Intimno Artikulirano U Jeziku

Željko Ivanković

INTIMNO ARTIKULIRANO U JEZIKU

Predrag Finci: Osobno kao tekst
Izdanja Antibarbarus, Zagreb

Nova knjiga Predraga Fincija otvara u nas malo istraživan i poetički malo znan fenomen, naime onaj što ga autor imenuje u naslovu, a koji otvara cijeli kompleks fenomenoloških i poetičkih pitanja. Predrag Finci, budući filozofom este-tičarem, ponajprije se bavi fenomenološkom i estetičkom dimenzijom problema, dok taj feno-men nas ponajprije zanima iz književno-povijesne i književno-teorijske perspektive, jer knjigom dominiraju (književna) djela te profilacije, toga žanrovskog određenja.
Autor je široko i sveobuhvatno izabrao u šest poglavlja govoriti o dnevniku (bilježiti svoje), ispovijesti (kazivati svoje), osobnoj fotografiji (vidjeti sebe), autobiografiji (objediniti svoje), biografskom filmu (gledati drugog) i biografiji (opisati drugog), gdje su opisi u zagradama ujedno i autorovi podnaslovi poglavlja, a iz čega je, u najkraćemu rečeno, posve razvidno što je u Fincijevu viđenju bit i priroda svakoga od fenomena.
Autor se odlučio za istraživanje tih vrsta tekstova iz povijesne, tekstološke, kontekstološke i komparativne perspektive postavljajući uvijek i svagda pitanje o autoru, dakle o osobi, o oso-bnome, o subjektivitetu, o prirodi teksta i o uvijek podrazumijevajućem Drugom. Status osobe u tekstu, odnos osobe i teksta i uvijek ukalkulirani daleki drugi, motrilišne su točke iz kojih autor knjige istražuje narav i poetiku „žanra“; ili pak samo jedan od „narativa o životu“ kako bi rekao Riceour, budući da je narativ o životu i roman, i pripovijest, i poezija, pogotovu, ovdje već zarad imena relevantna, ispovjedna poezija. Naravno da autorovo istraživanje ostaje izvan striktno književno-vrednosnog, estetskog diskursa, prem-da se on dotiče i elemeneta koji bi tu vrstu „stvaralaštva“ i estetski mjerili. Međutim, mnogo mu je važniji „filozofski diskurs“ i zarad njega se autor poduzeo istraživanja odnosa „ja – drugi“, budući da na njemu počiva i drama osobnoga i drama teksta snažno određenog osobnim.
Nerijetko tanka nit razdvajanja između ovdje jasno distanciranih tipova tekstova ili, nerijetko, preklapanje kvalifikativa tekstova različito ime-novanih često je autora knjige nužno vodilo poređenju različitih diskursa/narativa.
Usporedbe po sličnosti ili razlici, ili pak po poziciji odnosa „ja – drugi“ nerijetko služe Finciju kao žanrovska differentia specifica, a na način na koji se, kako bi to rekao Milivoj Solar, žanr razumijeva kao najniža razina klasifikacije. Tako će nam autor „izdiktirati“ da je „dnevnik neposredna permanentna osobna reakcija na aktualno, ispovijest, segment i svakako važan tre-nutak u životu osobe, a autobiografija sumiranje vlastitog životnog iskustva“ (str. 103). Tu će žanrovsku razlučnicu autor češće snažiti, pa će reći da je dnevnik „znak samodovoljnosti, auto-biografija potvrđivanja vlastitog pred Drugim, ispovijest otvaranja Drugom, biografija dokaz da se za opisanu osobu interesiraju i drugi“ ili pak da je „dnevnik porod introspekcije, ispovijest izjašnjavanja, autobiografija osobnog konstrui-ranja vlastite povijesti, a biografija plod ozbiljnog istraživanja i zainteresiranosti za život Drugog“ (str. 175). No, autoru kao da je i to malo pa će potencirati da su dnevnik, ispovijest i auto-biografija kao „izrazi monološkog karaktera“ uvjetovani: dnevnik – okolnostima, ispovijest onim što osobu tišti, a autobiografiju ono bitno što je označilo neki život (str. 187).
