Izrael I Palestina Su Dva Izbeglicka Logora U Konfliktu

Snežana Simić

AMOS OZ:
Izrael i Palestina su dva izbeglička logora u konfliktu

Ratovi su neizbežni, ali nikad nisu humanitarni. U dvadeset prvom veku glavni problem nije borba Istoka protiv Zapada, hrišćanstva protiv islama. Najvažniji problem je borba između fanatika i ostalog dela čov-čanstva – kaže istaknuti izraelski pisac za „Politiku“

Specijalno za „Politiku” iz Sijene

Ja pišem rukom i koristim dva nalivpera, sa plavim i crnim mastilom: jedno mi služi za pisanje priča, a drugo da kažem vladi da se nosi dođavola. Ja moram da sanjam i moram da pišem. To je osnovna ljudska potreba. Slušanje i pričanje priča je kao hrana, kao seks– reći će Amos Oz, jedan od najvećih savremenih izraelskih pisaca i dobitnik brojnih međunarodnih priznanja (kao što su „Gete” i „Princ od Asturije”) tokom susreta sa svojim čitaocima u Sijeni, u pozorištu Rinovati, uoči ekskluzivnog razgovora koji smo nedavno vodili za „Politiku”.
Pisac je, na početku, upoznao publiku sa onim delom svog života – od svoje četrnaeste, do 44. godine–koji je proveo u kibucu, „najboljem univerzitetu o ljudskoj prirodi” gde je, veli, naučio sve o onome o čemu piše: o ljubavi, smrti, želji, očajanju… I otkrio da raj nije zaista raj: „Tu je bilo ljubomore, zavisti, ogovaranja, kao, uostalom, svuda. Međutim, u kibucu niko nije bio gladan i niko nije bio sam. Kibuc je Izrael u malom. Izrael nije država, Izrael predstavlja kolekciju argumenata.”
Oz zastupa tezu da Jevreji imaju ambivalentan stav u odnosu na Evropu. Njihova veza sa Starim kontinentom bazira se na konstantnom preplitanju ljubavi i mržnje. „Tridesetih godina prošlog veka, moji dedovi i roditelji nasilno su izbačeni iz Evrope. Ali, to je za njih bila sreća, preživeli su.” Pisac smatra da su jedini Evropljani u tadašnjoj Evropi bili upravo Jevreji, ostali su bili nacionalpatrioti:
„Jevreji se nikada nisu smatrali Poljacima, Rusima… Bili su zaljubljeni u istoriju Evrope, u njenu umetnost. Iznad svega, muziku. Ali zato što su voleli Evropu, proglašeni su kosmopolitima, beskrupuloznim intelek-tualcima i parazitima… Moji roditelji su voleli Evropu, ali Evropa nije volela njih. Jaki antisemitizam primorao ih je da je napuste. Oni nisu imali gde da odu: u Kanadi, Švajcarskoj i Australiji nisu ih želeli; Izrael je bio jedino mesto gde su mogli da se usidre. Ranije, u evropskim gradovima postojali su grafiti na kojima je pisalo: ’Jevreji, idite u Palestinu’, a kasnije: ’Jevreji, napustite Palestinu’.”
Za savremeni Izrael Oz kaže da pripada Felinijevom, a ne Bergmanovom filmu. „Ja sam čest gost u kući premijera. On me poziva na kafu ili piće i pita gde je greška. Prisutni se obično dive mom odgovoru, ali ga kasnije ignorišu. Ne možete očekivati da će današnji pisci uspeti više od proroka u prošlosti.”
Na pitanje da li između Amosa Oza pisca i Amosa Oza, političkog aktiviste, ipak postoji zajednički koren, odgovara: „Radoznalost je moja osobina. To je spo-sobnost da uđeš u tuđe cipele, da se podvučeš pod nečiju kožu, ne zato što vi nekoga volite, nego zato da biste videli svet njegovim očima. To je ono što radim kao romanopisac i politički aktivista. Svakog dana, rano ujutru, pola sata šetam po pustinji, potom popijem kafu i sedam za pisaći sto. Pitam se šta bi uradio on ili ona. Još kao dečak pitao sam se šta drugi misle o nama, zašto nas mrze. Kritikujem palestinske lidere, isto kao i izraelske. Shvatio sam da izraelsko-palestinski konflikt nije sukob dobrih i loših, kao u ružnom holivudskom vesternu. To je tragedija u antičkom smislu. Izrael je izbeglički logor. Palestina takođe. To je sudar dva izbeglička logora. Jedino rešenje je u bolnom kompromisu, ne u šekspirovskom stilu, kada se pozornica napuni mrtvim telima, već u čehovljevskom stilu. Kod Čehova, svi su frustrirani, razočarani, melanholični, ali su živi.”

