Ivan Supek Krivovjernik Na Ljevici

Ana Rajković
Ivan Supek krivovjernik na ljevici
Supek je pomoću fizike, književnosti i filozofije, kao i svojom društvenom angažiranošću, koju je smatrao temeljnom zadaćom intelektualca, radio na stvaranju društva jednakosti i pravde, čvrsto vjerujući u mogućnost njihovog ostvarivanja.
U vječnoj opoziciji i borbi za izgradnju huma-nijeg društva 5. ožujka 2007. napustio nas je akademik Ivan Supek.

U recenziji Supekove knjige Na prekretnici milenija, Davor Rodin za Ivana Supeka je napisao: "Odisej na putu prema Itaki na kojoj ni on ni nitko od nas nikada nije bio". U skladu sa Supekovom dru-štvenom angažiranošću njegov intelektualni i životni put možemo okarakterizirati kao putovanje prema Itaki koje predstavlja humanističko uređeno društvo s visokim stupnjem tolerantnosti i odsutnosti bilo kakve ideologije. Navedeno putovanje simbo-lizira Supeko-vo političko i društveno djelovanje.
Svojim radom i društvenom angažiranošću, Ivan Supek je zadužio svaki segment hrvatskog društva. Mogli bismo reći da je gotovo proročanski upo-zoravao na probleme nekontroliranog eksploatiranja prirodnih resursa kao i na probleme demografske eksplozije, uključujući i problem akumuliranja nuklearnog oružja.
Svima koji žele predstaviti Ivana Supeka nameće se jedinstveno i opetujuće pitanje: kako predstaviti Ivana Supeka? Ivan Supek bio je fizičar, književnik, humanista, povjesničar i filozof. Njegova huma-nistička načela očitovala su se u njegovoj izjavi da se nakon Hiroshime i Nagasakija razočarao u fiziku kao znanost koja je dominirala u stvaranju atomske bombe. Nakon toga se okreće svojoj drugoj ljubavi - književnosti. Supeka u povijesnoj perspektivi možemo istraživati kao humanistu i "krivovjernika na ljevici". Na početku autobiografije Tragom duha kroz divljinu uma (Zagreb, 2006) Supek navodi kako mu povijest nije predstavljala tek "poetski okvir dramama i romanima, nego ponajprije osjećanje zajedništva sa starim humanistima, a i cjelinom sveg ljudskog vre-mena". Upravo ga je potraga za humanističkim izvorima "odnijela" u povijesno istraživanje. Sukladno tomu, cjelokupno Supekovo povijesno djelovanje ima humanistički predznak. Supek predstavlja svjedoka i aktivnog sudionika najvećih zbivanja u nacionalnoj povijesti od zagrebačkog revizionizma 1938 -1940. do prvog desetljeća 21. stoljeća. Ivan Supek je od sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu, osnivanju Instituta Ruđera Boškovića, sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, te svojim djelovanjem tijekom 1990-ih godina predstavljao konstantu humanističkih načela i vječnu opoziciju bezumnoj politici. Akademik Supek je svojim djelovanjem, kako na znanstvenom tako i na društvenom polju, oduvijek predstavljao opoziciju. Svojim uvjerenjima i javnim istupima izazivao je brojne kritike te je zbog istih proveo godine u svojevrsnoj društvenoj izolaciji, jer su njegovi apeli za humanijim društvom često bili etiketirani kao revizionistički, a kasnije u devedesetima kao utopističkim, kako je sam rekao: "Prokletstvo je čovjekove slobode da živi neshvaćen u većoj ili manjoj mjeri". Ivan Supek predstavlja okosnicu, ne samo hrvatske, nego i svjetske intelektualne povijesti XX. stoljeća. U prilog navedenoj tezi govori i činjenica da je Supek surađivao s Wernerom Heisen-bergom, Nielsom Bohrom i drugim velikanima svjetske znanosti, ne napuštajući nikada ideje huma-nizma i društvene pravednosti, koje su u stoljeću velikih totalitarizama, bile na društvenim rubovima.
