Ii Novosadski Pokolj Erih Kos

II

Osamnaestog decembra grad je osvanuo pod snegom. Bilo je studeno, a nebo nisko i sivo. Na bledim licima kuća isticali su se tamni okviri prozora. Kroz sneg, koji je padao svu noći za pedalj visokopokrio ulice, vodile su uske staze koje su ugazila stopala prvih jutrošnjih prolaznika.
Pred zgradom županije nekoliko seljaka, zatvorenika i talaca, čistilo je sneg lopatama i zgrtalo ga na gomile. Po zidovima i električnim stubovima izlepljena su noćas nova naređenja, poneki prolaznik zaustavio bi se za čas da ih pročita i odmah, žurno odlazip. U prodavnici duvana, tu blizu, na uglu, u malom kiosku u kome je jedva mogao da se okrene, prodavac je grejao noge na mangalu punom žara i sa gomile novina čitao naslove ispisane velikim, krupnim slovima preko cele stranice: ,,P r e k i s u d nad titelskom i novosadskom oblašću." „Zabranjuje se napuštanje mesta do daljnjega. Sva putovanja zabranjena, sem u službene svrhe." A ispod njih manjim slovima: „Ugušen pokušaj pobune u Čurugu i Žablju. Krivci su kažnjeni po zasluzi." Pri dnu stranice pisalo je: „Nemačke jedinice potpuno očistile Srbiju od bandita", a još niže, sasvim pri dnu: „Nastavlja se ofanziva na celoj dužini Istočnog fronta." Prodavac je zavirio i u srednje stranice, zatim pažljivo složio novine i opet ih stavio na gomilu. Pred prdavnicom je stajao čovek i nemuštim pokretima ruke, kroz staklo prozora, tražio cigarete kojih u prodavnici nije bilo.
Oko deset časova stigao je u županiju i veliki župan. Straža: dva otrcana opštinska policajca pozdravili su ga ođsečno, vojnički, kao da su pred generalštabom, a civil, vratar, koji je pred zgradom nadzirao rad, kako se našao bez kape, samo se duboko naklonio. Zupan se izvukao iz kola i žustrim, krutim korakom prošao pločnikom, već očišćenim od snega. Policajci su sve vreme stajali u stavu mirno, kao da je viši oficir ulazio u kasarnu. Utegnut u svoj debeli crni kaput, s rukavicama u levoj ruci, župan se zaista osećao sigurniji no juče na dočeku, i sam je sebi ličio na vojnika. Na oficira neke druge, posebne armije, manje bleštave ali ozbiljnije no što je vojna. Samosvesno se popeo do svoje kancelarije glavnim stepeništem, koje je, nezastrto, odjekivalo od njegovih koraka. Nikog nije sreo. Otkako je zima počela nedeljom je ovamo malo ko i dolazio. I u njegovoj sobi bilo je studeno. On ostavi torbu s aktima na sto, protrlja ruke i oseti odjednom želju da nečim zagreje grlo. Otvorio je vrata sobe za većanje. Neprovetrena od sinoć, još je mirisala na duvanski dim. Na stolu, u pepeljarama, nagomilali se opušci i šibice. Na polici u dnu sobe stajala je još boca sa konjakom, ali prazna. On iscedi pravo u grlo preostale kapi i vrati se u svoju sobu.
„Čekaju li?" upitao je sekretaricu koja je provirila u kabinet.
„Čekaju!"
„Koliko ih ima?"
„Devetorica, mislim. Jedan nije došao."
„Koliko već čekaju?"
„Više od sata. Došli su pre devet."
„Hladno je!" rekao je župan i pogledao kroz prozor, na pustu ulicu, u sivi, mrazni zimski dan. „Neka čekaju još malo. Javiću kad bude trebalo da uđu."
„Razumem!" odgovorila je sekretarica vojnički i zatvorila vrata.
