Isak Samokovlija

U Goraždu, malom bosanskom gradiću na Drini, rođen je Isak Samokovlija. Školovao se u Sarajevu i Beču, kao ljekar služio u Goraždu, Fojnici i Čajniču, a od godine 1926. u Sarajevu, gdje se, već kao zreo čovjek, počeo da bavi književnošću. Umro je u Sarajevu, januara 1955.
Svoju prvu pripovijetku napisao je u trideset osmoj godini života (»Rafina avlija«, Srpski književni glasnik, 1927.), da bi do kraja života napisao još oko trideset pripovjedaka, nekoliko dramskih tekstova i pjesama koje su objavljene u raznim našim časopisima.
U novijoj jugoslovenskoj književnosti Isak Samokovlija znači jednu originalnu i značajnu pojavu. Javivši se u trenutku kad je takozvana bosanskohercegovačka pripovijetka, koju su zasnovali Kočić i Ćorović, već bila dala svoja najbolja djela i pomalo već počinjala da degeneriše, ponavljajući se u motivima i gubeći se u folklorističkom sllkanju sitnih detalja života, Samokovlija joe bljesnuo kao osvježenje. On je tako primljen i od savremene kritike koja ga je pozdravila na njegovom prvom nastupu, i koja se, kako se pokazalo, nije prevarila kad je u Isaku Samokovliji osjetila pojavu snažne ličnosti koja će izreći svoju novu, uzbudljivu i potresnu riječ.
Djelo Isaka Samokovlije, iako neveliko po svom obimu, visoko je odskočilo iznad svega onoga što je do tada u književnosti Bosne i Hercegovine bilo stvoreno. Prerana smrt omela je, Samokovliju i nije mu dala mogućnosti da svoju riječ kaže, do kraja, da je zaokruži. On nije dospio da svoje veliko ljudsko iskustvo obradi i iskoristi u potpunosti, da izvuče sve konzekvence iz ispitivanja ljudskog života koja je vršio i da svoje shvatanje zakona života dadne kao jednu cjelinu. U tom pogledu, njegovo djelo je ostalo torzo. Njemu nedostaju pojedini važni elementi, ali i ono što je već tu, govori dovoljno jasno o tome kakva bi bila cjelina. Kod Samokovlije se već sagledava odgovor na ono osnovno pitanje kojim se umjetnost bavi već vijekovima: u svojoj težnji da se neprestano uzdiže, da se oslobođava, čovjek je pozvan, čovjek je dužan d. se bori, da se opire, da se suprotstavlja stihiji stvarnosti. Samokovlija je počinjao sa očajavanjem nad čovjekom i njegovom sudbinom, a približio se jednom borbenom i u osnovi optimističkom vjerovanju u ljudsku snagu, u ljudsku vitalnost. Tok te značajne evolucije Isaka Samokovlije moguće je pratiti kroz njegove pripovijetke, kroz čije se elegične tonove sve češć i sve više probijaju svjetliji zvuci jedne himne čovjekovoj sposobnosti da se buni, da se odupire.
U svojoj prvoj pripovijeci, u Rafinoj avliji, Samokovlija se zamislio nad tajnom ljud skog života uopšte. Čovjek želi da živi, po svaku cijenu, pod svim uslovima. Zašto? Čovjek je u stvari, bespomoćan. Putevima njegovim gospodare nevidljive i nesavladljive sile. On je uvijek ugorožen, on nikad sa sigurnošću ne može gledati u sutrašnji dan, jer, zna, osjeća, da o nje govoj budućnosti ne odlučuju njegove snage. Ima nešto izvan njega i iznad njega, nešto og romno, nešto svemoćno, pred čim on mora da prigne glavu i samo može da se nada milosti. Čovjek, od iskona, vjeruje u takvu silu, u njenu svemoć, i on joj se moli. Čovjek se moli bogu.
I mada nikad ni jedna molitva nije bila uslišana, čovjek ne prestaje da se moli, i čini to vijekovima, i činiće do vijekova.
Prvi Samokovlijin junak, taj stari prosjak Rafo, taj jadni čovjek čiji je život prošao tak, uzaludno, čovjek koji je cjelokupnu snagu svoje ljudske duše utrošio u praznom trajanju, koj je svoje potrebe reducirao na najelementarnije, ta ličnost koja je izgubila gotovo sve one unutarnje protivrječnosti koje bi je gonlIe na borbu i akciju, na otpor i pobunu, odupire se smrt neće da siđe sa pozornice života, da se povuče u ništavilo, i traži od svoga boga pravdu.
Jer, Rafo tvrdo vjeruje da .je pravda na njegovoj strani, on smatra da mu ona pripada, on želi i strasno očekuje da se ona izvrši. On smatra da je živio onako kako to bog hoće i kak, zapoyijeda: nikome nije učinio nikakvo zlo, čak ga nije ni poželio. Ako nije činio ni dobro, to je zato što nije mogao da ga čini, a i to je, svakako, bilo po božijoj volji. Da je bog htio Rafo ne bi bio ovo što je. Rafo je čekivao nagradu.
Međutim, nagrada je i u ovom slučaju izostala, molitve su bile uzaludne, na njih nije bil, nikakva odziva. Istrošeno staračko tijelo, čije su snage jalovo kopnile tokom mnogih decenija nije više bilo u stanju da izdržava ni ono malo napora koje je od njega zahtijevao čak ni tako udešen život, ono više nije bilo u stanju da služi, i stari Rafo je umro.