Inicijator je osnivanja Međunarodne lige humanista, čije je sjedište u Sarajevu, zajedno s nobelovcem Philipom Noel-Bakerom, Linusom Paulingom, tako-đer dobitnikom Nobelove nagrade, Avom Pauling, indijskom spisateljicom Sophijom Wadiom te Au-reliom Pecceijem. U Dubrovniku su navedeni članovi Međunarodne lige humanista sastavili poznatu Dubrovačku izjavu koja je postala temeljni dokument za Svjetski kongres jedinstva humanista u Phila-delphiji 1976. godine. Upravo humanistička načela čine temelj povijesnog djelovanja Ivana Supeka u modernoj hrvatskoj povijesti. Supek je pomoću fizike, književnosti i filozofije kao i svojom društvenom angažiranošću, koju je smatrao temeljnom zadaćom intelektualca, radio na stvaranju društva jednakosti i pravde, čvrsto vjerujući u mogućnost njihovog ostvarivanja. Dužnost i odgovornost za svijet u kojem živimo činile su temelj njegovog djelovanja. Kao osobna razočarenja, uz Hiroshimu i Nagasaki, Supek je često navodio i degeneraciju ljevice, tj. bolj-ševizam. Danas postoje mnogi protivnici teze o tumačenju boljševizma kao ljevičarske devijacije, no Supek predstavlja apsolutnu opoziciju takvim tezama, citirajući Karla Kautskog kako će staljinizam ostati tamna mrlja u povijesti socijalizma.
Ivan Supek rođen je 8. travnja 1915. godine u Zagrebu. Nakon završene gimnazije odlazi u Beč, a zatim u Zürich gdje upisuje filozofiju, fiziku i matematiku. Zbog težnje za slušanjem predavanja najboljih profesora toga vremena, odlazi u Leipzig gdje 1940. godine doktorira kod Wernera Heisenberga s temom asproksimativne formule električnog otpora metala na sve temperature. S Heisenbergom je Supek ostao prijatelj do Heisenbergove smrti 1976. godine. Supek je doktorirao fiziku premda su ga oduvijek više privlačili književnost i filozofija, dvije znanosti koje će kasnije činiti centar njegovog intelektualnog djelovanja.
Nakon što Kraljevina Jugoslavija raskida sporazum o pristupanju Trojnom paktu, Gestapo u Njemačkoj uhićuje Supeka. Međutim na Heisenbergovo in-zistiranje i predstavljajući Supeka kao bitnog čovjeka za svoja istraživanja Gestapo pušta Supeka te se on vraća u Zagreb i 1943. godine priključuje partizanima.
Tijekom Drugog svjetskog rata dobiva jedini "ratni plijen", svoju ženu Zdenku Tagliaferro, te sudjeluje u radu Prosvjetnog odjela ZAVNOHA-a. Na sastanku Kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944. godine svojim govorom Supek izražava humanistički svje-tonazor te prvi u svijetu upozorava na opasnosti upotrebe nuklearnog oružja i izražava svoje zalaganje za osnivanje zajednice slobodnih i razoružanih naroda. Svojim govorom stekao je reputaciju opasnog liberala. Ivan Supek je oduvijek naglašavao demokratska načela ZAVNOH-a i ulogu Andrije Hebranga, koji mu je prema njegovim riječima spasio život, te koji je imao drugačiju viziju buduće države od tadašnjeg partizanskog vodstva.
Supek se približavao socijalistima zbog traženja jednakosti, ukidanja ili ograničavanja privatnog vlasništava, ali se oštro suprostavio uvjerenju mark-sista u povijesne zakone i prvenstvenost surove klasne borbe i primatu materijalizma. Supek je ubrzo postao oštar kritičar ortodoksnog marksizma.
Ivan Supek 1950. godine postavlja temelje Instituta Ruđer Bošković. Na čelu Instituta Supek će ostati do 1958. godine.
Godine 1955. godine osniva se Savezna komisija za nuklearnu energiju na čelu s Aleksandrom Ran-kovićem koja je deklarativno imala mirotvorne ciljeve. Uz Supeka, u Komisiju su postavljeni Pavle Savić iz Beograda te Anton Peterlin iz Ljubljene. No, bila je tu i nekolicina ministara koji su provodili politiku Partije. To je samo zapečatilo Supekovo napuštanje fizike i Instituta Ruđer Bošković. Naime, zbog protivljenja nuklearnih istraživanja izazvao je negativnu reakciju kod Aleksandra Rankovića, tako da Supek biva smijenjen sa čela Instituta. Početkom 60-ih godina JAZU osniva Institut za filozofiju znanosti i mir na čije čelo dolazi Supek te postaje stalnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Supek je također 1972. godine. inicirao osnivanje Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku.