U predsoblju je i ona dunula u ruke i počela da šeta po sobi. U svom kabinetu šetao je župan ApatiniFernbah sakupljajući snagu, odlažući odluku i njeno izvršenje, kao svi slabi, nesigurni ljudi, koji zaziru od svake neprijatnosti, a u hodniku, pred sekretaričinom sobom, gde je još ljuća studen sa betonskog poda i razbijenih prozora strujala dugim hodnicima sedela su na klupi trojica pozvanih građana. Ostali, u kaputima sa podignutim okovratnicima, u šubarama i šeširima duboko navučenim na čela, s rukama u džepovima, čekali su naslonjeni uza zid i ćutali.
Na klupi je sedeo pop Atanasije Jovanović. Široki obod šešira smetao mu je da glavu nasloni na zid iza sebe, a nije mogao ni da je spusti na prsa. Stisnutih usnica i ukočena vrata, taman, gotovo zelen u licu, gledao je preda se, u neku nevidljivu tačku na zidu do prozora. Direktor novosadske gimazije Plavšić, koji je sedeo do popa, naglo je skočio sa klupe i potrčao, kao da će uteći odavde, pa žurno i nervozno počeo da šeta po hodniku. Najzad se i on smirio i naslonio na zid.
Aćim Popadić, koji je na periferiji varoši, na kraju Futoške ulice, držao malu bakalsku radnju i kiridžijska kola i konje, pomerio se s noge na nogu. Onizak je, sed, dobroćudnog, okruglog, kao šestarom nacrtanog lica. Na sitnom, prćastom nosu imao je proste, jevtine naočari u svetlom, limenom okviru.
„Jeste li utovili koje svinjče za Božić?" pitao je tiho čoveka do sebe.
Ovaj se samo lenjo pomerio i opet naslonio na zid. Vrhom štapa pokušao je da sa cipele skine komad leda, koji mu se još držao pete. Ivice čakšira bile su mu iskrzane.
„Jedno svega", odgovorio je ravnodušno. „Jedva ako se uhvati i stotinu kila. Nije bilo kukuruza."
„Steta, šteta! Trebalo je više. Mogu valjati glavu u ovakva vremena. Kod mene ih je pet u oboru. Svaki ovakav", naduo je obraze i raširio ruke, sitno trepćući kratkovidim očima. ,,A vi, profesore, sigurno ništa niste mogli da uhranite u varoši?"
Kroz staklena vrata, otud sa stepeništa, provirili su u hodnik uniformisani županijski služitelj i opštinski policajac. Pogledali su, premerili okupljene ljude, sašaptavajući se i dogovarajući o nečem što se ovamo nije moglo čuti. Profesor, onako mršav i nemiran, opet je počeo da šeta hodnikom. Zamorio se i seo na svoje mesto, do popa.
„Doktore!" pitao je čoveka sa drugog kraja klupe, „oprostite, imate li još koju?"
Doktor je ćuteći izvukao kutiju sa cigaretama, pružio je Plavšiću i ostalima redom. Niko više nije prihvatio. Ni njemu se nije pušilo; usta su mu odrvenela i vratio je kutiju u džep.
„Jeste li čuli za ono u Čurugu?" upitao je opet g'azda Aćim u po glasa čoveka do sebe, kome je, zajedno sa šubarom, jedva dopirao do ramena. Premestio se na drugu nogu. ,,Ne može biti. Preteruju, mora da preteruju."
Golemi, neskladni čovek, samo je ćuteći klimnuo glavom. Vrhom štapa i komadom odvojenog ieda crtao je nešto i ispisivao po betonu hodnika.
Sekretarica, sva nakostrešena i pomodrela od studeni, pozva ih najzad da uđu. Veliki župan Peter ApatiniFernbah, u zimskom crnom kaputu, ali bez šešira na glavi, gledao je kroz prozor svoga kabineta, sa rukama zabačenim na leđa, ne pomerivši se sa mesta.
Proderao se, iznenadno, i okrenuo naglo, na peti, kako ne bi imao vremena da sagleda lica ljudi koji su zastali uplašeni i iznenađeni. „Došli ste da se žalite zbog onog u Čurugu i Žablju!" viknuo je, više zbog sebe no njih radi, baš kao da su oni došli ovamo po svojoj volji, a on zbog njih, po ovom nevremenu. „Nema ništa od toga, da znate!" drao se, kao na službenika kome se otkazuje posao. „Tako nešto neću ni da čujem! Jeste li razumeli! Buntovnici su kažnjeni po zasluzi, a i ovde će tako proći ako se brzo ne urazume. I Novi Sad je buntovničko, zmijsko gnezdo, koje treba zgaziti!"