Mi osjećamo piščevu tugu kad čitamo ovu Samokovlijinu prvu priču, i ne možemo, u isti mah, a da i sami ne osjetimo tugu nad smrću čovjeka koji nije želio da umre, koji je traži, milosti od boga i nije je dobio. Žao nam je starog Rafe, i žao nam je cijele one sredine u kojoj je on proveo svoj vijek, sredine ispunjene bezazlenim i prostodušnim ljudima i ženama koj tako saosjećaju jedno s drugim, koji su tako spremni da saučestvuju u tuđim radostima i ne voljama. Tek poslije, malo kasnije, kad u nama počne da radi misao, mi postajemo svjesni da pred sobom nismo imali nikakvu idilu, nikakvo idealiziranje, nikakvo opisivanje pomalo živopisne i bizarne sredine, nego se to umjetnik potrudio da nam, u tom neobičnom i primamljivom ruhu, prikaže djelovanje jednog univerzalnog zakona ljudskog života: želja za životom, strah pred smrću, nije li to alfa i omega cijelog unutrašnjeg čovjekovog svijeta! Negdje ta želj; budi sile energije, negdje ona, goneći čovjeka, pokreće brda i udara osnovu cjelokupnog čovjekovog stvaralaštva. Negdje ona sagnjije prigušena uslovima jednog nepovoljnog sticaja okolno sti koje je svode na želju za pukim životarenjem. U času rastajanja sa ovim svijetom ona u sva kom bukne svom svojom snagom i potire pred sobom sve ostalo.
Stari Rafo je imao svoj dobro utrven put. Bilo je, doduše, jednom, davno, negdje usamon početku izgubljenom u maglama trajanja, malih bura, bilo je nejasnih želja i planova, ali je sve to, srećom, prošlo, i Rafo je našao svoju ravnotežu, svoje pomirenje sa sobom i svim oko sebe. Išao je u hram, molio se bogu, od svojih sugrađana primao milostinju koja mu je bila dovoljna za njegove nevelike potrebe, i bio sasvim miran, i nalazio da je sve u redu, i da je sve kako treba. Tako su mislili i ljudi iz Rafine okoline, koji su ga na svoj način uvažavali, koji su, kao i on sam, takav red stvari smatrali prirodnim i razumno postavljenim. I sve je teklo lijepo kako treba, i kako je bogu drago, dok jednog dana nisu neki drugi ljudi bezobzirno i silovito prodrli u Rafin mirni život i poremetili njegovu divnu harmoniju. Ta bezdušna šala grubih ljudi, koju mu je slučajno otkrio pijani crevar Tinco, survava se na staračku glavu kao iznenadni udarac maljem. Tada je Rafo morao da shvati da ima i takvih ljudi koji su u stanju da zbijaju šalu sa tuđim životom i smrti, i da ima i takvih ljudi koji mogu da se raduju tuđoj smrti, čak i da je žele, očekujući svoju korist od nje. I ojađen, i uvrijeđen, Rafo je tada stao pred svoga boga i upitao: može li to biti, i može li biti da njihove želje dobiju svoje ostvarenje, da njihove molitve budu uslišane? Jer, oni se mole za njegovu smrt, drukčije ne može biti. Samo bog može odrediti kad će ko umrijeti.
Ima nešto što pomalo liči na pobunu u ovom Rafinom dijalogu s bogom. Rafo zna da je živio po božjim zakonima, on nimalo ne sumnja u to. Međutim, on je bolestan, on je strašno iznemogao, i zar to, kad se znaju njegove godine, ne bi moglo značiti da se približava smrt! A ako je tako, onda se bog postavio na njihovu stranu, na stranu onih koji žele njegovu smrt, koji će, njegovom smrću, zaraditi novac. Može li biti da je bog zaista na njihovoj strani?
Međutim, prije nego što se razvila, prije nego što je buknula, Rafina pobuna umire. Prije nego što je i pozvao boga na odgovornost, Rafo se skrušeno povlači, i obraća mu se molitvom, kao i uvijek dosad što je činio, potpuno se prepuštajući njegovoj providnosti. Bog ostaje čist pred Rafom.
.
I tako se srećno završava jedan srećno provedeni život: stari Rafo umire od bolesti i starosti, jer je došao njegov red, kao što će doći red i svih ostalih ljudi.
Srećan život!
Samokovlija je svoju pažnju obratio i na ovu vječnu temu: u čemu je sreća čovjekova? Krećući se mnogo godina među ljudim,a, svojom ljekarskom profesijom doveden u položaj da iz blizine posmatra ono neobično složeno i zamršeno klupko zbivanja koje nazivamo ljudski život, Samokovlija je o ljudima prikupio ogromnu masu iskustva. On je poznavao njihovu ranjavost i osjetljivost, njihov strah pred stvarnošću, njihovu paniku pred budućnošću, bio je svjedok njihove pohlepe i gramzivosti s jedne strane, i njihove dobrote i rasipništva s druge. Shvatio je da ljudi sve što čine čine u težnji da dožive i svoju sreću.
Šta je sreća?
