Identitet Jezik I Polozaj Jevrejskih Pisaca

IV

IDENTITET, JEZIK I POLOŽAJ JEVREJSKIH PISACA

U istoriji je davno utvrđeno da procvat i uspon neke književnosti ne zavise od srećnih i sređenih prilika u toj zajednici. Velika književna dela svakog jezika nastajala su i u najtežim vremenima opštega pada i beznađa. Identitet, jezik i položaj jevrejskih pisaca tokom vekova najvećim delom zavisili su prvenstveno od samih Jevreja i stanja ljihove duhovne kulture u datoj sredini. Tek uzgred i posredno zavisili su od opštih uslova u društvenoj zajednici i širem okruženju.

Budući da se po definiciji pojam identiteta izjednačuje sa pojmom istovetnosti i da se njime određuu pripadnost i poistovećenost sa celinom, prirodno je da se jevrejski identitet u moru drugih naroda održavao i održao svojim osobenim odlikama i vrednostima. Onaj ko je svoj život ostvario bez domovine, taj se svugde može osećati građaninom sveta, jer je svuda kod kuće i svet je njegov dom. S druge strane, nekada izdvojsni iz društva i zbog svog porekla obeleženi samim rođenjem, Jevreji su u novije doba stekli nove načine odbrane svog identiteta. Pored prilagođavanja i mimikrije, ketmana i formalnog prelaska u hrišćanstvo pri čemu su, kao srednjovekovni španski pokrštenjaci Marani u duši ipak ostajali Jevreji orsd asimilacije i pristupanja vsćinskom okruženju, oni su, da bi ostali ono što su, svoje stare verske zakone halake (halakhah) ponekad zamenjivali zastavama velikih političkih pokrsta i moćnih ideologija, na primer marksizma. Sekularizovali su svoje ponašanje i spolja živeli životom svoga okruželja, a iznutra čuvali osećaj svog jevrejskog identiteta i jevrejske samosvesti. Kada su u XIX veku počeli odlučnije da izlaze na političku scenu u zemljama svoga rasejanja naročito u Evropi, gde su se jevrejski bankari posle Napoleonovih ratova najbržs prilagodili uslovima nove kapitalističke privrede Jevreji su ss našli na putu svojih suparnika. Ponovo su nehotice podstakli zavist, razgoreli mržnju i stekli nove protivnike koji su krenuli u iste krvave pogrome, kakve su ranije vršili srednjovekovni hrišćanski ratnici. Talas antissmitizma, koji js iznova zapljusnuo Evropu, imao je dvojako dsjstvo: na društvenom planu progone i onsmogućavanje Jevreja, a na psihološkom planu upotrebu Jevreja kao žrtvenog jarca koji treba da plati cenu za sve neuspehe i svs slabosti nsjevreja. Iz toga bolesnog stanja razvila se ona odbrambena crta jevrejske samosvesti da „ni pod kojim uslovima ne žele da raspravljaju o svom delu odgovornosti" , dok je na drugoj strani postojala dvolična i cinična tvrdnja antisemita da su Jevreji sami krivi za zla koja su ih zadesila, jer su svojom neprilagodljivošću tuđinaca izazvali sve nevolje koje su ih stizale.

Iz takvog bezizlaza javilo ss nekoliko mogućnosti za rešavanje jevrsjskog pitanja: asimilacija i utapanje u okolinu uz potpuni gubitak identiteta; održavanje jevrejske samosvesti i identiteta kroz sskularizam, društvene norme ponašanja i jezik okolins; na kraju, cionizam, novi jevrejski nacionalizam na osnovama starih verskih zakona (halake) i izvornog judaizma. Asimilacija je značila gubljenje i gašenje jevrejskog identiteta, usvajanje novih običaja prema merilima vladajuće većine i, u krajnjoj liniji, bila slična ranije isprobanoj mimikriji Jevreja kako pred tržišnim zakonima srinansijskog kapitala, tako i pred marksističkim zahtevima proleterskog internacionalizma: svi Jevreji u dijaspori svuda su kod kuće, jer je ceo svet rasejanja (galut) njihova domovina.

