Iskustvo I Ubostvo

Walter Benjamin
Iskustvo i uboštvo
U našim je čitankama postojala bajka o starcu koji je, na samrtničkoj postelji, obmanuo sinove da je u njegovom vinogradu skriveno blago. Oni bi ga trebali samo otkopati. I oni kopahu, ali blagu ni traga. No kada je jesen stigla, vinograd urodi kao ni jedan drugi u cijeloj zemlji. Tada sinovi zamijete da je otac s njima htio podijeliti svoje iskustvo: sreća se ne skriva u zlatu, nego u marljivosti. Takva nam se iskustva, na prijeteći ili dobroćudan način, prigovaraju sve dok ne odrastemo. ”Žutokljunac, ne petljaj se”. ”Moraš ti još mnogo toga iskusiti”. No znali smo točno što je to iskustvo bilo: to je ono što su stariji ljudi sveudilj davali mlađima. Ukratko, s autoritetom starosti, u izrekama; opširno sa svojom govorljivošću, u pričama; pokadšto kao pripovijest iz dalekih zemalja, uz kamin, pred djecom i unucima. Gdje je sve to iščezlo? Gdje još ima ljudi koji znaju nešto pošteno ispripovijedati? Gdje još smrtnici izriču svoje besmrtne riječi koje se prenose kao kakav prsten iz pokoljenja u pokoljenje? Kome danas još poslovica priskače u pomoć? Tko će samo pokušati izvući se s mladošću, upućujući na vlastito iskustvo?
Ne, jedna je stvar jasna: kotacije su iskustva pale i to u generaciji koja je od 1914-1918 proživjela jedno od najstrahovitijih iskustava svjetske povijesti. Možda to i nije tako čudno kako se čini. Zar se nije tada moglo konstatirati da su se ljudi iz ratnog pohoda vraćali i zanijemjeli? Ne bogatiji, nego siromašniji priopćivim iskustvom. Ono što se deset godina kasnije prelilo u bujicu knjiga o ratu bilo je sve osim iskustva koje se inače prenosi od usta do ušiju. Ne, nije tu bilo ništa čudno. Jer nikada iskustva nisu radikalnije pogođena lažima kao što su strateška iskustva pogo-đena ratom pozicija, ekonomska inflacijom, tjelesna glađu, a ona ćudoredna vlastodršcem. Pokoljenje koje je u školu još odlazilo konjskim tramvajem, našlo se, pod slobodnim nebom, u krajoliku u kojem, osim oblaka, ništa nije ostalo neizmijenjeno, i u središtu – na bojištu razarajućih bujica i eksplozija - majušnih onemoćalih ljudskih tijela.
S tim neizmjernim razvićem tehnike jedno posvema novo krajnje uboštvo (Armseligkeit) pogodilo je ljude. A naličje tog krajnjeg uboštva je zagušujuće carstvo ideja koje se s preporodom astrologije i mudrosti yoge, Christian science i hiromantije, vegetarijanizma i gnoze, skolastike i spiritizma raširilo među – ili bolje, nad – ljude. Zato se ovdje nije dogodio pravi preporod, nego galvanizacija. Morali bismo pomisliti na veličanstvene Ensorove slike kada vidimo sablast koja ispunjava ulice velikih gradova: karnevalski zakrabuljeni malograđani, brašnom zaprašene maske koje se cerekaju, na čelu krune lažnoga sjaja, valjaju se duž ulice u nedogled. Te slike vjerojatno nisu drugo do odraz prividne i kaotične renesanse u koju mnogi polažu svoje nade. Tu se pak najjasnije vidi da je naše uboštvo iskustvom samo dio većeg uboštva – onoga koje je opet dobilo lice takve oštrine i preciznosti poput lica prosjaka u srednjemu vijeku. Jer čemu vrijedi čitavo obrazovno dobro ako nas s njime ne povezuje upravo iskustvo? Kamo to vodi kada se ono hini ili domaže lukavštinom, odveć jasno nam je dala do znanja zastrašujuća mješavina stilova i svjeto-nazora iz prošloga vijeka, da ne bismo morali smatrati nečasnim priznanje našega uboštva. Da, priznajmo: to uboštvo iskustvom nije samo uboštvo u privatnim iskustvima, nego uopće u iskustvima čovječanstva. I time svojevrsno novo barbarstvo.
