Izbavljenje Po Goebbelsu

Mario Kopić

Izbavljenje po
Goebbelsu

U volji za izbavljenjem, kako religioznim tako i revolucionarnim, leži stremljenje za oslo-bađanjem iz lanca bivstvujućeg kao takvog i u cjelini. Riječ je o metafizičkom pokušaju razbijanja bivstvovanja, pokušaju koji je vođen željom za osvetom, resantimanu prema bivstvo
vanju, koje je kao takvo neodvojivo od ništine. Razbijanje bivstvovanja trebalo bi nas iz simfonije radosti (bivstvovanja) i užasa (ništine) uzdići u područje čiste radosti, u pokrajinu blaženosti kao radosti s onu stranu bivstvovanja: radosti pod svjetlom (ideje) Dobra, Dobra koje je, zbog svoje metafizičnosti, iznad čovjeka i njegove ireduktibilne prirode smrtnog bića.
S gledišta mišljenja kao mišljenja bivstvovanja riječ je o pokušaju nadomještanja ontologije agatologijom kao ontologijom Dobra, pokušaju zamjene ontologij – soteriologijom. Soteriologija kao takva manifestira se u dva vida: u teološku zapovijed o preobraćenju i u politološku uputu o promjeni svijeta. U prvom slučaju naglasak je na personalnoj i zajedničkoj metanoji, u drugom na masovnoj, odnosno društvenoj revoluciji. No ni individualno preobraćenje ni kolektivna revo-lucija ne mogu usmrtiti smrt i uništiti ništinu. Ljudski biti znači biti u rasponu između radosti (bivstvovanja) i užasa (ništine), prebivati pod nebom ljubavi spram života. Pokušaj pre-vladavanja i ukidanja raspona između bivstvo-vanja i ništine zato vodi, doslovno, u razbijanje bivstvovanja. Posrijedi je uništavajući pokušaj. S gledišta čovjeka kao smrtnog bića – samo-ubilački. U krajnjem slučaju preokreće se u namjerno ubijanje ili umorstvo drugih i drukčijih.
Pogledajmo kako se ta volja za izbavljenjem rađala kod jednog od glavnih protagonista nacističkog totalitarizma, Josepha Goebbelsa.
U svoj dnevnik od 4. jula 1924. godine Joseph Goebbels piše: ''Njemačka čezne za jednim (Einen), čovjekom (Mann), kao što zemlja ljeti čezne za kišom. Spasit će nas posljednje prikupljene snage, oduševljenje i bezuvjetna predanost. Sve su to čudesne stvari. No može li nas spasiti čudo (Wunder)? Gospodine, pokaži njemačkom narodu čudo! Čudo!!! Jednog čovjeka!!! Bismarcka! Mozak i srce usahnuli su mi od očaja nad sobom i nad svojom domovinom. Očaj! O veliki Bože, pomogni mi! Na kraju sam snaga!!!''. Godinu dana nakon toga ispovijedanja očaja, Goebbels čita Hitlerovu knjigu Mein Kampf. Zapisuje 14. oktobra 1925. u dnevnik: ''Pročitao sam Hitlerovu knjigu do kraja. S velikim napetošću! Ko je taj čovjek? Napola plebejac, napola bog! Zaista Krist, ili samo Ivan? Čežnja za spokojem i mirom. Idemo kući''.
Početkom 1925. godine, odmah nakon osnivanja Nacionalsocijalističke njemačke rad-ničke partije u Rajnskoj, Goebbels postaje nacista – iz očaja. U nesretnim je ljubavnim aferama, traži ''veliku ljubav'' koja bi ga sasma ispunila i omogućila mu da se nekome prepusti. Ali nalazi samo mlakost i proračunatost. Bilježi: ''Neutješno siromašan i bijedan svijet''. Snove o karijeri nije ostvario. Diplomirani germanista želi postati pjesnik. Napisao je roman Michael i nekoliko drama, ali nije pronašao izdavača ni teatar koji bi ih postavio. Iako ima 28 godina, još je uvijek