Održavanje jevrejskog identiteta kroz delimično prihvaćene forme vladajuće kulture iz okruženja, pre svega kroz jezik te kulture, imalo je više prednosti. Naročito zato što tako niko nije dovodio u pitanje niti dirao u jevrejsku veru i tradiciju; potom zato što se jevrejstvo moglo sačuvati i afirmisati kroz verske obrede, folklor, jevrejske teme i kroz osobenu psihologiju ljudi u rasejanju; i, na kraju, zato što prihvatanje novog jezika nije vodilo u asimilaciju nego upravo onome što je Jevrejima bilo uvek i svugde najvažnije da se kao Jevreji uključe u sredinu i naciju, tj. da izađu iz svoje „jevrejske situacije", pošto su u njoj bili prepušteni sami sebi, napušteni, izloženi svakoj hajci, progonima i mržnji svojih neprijatelja.

Na osnovu uporednih istraživanja na psihološkom, sociološkom, istorijskom i političkom planu, u modernoj nauci utvrđeni su osnovni oblici antisemitizma. To su: 1) protivjevrejska uverenja, postupci i osećanja; 2) mržnja prema Jevrejima i svemu što je jevrejsko; 3) pojedinačno potiskivanje i ogorčenje prema Jevrejima; 4) usmeni i pismeni napadi na jevrejsku veru, tradiciju i kulturu; 5) javno osporavanje ravnopravnog učešća Jevreja u društvenim i zakonskim pravima koja se daju sopstvenom narodu; 6) isključenje iz građanstva i ekonomski bojkot; 7) programski, politički ili ideološki antisemitizam; 8) progoni; 9) fizički napadi i pogromi; 10) masovno istrebljenje.3 Ustanovljeno je, takođe, i to da se na jevrejskoj strani svaki čin koji nije sasvim popustljiv i izrazito prijateljski često tumači kao antisemitizam.4

Većina dosadašnjih istraživača i istoričara jevrejskog prisustva u Srbiji i Jugoslaviji bili su gotovo jedinstveni u oceni da među Srbima nije bilo izraženog antisemitizma u klasičnom grubom i organizovanom obliku, iako se u javnosti i političkom životu ponekad zaista osećao više ili manje preteći otpor prema Jevrejima. U XIX veku javljali su se pretežno opšti oblici antisemitizma (opisani u tačkama 1, 4, i 6), dok su se u XX stoleću osetili neki novi, ili su neki raniji oblici zamenjeni novim. Uz pojave opisane u tačkama 1 i 5, koje se povremeno i dalje primećuju, umesto odlika navedenih u tački 6, u XX veku pojačani su oblici antisemitizma iz tačke 7. Sve ostale odlike grubog antisemitizma (2, 3, 8, 9 i 10) kod Srba su bile netipične i najčešće su unesene sa strane. Antisemitizam među Srbima nikad nije uhvatio pravog korena i gasio se uvek tamo gde se najčešće i javljao na ulici, u nižim, neprosvećenim društvenim slojevima, na krajnjim zapuštenim marginama srpske kulture. Kulturno delovanje i književno stvaranje Jevreja u srpskoj državi i srpskoj sredini nikada nisu bili ugroženi ispadima organizovanih antijevrejskih grupa i pojedinaca, a još manje kratkotrajnim naletima antisemitizma. Nepriznati ili slabo ocenjeni jevrejski pisci u srpskoj književnosti nisu bili prihvaćeni isključivo zato što su slabo i rđavo pisali, a nikada zato što su bili Jevreji.

Zadah antisemitizma kod Srba bio je neprijatan, ali nikad smrtonosan.