Konačno, u pozorišnom foajeu, nakon čekanja u redu sa drugim novinarima, stiže i mojih pet minuta. Na neka od pripremljenih pitanja, književnik je, u razgovoru sa publikom, na indirektan način, već odgovorio. Stoga, razgovor za „Politiku” počinjem nadovezujući se na Ozovo prizivanje čehovljevskog rešenja za sukob Palestine i Izraela, na kome, kako je rekao, dugo radi zajedno sa krugom svojih istomišljenika.
Pitam ga, šta „čehovljevsko rešenje” preciznije znači? Da li se ovo rešenje može vezati za ideju za koju se, kao jedan od osnivača pokreta „Mir sada”, već godinama zalaže: dva naroda, dve države?
„Da, to znači stvaranje nezavisne države Palestine i podrazumeva mir sa drugom državom, Izraelom. U težnji da promenim moje sunarodnike, ja radim sa drugim piscima i intelektualcima. Mi se zalažemo za pomirenje i mir.”
Podsećam svog sagovornika da je još 1967, nakon Šestodnevnog rata, napisao članak u kojem osuđuje upotrebu termina ’oslobođena teritorija’, objašnjavajući da teritorije ne mogu biti ’oslobođene’ i da se reč ’oslobođenje’ može odnositi samo na ljude, a ne na doline i planine. Petnaest godina kasnije, pišući o izraelskoj invaziji na Liban (1982), naveo je da ga je zbunio zvanični izraelski termin za taj krvavi rat – ’Mirovna operacija za Galileju’, jer se rat, čak i naj-pravedniji, ne može nazvati ’mirom’.
U današnje vreme, podsećam ga, u upotrebu ulazi sveži termin: ’humanitarni rat’?
„Ja smatram da rat nije nikada humanitaran. Nijedan rat ne može se nazvati humanitarnim. Neki ratovi su samo neizbežni, ali nikada humanitarni”, kaže Oz lakonski.
Prošle jeseni promovisao je novu „partiju” protiv ultraortodoksnog ponašanja u Izraelu. Da li je to još uvek aktuelno? Dokle se stiglo sa ovim projektom?
„Jeste. Moje kolege i ja veoma se zalažemo da promovišemo grupu intelektualaca koja se angažuje u borbi protiv fanatizma, svih formi fanatizma.”
U Izraelu ili šire, insistiramo.
„Da, i šire, ali naročito u Izraelu. Ja mislim da u dvadeset prvom veku glavni problem nije borba Istoka protiv Zapada, hrišćanstva protiv islama. Najvažniji problem je borba između fanatika i ostalog dela čovečanstva.”
Podsećam ga da je kao dečak, do četrnaeste godine, živeo u Jerusalimu. U njegovoj autobiografskoj knjizi „Priča o ljubavi i tami” otkrivamo da je, kada je ostajao sam u kući, čitao, sanjao, pisao, precrtavao i pono-vo pisao. Kako je to detinjstvo predodredilo njegovu literarnu sudbinu?
„Kad sam bio mali, Jerusalim je vibrirao od nasilja. Britanci su kontrolisali grad i svake noći se čula pucnjava. Atmosfera je bila strašna. Nismo bili sigurni u našu budućnost. Još kao dečak, shvatio sam kako je lako umreti. Policijski čas je počinjao u sedam sati uveče i mi smo čitali i pisali. Međutim, ja tada nisam želeo da postanem pisac, već knjiga: jer ljude možete ubiti kao mrave. I književnika je lako ubiti, dok knjiga, čak i kada se metodično uništava, ipak ima šansu da preživi na polici neke zabačene biblioteke.”