financijski ovisan o roditeljima i živi s njima u kući u tavanskom sobičku. Godine 1923. nalazi nakratko skromno radno mjesto u kelnskoj podružnici Dresdenske banke. Taj mu je posao poniženje. Omražena služba u ''hramu mate-rijalizma'' povećala je njegovo gađenje prema ''ogavnom plesu oko zlatnog teleta''. ''Govorite o ulaganju kapitala'', pišući dnevnik, Goebbels se ljuti na špekulacije u godini inflacije 1923, ''ali iza te lijepe riječi ne skriva se ništa doli životinjska glad za 'još'. Kažem životinjska: no to je uvreda za životinje, jer životinja jede dok se ne zasiti''. Na plodnom tlu antikapitalizma klijaju prvi antisemitski nagoni. Latentno prisutne predrasude, kakve su u nižem sloju katoličkog građanstva bile stvar lošeg odgoja, zgusnule su se u kobnu teoriju zarote. U ''međunarodnom jevrejstvu'' Goebbels je otkrio odgovarajućeg žrtvenog jarca za tadašnju ekonomsku bijedu i ličnu materijalnu oskudicu. Po njemu plod sumnjive jevrejske rabote nije bio samo zapadnjački materijalizam – ''inkarnacija zla'' – nego i međunarodni marksizam. A potajnim je organizatorima i ovdje i ondje zajedničko da žele sasma ukloniti svaku nacionalnu vladavinu. Hranjen odgovarajućim literarnim djelima svog vremena, iz te misaone muteži Goebbels crpi ''neumoljivu logiku'' da samo ''egzistencijalna borba'' protiv ''međunarodnog jevrejstva'' može otvoriti put u ''bolju budućnost''.
Nakon sklapanja ugovora u Locarnu 1925. godine zapisuje Goebbels u dnevnik: ''Obična prevara. Njemačka popušta i prodaje se zapad-nom kapitalizmu. Izgledi su stravični: njemački sinovi iskrvarit će na evropskim frontovima u službi kapitalizma kao robovi… Da li će nama vladati budale ili nitkovi? Gubim vjeru u čovječanstvo! Zašto je tim narodima dato kršćanstvo? Samo zato da bi ga zloupotrijebili! Gdje je čovjek koji će te sitne trgovce bičem istjerati iz hrama nacije! Zar je cijeli svijet predodređen za propast! Kad nas ne bi bilo, očaj…''.
''Živim u neprestanoj nervozi i nemiru'', tuži se Goebbels. ''Ta bijeda parazita! Razbijam sebi glavu kako da okončam to ponižavajuće stanje. Kao da mi ništa ne želi – ne može da pođe za rukom. Čovjek najprije mora da odbaci sve ono što smatra vlastitim pogledima, građanskom hrabrošću, personalnošću, karakterom, kako bi u ovom svijetu protekcije i karijerizma i sam postao brojem. Ja još nisam postao broj. Ja sam jedna velika nula''.
No u Münchenu je putujući politički pro-povjednik već postao neko i nešto. Vijesti o Hitlerovom neuspjelom puču propalog su pisca trgnule iz letargije. Smatra da je u Hitleru pronašao ''čovjeka'' koji će trgovce bičem istjerati iz hrama nacije. Riječ je o novoj ''vjeri''. Sa sve većim oduševljenjem prati teatralne nastupe glavnog glumca u sudskom postupku koji se u Münchenu vodi zbog veleizdaje. ''Ono što su ondje rekli to je katekizam nove političke vjere u očaju obezboženog svijeta koji se urušava. Nisu šutjeli. Bog im je dao da opišu naše patnje. Naše su muke saželi u riječi izbavljenja, oblikovali su rečenice vjere u nadolazeće čudo''. Partija neće određivati ''realnu politiku'', neće određivati umjetnost ''datih mogućnosti'', sve je to po Goebbelsovom mišljenju ''ništa''. ''Narodno pita-nje po mojem mišljenju povezano je sa svim pitanjima duha i religije… to više nema veze s politikom. To je pogled na svijet''.
