Iz Proslosti Sarajevskih Jevreja Mose Rafael Atias

IZ PROŠLOSTI SARAJEVSKIH JEVREJA MOŠE (RAFAEL) ATIAS – ZEKI EFENDIJA
HISTORIA DE LOS ŽUDIOS DE BOSNA
Zekijeva Istoria, iako kratka i nedovršena interesantno je štivo koje obuhvata period od vremena Gazi Husref-bega (1521-1541) do sredine XVII stoljeća
Moše (Rafael) Atias, poznat u Sarajevu, i šire u Bosni, pod imenom Zeki- efendija, rođenje u Sarajevu 1843. ili 1845. godine u staroj i uglednoj sefardskoj obitelji. Poslije završene ruždije, jedne vrste niže srednje škole, u rodnom gradu, u kojoj je bio jedan od rijetkih učenika nemuslimana odlazi na školovanje u Istanbul, gdje uz redovno obrazovanje uči i nekoliko stranih jezika. Po povratku u Sarajevo, zapošljava se u turskoj državnoj upravi - odatle i njegov nadimak Zeki-efendija - gdje postaje finansijski savjetnik. Umro je u Sarajevu 2. srpnja 1916. pošto je proveo šesnaest godina u turskoj i trideset četiri godine u austrijskoj upravi. Njegovu smrt zabilježio je tadašnji sarajevski tisak a Sarajevski list završio je svoj nekrologij riječima da , "sada s njime nestaje žive kronike iz godina prije okupacije".
Bio je, dakle baš-kjatib, govorio je turski, grčki, talijanski, hebrejski i francuski te je bio niz godina tumač pri francuskom i engleskom konzulatu u Sarajevu. Bio je uz to pjesnik i vrijedni sakupljač poslovica i romanci svoga naroda koje je kazivao španjolskom znanstveniku Manuelu Nanrique de Lari prilikom njegova boravka u Sarajevu 1911. godine.
Međutim on je bio, što je manje poznato i historičar, ne toliko po obrazovanju koliko po potrebi. Naime 28. prosinca 1900. pojavio se u Sarajevu prvi broj tjednika La Alborada (Zora) tiskan raši pismom i pisan jevrejsko-španjolskim jezikom koji je trebao biti poučna književna novina bosanskoher¬cegovačkog judaizma. U broju 10 od 8. ožujka 1901. godine taj tjednik bilježi da se na prvoj sjednici upravnog odbora La Alborade odlučilo, da se napiše jedna "Historija Jevreja u Bosni" te da se poštovani gospodin Moše (Rafael) Atias Zeki-efendija bjen konosido per su kompetensia - dobro poznat po svome znanju - toga prihvatio. Ova zamisao Upravnog komiteta La Alborade bila je oduševljeno prihvaćena među učenim balkanskim Sefardima između kojih je redakcija lista izdvojila i pisma tada vrlo uvaženog Haim Bedžerano efendije iz Bukurešta kao i Menahema Navona iz Sofije.
Pri tome je Redakcija pozvala na suradnju sve one što su posjedovali dokumente od važnosti da ih dadu Zeki-efendiji ili da na pišu ono što znaju o ovom pitanju.
I zaista prvi tekst Zekijeve Istorije pojavio se u 16. broju La Alborade koji je izašao 3. svibnja 1901. Potom su se pojavila još četiri nastavka i to u brojevima 18(17.05), 19(24.05), 21 (7.06) i 23(21.06) da bi s tim nastavkom i prestalo izlaženje ovog zanimljivog štiva unatoč naznake continuara to jest nastavit će se. Redakcija, a ni autor nisu nikada objasnili čitaocima zašto se odustalo od njegovog daljeg izlaženja.
Zekijeva Istoria de los žudios de Bosna iako kratka i nedovršena interesantan je sastav koji ide od vremena Gazi Husref-bega (1521-1541) i seže do sredine XVII stoljeća. To štivo je međutim ostalo poznato samo malom broju jevrejskih povjesničara - ovdje prije svega mislimo na Mois Franca i dr Morica Levija - dok je našim slavenskim poslenicima bilo i ostalo potpuno nepoznato.
