i nije mali broj. Čak imaju i svoje novine na njemačkom. Petljam: «Juliet, mogla bi naučiti hrvatsko-srpski? Smijulji se i odlazi: «Good by, my boy!»
16 i 30: razgovor s predstavnicima Hitahdut olej Yugoslavia (Udruženje Jevreja u Izraelu porijeklom iz Jugoslavije).Govore nam o organizaciji koja je osnovana negdje 1947 s ciljem da okuplja Židove, doseljenike iz Jugoslavije u Izraelu, njeguje veze s bivšom domovinom, pomaže novim useljenicima, izdaje časopis i informira članstvo, organizira tradicionalne susrete za izraelske praznike itd.
Predavanje Omrija, člana kibuca.

27.07.1971.

Još jednom rano ustajanje. Radimo u «grejpruftu» -malo radimo, malo galamimo, zevamo, pomalo se i odmaramo. Treba štedjeti snagu - dug je dan!
Poslije ručka - na bazen!
16 i 30: Jona drži predavanje O ORGANIZACIJAMA U IZRAELU (strankama, sindikatu, ženskim društvima, udruženjima građana, Knesetu, Vladi, Goldi Meir kao premijerki…). Teško je reći da je Izrael republika po uređenju, jer Izrael, začudo, nema Ustav gdje se takva (i druga) pitanja reguliraju. Ključan je Kneset (Parlament) u kojem je 120 zastupnika, koji se biraju na četiri godine, predsjednik Izraela bira se na pet godina. U političkoj lepezi stranaka (kojih je za malu zemlju relativno mnogo, nikad manje od 10) dominiraju lijeve (socijalističke) i desne (nacionalističko-religiozne) stranke. MAPAI je Socijalistička radnička partija, postoji nekoliko umjereno lijevih, (npr. MAPAM koji je osnivač kibuca Šaar Haamakim). HERUT je nacionalistički obojen, AGUDAT ISRAEL je vjerska, ortodoksna grupacija. Zanimljivo je da postoje i dvije komunističke partije - židovska i arapska. Vlada se formira često na osnovu labavih koalicija, a ponekad male stranke imaju presudan utjecaj na formiranje vlade i politiku Izraela. Značajan je Histadrut, sindikat osnovan 1920. kao opći izraelski radnički sindikat.
Trening: pripreme za košarkašku utakmicu s Amerikancima. Ne igram - rezerva!
Iako se najavila, nisam znao tačno kada dolazi Erella. Iznenadila me je predvečer i nisam je zamišljao u vojničkoj opremi - s mašinskom puškom, hlačama i čizmama. Omanja djevojka lijepih crta lica, tamnije puti.
«Od sunca!» objašnjava. «Kada si u vojsci nisi u šatoru, najčešće si u pokretu, vani. Ali mi «sabre» navikli smo na to.» Iako sam prethodno mnogo čitao o Izraelu i znao otprilike što znači taj pojam, ponovili smo: naziv za sve rođene u Izraelu, vrsta kaktusa, izvana bodljikav, iznutra sladak. Arapska riječ! Erella je otvorena, direktna, samouvjerena.
Kaže: «Takve smo mi Izraelke, u velikoj većini. Možda samosvijest dolazi zbog vojske, tu se nosimo s muškarcima, malo ojačamo pa i ogrubimo - fizički i psihički». Govori dosta dobro hrvatsko - srpski mada se žali da je mnoge riječi zaboravila. U kući s majkom i ocem govori materinski jezik, ali kako vrijeme (od useljavanja) odmiče, sve manje i manje. Govorni jezik joj ide, ali teško bi razumjela neki stručniji tekst ili diskutirala na neku specifičnu temu. Vrlo simpatična i pametna djevojka. Ne govorimo mnogo o njenoj svadbi. Poziva me u posjet svojim roditeljima u Bat Jam kraj Tel Aviva. Klub kibuca: »Der Spiegel»!

28.07.1971.