Samokovlija je shvatio da na to pitanje ima bezbroj odgovora, a to je kao da nema nijednoga. Sreća je komad hljeba, krov nad glavom, sreća je odsustvo bola, sreća je zdravlje, ali je sreća i moć, bogatstvo, ugled u društvu. Ali Samokovlija zna da ima mnogo nesrećnih među ljudima. Ima ih među onima koji nisu gladni isto toliko kao i među, onima koji nemaju hljeba. Svi žele ono što još nemaju, i pate dok se toga ne dovinu, a kad to postignu, ponovo postaju nesrećni.
Šta je, dakle, sreća?
Samokovlija ovom pitanju nije pristupio kao filozof koji ima svoju gotovu tezu, on nije tražio odgovor koji bi važi o jednom za svagda i za sve ljude na kugli zemaljskoj. On je samo htio da pokaže kako se ta neuništiva tešnja čovjekova za srećom neprestano sukobljava sa bezbrojnim preprekama izvan čovjeka i u njemu samom, kako ga ona prisiljava i goni na borbu namećući mu žrtve i sve iznova udaljavajući sreću od njega.
Samokovlija je uzbuđen slikom te borbe, koju on svojim očima vidi na svakom koraku. On je preplašen za konačni ishod te borbe, za koji mu se čini da mora biti negativan. Ali on ne može da se odluči na to da čovjeka prepusti uzaludnom nadanju i jalovom žrtvovanju. Sreće je ipak moguća, to hoće da vjeruje Samokovlija, i on, sa svojim malim junacima, ide u upornu potragu za njom.
On će ljudsku sreću da traži ne među moćnima i bogatima, ne među onima koji su prigrabili sva blaga ovoga svijeta svojim pohlepnim rukama, nego među ljudima bez novca među sirotinjom i ubogima, kojima je uskraćeno sve.
Ko pročita Samokovlijinu priču »Nosač Samuel« moći će da prati kako se u njemu formira vizija o ljudskoj sreći. Nosač Samuel je čovjek sa dna ljestvice. On nema ništa osim svoje već iskopnjele fizičke snage, koju on nemilice mora da rasipa samo da bi se nekako održao u životu. Samuelova kičma već se pogrbila od tereta koje on prenosi tamo i ovamo, od neprekidnih poniženja koja mora da podnosi a koja mora da krije u sebi, samo da bi mogao dobiti ono malo zlehudih novaca iz grabljivih ruku čaršijskih gazda, koji se ponašaju kao da poklanjaju nešto Samuelu, da mu čine dobro djelo, da ga daruju a ne da ga plaćaju za pošten trud. Samuelovo srce popušta, ono se grčevito upinje da istrošeno tijelo snabdije snagom, ali na uzbrdicama, pritisnut teretom, Samuel gubi dah i osjeća to srce kako mu bije negdje u korjenu vrata, bije kao da hoće da iskoči…
Ali nosač Samuel sanja svoj mali ljudski san o sreći: da mu je kako deset dukata, samo deset dukata, i on bi bio srećan. Bacio bi, jednom zauvijek, svoje hamalske konopce, i ispravio bi se, i bio bi čovjek. Ne bi više morao da se klanja ni pred kim, i ne bi morao da strepi od onoga što mu mož-e donijeti sutrašnji dan. Otvorio bi malu radnju koja bi mogla hljebom da ga hrani, a vremenom, ko zna, može biti da bi postao i sasvim imućan čovjek.
Ljudi su se brinuli o Samuelu, brinuo se njegov ujak Simon: našao mu je Saruču, djevojku koju priroda nije baš mnogo obdarila svojim darovima, malo sakatu, prilično bez zuba, ali koja će za njega biti itekako dobra, jer ona nosi miraz sa sobom. Deset dukata, upravo onih dugo sanjanih deset dukata kolika je cijena njegove sreće. Prirodno je što se Samuel koleba, ali je prirodno i to što Samuel savladava svoje kolebanje: zar bi mogao, zar bi on smio da postavlja neke svoje uslove? Ne bi li to bio znak nezahvalnoosti s njegove strane, znak potpune nerazumnosti i nesposobnosti za život? I šta bi ljudi kazali o njemu, i kako bi gledali na njega, kad bi shvatili da on ima i neko svoje mišljenje o svojoj sreći koje se ne slaže sa njihovim!
Ali, Samuela vrijeđaju: nabusit i osion, Saručin brat mesar, riđi Jakov, kaže Samuelu u lice, pred svima: evo ti tvojih deset dukata, znam ja da si ti moju ružnu sestru radi njih i uzeo!
Samuelu se magli pred očima. Ruši se, u prah i pepeo se pretvara njegov san o sreći! Ovaj čovjek ga je sad razgolitio. Pred njim samim, i pred svima ostalima. Zaista, kad se o svemu razmisli, onako pošteno, ovaj riđi Jakov, ovaj prIjavi mesar koji misli samo na novac i za koga novac znači sve, možda ima pravo. Jer, šta je njemu Saruča? Je li on ikada ranije pogledao u nju, je li ikada pomislio o njoj kao o ženi koju bi poželio da drži u naručju, kao o ženi koja će mu rađati djecu? Nije, nikada. Dok mu njegov ujak Simon nije onako uvjerljivo izjavio da je to prava prilika za njega on za nju gotovo nije ni znao.