Polazeći od sporadičnih mada opasnih pretnji i napada na Jevreje među Srbima, neki istraživači su pažljivo popisali sve vidove srpskog antisemitizma, povezujući ga sa praksom tzv. „etničkog čišćenja", koje je u novije vreme pred svetskom javnošću pripisano isključivo Srbima.5 Iako su u stručnim krugovima na raznim stranama izvršene temeljne analize tih pojava i utvrđeni brojni primeri zloupotrebe svetskog jevrejskog javnog mnjenja protiv Srba, u podsvesti mnogih Jevreja u svetu razvilo se nejasno i mutno osećanje nepoverenja prema Srbima. Ukorenjena osetljivost i ugrožena samosvest Jevreja, strah stečen tokom više hiljada godina u bezbrojnim progonima, masovnim iseljavanjima, pogromima i krvavim istrebljenjima od kojih je poslednji holokaust u XX veku odneo najviše žrtava sve te duboke ozlede Jevreja reagovale su nagonskim otporom na svaku novu nepoznatu pretnju. Uznemireni ratom koji se vodio pred njihovim očima, ulazio u njihove i inače već male zajednice i zahvatao njihove često mešovite porodice, neki Jevreji u Srbiji kao da su naslutili dolazak nove opasnosti. Mržnju i obest fanatika, ispade uličara i nastupe malobrojnih srpskih rasista, u atmosferi opšteg podozrenja nije bilo teško upisati u greh svim Srbima, pogotovu što su oni u svetu već dobili znak ništitelja tuđe vere i tuđeg nacionalnog identiteta. U svojoj tradicionalnoj političkoj nepromišljenosti i moralnom nemaru, srpske vlasti, međutim, nisu ni na vreme ni na prikladan način odgovarale na ispade protiv Jevreja, što je još više uticalo na iskrivljavanje slike o stvarnom položaju Jevreja među Srbima i u srpskoj državi.

Ne računajući pljačkaške ispade rulje u smutnim vremenima, kakvi su se dešavali svuda u svetu, prvi oblici antisemitizma kod Srba javili su se u XIX veku. U tek stečenoj Kneževini, srpski trgovci i esnafi ustali su protiv organizovane nelojalne konkurencije jevrejskih doseljenika koji su imali razgranate mreže ličnih i trgovačkih odnosa sa svojim sunarodnicima i srodnicima u ranijim prebivalištima, mahom na području tadašnje Austrije. Tražeći da se Jevrejima ograniče prava trgovine i zanata, odnosno da im se onemoguće kretanje, trgovina i naseljavanje u Srbiji, srpski trgovci su iz ekonomskih razloga posejali prvo seme antisemitizma među Srbima. To raspoloženje uhvatilo je maha prvenstveno u palanačkom mentalitetu i slabo obrazovanim malograđanskim slojevima iz srpskih kasaba i varošica, gde se i inače održavalo i održalo nepoverenje prema svemu što je tuđe, novo i nepoznato. Zatvoreni u svome podozrenju, neprosvećenosti, zaostalosti i konzervatizmu, često potpomognuti od nižeg sveštenstva, ti krugovi branili su stečeno navikama očajnika i sirotinje da se loše trpi u strahu od gorega. Padom kneza Miloša Obrenovića (1839), koji se odlučno odupirao pritisku trgovaca, srpska čaršija pridobila je novu ustavobraniteljsku vlast da učini ono što joj je dotad Knez sprečavao. Tako je 1844. godine donet ukaz o zabrani naseljavanja Jevreja u unutrašnjosti Srbije, posle čega su, s jedne strane, počele sve brojnije žalbe i pritužbe Jevreja srpskim vlastima, a sa druge strane sve neposredniji javni pritisci i napadi na Jevreje. U tome su korišćena široko rasprostranjena i u svetu odavno uobičajena sredstva satanizovanja Jevreja ograničavanje boravka i kretanja, izgbni i zaplene, optužbe za krađu dece i ritualna ubistva, za tajne zavere protiv hrišćana, pa otud kažnjavanje i linč pojedinaca za nepostojeće krivice čitave rase ili nacije. Koliko su vlasti neke takve pritiske prećutno tolerisale ili zataškavale i umanjivale, toliko su jevrejske zajednice glasnije protestovale, podizale i širile svoje žalbe tražeći u svakoj prilici međunarodnu zaštitu.