Glas mu je odzvanjao u sobi, podrhtavajući, usamljen, šupalj i neprirodan. I njemu samom neubedljiv. Zastao je i osluškivao mu jeku.
„Pozvali su nas, gospodine župane!" osmelio se profesor.
Zagrcnuo se. Fernbah ga je prekinuo.
„Znam, u redu, pozvali su vas da vam saopštim ovo što sam vam sad rekao. I ovo što ćete sad čuti: odlukom kraljevske vlade i ministra vojnog, vanredno stanje i preki sud prošireni su i na Novi Sad. Vama se ova odluka saopštava kako biste uticali na narod da je poštuje. Tako ćete stanovništvu uštedeti nepotrebne žrtve, a i sebi ćete najbolje poslužiti. Od današnjeg dana vi ste taoci i jemci za red i mir. Saopštavam to vašeg znanja radi, a da ste to primili k znanju, potvrdićete mi svojim potpisima, tamo u drugoj sobi.
Razumeli ste šta to znači, nadam se. A sad možete ići."
Fernbah je zavukao ruke u džepove kaputa. Okrenuo se opet prozoru i sačekao da zatvore vrata. Izvukao je iz fioke nekoliko paketa cigareta i trpao ih. u torbu uzdrhtalim rukama.
U predsoblju, dotle, sekretarica je pridržavala prstom jedan kraj hartije i dodavala pero redom, a građani su, jedan za drugim potpisivali. U mesnatim, kratkim i skočanjenim gazda-Aćimovim rukama pero je grebalo, zapinjalo o hartiju i ispisivalo neke svračije noge. Pored imena je dopisao „trgovac seoskom robom, perjem i živinom" i dodao ime ulice i broj kuće.
To je bilo prepodne, a poslepodne, u nedelju osamnaestog januara, dva bataljona Sentandrejske žandarmerijske škole, detaširani u Srbobranu, dobili su iznenadno naređenje za pokret. Slično naređenje primili su telefonom iz Novog Sada i dežurni oficiri u kasarni Pograničnog puka lovaca u Somboru, bataljon žandarmerije u Bečeju, Dvadeseti pešadijiski puk iz Kiškunhalaša, Peti pionirski puk iz Segedina, žandarmerijslka škola iz Seksarda, jurišni odredi iz Segedina i Kaloče i brodovi rečne flote u Apatinu.
Naređenje je glasilo: „Pokret, odmah!", a bila je nedelja. Osim stražara, koji su na stražarskim mestima promrzlim nogama cupkali u blatu, dežurnih oficira, koji su raskomoćeni, opruženi na krevetima, dremali u pregrejanim sobama četnih narednika, u kasarnama nikog nije bilo. Janoš Bajšanji, zastavnik Drugog bataljona pogranićnih lovaca, mutne glave od sinoćnje, subotnje pijanke, jedva je uspeo da nađe telefon kad je ovaj u poslepodnevnoj tišini iznenadno zazvonio i nastavio da zvrči sve dok Bajšanji nije natrapao na slušalicu. Još nerastrežnjen i bunovan, nešto je mrmljao u slušalicu, tupom stranom olovke beležio je naređenje na ploči umivaonika, zaklopio telefon, odbauljao do kreveta i pružio se po njemu. U sobi je bilo toplo kao u kupatilu, a napolju je padao sneg i spuštala se magla. Odmah je ponovo zaspao.