Samuel bi htio da dovikne: nije istina, nije samo to istina! Ali on zna da mu to niko ne bi povjerovao. Trebalo bi, misli on, da to učini, pa makar mu i ne povjerovali. I trebalo bi da proguta uvredu, da se napravi da. sve. to prima kao šalu. i da .se sam nasmije na sve to, glasnije od ostalih. Od njega se, vjerovatno, i očekuje da učini nešto tako, jer, zaboga, deset dukata za njega, to nije nikakva šala, i to nije neka mala stvar. Niko njemu neće zamjeriti zbog takvog postupka, jer, šta je Samuel, ko je Samuel? Je li to, možda, neko ko ima prava i osnove da od drugih traži neko izuzetno uvažavanje? Zna se dobro ko je Samuel: tuđi sluga, čovjek od dvije pare, koji mora, smjerno i skrušeno, da trpi kad mu se rugaju oni od kojih zavisi. To je već tako u životu, i niko pametan ne može imati ništa protiv toga, i svako bi u njegovom položaju učinio ono što on treba da učini.
Možda neočekivano i za samoga sebe, Sameul čini ono što od njega niko ne očekuje. On baca kesu s dukatima u lice grubom čovjeku, i izjavljuje odlučno i neopozivo: ne treba njemu ništa. On Saruču uzima onakvu kakva ona jeste, uzima je po svojoj volji, uzima je bez igdje ičega, i neka svi znaju da je on to kazao i da će sve biti tako kako je on kazao i nikako drukčije. Samuel ima dvije zdrave ruke, i Samuel će moći da hrani sebe i svoju ženu, i neka niko ne misli da je on spao na to da ga kupuje riđi Jakov.
U jednom magnovenju Samuel je osjetio da mu je riđi Jakov otrovao sreću, i da ta sreća, koju bi on morao da plati cijenom koju je odredio riđi Jakov, ne bi za njega više mogla biti nikakva sreća. Deset dukata! Zar da svi ljudi znaju da je njega moguće kupiti za tih deset prljavih dukata! Zar da on sam živi znajući to?!
I tako, upravo u trenutku kad se čovjeku učini da je na domaku cilja, desi se nešto što ga prisili da se sam od njega udalji. Onda čovjek mora ponovo sebi da postavlja cilj. Tako to čini i Samokovlijin junak Samuel. Njemu kao da više nije teško što i dalje mora da grbi kičmu pod svojim svakodnevnim teretom. On će to činiti i dalje., jer je njemu dobro sa njegovom Saručom, a biće mu još i bolje, i on će najzad moći da bude srećan, jer će mu njegova Saruča jednoga dana roditi sina. Samuel će imati sina! Biće to kost njegove kosti, krv njegove krvi! I narašće taj njegov sin, on će sav srećan gledati kako raste, i postaće čovjek, i Samuel će znati, u svakom trenutku, da je taj čovjek on sam, i biće srećan zbog toga kako to čovjek uopšte može da bude.
Ma koliko traga za ljudskom srećom, Samokovlija ne može da je nađe, i on zastaje zbunjen i ožalošćeno Šta je to što se ispriječilo pred ljudima, šta je to što je tako teško okovalo njihov život, što ih je sputalo i priteglo sa svih strana, pa im nikako ne da da izbiju na svijetle puteve sreće? Je li to neko prokletstvo, teško i neumitno, leglo na ljude, od koga se oni nikada neće osloboditi? Gdje je izlaz, i da li ga uopšte ima? Trebalo bi, ako ga ima, da se ljudi pobune., da učine nešto za svoje oslobođenje, da napregnu snagu, da se razbjesne i tresnu pesnicom o sto!
Samokovlija, dugo, nije vidio izlaza, ali je vjerovao da on postoji, da mora postojati. Da bi ga našao, čovjek mora odbiti da pristane da se povinuje, ne smije se miriti sa onim što ga snađe, mora se odupirati. Nejasno, u daljini, nazirao je Samokovlija izlaz: to je pobuna. Samo se postavljalo pitanje: kako da se po buni čovjek, u kom pravcu treba da se kreće njegova pobuna, protiv čega da se digne, u kom pravcu da se ustremi?
'
Život koji je posmatrao Isak Samokovlija i iskustvo koje je o njemu mogao da sakupi, nisu mogli da mu daju pravi odgovor na to pitanje. Sredina koju je on najviše posmatrao bila je suviše specifična. Bio je to jevrejski svijet koji je živio pod neobičnim uslovima, i sam neobičan i čudnovato Došavši prije nekoliko stotina godina iz Španije, zemlje koja im je dugo vremena bila otadžbina, podvrgnuti raznim nedaćama dijaspore, negostoljubivo dočekani u hrišćanskim sredinama koje su bile sklone da ih odbacuju i šikaniraju, ugroženi i gotovo neprekidno stavljani van zakona, Jevreji su se branili na način koji je zajednički svim ugroženim manjinama: zatvarali su se u sebe, odupirali se asimilaciji, i tako kroz vijekove vukli sa sobom nostalgiju za minulim vremenima, vječno stranci u zemlji u kojoj su se našli, daleki od njenih problema, daleki od njenih interesa, zaokupljeni sobom i okajavanjem nejasnih grijehova otaca. Udaljeni i neprestano udaljavaniod tokova života naroda na čijoj su teritorij i zasnivali svoju egzistenciju, Jevreji su izgradili svoj mentalitet, čija je glavna karakteristika bila pasivna rezistencija, pasivno prilagođavanje, strpljivo nadmetanje sa zlom u životu, koje je savladavano snagom trpljenja. Te karakteristike mentaliteta Jevreja bile su njihova glavna snaga, ali su u isto vrijeme bile i njihova glavna slabost koja je mogla zaprijetiti katastrofom.