U Šapcu, gde im je po slovu zakona bilo uskraćeno pravo boravka i trgovine, ali gde su, kao i u drugim varošima u Srbiji, ipak živeli u manjim grupama, 1865. godine u kratkom razmaku ubijena su dva Jevrejina. Jedan od njih, Jakov Alkalaj bio je brat šabačkog rabina Abrahama i nećak vrlo uglednog zemunskog književnika i rabina Jehude Alkalaja, preteče cionizma i proroka slobodnog Izraela. Mučki ubijen, Jakov je u znak pretnje ostalim Jevrejima ostavljen u dvorištu ispred sinagoge. Nekoliko dana kasnije, u srpskoj mehani, na spavanju, ubijen je i opljačkan sarajevski trgovac Solomun Abinun. Iako nisu morala biti u međusobnoj vezi, oba ubistva su povezana sa protivjevrejskim delovanjem beogradskog lista „Svetovid", gde je 1864. godine pisano protiv Jevreja kod kojih je, tobože, u Bitolju pronađena ljudska žrtva pripremljena za ritualno uzimanje krvi. Šabačkom slučaju dodata je ubrzo i optužba za otmicu i pokrštavanje jedne jevrejske devojke koja je, da bi se udala za Srbina s kojim je odbegla, bez odobrenja, protiv majčine volje prevedena u pravoslavlje. Preko Opšte jevrejske Alijanse u Parizu slučaj je dospeo u javnost i postao predmet diplomatskog pritiska velikih sila na tadašnju srpsku vlast. Iza toga ostao je dubok trag da se u Srbiji toleriše antisemitizam.

Tome utisku doprinosilo je i pisanje nekih beogradskih i novosadskih listova. Na prvom mestu „Svetovida" (18601870), „Vidovdana" (18611876) i „Zastave" (18661929). „Svetovid" i „Vidovdan" i u ono vreme važili su za konzervativne listove kojima su se mladi podsmevali.6 Jovan Jovanović Zmaj nazvao je 1866. godine „Vidovdan" „čegrtaljkom" i „drombuljom", a Đura Jakšić „Svetovidovo" i „Vidovdanovo" čedo, list „Ružu" (18651872), „babom blebetušom". U „Zastavi" 1883. godine jedan antijevrejski pamflet objavio je književnik Milan Savić, kasniji sekretar Matice srpske,7 ponavljajući poznate stare tvrdnje nemačkih filozofa Fihtea i Herdera da se Jevreji šire po svetu kao guba, da iz potaje upravljaju svetom i da su sebični postupci Jevreja jedini izvor antisemitizma u svetu. Urednik „Zastave" u to vreme bio je vojvođanski radikal Jaša Tomić (18561922), i sam autor otrovne antijevrejske brošure Jevrejsko pitanje (1884), čije su postavke, prepune opštih mesta, imale podršku i razumevanje bečkih antisemita pred kojima je Tomić govorio o jevrejskom pitanju Na nemačke izvore pozvao se i Vasa Pelagić (18331899), ugledni srpski socijalista, bogoslov i narodni učitelj, kada je 1879. godine objavio svoju knjižicu Vjerozakonsko učenje Talmuda, ili Ogledalo čivutskog poštenja kao neveštu kompilaciju u kojoj nije bilo ničeg što od ranije drugde nije bilo upotrebljeno protiv Jevreja. O karakteru, ozbiljnosti i motivima ovih i sličnih antijevrejskih pamfleta u Srbiji najbolje svedoči jedna anonimna brošura iz 1904. godine, objavljena pod naslovom Kod koga treba da kupujemo. Kao i u brošuri „sinova majke Srbije" Novi Grobari Srbije i Srpstva (1890),8 odnosno u pamfletu Ne dajmo Srbiju čivutima (1882), koju je napisalo „nekoliko srpskih rodoljuba", u pitanju je bio poziv na bojkot jevrejske robe i pokušaj udruživanja srpskih trgovaca protiv jevrejske „špekulacije, kaišarstva i zelenaštva". Nekoliko godina kasnije, na predlog za osnivanje „protivjevrejskog društva" srpska javnost je 1884. godine odgovorila osnivanjem „Srpskojevrejske književne zajednice" i „Srpskojevrejskog pevačkog društva". Na sličan način, početkom XX veka na antijevrejsko istupanje lista „Balkan" odgovorio je tadašnji najglasniji „Srbin Mojsijeve vere", beogradski advokat dr Jakov Čelebonović, razotkrivajući značenje i motive čaršijske hajke protiv navodnog delovanja „jevrejske mafije" u Beogradu.9