Posrijedi je soteriologija. Goebbels se želi izbaviti iz svog očaja, svojih sumornih osjećaja besmislenosti, svoje socijalne bijede i strahova od napuštenosti. Želio bi ponovo moći voljeti i biti voljen. Konačno će se ispuniti ''njegova nada u povratak kući''. Iz rastrganog društva, koje ne objedinjuje nikakva Ideja, nastat će zajednica u kojoj će se čovjek osjećati zaštićeno. No neće biti izbavljenja ako čovjek već sada nije spreman postati novim čovjekom. Čovjek mora doživjeti preobraćenje, metanoju. Goebbels ga je doživio u susretu s Hitlerom. ''Dajem sve od sebe. Ljudi mahnitaju i galame. Na kraju me Hitler zagrlio. U očima su mu suze. Osjećam nešto nalik sreći''. Val zanosa preplavljuje dnevnik: ''Pokoravam se većem, političkom geniju!'' Tom hvalospjevu poslije dodaje još jednu strofu: ''On je genije. Instrument božanske sudbine, koji stvara sam po sebi. Potresen stojim pred njim. Takav je on: kao dijete, drag, dobar, milostiv. Lukav, pametan i okretan kao mačka i div što riče kao golemi lav. Čovječina! Muškarac!'' Za mladog je obožavaoca Hitler bio više od očinske figure i uzora. Uzdiže ga do Mesije i izbavitelja u ljudskom liku. U javnoj zahvalnici Hitleru Goebbels piše: ''U najdubljem očaju vi ste nam pokazali put do vjere…Vi ste postali ostvarenje tajanstvene čežnje…Vi ćete postići čudo slobode koja izbavljuje''.
S tom ''vjerom'' Goebbels se bori protiv pesi-mizma, besmislenosti i usamljenosti. Naziva ih ''napastima''. U jednom takvom trenutku napasti piše: ''Kad bi čovjek mogao barem dva sata biti s Hitlerom. Tada bi se sve razjasnilo… Želim znati zbog čega se upropaštavam''.
Kuda treba voditi ''izbavljenje'', kakvog ''novog čovjeka'', kakvo ''novo vrijeme'' i ''novo društvo'' će to izbavljenje donijeti? ''Novo'' je u vrijed-nostima koje su obilježene simbiotičkim potre-bama. Unutrašnja rastrganost i protivrječnost ustuknut će pred unutarnjom zatvorenošću. I spolja će biti kao i iznutra: tijelo naroda postat će cjelina, nadahnuta jednom voljom, jednim duhom i osjećajem, upravljana jednom misli. Takvo jedinstvo može se ostvariti samo ako načelo jedinstva ne vlada kao apstraktni zakon, nego se utjelovljuje u jednoj živoj ličnosti – Führeru: ''Obruč se steže oko vaše ličnosti, vidi u vama nosioca ideje, koji nas mislima i pojavom veže za neizrecivo posljednje. Legija budućnosti koja je voljna u očaju i muci strašnim putem ići do kraja. A onda neka dođe dan kad će se sve razbiti… Iz nepokretne mase nastat će pokret. Taj će nas pokret odvesti cilju! Carstvu koje dolazi!''.
Ta politika izbavljenja zahtijeva spremnost na samožrtvovanje. Može se dogoditi da se to izbavljenje ne doživi, da politika prije vremena doživi neuspjeh, jer je došla prerano i jer je usporava ''tromost'' i komotnost naroda, ili pak neprijatelji (unutarnji ili spoljašnji) zadržavaju prevlast. No, ''ko izgubi život, spasit će ga''. Nema obraćenja bez nadvladavanja egoističnog, sitničavog Ja. Čovjek se mora odreći ideala o privatnoj sreći u nekom tihom zakutku. Upravo u tom očaju Goebbels vidi snage nihilizma kojih se užasava. Nacistička politika, koja bi trebalo biti više od politike, po Goebbelsu se zasniva na ''vjeri, ljubavi i nadi''.