Kao Jevrej, Isak Samokovlija Je i sam bio dio svoga naroda. Ali je on, profesionalno upućen na kontakte sa drugim sredinama, stekao vremenom još i neke druge crte. On je post'ao podloŽan asimilaciji, u mnogo većoj mjeri od većine svojih sunarodnika, i osjetio je u sebi želju da pomogne svome narodu da iziđe iz svoje začaurenosti, iz svoje izolacije. Shvatio je da je drama jevrejskog naroda dio. opšteljudske drame, i da je to onaj most koji Jevreje veže za druge ljude. Na kraju krajeva, svi su ljudi isti, iste su im patnje i radosti, ista nadanja i razočarenja.
Drugi svjetski rat pogodio je Isaka Samokovliju dvostruko! kao osjetljiva čovjeka čija je humanistička misao stremila u visine, i kao Jevrejina, kao pripadnika naroda koji je bio osuđen na smrt. Zaprepašten, on je stajao pred tamnim ponorom ljudske duše, pred bezdanom ljudskog zlodjela. Zar je bilo moguće da se desi nešto tako nevjerovatno, nešto tako bezunmo? Šta je to što je učinilo da jedni ljudi izgube sve ljudsko, da postanu neljudi, a drugi da pristanu na to da budu žrtva, da budu uklonjeni sa lica zemlje? Jer, Jevreji su pristali, oni su se pomirili, oni se nisu pobunili, ili, ukoliko su to i učinili, nisu uspjeli da to učine sa dovoljno strasti, sa dovoljno mržnje protiv zla koje je zavladalo ljudskim životom. Ako je pobune i bilo, nije to bila ona aktivna pobuna koja razara i uništava, nego pobuna pasivnog trpljenja koja ne ide dalje od prokletstva.
Zamislivši se nad onim što je dotad učinio, Samokovlija je otkrio da nije dovoljno slavio ljudsku pobunu. Nije nikako bila dovoljna pobuna nosača Samuela, ni pobuna Juse, Jevrejina koji se subotom ne moli bogu. Trebalo je tu naći, otkriti nešto silnije, nešto elementarnije, nešto slijepo ali nesavladljivo po svojoj snazi, što bi čovjeka učinilo nesposobnim da trpi, da se miri, da pasivno podnosi očekujući pomoć i spas od neke sile izvan njega samog. Stihija pobune, to je, u stvari, ona pokretačka snaga koja čovjeka goni nekuda naprijed, makar i u propast, ali ga goni na djelo. Iz te elementarne stihije docnije će morati da se rodi svijest koja postavlja ciljeve, koja određuje puteve i metode borbe protiv zla u životu. Nema i ne može biti borbe bez borbenog čovjeka, bez čovjeka koji ne vjeruje da je sve što se dešava pisano i nepromjenljivo zauvijek.
Priče Samokovlijine koje je on napisao poslije drugog svjetskog rata svjedoče o dubokim promjenama koje su se u piscu odigrale pod njegovim uticajem. Njegova »Davokova priča o živoj istini« nije puko opisivanje tragedije koju su Jevreji preživljavali pod mračnom vladavinom fašizma nego nešto mnogo više od toga: ona je trijumf pobune. Stara Jevrejka Behara je pred uperenim puščanim cijevima razdrljila košulju na grudima, i uzviknula, glasno da je čuju svi koji su bili u blizini: »Pucajte! Ova krv koju prolijevate, ona je sjeme iz koga će nicati nova pokoljenja!« To je ta živa istina koju je Davoka došao da ispriča piscu, da je ispriča i da ga zamoli: čuvajte mi tu istinu!
Izmišljeno lice Davoka, s kojim se Samokovlija nekoliko puta sastajao da vodi uzbudljive razgovore o životu, ispričao je piscu još neke priče. Jedna od njih je i priča o Jahijelovoj po buni. To je jedna uznesena himna o malom čovjeku mučeniku, željnom radosti i sreće. Međutim, život ne prestaje da se surovo igra sa Jahijelom, i već izgleda da će Jahijel klonuti, da će biti slomljen i bačen u blato, kao što se desilo milionima ljudi prije njega. Ali se Jahijel diže u posljednjem trenutku, i odbija da se pokori. On poručuje rabi-Hajimu: »Jahijel Daniti hoće da ga loza puzavica saplete svojim vriježama pa neka ga uništi. Hoće da sagori u grijehu!«
Ta Jahijelova pobuna snažno će odjeknuti, mnogo docnije, kad Jahijel već odavno ne bude među živima, u duši njegove ćerke Streje, koja će se pobuniti u stravičnoj noći pokolja, odbiti da bude žrtva, i otići da se bori i pogine u borbi za to da više ne bude takvih noći.
Kao umjetnik Isak Samokovlija je poOjava za sebe. Njega nije moguće porediti ni s jednim jugoslovenskim piscem, jer on ima svoj način, i ima stil kojim se odvaja od svih ostalih pisaca. To je stil kazivanja, mirnog i širokog izlaganja koje teče i koje se lako prati. U tom kazivanju ima nešto što podsjeća na narodnu priču, ili na bibliju, jer je nekako uzdignuto, lako obojeno jednim patosom, koji, međutim, nikad ne smeta nego, naprotiv, čini sastavni dio onog sadržaja kojim se pisac bavi i koji želi da pruži svom čitaocu.