Već u četiri moramo ustati. Ovaj puta radimo na plantaži grejprufta - veselo, ali i naporno. U kibucu oko 11 sati, spavanje. Popodne predavanje Johannana O IZRAELSKOJ EKONOMIJI.
Zemlja nije bogata ekonomskim resursima i od početka intenzivnog naseljavanja doseljenici su se orijentirali na poljoprivredu, uključujući stočarstvo, te uzgoj ribe. U toj grani razvoj je brz i zadivljujući, a posebno značajnu ulogu u tome imali su, i imaju, kibuci. Jaffa narandže i limun bili su osnovni izvozni artikal Izraela, a tek kasnije razvija se kemijska industrija, elektronika, drvna industrija, građevinarstvo i turizam.
Poslije večere: košarkaška utakmica s Amerikancima -doživjeli zaslužen poraz!
U očekivanju Erelle gledam dokumentarne filmove o kibucu jučer, danas. Na kamenju i pijesku kibuc je nicao i razvijao se, a bez pionirskog duha uspjeha ne bi bilo.
Veliki preokret nastao je onog časa kada je otkriveno da zemlja ispod kamenja, pa i pjeskovita zemlja, uz navodnjavanje, može davati mnoštvo raznovrsnih plodova. Pioniri nisu imali odgovarajuće oruđe - o traktorima u početku nije moglo biti riječi, konj je bio sve. Živjelo se prvih desetljeća pod šatorima, a Nacionalni fond odugovlačio je s odobrenjem da se od dasaka rade barake. Tek 1909, u prethodniku kibuca, osnovanom južno od Galilejskog jezera, Deganiji (kvuca, kolektivno naselje), izgrađena je prva baraka.
Danas je kibuc bogato naselje, s elegantnim kućama za stanovanje koje su opremljene klima uređajima, često s vrtovima, a u kuće su ugrađeni obavezno tuševi i hladnjaci.
Najteže je bilo raditi i braniti se. Kao da se ništa nije promijenilo od vremena Nehemije koji je opisao gradnju zidina Jeruzalema: «S jednom rukom radili su, u drugoj su držali oružje!»
Riječi Nehemije, koji je umro prije 2.300 godina nisu u Izraelu izgubile na aktualnosti sve do danas.
U temelju kibuca su pionirski duh, a to znači hrabrost, upornost, silna volja i nadčovječanska snaga.
Stigla Erella i iznenadila me plodovima o kojima smo razgovarali: donijela mi je sabre, da ih probam. Lijepa pažnja, ugodan razgovor.
Poslije u klubu kibuca: muzika, ples, veselje, razgovori - koliko je to u buci moguće!

29.07.1971.