Kao rektor Zagrebačkog sveučilišta, Supek je tijekom Hrvatskog proljeća branio prava studenata na štrajk, te je u potpunosti podržavao studentske zahtjeve za promjenom deviznog sustava. Kada je pokrenuto suđenje protiv studenta koji su predvodili štrajk, Supek se javio za svjedoka u korist obrane, počeo je pisati obranu, no sud ga nikada nije pozvao kao svjedoka. Od tada počinje njegov prisilni društveni izolacionizam koji traje petnaest godina. Upravo svjedočenje, do kojega nikada nije došlo nakon Hrvatskog proljeća, izlazi u Bristolu 1980. godine, pod nazivom Krivovjernik na ljevici, a u Hrvatskoj svoje izdanje će doživjeti tek 1992. godine. Supek nakon sloma Hrvatskog proljeća piše: "Ne znam hoću li se na sudu pojaviti kao svjedok ili kao optuženi. Zacijelo, možete me pozvati na svjedočenje, kao što sam prijavljen, pa me smjesta otpravite na optu-ženičku klupu. Stoga i pišem ovu kroniku u ambivalentnom raspoloženju. Htio bih štošta objasniti vama sucima i poroti, a i samom sebi, makar to i ne bude iskaz u strogoj juridičkoj maniri". U društvenoj izopćenosti Supek se sve više okreće književnosti koja također sadrži humanistički predznak. Tada nastaju drama poput Piramide (Zagreb, 1971) koja bila je zabranjena, jer je vlast smatrala da se u drami krije kritika usmjerena prema Titu.
Supek je također u dva mandata u razdoblju do 1991. do 1997. godine bio predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Među Supekova najveća ostvarenja, uz osnivanje Instituta Ruđer Bošković, te utemeljenje Inter-univerzitetskog centra u Dubrovniku, zasigurno se ubrajaju i osnivanje multidisciplinarnog časopis Encyclopaedia moderna, unutar kojega je promicao demokraciju i politički pluralizam, te sudjelovanje u brojnim mirotvornim pokretima poput pagvaškog pokreta (Puhwash Conferences on Science and World Affairs). Nakon sudjelovanja na Pagvaškoj konferenciji u Cambridgeu Supek u Zagreb osniva Jugoslavensko pagvaško društvo (kasnije Hrvatsko pagvaško društvo).
Supek je isticao pučku frontu koja se oštro suprotstavljala boljševizaciji narodnooslobodilačke borbe.
Zajedno s Linusom Paulingom, Bernardom Russelom i drugima Supek je potpisao deklaraciju u korist kozmopolitskog pokreta Citoyens du monde (Građani svijeta).
Ivan Supek je predstavljao gorljivog zagovaratelja humanističkih načela, te velikog pobornika pučke fronte tijekom Drugog svjetskog rata. Supek je isticao pučku frontu koja se oštro suprotstavljala boljše-vizaciji narodnooslobodilačke borbe. Za razliku od pučke fronte, boljševizacija je na pijedestal postavljala materiju i ekonomsku bazu. Upravo kritikom po-tonjega, nanio je na sebe bijes rukovodstva Komu-nističke partije. U knjizi Krivovjernik na ljevici Supek predstavlja svoj put od "jednog bivšeg ministranta Sv. Petra do ilegalca u tehničkom sektoru Partije". Knjiga je izazvala brojne kontroverze, te bila na listi zabranjenih knjiga zbog kritike marksističkog vod-stva. U knjizi Supek intelektualnom dovitljivošću i analitičkim djelovanjem uma, između ostaloga, obrađuje uzroke i posljedice raskola u hrvatskoj prijeratnoj ljevici koji se prelio i na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata.
Sukob ljevičara s radikalnim krilom Komunističke partije očitovao se, prema Supeku, kao politički i kao filozofski spor. Politički spor je predstavljao zahtjev ljevice za suradnju s građanskim strankama, a pobornik te politike bio je i Supek. Filozofski spor bio je protivljenje Lenjinovoj teoriji odraza, koju su marksistički dogmatici prihvatili bez pogovora.
U dijelu Krivovjernika na ljevici pod nazivom Preludij ideološkog sukoba u Jugoslaviji Supek ističe prvenstvo ujedinjene borbe na području Hrvatske u odnosu na ostale europske zemlje. Socijaldemokratska stranka se kompromitirala zbog suradnja s beo-gradskim režimom stoga jedini prostor na ljevici je zauzima Komunistička partija. Akademik se oštro suprotstavlja pripisivanju ustanka isključivo AVNOJ-u, Komunističkoj Partiji i Titu stavljajući u prvi red pučku frontu, ZAVNOH i Andriju Hebranga.
