Mario Vargas Ljosa

Iker Seisdedos
Mario Vargas Ljosa
Nacionalizam,
najgora ljudska umotvorina

Intelektualac, normalno, u politici vidi ono najbolje. Ne vidi je kao malenu, sitnu, bijednu… sve što se povezuje s moći je ponižavajuće. Ako ne želiš da politika bude gora nego što jest, moraš djelovati. A to implicira, kako je govorio Max Weber, prodati dušu đavlu. Politika nije za one koji su nepatvoreni. Ona je ljudska u najgorem smislu te riječi

Nobelovac 2010. godine: Mario Vargas Ljosa
U svom novom i odličnom romanu Mario Vargas Llosa slijedi misao urugvajskog pisca i političara José Enrique Rodóa: "U jednom je čovjeku mnogo ljudi". Nećemo još reći u slučaju Rogera Casementa (1864-1916), stvarne ličnosti kojom je inspirirano jedno od najočekivanijih jesenskih književnih ostvarenja. Sir i pisac, rezervirani diplomat, rani izvjestitelj o ljudskim pravima, irski heroj, britanski izdajnik, nespretni vojni strateg, mučeni homoseksualac, osuđen na smrtnu kaznu…
Od sume cijelog "casementa", nastalo je djelo Vargasa Llose (Arequipa, Perú, 1936) u koje je uložio tri godine, od davnog i nebuloznog "otkrića te ličnosti u jednoj biografiji Josepha Conrada".
Trebalo je vremena da se dokumentira zaplet britanskog konzula, koji je, potaknut užasima koloni-jalizma Leopolda II, otputovao u belgijski Kongo 1910. da bi dokumentirao surovim realizmom barbarstvo u izvještaju koje mu je priskrbilo slavu (i koje je sad preuzelo Ediciones de Viento u La tragedia del Congo (Tragedija Konga)). Nije to bio jedini Casementov gorki izvještaj. Situacija Indijanaca u službi sistema eks-trakcije kaučuka u Amazoniji zaslužila je jedan drugi njegov izvještaj prizemnog stila koji se odlikuje svojom točnom umjerenošću.
Uvučen u irsko nacionalno pitanje, putovao je u Berlin da bi skovao urotu protiv Velike Britanije u jeku Prvog svjetskog rata, sudjelovao je u ustanku u Ulsteru 1916. i završio osuđen na smrt vješanjem, nakon tri mjeseca u zatvoru i suđenja, koje je uzdrmalo britansko društvo objavljivanjem dnevnika punog škakljivih homoseksu-alnih avantura, čija je autentičnost i danas predmetom debata. "Riječ je o složenoj ličnosti sa različitim biografijama koje se ne uklapaju baš dobro", objasnio je nedavno Vargas Llosa u svojoj kući u Madridu gdje se pokazao tako dosjetljivim, preciznim i velikodušnim kako se i može pretpostaviti iz čitanja njegovih knjiga. "Bio je, prije svega, jedan od prvih Evropljana koji je imao jasnu svijest o tome što predstavlja kolonijalizam".
* Iznenađuje gorljivi nacionalizam vašeg pro-tagoniste. To nije baš česta osobina vaših junaka…
Uvijek sam se užasavao ovakvog oblika fanatizma. Nacionalizam mi se čini najgorom čovjekovom umo-tovorinom. A najekstremniji slučaj nacionalizma je kulturni nacionalizam. Iako u nekim uvjetima može predstavljati slobodarske ideje…
* Postoji li dobar nacionalizam?
U nekim narodima pritisnutim kolonizatorima, koja se žele osloboditi okupatora, nacinalizam ima pozitivnu vrijednost. Ali je opasno kad se pretvori u ideologiju. Nacionalizam znači nasilje, predrasude, izvrnute vrijed-nosti. Casement je više idealist koji se bori protiv tlačitelja.