Barbarstvo? Upravo tako. No njega spominjemo samo kako bismo uveli novi, pozitivan pojam bar-barstva. Jer kamo vodi barbara uboštvo iskustva? Vodi ga do toga da započne ispočetka, da krene od nule; da se snađe s malim; da gradi s gotovo ničim i pritom ne gleda ni lijevo ni desno. Među najvećim stvarateljima vazda je bilo neumoljivih koji bi po-najprije počistili stol. Stol im je naime trebao za crtanje, jer su bili konstruktori. Jedan takav kon-struktor bio je Descartes, koji ponajprije za čitavu svoju filozofiju nije htio ništa drugo nego jednu jedinu izvjesnost i od nje je polazio: ”Mislim, dakle jesam”. Einstein je također bio takav konstruktor kojega odjednom od čitavog širokog svijeta fizike ništa više nije zanimalo osim jedne, male nepodudarnosti između Newtonovih jednadžbi i astronomskog iskustva. Isto počinjanje od početka (od nule) imali su pred očima i umjetnici kada su, poput kubista, prihvatili metode matematičara i gradili svijet iz stereometrijskih oblika ili su se, poput Kleea, oslanjali na inženjere. Jer Kleeove figure gotovo da su projektirane na crtaćoj dasci, a njihovi se izražaji lica pokoravaju svojemu unutarnjemu kao što se kod dobrog automobila karoserija prije svega pokorava potrebama motora. Svojemu unutarnjem (Innere), prije nego svojoj unutrašnjosti (Innerlichkeit): to ih čini barbarskim.
Tu i tamo su najbolje glave već odavna započele dobro razumijevati te stvari. Njihovo je obilježje posvemašnja lišenost iluzija o epohi i, unatoč tome, bespogovorno izjašnjenje za nju. Isto je da li pjesnik Bert Brecht ustanovljuje da komunizam nije pravedna raspodjela bogatstva nego uboštva ili da li preteča moderne arhitekture, Adolf Loos, objašnjava: ”Pišem samo za one koji posjeduju moderno osjećanje… Ne pišem za one koji izgaraju od čežnje za renesansom ili rokokoom”. Jedan tako složen umjetnik kao što je slikar Paul Klee i jedan tako programatski umjetnik kao što je Loos – obojica odbijaju naslijeđenu, sve-čanu, plemenitu sliku čovjeka koji je okićen svim žrtvama prošlosti da bi se obratili nagome čovjeku našega vremena koji vrišti poput novorođenčeta i leži u prljavim pelenama svoje epohe. Nitko ih nije tako radosno i s osmijehom pozdravio kao Paul Scheerbart. Od njega nam dolaze romani koji naizgled nalikuju onima Julesa Vernea, ali za razliku od Vernea, u čijim su djelima uvijek mali francuski ili engleski rentijeri koji leteći zuje u prostoru svemira u najfantastičnijim vozilima, Scheerbarta je zanimalo što čine naši teleskopi, naši avioni i rakete od nekadašnjih ljudi za potpuno nova stvorenja vrijedna ljubavi i promatranja. Ta stvorenja, uostalom, već govore posve novim jezikom. Odlučujući element tog jezika jest sklonost svojevoljnoj konstruktivnosti kao suprotnost organ-skom. To je nezamjenjivo obilježje prisutno u jeziku Scheerbartovih ljudi, ili, prije svijeta, jer sličnost ljudima – to temeljno humanističko načelo – oni odbijaju. Čak u svojim vlastitim imenima: Peka, Labu, Sofanti i slično, naziva se taj svijet u knjizi koja je dobila ime po svojem junaku – Lesabendiju. I Rusi čak rado daju svojoj djeci ”neljudska” imena: oni se zovu ”Oktobar” po mjesecu revolucije, ”Petoljetka” po petogodišnjem planu ili ”Aviahim” po avionskoj kompaniji. Nije riječ o tehničkoj obnovi jezika, nego o njegovoj mobilizaciji u službi borbe ili rada, u svakom slučaju, u službi preobrazbe stvarnosti, a ne njezina opisivanja.