Supek je svojim istupima i člancima permanentno propitivao i intelektualnom britkošću pobijao i revizionirao marksističku dogmu zasnovanu na dijalektičkom materijalizmu. Kao zastupnik Kopen-hagenske škole, čiji su najznačajniji predstavnici bili Niels Bohr i Werner Heisenberg, oštro se protivio marksističkom tumačenju povijesne nužnosti. Upravo slijedeći Wernera Heisenberaga smatrao je da se marksizam nikada nije dovinuo do punog shvaćanja slobode. Kopenhagenska škola srušila je tradicionalni determinizam i Lenjinovu teoriju odraza, prema kojoj se mentalni procesi mogu pratiti kao popratne pojave fizičkog stanja mozga, tj. kako naše mišljenje reflektira gibanje materije. Upravo zbog zagovaranja kvantne teorije i teorije relativnosti u knjizi Svijet atoma (1941), u kojoj ruši dijalektički materijalizam, Supeka su optuživali za malograđansku reviziju marksizma. Kao izraženi antidogmatik, Supek je ideologiji suprotstavljao znanost, koju za razliku od ideologije čine niti kritičkog ispitivanja, univer-zalnosti spoznaje, maštovitost te poštivanje drugih. Ivan Supek je smatrao kako marksistička dogma podčinjava čovjekovu individuu determinizmu i onemogućava njezinu stvaralačku osebujnost. Odb-acujući dijalektički materijalizam, Supek je postao neprijateljem revolucionarne akcije. Objašnjavajući društvene promjene kvantnom teorijom, a pobijajući determinizam Supek je predstavljao ideološku devi-jaciju buržoaskog predznaka.
Zalažući se za pluralistički humanizam Supekovo djelovanje za tadašnje rukovodstvo predstavljalo je borbu protiv vlasti. Mnogi su njegovo zalaganje za društveno uređenje na temelju humanističkih načela proglašavali utopijom. Pišući Krivovjernika na ljevici, Supek biva svjestan borbe s vjetrenjačama koju je vodio cijeli život. Kao rektor zagrebačkog sveučilišta u svojim najtežim rektorskim danima Supek bilježi: "Pišem ovaj iskaz u opustjelom rektorskom kabinetu, dok vani pljušte ostavke i grmi hajka. Pišem to s uvjerenjem, kao što sam pisao puna tri desetljeća, da će ljudski razum i
Ivan Supek je permanentno pokušavao povezati znanost i društveno-politička kretanja, ističući kako političke promjene još uvijek nisu dosegnule razinu znanstvenog napredovanja sućut potisnut bjesove mržnje i despotizma. Obdaren tim humanizmom i solidarnošću kolega nastavnika i studenata, ustrajat ću na ovom rektorskom mjestu, ma kako je to sada teško i bit će još teže ove zime podgrijane lomačama". Akademik ovo piše tijekom Hrvatskog proljeće kada je nakon VI sjednice CK vodstvo Hrvatske komuni-stičke partije podnijelo ostavke.
Ivan Supek je permanentno pokušavao povezati znanost i društveno-politička kretanja, ističući kako političke promjene još uvijek nisu dosegnule razinu znanstvenog napredovanja. Međutim uvijek je isticao kako inteligencija često može biti u službi totalitarnih režima, kao npr. Johabbes Stark i Philip Lenard koji su u knjizi Njemačka fizika (1930), velika znanstvena otkrića pripisivali njemačkom genu. Prema Supeku iz toga je proizašao cijeli jedan pokret s nacionalističkim pogledom na znanost. Sličnu ulogu u Sovjetskom Savezu je imao Lisenko koji je likvidirao genetiku. Supek je kao intelektualac uvijek bio protiv dogmi i fanatičnom pripadanju jednom redu koje je za njega predstavljalo razaranje općeljudskosti. U skladu sa svojim uvjerenjima nikada nije postao poslušnik vlasti i njezin apologet. Čak i za vrijeme osude na društvenu izolaciju kroz književno stvaralaštvo je pronalazio načine djelovanja. Supekova knjiga Krunski svjedok protiv Andrije Hebranga koja je izašla 1983. godine u Chicagu izazvala je veliku buru u tadašnjoj Jugo-slaviji. Knjiga predstavlja književnu varijantu Hebrangove sudbine. Prema Supeku, radi se od dokumentarnom romanu koji kroz glavne likove prati križn iput Andrije Hebranga.