* Knjiga je počevši od naslova puna snova i fantazija.
El sueño de celta je poema, koju je napisao Casement, koji je bio loš pjesnik. Meni snovi služe da bi ispunio praznine jedne zagonetne ličnosti. A poslije dolaze politički snovi. Leopold II je bio veliki proizvođač snova: postigao je da mu poklone Kongo jer je stvorio fikciju, mit o sebi samom, svojim namjerama i zamislima.
* A nabasao je na najveći i najkonradskiji užas, užas pukovnika Kurtza…
Ovo je također i knjiga o tome kako određene okolnosti dehumaniziraju čovjeka do toga da ga pretvore u čudovište. To je proživio i u Peruu sa sistemom ekstrakcije kaučuka. Činile su se najgore okrutnosti, a bez ikakvog kažnjavanja. To je poput neke vrste uranjanja u zlo. Casement to proživljava i drži se na udaljenosti, piše o tome, dokumentira i ostaje pri sebi.
* Barbarstvo Afrike, koja se običava prikazati kao kontinent kojem nema pomoći, je nasljeđeno?
Naravno, nema barbarstva koje je usporedivo s kolonijalizmom. A osim toga ostavilo je posljedice od kojih se Afrika nikad nije uspjela oporaviti. Nije ostavilo ništa pozitivno. U drugim dijelovima može se reći da je ostalo nešto pozitivno…
* Kao u Americi?
Tamo se preselio jedan dio Evrope i pustio korijene. Stvorena je nova verzija Zapada. Ali u Africi se dogodila pljačka, pljačke radi. Kako je bilo riječ o primitivnim kulturama, poraženi su bez ikakvog suprostavljanja. Pogledajte, nakon toliko vremena, ne postoji način da se Kongo digne na noge. Leopold II bio je veliko proklet-stvo Konga.
* Da ne zaboravimo i zvjerskog diktatora Mobutua…
Spopalo ih je najgore. Stvoreni jedan za drugog. Strahote koje su činili oboje…
* Biste li rekli da je Leopold II ostao u povijesti zapamćen po svom pravom genocidnom djelovanju?
U Belgiji ne. Tamo još uvijek ima jedan predivan muzej koji je vrsta malog Versaillea. Ne znamo koliko, ali se procjenjuje da je u njegovo doba umrlo 10 milijuna ljudi. Skoro dvostruko u odnosu na Holokaust Židova. To je, uistinu, prvi veliki moderni holokaust. Tamo još uvijek traje, između ubijanja, sa stranim vojskama koje interveniraju u Kongu.
* Vjerujete li, poput Roberta Caplana, da postoje zemlje koje su nesposobne za demokraciju?
Trenutno mislim da za Kongo ne postoji nikakva mogućnost. To je zemlja koja je najgore prošla u Africi, a vjerojatno i cijelom svijetu. Postoje neki napori UN-a koji imaju potpuno budalaste naloge, imao sam priliku vidjeti kad sam putovao sa Liječnicima bez granica, da bih napisao reportažu za El País Semanal. Djeluju samo da bi primjenili mirovne sporazume, ali im zabranjuju intervenciju u unutrašnjim problemima.
* Novine izvještavaju o stravičnim događajima, kao što je nedavno masovno nasilje u Kongu pred pasivnošću UN-a.
Dok sam putovao, jedan mi je doktor rekao da je nasilje veliki problem. Svi su nasilni jer se nasilje pretvorilo u političko, vojno oruđe. Činiš štetu neprijatelju, silujući mu ženu. Ona je najranjiviji objekt, najpoželjniji koji postoji. I to me jako potreslo. Ispričao mi je nekoliko stravičnih slučajeva i počeo plakati. Koje krajnje barbarstvo! Sve je to vidio Casement u jednom stanju koje je prethodilo. Njegovi izvještaji imaju izuzetnu etnološku, antropološku i, prije svega, političku važnost. A zatim dolazi zanimljivost razvoja ličnosti od anglofonskog imperijaliste i anglikanca koji postaje irski separatist i katolik. Živio je u stalnoj kontradikciji - kao britanski diplomat živio je u podvojenoj stvarnosti, koja je zapravo trostruka, ako se doda njegova homo-seksualnost. Ovisno o kojem kutu ga promatraš, mijenja potpuno smisao, moralnu i politčku vrijednost.
* Čitatelj koji ne zna za povijesnu ličnost ostat će fasciniran s drugom dimenzijom, fikcijskom…
Oko njega će uvijek ostati velika nedoumica. Koje su stvari točne od onih koje su mu pripisivane? Posebno ono što se tiče skandaloznih dnevnika, ostaje skriveno u dnu britanske inteligencije. A u Irskoj se s jedne strane smatra herojem, ali s druge postoji potpuna nelagodnost. Nitko to otvoreno ne preispituje jer bi prouzrokovalo mnogo neugodnosti, pošto je riječ o jednoj katoličkoj, moralizatorskoj i tradicionalnoj zemlji. Ako razgovaraš s nekim separatistom, priznaju odmah da je heroj i ne-giraju potpuno ono što mu se pripisuje.