Ispisujući šest eseja, Predrag je Finci ispisao u nas vjerojatno najobuhvatniju prezentaciju žanrova koji osobno „pretvaraju“ u tekst, ja bih rekao u književni tekst. Konzultirajući brojnu literaturu, može li se ovdje reći i primarnu i sekundarnu, autor je ispisao najobuhvatnije djelo ovakve vrste na našem jeziku. Zato ukratko želim ukazati na svaki od šest eseja ponaosob uvjeren da ono što ću izdvojiti još više produbljuje zanimanje za ono što ovakav prikaz ne može obuhvatiti, sadržavati.
Za Fincija je dnevnik sugovornik, most između ja i svijeta, između ja i drugosti, dnevnik mu je skup fragmenata. Izdvajanjem najreprezentativ-nijih imena dnevničke literature (Mann, Kafka, Gide, Camus) autor zapravo utemeljuje svoju fenomenologiju dnevnika. Mi tome pridodajemo i Krležine dnevnike i Andrićeve Sveske, kao osoben oblik dnevnikovanja. Uz sve ono što je Finci izrekao o dnevniku, meni se čini važnim spomenuti, i ne samo iz osobnoga iskustva, jednu od Solarovih kvalifikacija dnevnika kao „građe za prisjećanje“, premda ostaje pamtljivo i Barthe-sovo viđenje dnevnika kao „beskrajno izmje-njivog albuma“.
Ispovijest je govor drugome sebe radi, priznanje intime s povjerenjem, premda je neki teoretičari vide kao podvrstu autobiografije. Podsjećanje na Marka Aurelija i njegovo djelo Ta eis heauton; te na vjerojatno najpoznatije svjetske ispovijesti, one Augustinove, ne mogu nam iz vidokruga izbrisati ni Dostojevskijeve Zapise iz mrtvog doma, kao ni, na određeni način Ecker-mannove, Jandrićeve ili Čengićeve „ispovjedne“ razgovore s Goetheom, Andrićem ili Krležom. Imalo bi, dakako, smisla ozbiljnije teorijski zaorati u našu autobiografsku literaturu, makar i samo onoliko i na način na koji je to u hrvatskoj književnosti uradila Helena Sablić Tomić u svojoj studiji Hrvatska autobiografska proza.
Mjesto fotografiji, kao slici stvarnosti, u posvemašnjoj „demokratizaciji“ govora, naime „najbržeg mogućeg opisa s najmanje truda“ (str. 92), Finci je s razlogom dao iznimno važno mjesto, tvrdeći kako „fotografija ne čini udaljeno prisutnim, nego nas prenosi na drugo mjesto“ (str. 87), pritom do kraja uvjeren, zajedno s Barthe-som, da se na fotografiji „ja pojavljuje kao netko drugi (str. 97). Tako odnos „ja – drugi“ vjerojatno nigdje nije tako intenzivan kao tu, u osobnoj fotografiji.
Autobiografija je, za autora, (samo)svjesno obraćanje javnosti, ona stvara sliku o sebi, ona je sam svoj odvjetnik, izmišljanje sebe, onaj Ricoeurov „narativ o životu“.
Od moje prve školske lektire, Nušićeve Autobiografije, do moje posljednje (lektire) iz te sfere, one nedavno u nas prevedene, naj-uglednijeg živućeg svjetskog teologa Hansa Künga, a zajedno s Fincijem, uvjeren sam da autobiografija doista rekonstruira i ponovno oblikuje vlastiti život, dakle da u njoj „ja pisca piše sebe“. Pa makar to bilo i po modelu: „Ja koje mislim jest idealno Ja, Ja koje bih da dosegnem jest moja intencija, a moje Ja ono koje živim. Svako od njih mi pripada, jer svako ima utjecaj u mom činiti i biti.“ (str. 131).
Jer, kad Finci kaže da je u autobiografiji „ime vjerovnik kvalitete tekstova“, onda baš mislim na najbolje od njih, gdje uz već spominjane autore i autobiografije, valja, ilustracije radi, izdvojiti i one Nadežde Mandeljštam, Varlaama Šalamova ili Karla Štajnera, čije su autobiografije, pod-jednako kao i Küngova (unutar druge vrste tota-litarizma) duhovna gerila, kojoj gotovo uopće nije potreban onaj jezik autobiografije koji će Finci okvalificirati kao: „jezik autobiografije je jezik dokazivanja, uvjeravanja, pozivanja, zavođe-nja…“ (str. 149), a koji su vjerovnici kvalitete tekstova.