Formalnoj strani svojih književnih radova Samokovlija je uvijek posvećivao veliku pažnju. Prije nego što bi odlučio da neku od svojih ideja stavi na papir, on je dugo razmišljao o njoj i tražio onaj osnovni ton, onu ppčetnu misao koja treba da odredi na najbolji mogući način cio ostali tok izlaganja. Rukopisi koji su ostali iza njega svjedoče o tome kako se on teško zadovoljava, kako je mnogo tražio izraz, brišuči pojedine riječi i cijele pasuse i zamjenjujući ih onima koji su mu se učinili bolji, adekvatniji i tačniji. O svom postupku je govorio: ja nikad nisam imao čvrsto izrađen plan za neku pripovijetku, ja nisam ni pokušavao da takav plan napravim. Mislim da se takav plan ne može ni napraviti. Pripovijetka nije kuća.
Tvrdio je da se njegov »plan« izgrađuje zajedno sa pripovijetkom koju piše. On se prepusti, on pusti da se njegove ličnosti same kreću kroz život, da stupaju u odnose i sukobe, da govore i djelaju, i on se samo njima povinjava, prati ih u tom njihovom samostalnom životu, nastojeći samo da vjerno bilježi ono što one govore ili rade. Da bi mogao da čini tako, on dugo razmišlja o svojim ličnostima, vodi s njima razgovore, postavlja im pitanja i »sluša« njihove odgovore, i onda, kad mu se učini da je razrhišljao dovoljno dugo i da je svoje ličnosti shvatio koliko je to moguće, on sjeda za sto i piše.
Ali je to pisanje bilo puno traženja, puno unutarnjeg osluškivanja i snažnog udubljivanja u složenu stvarnost ljudsko duševnog života.
Samokovlija je u svojim pripovijetkama mnogo polagao na intonaciju, na onu početnu atmosferu koju treba stvoriti oko čitaoca. Svoju pripovijetku »Od proljeća do proljeća« Samokovlija počinje ovako:
"Po njegovoj smrti naslutilo se kakav mu je život bio, te ljudi slegoše ramenima. vični muževno da osjete tuđu bol, a djeca se zabezeknuše kad nenadno u njih jurnu vijest o vadenju leša na čekrk iz dubokog bunara…«
Osjeća se da će biti ispričano nešto teško, nešto tužno, da će se pred nama razviti slika jednog bolnog života, da će se odigrati drama čovjeka koji je mnogo patio, usamljen, ostavljen sam sebi i svojim nerješivim dilemama, i koji će samo svojom smrću privući pažnju drugih ljudi.
Povjest o čudnoj ciganki Hanki i njenoj ljubavi Samokovlija počinje razmišljanjem.
»U proljeće obeharaju jabuke, a cvat im se zarumeni. I zriju sve ljeto. Nekoje načne crv, pa im istoči srce. I te će u jesen da se otkinu same - i kad nema vjetra…
… Ugledam pokraj sazrela maslačka jabuku. Pala je na rumenu stranu i tu je smekšala. Otpuhem mrava s nje i prstima je raskinem na pola. Izdiže se iz nje, iz istočena srca, ugojen, sitno naboran crv. Miče se živim tijelom, a sav je sedefast. Glava mu je tvrda i crna, pa je pruža sad na desnu, sad na lijevu stranu. Onda se ispravi i stade tako da me promatra. Držim jabuku i gledam. Sedefast, sitno naboran crv.
Njeno je ovo srce, njeno, Hankino… prošapta kao radost u meni. I ukaza mi se kako je prvi put vidjeh. A vidjeh je nasmijanu i srećnu«.
Čitalac je tako uveden u atmosferu pripovijetke, on je pripremljen da doživi dramu jedne ljubavi koja je na tako čudesan način uništila samu sebe i pretvorila se u eksploziju rušilačkog gnjeva. Umjesto radosti i ljepote, smrt. Rumena, divna jabuka, čije je srce istočio ugojen, sitno naboran crv!
Samokovlija rado pušta svoje ličnosti da nam same govore o sebi. On na jedan neobičan način umije da se uživi u svoju ličnost, da nam se čini sasvim prirodnim i vjerovatnim što iz usta jednog »običnog«, sitnog čovjeka, slušamo velike riječi o tajnama života. Juso, Jevrejin koji se ne moli bogu, čiji su stari možda »bili u XV stoljeću finansijeri Kraljice Izabele i Kralja Ferdinanda… je jedva šta znao o tim tradicijama. Jedva je znao šta mu je bio otac i gdje se sam rodio«. Taj Juso koji se uzalud borio sa životom, koga su sve nade prevarile, taj španjolski Jevrejin koji se prebijao po bosanskim kasabama sa svojom ubogom robom, koju je prodavao budzašto, koju su mu drugi bijednici, bjedniji nego on sam, krali po ubogim drumskim prenoćištima, neće da prizna ni da primi zlo u životu, bježi od njega i pravi se da ga ne vidi. On se tješi rakijom, i zna da je to njegova slabost koja ga ponižava, ali koju on ne krije i o kojoj govori mirno, i staloženo, kao o nečem što je ljudsko, pa prema tome svakodnevno i obično, nešto o čemu pametni ljudi ne treba ni da razgovaraju.