Izvorište Supekovog humanizma proizlazi iz oduševljenja poezijom hrvatskog humanista Janusa Pannoniusa, primasa Ivana Viteza te Marcusa Antoniusa. Prema Supeku hrvatski su humanisti na ugroženim granicama i u europskom metežu uspostavili moralno, pravedno obzorje koje će i dalje osvjetljavati najbolje političke pokrete u Hrvatskoj.
Svojim javnim istupima često je kritizirao vlast, ali uvijek pružajući alternativu u humanističkom uređenom društvu. U intervju za Vjesnik (Vjesnik, 6. srpnja 2002) izjavio je za političare, kako se zapravo radi o četverogodišnjacima, čija pamet ne ide dalje od roka od četiri godine koliko im traje mandat, te kako su u nesposobnosti rješavati dugoročne probleme. Također je kritizirao izborni sustav temeljen na strankama čiji predstavnici bivaju izabrani u Sabor. Kao alternativnu Supek se zalagao da se uz ljude koje predstavljaju stranke u Saboru, također biraju i osobe koje drugi kandidiraju, poput kulturnih ustanova, poljoprivrede i civilnog društva. Usprkos životnoj dobi, Supek je bio iznimno intelektualno plodonosan i u osmom desetljeću svoga života. Objavljivao je seriju članaka pod nazivom Čovjek i njegov Bog - religija i humanizam koji je izlazio u Vjesniku od 3. srpnja do 4. rujna 2002. U članku pod naslovom Crkva zanemarila zajedništvo i skromnost Supek piše kako se od rane mladosti približavao socijalistima koji su traženjem jednakosti, ukidanjem ili ograničenjem privatnog vlasništva i međunarodnom solidarnošću nastavljali ranokršćanske ideje. Istoimeni serijal izazvao je mnogobrojne kritike zbog Supekovih refleksije o Crkvi, koja je prema njemu čuvala feudalni ustroj i rekvizite i nije puno marila na socijalnu pravdu. Između ostalog predmet kritike bile su Supekove teze o Strossmayeru i njegovom držanju prema dogmi o papinoj nepogrješivosti.
Kao mirotvorac i protivnik Hegelove teze da mirotvorci uspavljuju svijet, Supek je iznio i svoju kritike protiv Edwarda Tellera, tvorca prve američke hidrogenske bombe i velikom dijelom zaslužnog za megalomanski projekt Ronalda Regana pod nazivom Rat zvijezda.
Supek je bio kritičar globalizacije, smatrajući je neoliberalističkom prijevarom. Također je smatrao da slobodno tržište predstavlja veliku prijevaru u kojoj velike industrije uništavaju male zemlje. Nezadovoljan društvenim stanjem u samostalnoj Hrvatskoj, Supek je zajedno s don Ivanom Grubišićem 2003. godine osnovao Alijansu za mir i pravdu - Glas za čovjeka koja je, prema riječima njezina osnivatelja, predstavljala alternativu partitokraciji. Mnogi su njegovu kritičku interpretaciju društvene stvarnosti shvatili kao nedostatak nade. Međutim upravo zastupajući ideje humanizma i djelujući sa svrhom njihovog ostvarenja, Supek u tom sizifovskom poslu ne posustaje nego predstavlja uzor uporne borbe za svoja načela i putem te borbe predstavlja uvjerenost u ostvarivost uređenja društva na humanističkim principima.
Prema ovom akademiku društvo se često referiralo kao prema utopistu i čovjeku koji živi u mašti, međutim, kako je govorio mašta i sloboda kreativnosti presudni su za unapređenje društva i nova otkrića. Često su ga označavali kao moralistu koji ne shvaća političku stvarnost, dok je osnovna životna ideja Ivana Supeka bila da bez razoružavanja i tolerancije u svijetu nema mira. Akademik Ivan Supek svojim idejama i zalaganjem za društvenu toleranciju i danas djeluje posredstvom svoga golemoga opusa i porukama koje je iznosio u brojnim nastupima. Kao humanista i angažirani intelektualac Supek je isticao netolerantnost totalitarističkih režima prema modernoj umjetnosti, psihoanalizi te teoriji relativnosti i kvantnoj teoriji.

Ivan Supek

Ivan Supek je ostavio ogroman trag svojim idejama, iako su ga, kao što sam istaknula, neki prozivali da je utopista, ali kao što je Jürgen Habermas rekao: "Kada utopijske oaze presuše, širi se pustinja banalnosti i bespomoćnosti".

H-Alter

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License