MARKO WEISS
Iz povijesti Židovske općine u Virovitici
Židovi se u ovom dijelu Europe mogu razvrstati po svom porijeklu u dvije skupine: Sefarde i Aškenaze. Sefardi su oni koji poslije španjolske inkvizicije 1492. godine bježe i sklanjaju u zemlje istočno od Hrvatske pa i u južnu Hrvatsku, ali ih je kasnije u vrlo malom broju bilo i u Hrvatskoj, uglavnom u Zagrebu. Novija istraživanja u Dalmaciji dokazuju prisutnost Židova nekoliko stoljeća unazad; to su bili Sefardi iz Španjolske, primjerice, u Dubrovniku već od XVI. stoljeća.
Druga skupina, Aškenazi, u koju spadaju i Židovi Virovitice i okolice dolaze s njemačkoga govornog područja oko 200 godina prije. Patentom o toleranciji cara Josipa II. iz 1781. godine Židovima je dozvoljeno naseljavanje u Hrvatsku.
U obitelji se govori njemački, mađarski ali vrlo brzo i temeljno usvojen je i hrvatski jezik koji postaje osnovni u odnosu na okolicu.
U to vrijeme u Slavoniji ima mnogo hrastovih šuma; eksploatacija šume traži mehaničku kulturu koju donose Nijemci. Česi i Mađari su dobri ratari i stočari, a Židovi se bave obrtništvom i trgovinom i važan su faktor prosperiteta tadašnjem stanovništvu.
Njemačka prezimena identična su sasvim onima iz Mađarske, što se i danas može vidjeti na grobljima u Virovitici i susjednom Barču i Mađarskoj što ukazuje na dolazak preko Mađarske i potvrđuje da je rijeka Drava premoštena vrlo lako; i danas u susjednoj Mađarskoj imamo aškenaska njemačka prezimena ista kao i kod nas.
Sa imenima Židova situacija je drukčija. Gube se imena Samuel, Mavro, Mo-ritz, David, Jakob, Ignjac, Bencion, Isidor, Adam i druga pa se u Hrvatskoj javljaju imena prilagođena okolici u kojoj se živi. Isto se dešava i u Mađarskoj pa, vjerujemo i u drugim zemljama gdje žive Židovi Aškenazi.
U Virovitici i okolici tijekom dva vijeka obitovanja emigracija i imigracija su stalno prisutne tako da su, na primjer, prezimena iz 1852. godine sasvim različita od onih iz 1941. U knjizi Franjevci i Virovitica nalazimo na podatak da u samoj Virovitici 1830. živi 4.033 stanovnika od čega je 45 Židova i 36 pravoslavnih, 1836., 4345 stanovnika od čega je 71 Židov, 39 pravoslavnih i 7 grkokatolika; 1845. godine ima 4334 stanovnika od čega 85 Židova, 56 pravoslavnih i 4 grkokatolika, naravno kada se govori o stanovnicima uopće misli se na katolike. Ovi podaci mogu biti potpuno vjerodostojni ali nema podataka za brojno stanje Židova u selima oko Virovitice.
Ne znamo koje se godine osniva Židovska općina u Virovitici, ali je moralo biti desetke godina prije početka gradnje sinagoge, koju smo uvijek zvali tem-plom a gradnja je počela 1860. a završena 1863. godine.
Tri godine gradnje govori da nije bilo lako financirati skupu i velebnu građevinu. Hram je sagrađen na poklonjenom zemljištu veleposjednika Schamburg -Lipea u najužem centru grada. Općina je zahvata!a Viroviticu i okolicu, zatim mjesta Hum i Voćin i Podravsku Slatinu i okolicu i tada je najbrojnija - ima 350 članova.
Dobrovoljni prilozi stizali su iz Pitomače i Đurđevca, kao i iz Barča i Szigetva-ra. Izvori prihoda za gradnju templa kasnije i za održavanje i plaćanje rabina i kantora i ostalih službi u hramu, bili su i prodaja mjesta u samom templu, koja su bila skuplja za one bliže Tori - reklo bi se Oltaru. Žene su imale svoja mjesta na balkonu a kao orguljaš spominje se pokojni Boranić.