Samokovlija pušta Jusu da on sam priča o svom životu. I Juso priča. O svome bratu koji nikako ne može da razumije njega, Jusu, i koji mu daje neke svoje čudne savjete, i uči ga tajni uspjeha. Priča o svojoj ženi, o djeci, o svojoj ogromnoj ljudskoj usamljenosti. I čini to kao da se radi o nekom drugom, i o nečemu prema čemu on nema nikakvog odnosa, i tek na kraju, kad kaže: »Pa eto, kad se svi drugi Jevreji mole bogu lijepo potšišani, umiveni, obučeni u subotnja odijela, ja se odmaram«, mi osjetimo ironiju, mi osjetimo protest sputane ličnosti, koja je, doduše, našla nekakav izlaz iz ćorsokaka, ali koja duboko u sebi osjeća laž toga izlaza i čezne za ljepotom koje nema, za dostojanstvom koje ne postoji. Juso se potpuno otkriva tek na završetku priče: »Život je to. A možda vas senjora čeka… A recite mi… vi… eto, kad dođete kući s puta. .. vi … vi spavate sa vašom senjorom… kako da kažem… vi nemate posebne sobe… e… sigurno nemate.., tako je to,.. to je, šta ćete, život… prosto život". laku noć.., srećan put. " pozdravite senjoru… senjoru.. . moja se zove Luna.. .«
U svim Samokovlijinim pripovijetkama iIIla opisa. Samokovlija voli da se bavi opisivanjem, bilo da opisuje neku svoju ličnost, bilo neku situaciju ili prirodu, i čini to na izvan redno uspješan način. Njegovi opisi nisu glomazni, razvučeni ili pretrpani riječima, nego sazdani i čvrsto sagrađeni, kao sakovani, od najmanjeg broja riječi, i to upravo onih koje su potrebne da bi se dobila što je moguće plastičnija slika. Ti njegovi opisi nose u sebi jednu specifičnu aromu, rijetko kad podsjećaju na opise koje smo negdje već pročitali. Nezaboravni su opisi sarajevskih mahala, nastanjenih jevrejskom i drugom sirotinjom, u kojima ključa jedan poseban i čudan život, pun svojih boja i svojih zvukova, sa ljudima koji podsjećaju na likove iz nekog dalekog, dqvno iščezlog svijeta, ali nama ipak na neki čudan način poznate i razumljive. Kreću se pred našim očima sitni trgovci i zanatlije, prosjaci i hamali, pralje i sluškinje, žene i djevojke, sa svojim malim ljudskim problemima, gonjeni željama i strastima, obuzeti surovom borbom za tvrdu svakodnevnu koru hljeba. Nose teške terete uz strme mahale, kupuju i prodaju, viču i svađaju se, pa se, poslije napornog dana, povlače u svoje sirotinjske stanove u kojima nastavljaju da žive život sakriven od tuđeg pogleda. Samokovlija nas vodi i tamo, iza zatvorenih vrata, i mi možemo da ih vidimo/kako se vesele, kako tuguju, kako u molitvi traže utjehe i snage za dalje napore. Prisustvujemo proslavljanju subotnjih večeri, kada se duše jevrejskih ljudi otvaraju i stupaju u razgovor sa svojim surovim bogom, kada one sviđaju svoje račune sa svevidećim i nepodmitljivim Jehovom, koji ih je jednom kaznio i koji ne prestaje da ih kažnjava za grijehe dalekih predaka. Učestvujemo u porodičnim radostima, povodom rođenja, povodom svadbe, i slušamo starinske pjesme na španjolskom jeziku, koje pjevaju stare žene zaneseno se njišući u ritmu muzike pune nejasne nostalgije.
U Samokovlijinim opisima nailazimo na tonove radosti tek kad se radi o prirodi. Može biti da u cijeloj našoj književnosti i nema pisca koji je na takav način i sa toliko intenziteta doživljavao prirodu i njene ljepote kao što je to slučaj kod Isaka Samokovlije. On je u posmatranju prirode nalazio ono uživanje i onaj mir koji nije mogao da nađe u posmatranju ljudi i njihovog života. Bježao je u prirodu da zaboravi, da se utješi, da se oslobodi tjeskobe i straha kojim su ga ispunjavali ljudi i ona zamršena gomila bijede i jada u kojima oni žive. Posmatrao je oblake kako jedre beskrajnim širinama neba, osluškivao dah vjetra, uranjao u šumove zatalasanog lišća, ogrtao se tišinom širokih prostora, pratio smjenu godišnjih doba, odmarao se na krilima svoje pjesničke mašte koja ga je odvodila u neke daleke krajeve u kojima vlada mudrost mirnog trajanja i radost stapanja sa vječnošću. Ima nečeg paganskog u Samokovlijinom osjećanju prirode, u tom identifikovanju s njome, u tom podvrgavanju njenim zakonima. U pripovjeci »Drina« došao je do punog izražaja ovaj Samokovlijin odnos prema prirodi. Evo njezinog početka:
»Ovo je početak mog zapisa.
Pošao sam da se liječim suncem i vodom.