lamed3.jpg

* Mislite li da su njegovi dnevnici lažni?
To je jedna polemika koja je uvijek jako živa. Postoje povjesničari koji drže da su dnevnici lažni. Smatram da su, ako ne u potpunosti, onda u velikoj mjeri autentični. To je stvar pisca, ne povjesničara. Fizički nije bilo vremena da se uradi tako potpuna falsifikacija sa pojedinostima iz Casementova života. Prošla su tri mjeseca od zatvaranja do pogubljenja. S druge strane, strahote koje priča, posebno one seksualne, gotovo je nemoguće da ih je počinio bez da su oni iznad njega za njih znali, bez da je bio predmet ogovaranja zajednice kolonijaša. A tu su i junačka seksualna djela, tehnički nemoguća…
* Iz romana se može zaključiti da je proživljavao stvari koje mu nisu omogućene, na kukavički i sramežljiv način.
Vjerujem da je bilo tako. Najvjerojatnije se sa svojom homoseksualnošću nosio na način da je potiskivao i poduzimao velike predostrožnosti. Nisu samo viktori-janski moral, već i legalnost, bili okrutni. Moglo se završiti u zatvoru. Možda su mu dnevnici bili odušak.
* Povijest Casementa nam pokazuje da koliko god netko pozitivnih stvari napravio, njegova će se javna slika oblikovati po posljednjim djelima. Je li se i vama to dogodilo s vašim izletima u politiku početkom devedesetih?
Kad bih to morao ponoviti, ne bi to učinio opet. Ne žalim, već sam to proživio. Naučio sam stvari… Više negativnih nego pozitivnih. Ali mi je služilo. Intelek-tualac, normalno, u politici vidi ono najbolje. Ne vidi je kao malenu, sitnu, bijednu… sve što se povezuje s moći je ponižavajuće. Ako ne želiš da politika bude gora nego što jest, moraš djelovati. A to implicira, kako je govorio Max Weber, prodati dušu đavlu. Politika nije za one koji su nepatvoreni. Ona je ljudska u najgorem smislu te riječi.
* El sueño del celta ima neke sličnosti s Jarčevim slavljem u smislu da je povijest predložak fikcije….
Nikad nisam napisao povijesni roman. Nije na meni da ponudim verziju manje ili više inspiriranu činje-nicama. Povijest je za mene uvijek bila prvotni materijal za maštanje od kojeg mogu pokušati ispričati priču.
* Janet Malcom, novinar koji prati kulturu, sma-tra da je svaka biografija čin prijevare…
To je jedan frustrirajući čin. Sartre je posvetio mnogo godina pišući o Flaubertu. U El idiota de la familia (Glupan obitelji) nastoji provjeriti, iznoseći od svih prethodnih intelektualaca našeg doba, što se može saznati o čovjeku. Napisao je tri velika volumena, ogromna, za koja su ti potrebni mjeseci da ih pročitaš, i na kraju nije došao ni do Madame Bovary.
* Primjećujemo li određenu iscrpljenost od života, svakodnevnog života, kao izvora inspracije u vašem posljednjem djelu?
Povijest koja se odvija u književnosti, nije povijest koja prethodi književnosti. To je jedna povijest koja se vraća književnosti, jer povijesti koje se odvijaju kroz život, događaju se ne kroz riječi, već djelima. Vraćajući ih u književnost, one postaju nešto drugo. Postaju nešto što je vrijedno po svom rječniku, simbolici, stilu, strukturi. Književnost se može prilagoditi svemu. Ono što nastane je književnost, a ne sociologija, povijest ili politika, iako sve to sadrži jedan roman. Ono što je divno kod fikcionalnog žanra je njegov kanibalizam koji sve prisvaja i daje mu drugu dimenziju.