No Scheerbart, da se ponovo vratimo na njega, poklanja najveću pažnju tome da svoj ”svijet” – i na njihovu sliku svoje sugrađane – smjesti u četvrti dostojne njihova položaja: u podesive pokretne kuće od stakla kakve su Loos i Le Corbusier u među-vremenu izgradili. Staklo nije slučajno takav tvrd i gladak materijal na kojem se ništa ne može zadržati. Ali i hladan i miran. Staklene stvari nemaju ”auru”. Staklo je općenito neprijatelj tajne. Kao i neprijatelj posjedovanja. Veliki pjesnik, André Gide, jednom je rekao: ”Svaka stvar koju želim posjedovati postaje mi neprozirna”. Sanjaju li ljudi, kao što je Scheerbart, staklene građevine jer su upoznati s novim uboštvom? O tome možda više može reći jedna usporedba nego teorija. Stupi li netko u građansku sobu iz osamdesetih godina, kolikogod iz nje zračila sva ”udobnost”, prevladava dojam ”ti ovdje nemaš što tražiti”. Nemaš ovdje što tražiti, jer nema mrlje čiji trag njezin stanovnik ne bi ostavio: na frizovima sa svojim ukrasnim stvarčicama, na foteljama sa svojim prekrivačima, na prozorima sa svojim slikama, pred kaminom sa svojim štitnikom od iskra. Lijepa Brechtova rečenica pomaže nam da pobjegnemo daleko odavde: ”izbriši tragove”, glasi refren iz prve pjesme Čitanka za stanovnike gradova (Lesebuch für Städtebewohner). Ovdje, u građanskom salonu, u naviku je prešlo suprotno ponašanje. I obrnuto, ”interijer” treba svog stanovnika koji će prihvatiti najveći broj navika, navika koje će odražavati skrb za interijer u kojemu živi više nego za samoga sebe. To razumije svatko tko je upoznat s apsurdnim raspo-loženjem stanovnika takve plišane sobice kada nešto u kućanstvu krene ukrivo. Čak i način na koji se ljute – a taj afekt, koji počinje postupno izumirati, oni su znali virtuozno odigrati – bio je ponajprije reakcija čovjeka kojemu su izbrisali ”trag njegovih zemaljskih dana”. Scheerbart sa svojim staklom i Bauhaus sa svojim čelikom tome su sada stali na kraj: stvorili su prostore u kojima je teško ostaviti tragove. ”Nakon svega rečenog”, objašnjava Scheerbart sada već prije dvadeset godina, ”s pravom možemo govoriti o ‘kulturi stakla’. Taj novi ambijent stakla posve će promijeniti čovjeka. I možemo samo poželjeti da kultura stakla neće naići na previše neprijatelja”.
Uboštvo iskustva: to ne treba shvatiti tako da ljudi čeznu za nekim novim iskustvom. Ne, oni čeznu za oslobođenjem od iskustava, čeznu za okolnim svije-tom u kojem mogu vrednovati svoje uboštvo, izvanj-sko, a naposljetku i unutarnje, tako čisto i jasno da nešto uglađeno iz toga proistekne. Oni uostalom nisu svagda neuki i neiskusni. Često bismo mogli reći upravo suprotno: proždrli su sve, ”kulturu” i ”čovje-ka”, i postali su od toga siti i umorni. Ni na koga se više nego na njih odnose Scheerbartove riječi: ”Svi ste tako umorni – i to samo zato jer sve vaše misli nisu usredotočene na posve običan, ali grandiozan plan!”. Nakon umora slijedi počinak i ne događa se rijetko da san nadoknadi dnevnu tugu i obeshrabrenost te ostvari posve običan, ali i veličanstven opstanak kojem manjka snaga dok je budan. Opstanak Micky Mausa je jedan takav san današnjih ljudi. Njegov je opstanak pun čuda koja ne samo da nadilaze ona tehnička, nego se s njima ismijavaju. Najzanimljivije na njima jest to da su sva bez mašinerije, improvizirana, da nastaju iz Micky Mausova tijela, njegovih pristaša i progo-nitelja, iz najsvakodnevnijeg namještaja jednako kao iz drveta, oblaka ili jezera. Priroda i tehnika, primi-tivnost i comfort ovdje savršeno postaju jedno i pred očima ljudi, umornih od beskrajnih komplikacija sadašnjice, ljudi čiji se cilj života javlja samo kao konačno pribježište u beskonačnoj perspektivi sred-stava, kao iskupljujući se pojavljuje opstanak koji se u svim okolnostima zadovoljava samim sobom na istodobno najjednostavniji i najugodniji način, opstanak u kojem automobil ne teži više od slamnatog šešira, a plod na stablu raste brzo kao gondola na zračnom balonu. I sada želimo jedanput zauzeti distancu, stupiti natrag.
Postali smo ubogi. Ustupili smo komad po komad baštine čovječanstva, često smo trebali položiti u zalagaonicu stoti dio vrijednosti, da bismo unaprijed dobili sitniž ”aktualnog”. Ekonomska kriza kuca na vrata, iza nje sjena, sprema se rat. Držati se dobro, to je danas postala stvar šačice moćnih koji su, Bog zna zašto, isto toliko ljudi koliko je to često mnoštvo barbara, ali ne na dobar način. No drugi se moraju pripremiti, nanovo i s neznatnim. To čine zajedno s ljudima koji su to iz temelja novo učinili svojom stvari i zasnovali ga na uviđavnosti i odricanju. U njihovim se zgradama, slikama i pripovijestima čovječanstvo sprema, ako je to nužno, na preživ-ljavanje kulture. I što je najvažnije, s osmijehom. Možda kadšto taj osmijeh zvuči barbarski. Dobro. Ipak pojedinac kadšto može prepustiti masi malo čovječnosti koja će mu se jednoga dana vratiti s kamatama i kamatama na kamate.
(1933)
Preveo s njemačkog Mario Kopić
[Walter Benjamin, Armut und Erfahrung, Gesammelte Schriften, Bd. II/1, Frankfurt a M.: Suhrkamp, 1980, 213-219.]

http://www.libreto.rs

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License