Pričinjalo mi se da. sam se ogubao u gradu. Omrzlo mi i najmilije. Da sasušim kraste na sebi, zamiSljah, pa da spanu s mene, da izmilim iz ove gubave ljuske, da se skinem ko što se zmija skida kad joj otješnja košulja. I da ne idem tamo gdje ima svijeta, jer svijet svojim pogledima lijepi tu gubu o me, kao što zidar mistrijom načičkava malter po zidu od pečenih cigalja. Zavući se u kolibu od hrastova granja koje će šuštati na vjetru, a miris ati sušeći se na suncu i izmiliti rođen još jedanput, ne da zaplačeš, nego da ti se prvi put nasmije ljudsko lice! Dva tri čovjeka koji znaju šta je miris zemlje i koji nisu nikad prespali zoru, dvije tri takve duše i dosta od ovoga svijeta koji je bog stvorio po spodobi svojoj!
Ljudi su iskvareni, svi bez izuzetka, svi, jesu li samo odmakli od prirode i prebili kičmu nekim poslovima koji su svojstveni luđacima, a u gradu je tako«.
Priča o Drini je jedna uznesena poema prirodi, njenoj čistoći, njenom zdravlju i snazi, njenoj vječnoj ljepoti. Otići iz grada, osloboditi se gradske »memle«, pobjeći od besmislenog košmara, baciti se u tople, bistre talase koji tiho žubore udarajući o obale, gaziti bosim nogama po mekom pijesku, ležati na bijelim sprudovima izlažući cijelo tijelo vrelim sunčevim zracima, i ne misliti više na ono što je ostalo iza leđa, zaboraviti.
Drina je za Samokovliju živo biće. Njegov splavar Klindžo ovako priča o njoj:
A razbolje mi se jednog ljeta. Nasta suša. Plića voda. Nestaje je, vidim. Izvirio šljunak, bijeli se okruglo kamenje, ne možeš ni pregledati, s jedne i s druge strane, pa suzilo vodu, stjeralo je u sredinu korita. Ukazalo se i stijenje gdje nikad do tada. Ostaše negdje cijele bare. Izobličila se sva. Pod vrbama se usmrdjela. Pokrepale joj ribe na tim mjestima, a nakotila se tma žaba i guja. Uhvatila se žabokrečina, pa se zeleni kao jed. Zaudara iz daleka…«
Ali. Samokovlija zna da je bjegstvo privremeno. Neraskidivim nitima vezan je čovjek za čovjeka, i ma koliko se radovao slobodi, na kraju ipak dođe onaj dan kada se mora ići natrag. Nešto se dogodi u prirodi, bude nešto što natjera čovjeka da bježi natrag, u krdo, da se izgubi u njemu, da se sakrije, pred razularenom stihijom koja prijeti. Odvojivši se jednom od prirode, čovjek je osuđen da neprestano čezne za povratkom u njena njedra, vjerujući da će u njima naći željeni mir, ali mu nije dano da taj mir pozna ikada više. Prekinute veze ne mogu se više sastaviti. Ropstvo koje je sam sebi stvorio, lance kojima se okovao, čovjek više ne može raskinuti. I shvativši to, Samokovlija završava svoju poemu jednim tragičnim finalom:
"Vratio sam se odmah u grad. I davno sam obnemogao da mrzim. Pobijelila mi je i koža,omlitavili su. mi i mišići. I kad krenem iz grada pa se udaljim, zakuca mi srce, zadrhti nešto u meni, strah me je.
Da nisam i ja neko kopile, da i mene potoci kakvi, brda kakva, stijene, vrleti, Ile čekaju da mi omađijaju kržljavu dušu?
A ima jedna visoka stijena, visoka. Strši u nebo. Sa nje se bacaju samoubice, zovu je Mrtvanje. Često je sanjam: penjem se, kamenje joj zlati sunce. Vjetar je miluje sa svih strana, a sa vrha njenog nešto zove: hodi… hodi… lezi ovdje. .. ovdje je nebo blizu. .. ovdje miruje carstvo zemaljsko… hodi. .. hodi… pogledaj dolje u dubinu…
Strah me je, moraću jednom da se popnem i da se s nje strmoglavim, mora ću. Zove me, zove…
Ovdje će biti kraj moga zapisa«.
Samokovlija je umro prije dvanaest godina. Savladavši poslije ne malih napora onaj gotovo smrtonosni grč kojim je rat stegnuo njegovu osjetljivu dušu, on se u poslijeratnim godinama sa žarom bacio na pisanje. Stvorio je u tom periodu nekoliko pripovjedaka i započeo pripreme za pisanje jednog romana. Kako je utvrdio književnik Marko Marković, koji je sredio i obradio Samokovlijinu zaostavštinu, Samokovlija je u tim pripremama bio već i prilično odmakao. Nije to, doduše, bio nikakav čvrsto sazdan plan romana. Samokovlija je i u ovom slučaju ostao dosljedan sebi i radio je svojim sopstvenim metodom: razgovarao je sa svojim ličnostima, gledao ih i slušao. U tom radu nastalo je nekoliko odlomaka, koji mogu da stoje i samostalno svaki za sebe, ali koji bi se, da je bilo vremena, stopili u jednu širu cjelinu. Bio bi to završni doprinos Isaka Samokovlije našoj kulturi koja ga je njegovom prijevremenom smrću izgubila.
I prema onome što je dospio da uradi Isak Samokovlija ide u red značajnih reprezentanata jugoslovenske književnosti. Književnik i umjetnik višeg ranga, dobar posmatrač, poznavalac čovjekove duše, savjestan radnik na književnom poslu, i, iznad svega - humanista, on uvijek jednako uzbuđuje čitaoca svojim mislima i osjećanjima, izraženim mirno, jednostavno i razumljivo, i njegova će se djela još dugo čitati.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License