Židovi ne ostvaruju znatniji kapital u novcu, ali se tjekom vremena imućno stanje mijenja: Židovi sa sela, koji su se bavili torbarenjem, sitnom trgovinom, poljoprivredom i drugim zanimanjima, pomalo sele u veća sela ili općinska mjesta, ili u samu Viroviticu, gdje su se zaista bavili svim tadašnjim zanimanjima i nije ih potrebno nabrajati; jačanjem ekonomske moći postaju i liječnici, advokati, pisci, ali trgovina svim artiklima postaje između dva rata vrlo važan izvor ekonomske moći.
Prema svojim osobinama Židovi se uklapaju u sredinu na kulturnom, športskom i drugim poljima pa se može slobodno reći da nije bilo udruženja u kojima nisu aktivno učestvovali.
Od groblja, kao prvo spominje se ono kraj plemićkog imanja Antunovac; oko tri kilometra južno od središta Virovitice uz cestu prema Grubišnom polju pronađeno je nadgrobno kamenje sa natpisima na hebrejskom jeziku i drži se prvim židovskim grobljem u Virovitici. Ostatke s groblja ovaj je autor još prije tridesetak godina našao ugrađene u prilaznom stubištu ispred skladišta na tada radnoj jedinici zvanoj Antunovac u sastavu Poljoprivrednog kombinata.
Drugo groblje - pokraj sadašnje vojarne, osnovano u prvoj polovici XIX. stoljeća, postoji i danas sa oko 150 spomenika, ali je u vrlo derutnom stanju i naočigled svih nas pomalo propada.
Nekoliko vrlo vrijednih spomenika od švedskog mramora relativno su dobro sačuvani, ali oni slabije građe su već urušeni. Groblje nitko ne održava; možemo slobodno reći da nema živih obitelji koje bi se brinuli o svojim mrtvima.
Postoji čvrsto obećanje Gradskog poglavarstva da će groblje tretirati kao spomenik kulture, što će svjedočiti da je na ovom prostoru živjela jedna vjerska i nacionalna manjina koja je zajedno s hrvatskim narodom dijelila sva dobra i zla vremena.
Treba svakako spomenuti veliku akciju Zelenih i komunalnog poduzeća Flora iz Virovitice; generalno su očistili korov prije nekoliko godina. Dva starca koja stanuju u zgradi mrtvačnice nisu više fizički sposobni za bilo kakvo uređenje groblja. I mrtvačnica, s natpisom na hebrejskom jeziku, djeluje kao spomen zgrada.
Svi preostali spomenici okrenuti su prema istoku s natpisima na hebrejskom i hrvatskom jeziku. Poseban spomenik na ulazu u groblje sadrži zapis na hebrejskom i njemačkom jeziku o običajima i molitvama koji su obvezni za posjetitelje groblja.
Postoji još jedno groblje, u Suhopolju, u sklopu katoličkog groblja ali sa svega nekoliko spomenika dobro uščuvana i dobro održavana.
O životu i radu židovske zajednice u Virovitici relativno je malo pisanih dokumenata od početka rada Općine do Prvoga svjetskog rata, ali ipak iz Historijskog muzeja Saveza Jevrejskih opština u Beogradu dobili smo fotokopije popisa Židova iz perioda od 1852. do 1929. godine, sa 156 stranica, kao i knjigu zapisnika Upravnog odbora Židovske bogoštovne općine za razdoblje od 1918. do 1924. godine sa 199 stranica, gdje je vidljivo da je templ opljačkan u prevratu 1918. tako da su odneseni ili uništeni svi sakralni predmeti, ali je zgrada ostala neoštećena; žrtava nije bilo. Vrijednost opljačkane imovine iznosi 2818 kruna.
Prema zapisnicima, na sjednicama raspravljalo se o tekućim poslovima židovske bogoštovne općine: održavanju same zgrade, plaći bogoslužbenika; vrlo važna točka dnevnog reda bilo je godišnje oporezivanje članova na što je uvijek bilo žalbi, ali se rastom visine oporezivanja jasno vidi ekonomski napredak.
