Islamski Faktor U Evropi

Tarik Ramadan
Islamski faktor u Evropi

Sve veće prisustvo muslimana u Evropi postalo je centralno pitanje za sve evropske države, na istoku i zapadu. Brojne debate koje su pokrenute širom kontinenta o „multikultularizmu“, „sekularizmu“, ili, čak, „identitetu“ gotovo uvek se dovode u vezu s ovim „islamskim faktorom“. Ta veza nije nužno utemeljena na predrasudama, budući da postoji suštinski odnos između „vrednosti“ i „zakona“ na jednoj strani i „raznolikosti“ na drugoj. Nesumnjivo, Evropi je potrebniji ozbiljan dijalog o ovom odnosu nego debate o „islamu“ i „muslimanima“, budući da se suočava s krizom.

Pravo pitanje koje treba postaviti jeste da li Evropa može da ostane dosledna sopstvenim vrednostima (demokratiji, jednakosti, pravdi, uvažavanju i istovre-meno toleriše i primi nove stanovnike koji dolaze iz različitih sredina i pripadnici su različitih religija. Ili, drukčije govoreći, da li su Evropljani intelektualno, ling-vistički i kulturno opremljeni da se suoče s izazovom uspostavljanja ravnoteže između koncepta jednakosti i sve raznolikijeg evropskog stanovništva? Polazna osnova jeste nedvosmislena: vlade ne bi trebalo da stavljaju znak jednakosti između društveno-ekonomskih problema (nezaposlenost, nasilje, marginalizacija) i pitanja u vezi s kulturom i religijom. Drugim rečima, ne bi trebalo da „kulturalizujemo“, „regionalizujemo“ ili „islamizujemo“ društvene probleme.
Činjenica da većina Evropljana koji se suočavaju s nezaposlenošću ili marginazacijom jesu Afroamerikanci, Azijci, Severnoafrikanci ili muslimani, ne znači da se njihova situacija može opisati religijom, etničkom pripadnošću ili kulturom. Bilo kakva vrsta kulturnog, verskog ili rasnog determinizma je opasna: neza-poslenost i marginalizacija predstavljaju odraz društveno-ekonomskih procesa i potrebna nam je jasna društvena i ekonomska politika da bismo ih rešili. Pribegavanje nejasnim kulturnim, verskim ili rasnim objašnjenjima predstavlja recept za inertnost ili pogrešno delovanje.
Kulturne, rasne ili verske dimenzije mogu, naravno, biti podređeni faktori koje bi trebalo razmotriti, ali nisu glavni uzroci nezaposlenosti i marginalizacije. Evropske vlade ne bi trebalo da slede sugestije ultradesničarske retorike već da se pomire s činjenicom da je potrebno da tragaju za snažnim i kreativnim metodama za prevazilaženje suštinskih problema obrazovanja (izdvojene ili drugorazredne škole, školski program), nejednakih šansi za zaposlenje i stagnacije gradova. Nesumnjivo, nasuprot onome što je postalo uobičajena mudrost (nažalost, ono što su zagovarale ultradesničarske partije postalo je norma), mladi muslimani u Evropi ne suočavaju se s problemima verske ili kulturne „integracije“. Umesto toga, razočarani su nedostacima (ili neuspehom) socijalne politike da odgovori na njihove potrebe. Taj neuspeh ne znači da je na delu nova vrsta rasizma - „islamofobija“. Ipak, niko ne može da porekne da se pojedinci zbilja suočavaju s diskriminacijom zbog svoje „religije“ (na osnovu nedavnog istraživanja 45 odsto Evropljana ima negativan stav o islamu).
Najveći znak da je diskriminacija postala deo aktuelnog diskursa jeste opsednutost idejom „inte-gracije“, uprkos činjenici da se velika većina evropskih muslimana povinuje zakonu, zna jezik države u kojoj živi i lojalni su svojoj državi (iako ponekad imaju kritične stavove, baš kao i njihovi sunarodnici). Neprestano pominjanje stanovnika „imigrantskog porekla“ ili „nepri-jateljski nastrojenog društva“, služi samo za to da se osnaži zamisao da muslimani nisu „istinski Evropljani“, niti se osećaju „kao kod kuće“. Takvi navodi sugerišu da evropski muslimani stalno moraju da dokazuju svoju lojalnost. Stanovište o „muslimanima“ kao o „drugima“ ili „strancima“ jeste glavni faktor koji podstiče diskri-minaciju na radnim mestima ili tržištu nekretnina.
Da bi se pobedili nesigurnost i strah, važno je osloniti se na činjenice i brojke koje pokazuju da je situacija daleko bolja od žučnih i polarizovanih debata pokrenutih u medijima i pojedinim političkim krugovima, kada je reč o lokalnom i o nacionalnom nivou. Uprkos postojećim kontroverzama, evropski muslimani su u dobrom polo-žaju i njihova budućnost je svetla. Ukoliko evropske države žele da ostanu verne univerzalnim ljudskim zakonima o jednakosti i izbegnu bilo kakvo iskušenje da učine zaokret u pravcu rasizma i ksenofobije, svi Evropljani moraju delovati. Evropski muslimani treba da se klone zamisli o „mentalitetu žrtve“ i pristanu da obavljaju svoje dužnosti u okviru određene društvene zajednice. Evropske vlade i građani, i muslimani i nemuslimani u podjednakoj meri, moraju izbegavati bilo koji vid rasizma. Obrazovanje ima centralnu ulogu u tome.
Školski program mora biti sveobuhvatan (da bi se stvorila zajednička istorija sećanja) i proširila znanja učenika o religijama i kulturama. Kada je reč o medijima, novinari moraju biti obučavani da primete „priče o uspehu“, a ne samo probleme. U svim slučajevima, retorika kojom se uspostavlja unutrašnja veza između reči „nelegalan“, „kriminal“ ili „musliman“ mora biti doživljena kao reakcija koja izaziva strah i ksenofobiju. Muslimani se suočavaju s novim rasizmom i moraju težiti ostvarenju svojih prava, ali moraju slediti svoje sugrađane u mnogim domenima: unutrašnjoj i spoljnoj politici, medijima i društvenom aktivizmu. Evropljani moraju prestati da zagovaraju mišljenje da su na neki način zaštićeni od bilo kakvog buđenja rasizma ili kršenja osnovnih ljudskih prava. Istovremeno, evropski musli-mani moraju prestati da reaguju na svoje probleme izdvojeno od drugih.
Autor je profesor islamskih studija na Univerzitetu Oksford i Univerzitetu Erazmus
Copyright: Project Syndicate
DANAS

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License