* Još uvjek se smatrate novinarom?
Pišem u novinama. I ponekad se bavim novinarstvom s ulice. Bio je to divan izvor tema, ličnosti. Ne znam koliki postotak, ali gotovo polovica stvari koje sam na-pisao, proizlazi iz vremena kad sam se bavio novi-narstvom.
* Na čemu sad radite?
Na jednom malom eseju La civilización del espectáculo (Civilizacija spektakla). Kako suvremena kultura daje primat spektaklu. Ono što se ne odvija u spektaklu, nije kultura.
* Postoji li put povratka za to?
Ne vjerujem da se može popraviti. Spektakl se pretvorio u vrijednost našeg doba. Nema više vrijednosti, nitko ne zna koja je stvar dobra, koja je stvar loša, koja je stvar lijepa, koja je stvar ružna. Živimo u jednom od najzbunjujućih doba povijesti.
* Eseji, kazališni tekstovi, kolumne… ne bojite li se da hiperprodukcija ne naruši razinu vašeg pisanja?
Stalno se bojim da ne izgubim tlo pod nogama. Treba nastojati zadržati se lucidnim, ne postati ljudska olupina. Čovjek čini što može… Mislim da pisac ne treba raz-mišljati o umirovljenju. Ako te vrijeme umirovi, ako te bolest umirovi, dobro, ali ako imaš iluzije, treba nastaviti raditi.
* Edward Said govori o interesu za određeni pozni stil…
Da, naravno, ali uvijek me žalostila ideja o piscima koji izgube žar, ušute. Osjećao bih se jako nesretno da ne mogu raditi. S vremenom se gubi kapacitet, bojim se toga, ali treba zadržati lucidnost i kritički duh. Gubitak duha je bolest koja zadesi mnoge pisce. To je kao da postane kip za života.
* A Nobelova nagrada za književnost?
Misliti na to je loše za stil, pozni ili ne.
* El sueño del celta je prvi roman Mario Vargasa Llose u novoj eri…. elektroničkih knjiga. Je li se autor Razgovora u katedrali odvažio na digitalni format?
Nisam to učinio. Vidio sam, odmjerio, ali još uvijek me ne privlači, ne. Književnost još uvijek ostaje moj veliki užitak, naravno, iako u tradicionalnom smislu. Ne treba to odbaciti na početku. Zagovaratelji elektroničkih knjiga uvjeravaju da je to samo oslonac. Bez sumnje, kad vidim što se dogodilo sa televizijom, vidim da nije tako, da ekran utječe na kreaciju. Teži uvesti lakoću, naglastiti prije svega brzu zabavu, to je ono što se dogodilo sa televizijom. Ima nevjerojatnih stvari u tom mediju, ali prevladavaju sitne, lagane i prolazne stvari. Jako se bojim da književnost sa ekrana ne postane takva.
* A što čita Vargas Llosa?
Čitam za posao ili za užitak, i kad čitam za užitak, onda ponovo čitam klasične autore. Skoro dobijem vrtoglavicu od vihora novosti. Apsolutno je nemoguće biti u toku sa svim mladim autorima. Usprkos tome, ništa mi ne predstavlja toliko zadovoljstvo koliko pronalazak odgovarajuće knjige. Moja posljednja otkrića? Fascinirao me El olvido que seremos, od Héctora Abada Faciolince. Jako oštrovidno. Koja lijepa knjiga. Koji divan način da se napravi hommage svom ocu i u isto vrijeme skicira priča o cijelom jednom dobu. I nedavno sam otkrio Irene Némirovsky. Predivna je, impresionira te kako je živeći u skroz užasnim okolnostima, jedna francuska Židovkinja u Drugom svjetskom ratu mogla napisati Francusku suitu, jednu tako kontroliranu knjigu. Tako hladna, a pokazuje spokoj.

  • Prevod intervjua objavljenog u madridskom El Paisu, prenosimo sa prijateljskog H-Altera

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License