Templ je bio uvijek dobro posjećen, posebno za vrijeme velikih blagdana kad su dolazili i gotovo svi Židovi sa sela. Moglo se naći i katolika, još sada živih Virovitičana, koji su s posebnim zanimanjem pratili bogoslužbu.
Dokument dobiven iz Beograda govori o osnivanju i radu Hevre Kadiše, židovskog dobrotvornog i pogrebnog društva, osnovanoga u Virovitici 10. studenoga 1931. godine. Na 13 stranica pravilima su opširno opisani su svi detalji djelatnosti društva.
Dokumentirana je i prodaja zgrade iza templa, zajedno sa zemljištem, za sumu od 400.000 dinara, Narodnom odboru u Virovitici 3. lipnja 1957. godine; iznos je otišao u Savez u Beogradu.
Popis Židova sa stanjem od 1941. godine, koji je sastavio ovaj autor, rađen je prije 30-ak godina prema sjećanju pojedinaca i na temelju rukom pisanih dokumenata predsjednika Općine Srećka VVeismana te ima skoro sasvim sigurnu vjerodostojnost ali su moguće neke manjkavosti.
U Matičnom uredu Županije Virovitičko-podravske u Virovitivci sačuvane su knjige rođenih, vjenčanih i umrlih sa podacima starim do 100 godina. Starije knjige nalaze se u povijesnom arhivu u Osijeku. Neke povijesne podatke pisane rukom ostavio nam je Rudi Stajner u vrijeme dok se bavio novinarstvom.
Najznačajnija obilježja Židovstvu u općenitom smislu daju mu naši svećenici; najznamenitiji duhovni vođa bio je nadrabin doktor Herman Ezekil Kaufman rođen 1871. godine, umro i pokopan na židovskom groblju u Virovitici 1932., gdje i danas postoji vrlo dobro sačuvan mramorni spomenik s odgovarajućim tekstom na hrvatskom i hebrejskom jeziku. Poznati je znanstvenik židovske kulture, posebno religije. Izuzetno poznavanje judaistike, položeni doktorat, daje mu čast da bude jedno vrijeme i predsjednik nadrabinata prve Jugoslavije sa sjedištem u Vršcu.
Poslije je rabin dr. David Ginsberg koji kasnije odlazi u Ameriku. Potom, sve do 1941. godine, prema potrebi dolazi vlakom iz Koprivnice dr. Izrael Kohn koji vrši bogoslužbu i podučava vjeronauk.
Po svom radu i bogoslužbi poznat je kantor Springer i predmolitelj emigrant iz Poljske Fingerhut, koji je ujedno i šahter kao obrednik prilikom klanja živadi kao blagoslov hrani koju jedemo.
Mnogo židovskih obitelji drži u XIX. stoljeću pa sve do polovice XX. stoljeća košer kuhinju s mnogim specijalitetima kao što su šolet, guščja jetrica, guščji suhi bataci. Zabranjena je upotreba svinjetine, svinjske masti, što potječe još iz vremena praotaca iz Izraela. Svaka posuda za^pripremanje jela ima svoju namjenu i ne smije se zamijeniti s drugom.
Stanje Zidova od 1941. do 1945. godine, za vrijeme NDH, isto je kao i u cijeloj Hrvatskoj. Nošenje žute trake, poniženja čišćenje metlom i lopatom ulica u Virovitici, stavljanje povjerenika u svim židovskim trgovačkim i obrtničkim dućanima, onemogućavanje daljnjeg školovanja, šikaniranje, fiktivna kupovina imovine od strane povjerenika, koji su na taj način obećavali spašavanje života; jedna od ucjena bila je 1941. godine skupljanje iznosa od 400.000 kuna za spas Zidova (tim novcem građeno je kupalište u Virovitici), zatim deportacije u mlin u Bjelovar i u mlin Danicu u Koprivnicu, radna obveza na poljoprivrednom imanju Sozberger, zvanom Đolta u Spišić Bukovici, privremeno zatvaranje u cvjećarni Benedek, konfiskacija pokretne i nepokretne imovine. Najveći broj Zidova deportiran je 1941. i 1942. godine, a najmanji i zadnji 4. svibnja 1943. godine. Treba reći i naglasiti da to čine samo ustaše i to ne svi, pod jakim utjecajem folksdojčera (domaćih Nijemaca), a posebno gaulajtera Sumahera iz sela Brezik, nedaleko od Virovitice. Valja istaknuti mnogobrojna pokrštavanja na katoličku vjeru u nadi spasa, a i to nije nikoga spasilo. Dvije židovske porodice, jedna iz Virovitice s prebivalištem u Zagrebu, druga u samoj Virovitici, članovi su ustaškog pokreta, ali i oni završavaju u Jasenovcu.