U dnevnik od 9. juna 1925. godine Goebbels piše: ''O Bože, daj mi snage da ustrajem. Želim da zavlada pravda. I ljubav u novom danu. 'Sada nam preostaju: vjera, nada i ljubav, to troje! Ali ljubav je najveća među njima!' Knjigu završavam u znaku vjere i ljubavi! Vjerujem u budućnost! Ljubim svoj narod i svoju domovinu! Raditi! Žrtvovati se! Ne očajavati!!!''
U intimnim dnevničkim pasažima gotovo da možemo promatrati kako Goebbels želi samoga sebe preoblikovati u ''novog čovjeka'', kojemu će potom pripadati budućnost sviju. Tačno zapisuje ''uspjehe'' tog preobražaja. U nekim trenucima preplavljuju ga fantazije svemoći. U neobjav-ljenom romanu Michael progovara tako Goebbels kroz svog junaka Michaela Voormanna: ''Što većim i uzdignutijim činim Boga, to sam i sam veći i uzdignutiji… Iz mene izlazi svjetlo! Ja više nisam čovjek! Ja sam titan! Ja sam Bog''.
Ima trenutaka zanosa u kojima se prometejski san o postajanju Bogom (apsolutnim Subjektom) gotovo ostvaruje: ''Kad govorim u Essenu, Düsseldorfu ili Elberfeldu, za mene je to praznik. To je život, ondje je ritam, ondje u prijatelju i neprijatelju pulsira strast… čovjek nadilazi tijesna mjerila ljudske umjetnosti i postaje propovjednik, apostol, kolovođa u svađi. I tada se zbiva čudo: divlja masa koja kliče i kliče pretvara se u ljude, ljude od krvi i mesa, ljude koji u sebi misle i osjećaju kao i mi, samo su izmučeniji, izmož-deniji i osjećaju veliku glad za svjetlošću i izbavljenjem. Tada je u mojim rukama duša njemačkog naroda i osjećam da postaje mekana poput voska. Ja je gnječim i oblikujem, ovdje i ondje… I preda mnom rastu ljudi. Vidim samo još šake i oči; iz očiju im sijeva munja''.
Nestala je razlika između unutra i spolja. Postoji samo još jedan zajednički osjećaj, veliko zajedništvo. Goebbels se u tom trenutku konačno osjeća kod kuće. Više nema otuđenja, ni od sebe ni od drugih – obuhvaćen je ''istinskim bivstvo-vanjem''.
No u ''istinsko bivstvovanje'' čovjek dospijeva samo ako uništi snage poricanja, subverzije i otuđenja. Onako kako se ''istinsko bivstvovanje'' utjelovljuje u Führeru, tako se snage otuđenja utjelovljuju, po Goebelsu, u ''Jevrejima'': ''Kakav li je taj prokleti Jevrejin dvoličan lopov. Hulja, ništarija, izdajnik! Piju nam krv! Vampiri!''
U Goebbelsovom razmišljanju postoji samo svijet simbiotičkog jedinstva pod nebom totalne Ideje i svijet neprijatelja. Pluralitet, različitost, drugi u svojoj drugosti za njega je nepodnošljiva prijetnja. Ono što izmiče simbiotičkom jedinstvu, zato što se razlikuje, mora se negirati. Uništiti. Prvo u mišljenju, potom i na djelu.
I tako je krenulo u svijet najveće zlodjelo 20. vijeka.

Iz knjige Otkucaji drugoga koja uskoro izlazi iz štampe u izdanju Službenog glasnika u Beogradu.

lamed2(1).jpg

Joseph i Magda Goebbels sa svoje šestero djece i Josephovim posinkom Haraldom Quandtom

lamed3(1).jpg

"Židovi moraju nestati iz Njemačke, zapravo iz cijele Europe. To će potrajati, no mora se i hoće se dogoditi." Goebbels

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License