U Srbobranu je išlo brže. Žandari, umorni posle jučerašnje racije po bačkim selima, leškarili su i protezali se u spavaonicama koje su zaudarale na znoj i jevtini duvan. U soškama su im u neredu naslagane puške, šinjeli i kape prebačeni preko kreveta, a čizme, blatnjave i ispreturane, sušile su se pored goleme gvozdene peći. Na dugačkim čamovim stolovima ležali su ostaci sinoćnje večere: kožurice sa slanine, izmrvljeni komadi hleba, glavice crnog i belog luka, prazne boce iz kojih je još bazdela rakija i bajoneti na kojima se stisnula mast. Žandari, krupni brkati momci, koji su već dva meseca stalno u pokretu, krstareći jednako po selima, ošamućeni od nesna i mnogog pića, podivljali od stalne pucnjave, vriske dece i zaplašenih seoskih žena, nisu više znali šta čine. Skakali .su sa kreveta, češali se iza vrata, tražili čizme, oružje, i psovali.
Sa rečnom flotom išlo je najlakše. Brodovi zbog leda nisu mogli pristajati uz obalu. Sa svom posadom na brodu i sa vatrom pod kotlovima ležali su u sredini reke, na slobodnoj površini vode, i odmah su krenuli.

Pred veče su prve jedinice već počele da stižu u Novi Sad i po mraku se smeštale u kasarne. Žan¬dari Sentandrejske škole stigli su kamionima. Silazeći, lupkali su oružjem i pored oficira iz komande mesta i Grašijevog ordonansa, koji su im sa upaljenim fenjerima osvetljavali put, uzalud ih umirujući, upadali u kasarne kao krdo u tor. Čulo se kako u pomrčini trupkaju hodnicima, razilaze se po sobama i udaraju stolovima i klupama. Jedna za drugom palile su se sijalice na spratovima.
„Javite im da svetlost smeju da pale samo sa dvorišne strane; Do daljeg naređenja uopšte ne izlaziti iz kasarne. Hrana i sve potrebno biće vam dostavljeno na vreme!" Dežurni oficir saopštavao je to žandarmerijskom kapetanu, na stepeništu, pred ulazom. Činio je to kao da naređuje, pozdravio oštro, propisno, i vratio se na drum, gde su ga čekala štapska kola. Kapetan se popeo još nekoliko stepenica i okrenuo za kolima koja su odlazila. „Prokleti štapski štakor!" rekao je i pripretio u mrak prstom. Mi da ne izlazimo, a ti ćeš sad s nekom kurvom pravo u krevet!"
Bečejski žandari stigli su tek posle ponoći, vozom, i odmah se smestili blizu stanice, u kasarne sa jugozapadne strane grada: nasuprot sentandrejskim. Brodovi flotile „Dunaj" i „Pešta" zastali su na Dunavu iznad železničkog mosta, te se iz grada nisu ni mogli videti. Zbog Bajšanjijeve greške, bataljoni pograničnih lovaca prispeli su tek u ponedeljak oko podne i smestili se u barake na južnoj strani, varoši, kod teretne stanice.
Litomericki i Vašvari, obojica trezni i raspoloženi, radili su u sobi koja je u zgradi komande mesta dodeljena operativnom štabu. Bili su svukli bluze, prebacili ih preko stohca i sad su radili u sportskim, vunenim majicama. Na stoliću pored telefona bio je tanjirić sa nekoliko komada hleba namazanih buterom i, već prazne, dve rakijske čašice. Sveže izbrijani, zarumenjenih obraza, obojica su ličili na studente. Vašvari je upravo odložio telefonsku slušalicu, uzeo krišku hleba i zagrizao. Punim ustima rekao je: „Dobro je, stigli su najzad i oni!" Na planu, koii je ležao prostrt na stolu, označio je crvenim lukom mesto gde su se nalazile barake u koje se, upravo u tom trenutku, smeštao lovački puk. Litomericki je svojom oloVkom produžio krak ovog luka, spojio ih s crvenim znakovima koji su već bili obeleženi na karti i napravio tako ceo krug. Novi Sad je bio u obruču. Zatim je i on bacio olovku i belim, snažnim zubima zagrizao hleb.
„Poslepodne ćemo se zato provesti. Ja znam kako!" govorio je žvaćući i nemirno okretao brojčanik telefona. „Treba samo naći Deaka. Ali najpre da svršimo posao sa vitezom. Halo! . . Halo! .. bači…" javljao se Grašiju. „Upravo ovog časa su stigli! Možete to javiti starom. Krug . Jedan je zatvoren! Sta sad radite? Imate li što dobro za ispiranje grla?"