Od tada u Virovitici i okolici praktično nema Židova, osim nekoliko miješanih brakova od kojih jedan Židov a drugi katolik.
I na kraju, treba još jednom posebno ustvrditi da mnogi i to zaista mnogi pošteni Hrvati i katolički svećenici na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem pokušavaju spasiti ili na razne načine pomoći Židovima, ali i to je bilo bezuspješno osim u pojedinim slučajevima. Dokaz tome je činjenica da 90 posto Virovitičkih Židova završava smrću u koncentracijskim logorima tadašnje Hrvatske i Europe. Čak ni intervencija velikog župana, Virovitičana, koji je tada živio u Zagrebu, u povodu jedne obitelji (upravo moje) nije imala uspjeha.
Ako rekapituliramo stanje Židova u brojčanim pokazateljima iz 1941. godine, onda je slika sljedeća: 134 Židova iz same Virovitice stradava u logorima Jasenovac, Auschvvitz i drugim; uz 55 Židova iz okolice Virovitice, što ukupno čini 189 osoba. Svega petnaest Židova odlazi u partizane, od kojih je jedan poginuo u ratu. Od tih petnaest danas je živih još sedam Židova. Svega tri Židova vraćaju se iz Auschvvitza i jedan iz Jasenovca. Danas, međutim, od četiri Židova koji su preživjeli holokaust živi svega jedan i to pisac ovoga teksta i predsjednik Židovske općine u Virovitici. U Domovinskom ratu učestvuju jedan časnik porijeklom Židov - iz Virovitice a drugi iz Zagreba, kojeg moramo imenovati, a to je nedavno preminuli virovitički Židov, suborac generala bojnika Bobetka, pokojni general bojnik profesor dr. Zlatko Binenfeld koji je imao izuzetno važnu ulogu u Domovinskom ratu jer je kao svjetski poznat specijalist za bojne otrove upozorio cijeli svijet na moguću ekološku katastrofu širokih razmjera koja se mogla dogoditi da su bombardirana kemijska postrojenja u Kutini, što je neprijatelj mogao lako učiniti. Moramo spomenuti i njegovoga oca Jašu Binenfelda, koji je do rata 1941. godine držao i danas poznatu staru franjevačku apoteku.
Iako je to mali broj, on je ipak velik jer je brojno stanje današnjih Zidova manje od broja prstiju na obje ruke. Moramo ovom prilikom također istaknuti dobar odnos sa paterom Zvonkom, gvardijanom franjevačkog samostana u Virovitici.
Neke tekstove o životu i radu židovske zajednice u Virovitici napisao je Lju-bomir VVeiss, sin autora ovog saopćenja, koji od 1991. godine živi u Beču. Njegovi materijali korišteni su djelomično i u ovom referatu. Stara dokumentacija pisana je mahom fonetski, pa je sada vrijeme da te greške ispravimo i pišemo izvorno, bar za mlađi naraštaj. Nekoliko predsjednika židovske zajednice dalo je pečat radu iste; dostupni podaci idu ovim redom: 1918. g. Julio Reich, 1922. g. Adolf Pajtaš, zatim nastaje praznina jer nema dostupnih podataka, 1939. i 1940. Edo Keiser, a za vrijeme NDH nema službenog predsjednika, ali tu tešku dužnost formalno preuzima i vrši Srećko - Feliks VVeissman, kao najpogodnija ličnost s obzirom na njegovu suprugu Danicu; od 1945. do 1947. godine Valika Bader, zatim ponovo Srećko VVeissman sve do smrti 1963. godine; nastavlja njegova supruga Danica, a od 1. siječnja 1964. godine Marko VVeiss, sve do današnjih dana. Donosimo u cijelosti zabilješke Ljubomira VVeissa o doprinosu Srećka i Danice VVeissman u radu Židovske općine u Virovitici kako slijedi.