Što tek reći uz autorov esej o biografskom filmu? U kratkom sam vremenu iznova gledao filmove: Paul Gogain, Amadeus i Frida Kahlo (s ranijima o Bachu i Schumannu, te Hölderlinu, primjerice) i dugo se bavio mišlju pisati o prezentaciji života umjetnika i umjetnosti na filmu, a onda me je Finci porazio informacijom u svojoj fusnoti (str. 156) da je samo Hollywood od 1927. do 1960. snimio 291 biografski film (zabavljači, umjetnici, političari, kriminalci, spor-taši, vojna lica, okrunjene osobe, istraživači, lju-bavnici, znanstvenici, pronalazači, religijska lica…). Da, moram se složiti s autorom da „slika osobe nikad nije sve što osoba jest“, ali baš zato me to zanimalo što se u tim filmovima „život pretvara u umjetnost“ i što su tu važnije tzv. biofantazije od biodokumentarnosti.
Biografija je možda i ponajstariji i najrasprostranjenijih od svih u ovoj knjizi tretiranih upisa osobnog u relevantan tekst. Treba li uopće spominjati grčke ili rimske historičare-biografe ili pak bezbrojne srednjovjekovne hagiografe? Autore biografija od Plutarha i njegovih Usporednih životopisa i Laertijevih Života i misli filozofa do praktički jučer prevedene knjige Petera Sloterdijka Filozofski temperament. Da, biografija jest istraživanje, tumačenje i objašnjenje života Drugog. I možemo se suglasiti s Irom Bruce Nadel da postoje tri tipa biografije: dramatično-ekspresivni, objektivno-akademski i interpretacijsko-analitički, gdje „prvi ističe sudjelovanje, drugi odvojenost, a treći analizu“ (str. 186), premda je vjerojatno malo metodski čistih tipova biografije.
Autor je, poigrajmo se pojmom biografije, napisao u nas najtemeljitije biografije šest fenomena/žanrova „osobnoga kao teksta“, napisao je knjigu kakvu bi čovjek poželio napisati, a svaki pasionirani čitatelj pročitati. I to ne samo da bi doznao nešto o čemu na našem prostoru gotovo da uopće nema relevantne literature, nego da bi i sam u svijetu pročitanog pokušao uspostaviti kakav-takav sustav i odmah se potom s autorom podao uvjerenju da „osobno kao tekst tok je bez uvira, nezavršena cjelina, oblik otvorenog djela, nedostatak kraja.“ Valjda i zato, opet, na kraju, autorova usporedba po sličnosti: „Ni u dnevniku, ni u autobiografiji, a ni u biografiji nema dovršetka, a ni zadnje riječi.“

Knjige Predraga Fincija

"Govor prepiski" (Svjetlost, Sarajevo, 1980),
"Umjetnost i iskustvo egzistencije" (Svjetlost, Sarajevo, 1986),
"Ishodište pitanja" (Glas, Banja Luka, 1987),
"O nekim sporednim stvarima" (Veselin Masleša, Sarajevo, 1990),
"Sentimentalni uvod u estetiku" (u Sarajevskim zapisima, Buybook, Sarajevo, 2004),
"Pravo, stranputicom" (u Sarajevskim zapisima, Buybook, Sarajevo, 2004),
"Poetozofski eseji" (MCZM, Sarajevo, 2004),
"Umjetnost uništenog: estetika, rat i Holokaust" (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005),
"Priroda umjetnosti" (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006),
"Tekst o tuđini" (Demetra, Zagreb, 2007),
"Djelo i nedjelo: umjetnost, etika i politika" (Demetra, Zagreb, 2008),
"Imaginacija" (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009)
"Osobno kao tekst" (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2011)

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License