Pospanom i umornom neće mi se na sat ivrita. Poslije - Jona drži predavanje o ODGOJU U KIBUCU, predavanje koje je do sada izazvalo najveću buru u grupi, posebno su djevojke burno reagirale na kolektivizam u odgoju, te odvajanje djece od roditelja tokom dana. Praktički, djeca se s roditeljima viđaju nekoliko sati navečer kada dođu «kući» prespavati, dok su sve ostalo vrijeme u programu odgajatelja i nastavnika.
Razvijena je posebna metoda učenja koja odgovara specifičnim odnosima u kibucu. Glavni je cilj kibučkog odgoja pružiti djetetu tzv. sintetički odgoj, a to znači sticanje znanja iz humanističkih tema, ali i prirodnih znanosti i tehnike. Nema svjedodžbi, nema ocjenjivanja, nema ponavljanja razreda, ali ne znači da svaki učenik radi što hoće. Dapače, vrlo inventivnim metodama razvijaju se sposobnosti djece. Kolektivni odgoj stvorio je sasvim novi odnos odgajatelja - nastavnika prema djeci - obostrano povjerenje je najvažnije. Vrlo su česti razgovori odgajatelja s djecom, učenici su navikli osobne probleme raspraviti s nastavnikom.
Ali, najsporniji je odnos majke i djeteta koji je bitno promijenjen. Majka nije jedina koja se brine o djetetu i radnim danom gotovo da nije s njim jer ima svoje radne obaveze. Djeca se već u dobi dojenčeta odvajaju od majki, no radi se na tome da, primjerice, majke tokom dana bar kupaju svoje bebice. Često rade u blizini, u stalnoj su vezi telefonom s jaslicama.I pored nekih nedostataka «slobodnog odgoja djece» mnoga su istraživanja kao i praksa pokazali da su kibučka djeca bolji vojnici od onih koji su odgajani izvan kibuca, da je rezultat odgoja discipliniran, kreativan, samouvjeren i odgovoran mladi čovjek, ukratko, duševno i fizički zdrav. Imaju sposobnost brzo se naviknuti na teške životne uvjete. Među tisućama djece u kibucima gotovo se ne bilježi kriminalitet ili seksualne perverzije. Naravno, kolektivni odgoj nije zadan za sva vremena i nužne su korekcije da bi se poštovao individualitet osobe, njene specifične želje, kako se ne bi ovaj odgoj doživjelo kao prisilu nego kao slobodan izbor.
Za ručkom čeznutljivo pogledavamo prema osobi koja dijeli poštanske pošiljke. Za mene ništa iz Jugoslavije - zašto ne pišu? Pošiljke, pisma putuju sporo, vjerojatno i zbog kontrola na ulazu i izlazu iz Izraela. Popodne planiramo posjet jednom arapskom selu i nakon iščekivanja prijevoza koji kasni (očigledno kibuc, kao i sve zajednice ljudi, treba organizacijski jačati) konačno putujemo u jedno arapsko selo ne baš daleko od kibuca. Zanimljivo je razgledati arapsko selo s visokim standardom, selo nastanjeno marljivim ljudima koji se vrlo malo razlikuju od Židova. Nisam zapisao naziv sela. Razgovaramo dugo u jednoj arapskoj obitelji i domaćin s više djece koja trče uokolo ili mu sjede u krilu, uvjerava nas kako je sretan što se može baviti prijevozničkom djelatnošću - tim poslom stekao je moderno uređenu kuću i tvrdi da svaki Arapin koji uistinu želi raditi u Izraelu, to i može, ali mnogima je lakše smjestiti se u izbjegličke logore, živjeti od male pomoći i ne trošiti glavu i mišiće. Slušamo ga i pitam se nije li to ipak izuzetak, a ne pravilo, nije li odabir naših domaćina pomno planiran, odnosno nema li tu i ponešto režije od izraelske strane? Opet, ako znamo da ćemo posjetiti i jedan, možda i dva izbjeglička logora, zašto bi nešto, pa i ovaj posjet, bio režiran? Domaćini nas uvjeravaju da u demokratskom društvu sve je manje -više vidljivo i sve se prije ili kasnije sazna pa nema potrebe da nam se prezentira samo ono što ide u prilog Izraelu, jer i u najbolje organiziranoj zemlji ima problema i Izrael ih, i stoga, ne taji.
Poslije večere u kibucu vježbanje izraelskog folklora. Neki brzo uče plesne korake dok meni nikako ne uspijeva uhvatiti ritam koraka kolegica i kolega. Ili sam preumoran, dekoncentriran ili jednostavno antitalent za horu i druge folklorne plesove i igre. Snužden, povlačim se na klupu kraj igrališta i tu i tamo pjevuckam hebrejske pjesme koje plesači glasno i jasno pjevaju.
Jedva čekam da folklor završi pa da započne košarka koja mi ipak više leži.

30.07.1971.