Razlozi ovom nepoznavanju su dvojake naravi. Tekst je tiskan raši pismom na kojem je i inače La Alborada i izlazila a jezik na kojem je on bio napisan bio je jevrejskošpanjolski. Dakle bosanski i slavenski čitalac i znanstvenik nalazio se tako pred dvostrukom i za mnoge neprelaznom preprekom. Zekijeva Istorija je zanimljiva jer postavlja pred nas niz pitanja vezanih za život Sefarada u Bosni. Neki njegovi sudovi podložni su razmatranju, neki podaci netočni, ali se pri tom mora uzimati u obzir i njegova napomena da je došao do zaključka ke mučos los kuentos ke se transmeten de ženerasion en ženerasion sona vazados sobre la berdad (da su mnoge priče što se prenose iz naraštaja u naraštaj zasnovane na istini).
Tako se nalazimo pred pitanjem o godini naseljenja Jevreja u Bosnu. Je Ii to godina 1566. koja se uzima za općeprihvaćenu? Jer Zeki-efendija veli da su Sefardi došli u Bosnu de tjempo o poko mas despues del gobernador Gazi Husref-beg. Toda vez es seguro ke en tjempo del gobernador Hadim Ali-beg (1541-5311) moraron žudios en Bosna. (u doba ili nešto malo kasnije iza namjesnika Gazi Husref-bega. Sigurno je pak da su u vrijeme namjesnika Hadim Ali-bega (1541-5311) Jevreji stanovali u Bosni.)
Zato se veže i nastanak sefardskog jevrejskog groblja na Kovačićima za koje on kaže da su Jevreji dobili ferman od gazi sulton Sulejmana (1520-1560) pa Zeki- efendija veli da je prvi spomenik na tom groblju - Bet akebarot postavljen godine 5300. tj. 1540. (prema čitanju rabina Samuela Hija Eškenazija iz 5406. tj. 1646.) te da je on pripadao rabinu Samuelu ben Barufu Zeki-efendija je znao da je taj datum osporen tvrdnjom iz knjige Khora Adorot da je naime godine 5406. došao iz Soluna u Sarajevo rabi Samuel ben Baruh. Zeki-efendija je pokušao pomiriti ova dva navoda napomenom da su mogla postojati u Sarajevu dva rabina pod imenom Samuel ben Baruh od kojih je jedan umro 5300. (tj. 1540) dok je drugi tu živio godine 5460. (1646.)
Drugo važno pitanje je i godina nastanka Sijavuš-pašine daire, il Kortižo, u narodu poznate pod nazivom Velika avlija a koja predstavlja skupnu jevrejsku nastambu u Sarajevu.
Danas o njenom nastanku u opticaju tri su datuma: godina 1581, kada ju je kako tvrdi sarajevski nadrabin dr Moric Levi, sagradio Sijavuš-paša Stariji; godine 1645, kada je, po tvrdnji Zekijevoj, Sijavuš-paša Mlađi, također veliki vezir, izgradio tu nastambu; godina 1686, koju kao datum njene gradnje navodi, na osnovu najnovijih podataka iz Istanbula, dr Muhamed Hadžijahić, godine 1981. Smatrajući da godina 1581. ipak najviše odgovara povijesnoj istini, moramo istaći da Zeki-efendija iznosu jednu tvrdnju koja baca novo svjetlo na razlog nastanka ove nastambe. Ona, naime, nije nastala zbog toga što su Muslimani željeli da odstrane Jevreje iz svojih maha la nego zbog toga što su upravo Jevreji stalno težili da žive zajedno:
Los žudios moraban apartados los unos de los otros kada uno en una kaleža ke les era muj pezgado…eljos se adresa ban kon rogabas i kada gubernador les era refuziando el derečo… (Jevreji su živjeli odvojeni jedni od drugih svaki u svojoj mahali što im je padalovrio teško…oni su se obraćali molbama i svaki im je namjesnik odbijao to pravo…) sve do godine 1645. kada im je, kako kaže Zeki-efendija, Sijavuš-paša tu molbu uslišao.
Znači, oni u Sarajevu, nisu živjeli u ghettu nego su sami tražili da žive skupa jer kako kaže Samuel Grayzel "Les Juifs avaient toujours aime vivre les uns pres des autres comme tout groupe uni par des liens puissants". (Jevreji su uvijek voljeli živjeti jedni pored drugih kao svaka grupa koja je povezana snažnim nitima).
Zbog ovog i drugih podataka što bacaju novu svjetlost na povijest Jevreja grada Sarajeva, mi smo njegovu istoriju transliterirali sa rašija na latinicu o potom sa jevrejskošpanjolskog preveli na naš jezik, nadajući se da će ona, pri čitanju, donijeti i osobito zadovoljstvo našem čitaocu.