Četvrt časa docnije Graši je to već javljao Feketehalmiju u vili, koju su rekvirirali trgovcu Dajču, Jevrejinu, i sa nameštajem stavili na raspolaganje generalu. Feketehalmi se podigao sa otomana na kome je sve vreme ležao, čitajući jevtin i zanimljiv roman, ostavio knjigu na sto, s hrbatom naviše da se ne bi zaklopila, i na parčetu hartije sitnim slovima napisao nekoliko reči.
Zazvonio je. U sobu je ušao ordonans i odneo poruku. „Odmah, najhitnije!" viknuo je još za njim, dohvatio knjigu i pružio se opet po otomanu.
U šifrantskoj sobi, smeštenoj u istoj kući, u potkrovlju, da bi generalu bila bliže, telegrafist ie već kucao izveštaj Budimpešti, a tamo, u generalštabu, dežurni ie primao i dešifrovao: „Budimpešta, Generalštab, načelniku Sombatheljiju. Pokreti završeni. Krug ,,I" zatvoren." Zatim je sledilo otvoreno „Ovde Đula, jesi li to ti, Lajoš, debelo prase." Telegrafista u Budimpešti otkinuo ie gornji deo telegrama, smotao ga i bacio u cev da bi ga ova zračnom poštom raznela po golemoi zgradi generalštaba, i kolegi u Novom Sadu otkucao ie već unapred pripremljeni odgovor: „Novi Sad, štabu spec. grupe, Feketehalmija. Nastaviti odmah sa operacijom čišćenja. Sombathelji." A kad je izračunao da je kolega s druge strane već primio tekst, dodao je naipre otvoreno: „Đula, stoko!" a zatim šifrirano: Nemoj me zaboraviti. Donesi i meni nešto kad se vratiš."
Feketehalmi, dole, u svojoj sobi, okrenuo se na bok i pogledao kroz prozor. Napoliu se smrkavalo. Gde li ie samo taj Deak sada? pitao se. Gde li se baš sad morao da izgubi? I opet je uzeo da prevrće listove kniige.
Pukovnika Deaka već dva dana nigde nije bilo.
U to vreme, još u dva sata posle podne, u zgradi varoške policije, u sobi komandanta, višeg policijskog savetnika Đule Zomborija, pukovnik vitez Jožef Graši držao je konferenciju. Za dugim stolom pokrivenim zelenom, mastilom izmrlianom čohom, sedeli su sleva: Đula Zombori, podbulog lica i teških podoćnjaka, Jožef Talijan, viši policijski inspektor koji se dan ranije vratio iz Budimpešte pa se to na njemu još izgledom videlo a mirisom osećalo, žandarmeriiski potpukovnici Ferenc Foti, iz drugog odseka generalštaba i Bertalan Kun, komandant ekspoziture Kraljevske kontrašpijunaže u Novom Sadu, koji su s Talijanom doputovali iz Budimpešte — prvi s naročitim zadatkom, kako je stalno naglašavao, a drugi vraćajući se sa referisanja, gde ie dobio „naročita uputstva". Sedeli su do Talijana i stalno upadali Grašiju u reč.
S druge strane stola, sučelice policiji, zauzeli su mesta pravi vojnici, komandanti jedinica, držali pred sobom beležnice, zapisivali uputstva, gledali uglavnom samo Grašija, a slušali samo njega. Geza Batori, komandant žandarmerijskih odreda, imao je dobrodušno staračko lice na kome su se oči vazda smejale, a usne, debele, ispupčene i malo posuvraćene, kao da se spremao da zvižduće. Na obrazima, pod kožom, granale su mu se modrikaste žilice. Uopšte, bio je nalik na Grašija; stara vojničina, već odavno dogurao do čina potpukovnika. Nije mogao dalje da napreduje, strpljivo ie čekao godine za penziju i izvršavao naređenja tačnije i savesnije od onih koji su tek nedavno izišli iz akademiie. Jožef Harkai prisustvovao je konferenci.ii kao komandant novosadske žandarmerije, Ištvan Vala, predstavljao je Sentandrejsku školu, a Geza Gunde Lovački puk. Jožef Gal, šef odeljenja žandarmerije u Petoj armije sedeo je poslednji za stolom. Flotilu niko nije zastupao, a nije ni bilo potrebno. Dunav je uz obale bio zaleđen i preko njega se ni na koji način nije moglo preći, ni čamcem ni peške, preko leda.