Doprinos Srećka i Danice Weissmann u radu Židovske općine u Virovitici
Značajan doprinos organiziranju i djelovanju Židovske općine u Virovitici te poticanju razvoja drugih djelatnosti (zdravstvo, odvjetništvo, javni život) dala je porodica Weissmann, posebno njen višegodišnji aktivist i jedno vrijeme presjednik, Srećko zajedno sa suprugom Danicom, rođenom Miiller.
Srećko Weissmann, rođen u Virovitici 1887. godine, sin Jakova, porijeklom je iz porodice koja je u Viroviticu doselila iz Pečuha. Javno se bavio otkupom poljoprivrednih proizvoda i omogućio svojim sinovima solidno obrazovanje i pružio im osnove za njihove kasnije uspješne karijere. Dok je sin Srećko nastavio očeve poslove i postao jedan od poznatijih trgovaca »zemaljskim plodinama«, druga dva sina opredijelila su se za ugledna zanimanja. Herman, pravnik - bio je i javni tužilac u Osijeku (sudjelovao je u poznatom procesu slavonskom harambaši Jovi Carugi), te cijenjeni odvjetnik (pored ostaloga, branitelj optuženih u tzv. našičkoj aferi). Karlo (Karli), liječnik internist, otvorio je jedan od prvih privatnih sanatorija u Osijeku i pridonosio zdravstvenom prosvjećivanju.
Srećko Weissmann uključio se u rad Izraelske bogoštovne općine u Virovitici već 1923. godine. Punih 40 godina, do smrti 1963. godine, davao je svoj doprinos radu Židovske općine, sudjelujući u njenu vođenju, kao član najužeg dijela uprave i jedno duže vrijeme (od 1945. do 1963.) kao njen predsjednik. Aktivan je i u političkom životu stare Jugoslavije i bio biran za banskog vijećnika.
I pored otpora dijela obitelji, oženio se Danicom Miiller (rođenom 1899. godine u Ceralijama), Njemicom i kršćankom, koja je prešla na židovsku vjeru. Bio je to jedan od razloga da je Srećko, kasnije, zajedno sa suprugom i sinovima, usprkos židovskom podrijetlu, uspio preživjeti Drugi svjetski rat. Bio je to period borbe za preživljavanje i opstanak kada je, na putu za logore uništenja, uspio izbjeći zlu sudbinu svojih sunarodnjaka. S obzirom na mješoviti brak, a i uz navodnu pomoć katoličkih krugova iz Zagreba, pušten je, zajedno sa još nekoliko porodica iz sabirnog logora u Bjelovaru.
Dočekavši oslobođenje zemlje, zajedno sa suprugom Danicom i malobrojnim preživjelim Zidovima Virovitice i okolice, a na inicijativu Rubena Rebenovića iz Beograda, obnovio je rad Židovske općine u Virovitici.
Pomoć u tom pionirskom poslu pružila je i Židovska općina iz Zagreba.
Osnovna aktivnost općine u tom periodu usmjerila se na brigu o održavanju Židovskog groblja u Virovitici, pomoć u organiziranju iseljavanja preživjelih Židova u Izrael te humanitarne aktivnosti (podjela socijalne pomoći u vidu hrane, robe i novca).
Kad je Savez jevrejskih opština Jugoslavije počeo organizirati ljetovanje za pionire i omladinu Jugoslavije, zalaganjem porodice Weissmann, nekoliko pionira upućeno je na ljetovanje na Jahorinu, Mali Lošinj, Cres, Zaton itd.
Valja još napomenuti daje Srećko Weissmann poznavao nekoliko stranih jezika (mađarski, njemački), a bio je i.dobar poznavalac judaistike.