Ovaj dan određen je za privatne potrebe, nešto kao slobodan dan, pa ustajem oko 11 sati. Spremam se za Haifu, porodici čiju adresu mi je dao otac uz napomenu: «Pozdravi ih u moje ime, porazgovaraj otvoreno o svemu, to su ljudi koji nemaju dlake na jeziku».
Porodica koja je nekada nosili prezime Buchenholz, srdačno me prima u kuću koja bi se mogla opisati kao mala vila, kući koju sam ipak brzo pronašao. Pljušte obostrano pitanja: Zanima ih sudbina virovitičkih Židova, životni standard u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj. Njihova priča relativno je jednostavna: Doselili su se u Izrael odmah nakon proglašenja nezavisnosti zemlje, žestoko su se borili za odštetu koju su, kao većina Izraelaca, dobili od Njemačke i s tim novcem otpočeli posao: Buki, tako ga oslovljava žena, je taksirao, kupio nekoliko taksija i sada drugi već voze za njega.
Žena mu je Poljakinja, no, ne mogu zaključiti da li je Židovka ili ne? Oslovljava je: «Moja Poljakinja!» Ujedno, provokativno govori o očevom izboru tj. o porodici moje majke. Smatra da je otac trebao doći u Izrael i da bi se ovdje lakše snašao i nada se, nikada ne bi doživio antisemitske ispade kojih je u Virovitici bilo, a što on, ponosan, nije mogao podnositi: «Moramo imati svoju državu, moramo biti jaki!» Poznato mu je da je otac objavio ponešto tekstova o «svojim» logorima u naci - vrijeme i poručuje mu da više piše i objavljuje. Kaže mi: «Na kraju ovog boravka u Izraelu pitat ćeš se gdje živjeti, dilema «tu ili tamo» bit će izraženija nego prilikom dolaska. Ja ti mogu reći ako čovjek uopće može biti slobodan, onda to može biti u ovoj zemlji!» Oko 17 sati vratio se u kibuc zadovoljan posjetom. Svaki dan naučim nešto novo.
Poslije večere - Šabat je! - potegao malo više iz boce sa stola. Kako nisam vinopija, ovaj alkohol me omamio i osjećao sam se napola pijan. I drugi u grupi tješili su se odličnim vinom.
Na velikom, bijelom platnu, postavljenom u središtu kibuca, vrti se neki američki film, mi polijegali na travu, pokušavamo ga gledati, a oči nam se sklapaju.Konačno shvatim da film gledam u komadima - dakle, dvadesetak minuta spavanja, zatim opet film, zatim spavanje. Ako me sjećanje ne vara, bio je to tada popularan američki film Easy Ryder.
Odnekuda netko donosi lubenice i filmska večer pretvara se u - lubeničku večer!
Diskoteka, na spavanje oko ponoći!

31.07.1971. Šabat

Ustao tek oko 10 sati i kao obično za šabat, prespavao doručak. Vježbam ivrit.
Poslije ručka - bazen, ivrit, lubenice! Oko 19 sati na večeru i ponovo srećem Juliet. Rukama maše kao da pliva, sliježe ramenima poručujući mi da čeka poziv za još jedno noćno kupanje. Nespretan, neodlučan, smeten!
Kažem: «Trebali bi naći Miguela i Dominic!»; ona se smije i kaže: «Ako tebi trebaju, meni ne!»
Opet taj engleski - sramim se priznati joj da je najveća prepreka noćnom kupanju moj slabi engleski i da mi je glupo služiti se pantomimom da joj nešto objasnim. Grliti i pipkati se nije mi dovoljno - pokušavam joj objasniti. Evo, htio bih joj reći da mi se sviđaju njene pjegice na licu, ali ne mogu se sjetiti kako se kažu na engleskom «pjegice»? Hoću joj reći da po danu vidim kako ima prelijepu dugu kosu boje rđe - ali kako to prevesti? Boja korozije željeza? A ne znam reći na engleskom ni «korozija željeza». Možda bih rekao i neku lascivnost u vezi njenog bujnog poprsja, ali kako? Da je na «balkanski» zagrlim, privučem k sebi kao što to rade oni osvajači u filmovima…? Dotičem njene pjegice, njenu kosu…i s naporom objašnjavam da jako žalim, ali javit ću joj se možda neke iduće godine kada naučim tečni engleski.
Nakon povratka iz Izraela u rujnu 1971. upisao sam tečaj engleskog u Varšavskoj, u Zagrebu, ali nisam bio redoviti tečajac - zanimljivije je bilo angažirati se u studentskom pokretu (sa pozicija - ljevice!), a to znači odlaziti na sastanke, priredbe, raditi fakultetske novine itd.
I opet nezadovoljstvo zbog jezika: nakon večere prikazivan je izraelski film na ivritu i kako mi je bio, zbog jezika nerazumljiv, prebacio sam se u Klub kibuca.
Hoće li konačno sutra biti pošte?

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License