Dok je govorio, Graši se igrao zvoncem koje se pred njim našlo na stolu. Pod pritiskom njegove ruke ono bi iznenadno oštro zazvonilo, trglo i njega i starog Batorija, kome se, izgleda, kao i uvek poslepodne, kad ne bi mogao da prilegne, pomalo dremalo. Uostalom, Graši je već završio svoje izlaganje, objasnio ceo plan akcije i sad se samo diskutovalo; postavljana su pitanja zbog kojih je izgledalo da će se sednica otegnuti još dobra dva časa. Rešeno je da odeljenja Dvadesetog pešadijskog, pionirskog i lovačkog puka drže spoljnu ivicu grada. Zandarmerija, policija, lovci i jurišni odredi obrazovaće tri vrste patrola: istražne, koje će se, pretražujući kuće, kretati ka centru grada, sabirne, koje će preuzimati uhapšene i čuvati ih u određenim zgradama ili dvorištima, i sprovodne patrole koje će uhapšene odvoditi kuda bude trebalo. Policajci, Zombori i Talijan, dostaviće istražnim patrolama spiskove sumnjivih i nepouzdanih građana još u toku dana. I tako dalje. Sve je bilo uređeno i predviđeno, i Graši, već umoran i otupeo, pitao je samog sebe što li se on s ovima ovde toliko nateže i ulaže toliko energije u posao koji bi se i bez njega obavio, kao i svi poslovi u vojsci koji se nekako, po nekoj sili, sami od sebe obavljaju.
Fernbahov izaslanik Geza Takač, reaktivirani sreski inspektor, ograničeni činovnički pedant, izgleda da ništa nije mogao da shvati, a sve je hteo da zna. Zapisivao je svaku reč i posle je učtivo molio da mu se ponovi ono što je propustio da čuje. Interesovao se čak i za osmrtnice!
U matice umrlih, nestalih i poginulih treba uneti: ,poginuo prilikom komunističkog ustanka', zbog postupka oko oduzimanja imovine. Uostalom, to je naša stvar. Mi ćemo to već urediti," objasnio je Zombori da bi pomogao Grašiju, ali je Takač i to odmah zapisao u beležnicu.
„Dakle", rekao je Graši, pridigao se i presekao razgovor koji se vodio oko stola. Da ponovim još jednom: racija će početi po predviđenom planu, prekosutra, dvadeset prvog januara. Akcijom ću ja rukovoditi. Komandujući oficiri javiće se Galu dvadeset prvog u pet časova izjutra. Od njega će primiti dalja naređenja. Sve pripreme imaju se izvršiti u najvećoj tajnosti. Istražne patrole sačinjavaće policajci, lovci i žandari. Sve ostalo: gde će se vršiti koncentrisanje uhapšenih i kako će se postupati i s njima, biće saopšteno naknadno, kad o tome odluči pukovnik Deak. Jesmo li se sad razumeli?"
Graši je pogledao put policijske strane stola, a tamo su svi klimnuli glavama. Takač je zinuo da opet nešto upita.
U pet časova izjutra u Spomen domu!" presekao ga je Graši i podigao se.
Soba je bila puna dima.
Dole, na ulici, pre no što će ući u kola, Graši se još jednom obratio Zomboriju, koji ga je pratio u stopu: ,,Vi ćete vašima dati uputstva tek u pet sati izjutra, razume se, ne ranije." Zatim je ušao u kola. ,,No, i to bi bilo uređeno!" mislio je. „Ostaje još samo da se sve udesi sa Deakom. Ali on je baš sad morao da nestane."

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License