Brinući o očuvanju židovske baštine, jedan vrijedan židovski leksikon (na njemačkom jeziku) poklonio je Savezu jevrejskih opština u Beogradu, a ostavio je iza sebe i dragocjene zapise o povijesti virovitičkih Židova.
Osim toga, održavao je veze s drugim židovskim općinama u Jugoslaviji, a što je zanimljivo, prijateljevao je s Emiliom Tolentinom, srcem i dušom dubrovačkog života.
Nakon njegove smrti 1963. godine, ove relativno simboličke aktivnosti nastavila je supruga Danica sve do preseljenja iz Virovitice u Zagreb, odnosno Pazin.
Oko 1964. godine rukovođenje Židovskom općinom privremeno preuzima Jakob Samokovlija (brat poznatog književnika Isaka), a nešto kasnije Marko Weiss, koji to čini do današnjih dana.
U referatima ženske sekcije Saveza Jevrejskih općina Jugoslavije održanog u Osijeku 24. listopada 1987. godine - Jevrejska zajednica u Slavoniji možemo naći sažeti referat o židovskoj zajednici u Virovitici pisca Zdenka Volnera uz učešće Drage Volnera i Rudi Reicha, nedavno preminulog, sva su trojica iz Zagreba, pa ga treba iznijeti kako slijedi.
Virovitica u sjećanju
O životu Jevreja u Virovitici kazuju nam Dragan i Zdenko Volner i Rudi Rajh. Ova općina s oko 250 članova imala je jednu od najljepših sinagoga u Slavoniji, sagrađenu 1863. godine u neobaroknom stilu.
Razorili su je ustaše u jednom od njihovih prvih naleta divljanja. Prije rata Virovitica je imala rabina, kantora i šahtera. Zajednica je bila veoma pobožna, strogo se pridržavala vjerskih propisa, svetkovala sabat i sve praznike.
Rabin Ezekiel Kaufman podučavao je vjeronauku i hebrejski jezik i uživao veliki ugled u mjestu.
Društveni život je bio veoma živ, postojalo je udruženje žena Mirjani, omladinske organizacije Bar Kohba, Hašomer Hacair i revizionistički ken.
U svojim sjećanjima Dragan Volner opisuje svakodnevni život omladinaca poslije Bar-Micva redovne molitve, izgovaranje blagoslova (brohe) u svakoj prilici, nošenje taleta i jutarnje molitve s tefilin. Žene su smatrale posebnom čašću da svojeručno izrade ogrtače za sefer i poklone ih hramu, a redovno su palili subotnje svijeće. Naročito su žive uspomene na okupljanje obitelji i gostiju o blagdanima za Pesah uzčitanje Hagade, za Purim veselje duboko u noć, a za Sukot se sedam noći boravilo u sika-kolibi od granja i lišća.
Vladao je običaj da imućniji Zidovi stave općini na raspolaganje određene količine novca, vina i hrane za kantora - rabina, šoheta i gabaja. Uoči Jom Kipura išlo se s rabinom na obalu rijeke gdje su bacane mrvice u vodu, uz molitve da tako voda odnese i sve grijehe.
Virovitički Zidovi bavili su se uglavnom trgovinom i obrtom, sudjelovali u životu i djelatnostima svoga grada i bili članovi raznih udruženja.
Interesantan je podatak o opredjeljenjima predratne židovske mladeži u Virovitici. Većina je pripadala u Hašomer, a manji deo revizionističkoj organizaciji, ali su upravo ti omladinci među prvima otišli u NOB-e i tako preživjeli strahote Drugoga svjetskog rata.
Svi Židovi Virovitice odvedeni su kolovoza 1942. godine u sabirni logor koji se nalazio u mlinskom silosu u Bjelovaru, a odatle u logor Tenje, što su bile samo usputne stanice za logor smrti Auschwitz. Rat je preživjelo svega dvadeset članova ove općine, od kojih većinom oni koji su bili borci NOB-a. Značajan podatak iznosi Rudi Rajh da je Virovitica dala prve partizane u Slavoniji, i to upravo Židove skojevce - (Zdenka i Dragana Volnera, Rudi Rajha i Edu Lipšića), kao i narodnog heroja, Ivana Sibla, Židova po majci.