U romanu „Priča o ljubavi i tami” razgolitio je sopstveni život, a u knjizi „Život se rimuje sa smrću”, objavljenoj u Italiji 2008, protagonista je umorni pisac nalik Amosu Ozu. Sve se odigrava tokom jedne sparne letnje noći u Tel Avivu. U ovoj knjizi „mikroskopskoj” sceni seksa posvećeno je deset stranica. Otkud toliko, presudno insistiranje na detalju?
„Smatram da je život pun detalja. Svaki ljudski kontakt je sačinjen od detalja. On nije napravljen od generalizacija niti od izjava. Međutim, to malo znači. Tako, na primer, ako kažem devojci i devojka meni odgovori „ja te volim”, ja to moram da objasnim. Moja priča polazi od detalja, od malih životnih stvari, zato što se život sastoji od malih stvari.”
Poslednja knjiga Amosa Oza, „Scene iz seoskog života”, nakon Izraela, prošle godine je objavljena u Nemačkoj, Francuskoj i Brazilu. U Italiji će se pojaviti u martu. O čemu je reč, pitam na kraju razgovora.
„Moja poslednja knjiga sastoji se od osam priča koje se dešavaju u istom selu. Ličnost iz prve priče se pojavljuje u drugoj, i tako redom. Na kraju ćete upoznati sve ljude iz sela, sva seoska ogovaranja i tajne. Selo je opisano grafički, tako da ćete naučiti kako da idete od jedne do druge kuće. Moja nova knjiga u sebi sažima dva književna roda: priču–ljubavnu priču i roman–brak. To znači da ćete za istu cenu dobiti dve stvari. Lajtmotiv knjige je humor i relativizam. Jer, „humorizam” je vakcina protiv fanatizma i fundamentalizma.”
Pisac nije želeo da otkrije tajnu svog novog rukopisa. Zagonetno se nasmešio, učtivo pozdravio i otišao sa svojom suprugom Nili sa kojom je već pedeset godina u braku.
Samo ona zna šta u budućnosti očekuje čitaoce; jedino gospođa Nili poznaje tajnu Ozovih nalivpera. A nama preostaje da nagađamo da li se radi o eseju uperenom protiv vlade ili, pak, o novoj priči ili romanu, koje književnik obično piše kada nije u miru sa samim sobom: kada je pun sumnji, nerešenih pitanja i sentimentalnih dvoumljenja.

Porodična mušica na plafonu

Tokom „godina učenja, Amos Oz odlučio je da postane sve ono što njegov otac nije bio: „On je bio intelektualac, a ja sam postao seljak; on je bio naučnik, a ja sam vozio traktor. Moj otac je bio desničar, a ja sam postao socijalista. U jednoj reči, moje celokupno stva-ralaštvo se odnosi na porodicu. U dve reči, na nesrećnu porodicu, a ako to treba da izrazim u tri ili više reči, vi biste morali da pročitate sva moja dela. Čitav život posmatrao sam porodice. I sada, kada biste me pitali da li bih više voleo da poletim u astronautskom brodu i vidim udaljene planete ili da postanem mušica na plafonu u nekoj kuhinji, opredelio bih se za mušicu. Rođen sam i odrastao u nesrećnoj porodici. Sada živim u srećnoj porodici, ali još uvek učim. Radim na misteriji koja obavija odnose roditelja i dece, braće i sestara, su-pružnika. Ukratko, ja sam pisac kamerne muzike.“

Politika

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License