Zdenko Volner
Sjećanje na prisustvo i djelovanje židovske zajednice u Slavoniji
U Virovitici do negdje 1935. ili 1936. godine, odnosno do smrti, djelovao je rabin dr. Ezekijel Kaufman. Uživao je veliki ugled i kod nežidovskog stanovništva.
U osnovnoj školi i u realnoj gimnaziji predavao je vjeronauk. Ponekad, za vrijeme nekih blagdana, pozivao nas je u svoj stan, gdje je uz čaj pričao o prošlosti naše zajednice.
Propagiranje cionizma u Virovitici, među omladinom, mislim da ga je zagovarala Milica Bing, izazvao je i revizionizam.
Sjećam se da su nam govorili, da je na čelu cionizma Teodor Hercl, a cilj je novcima otkupiti zemlju u Izraelu, pa da se tako omogući naseljavanje Židova. Na čelu revizionizma bio je Zabotinski.
Veći dio virovitičkih Židova opredijelio se za cionizam, a manji i to mahom omladine, za revizionizam. Interesantno je napomenuti da baš taj dio revizionistič-ke omladine odlazi za vrijeme okupacije u NOR i vraća se živ, osim jednoga - Lipšića, koji je poginuo. Drugi su odvedeni u logore, gdje su i stradali.
Virovitički Židovi bavili su se uglavnom trgovinom ili obrtom.
Bilo je pet gostioničara, zatim, krojača, postolara, pekara, brijača, mesara, kožara, trgovaca špecerajem i manufakturom, apotekara, zubni liječnik, posjednik, vlasnik mlina, vlasnik tvornice kalupa za cipele i jedan vlasnik pustare i jedan fotograf - Vegner i jedan ličilac, Taus.
Inače su bili članovi raznih društava: pjevačkog društva Rodoljub, nogometnog društva VEGEŠKA, vatrogasnog društva, gdje su neki bili i članovi predsjedništva. Neki su i bili u rukovodstvu gr^da kao gradski oci. Politikom se rijetko tko bavio.
U gradu je postojao vrlo lijepi hram, gdje je obavljan vjerski obred uz rabina i kantora. Polaznici osnovne škole bili su subotom u 10 sati oslobođeni nastave, da bi prisustvovali obredu u hramu. Isto tako za vrijeme blagdana, bili su slobodni od nastave i u gimnaziji.
U hramu, iza galerije, gdje su bile žene, pjevački je kor, kojega je na orguljama pratio školski učitelj Boranić. Članovi kora bili su Zidovi, osim solo sopranistiee, koja je bila polu Židovka (Brukmajer). Za minje je uvijek bilo dovoljno Židova, bez obzira na vremenske prilike. Za vrijeme blagdana hram je pun vjernika, dolazili su i nežidovi.
Početkom okupacije u Virovitici četiri su omladinca - Židova članovi SKOJ-a; kasnije odlaze u NOB-e. Jedan Virovitičan, nakon gimnazije odlazi u Zagreb i nakon okupacije u NOB-u i završava rat kao narodni heroj i general. Po majci je Židov - Šibi.
Jedan, Singer, postaje još za vrijeme bivše Jugoslavije zakleti ustaša, bježi na Janka Pustu, pa u Italiju. Vraća se odlaskom Nijemaca s Pavelićem u Zagreb, no završava, iako časnik, u Jasenovcu gdje je likvidiran.
Jedan, Mano Stern, uključuje se u Mačekovu stranku i početkom okupacije eksponira se kao ustaša i postaje inicijator rušenja hrama i u rušenju sam sudjeluje. I on završava u logoru.
Brojno stanje Židova od 1945. godine na dalje povećava se dolaskom iz drugih mjesta i nekoliko godina broji oko dvadesetak osoba. Za taj period od 1945. do 1990. godine opisan je već u radu navedenih predsjednika Židovske općine. Od 1990. godine brojno stanje je daleko manje i danas se može prebrojiti na prste obje ruke.