Ozbiljniji istupi protiv Jevreja zabeleženi su među Srbima posle 1933. godine, u vreme uspona fašizma i jačanja nacionalističkih snaga oslonjenih na rasistička učenja i ideologiju čistih država i naroda. U svemu onome što su tada i kasnije protiv Jevreja pisali srpski ekstremisti nije bilo ničeg novog ni originalnog što nije bilo prepisano ili preuzeto sa strane.10 Delovanje desničarskih političkih stranaka i okupljanje „sinova majke Srbije", nacionalno „svesnih i utemeljenih Srba" od najboljeg soja, podrazumevalo je isticanje nadmoći većine nad manjinom i veća prava rođenih Srba u srpskoj zajednici, čak i u odnosu na Srbe izvan Srbije, a nekmoli na pridošlice, na prirođene ili mešane Srbe raznih vera, na nekrštene inovernike i na one koji uopšte nisu bili Srbi. Najviše žara i istrajnosti u zastupanju takvih stavova meću Srbima imali suideolozi Jugoslovenskog narodnog pokreta „Zbor", stvorenog 1935. godine iz redova ranije Organizacije jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA). Sam voća „Zbora", advokat iz Smedereva Dimitrije Ljotić, pisao je o Jevrejima i o jevrejskom pitanju u Srbiji i Evropi objavio dve knjižice: Drama savremenog čovečanstva (1940), u kojoj se neposredno govori o Jevrejima i jevrejstvu, i polemički osvrt Sad je vaš čas i oblast tame (1940), gde se Jevreji optužuju za masonsku zaveru protiv organizacije „Zbor". Ljotić nije odobrio nacističke progone Jevreja u Nemačkoj, ali je u duhu znamenitih antisemitskih Protokola sionskih mudraca u Jevrejima video „narod koji igra dvoličnu ulogu",11 uzročnike svih svetskih zala, pa i nastupajućeg rata. „Svaki izlog, radnju ili glavu jevrejsku poštujte onako kao i izlog, radnju ili glavu ma kog drugog graćanina naše zemlje (…) ali razbijajte, lomite, kršite planove jevrejske (…) Svaki narod koji izgubi duhovne osnove svoga života, postaje odmah rob lukavoga Izrailja."12 Ljotić nije prihvatao teoriju o jevrejskoj rasnoj inferiornosti nego se protivio jevrejskoj nadmoći, oslanjajući se pri tome najviše na učenja pravoslavnih teologa koji su često tvrdili da od Jevreja potiču tri glavne aveti modernog čovečanstva: masonerija, kapitalizam i komunizam.13 U krugovima crkve i bogoslovskih intelektualaca Ljotić je snažan oslonac imao kod Nikolaja Velimirovića, jednog od najznačajnijih teoloških mislilaca i najplodnijih pisaca i besednika Srpske pravoslavne crkve. Kao episkop žički, vladika Nikolaj je pomagao književni, teološki i intelektualni rad pravoslavnog sveštenstva i imao dosta uticaja na njegovo duhovno formiranje. Tokom rata bio je zatočen od Nemaca, a 1944. godine deportovan u koncentracioni logor Dahau. Tu je, u paklu užasa i nebrojenih jevrejskih stradanja, koja kao da nije video gledajući kroz tamnički prozor, napisao nimalo bogougodnu žučnu antisemitsku poruku srpskom narodu da se kloni Jevreja! „Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova ćavola."14 Vladičini sledbenici iz pokreta „bogomoljaca" nisu delili to mišljenje nego su, po cenu života sopstvenih porodica, skrivali jevrejsku decu po srpskim selima.

Protiv rasnog tumačenja jevrejskog identiteta, kome su bili skloni novinari i pisci iz kruga bliskog ljotićevskim idejama, dizali su glas podjednako i Jevreji i Srbi drukčijeg mišljenja. Na pisanje „Vremena", „Balkana" i drugih manjih provincijskih listova, kao i na izdavanje antisemitskih publikacija, odgovarali su kako jevrejska udruženja i ugledni Jevreji, tako i srpsko javno mnjenje. Uporedo sa objavljivanjem antijevrejskih spisa Milorada Mojića {Srpski narod u kandžama Jevreja, 1941) i Dragoslava Smiljanića (Jevreji, 1940), pojavile su se knjige Postoje li rase? Nikole Popovića, Jevrejska stvarnost Branimira Petrovića, Jugoslavija i jevrejski problem E. B. Gajića, Jevreji u Jugoslaviji Riste Delića i zbornik Naši Jevreji jevrejsko pitanje kod nas, sa izjavama većeg broja uglednih Srba onoga vremena. Gotovo svuda prevladavalo je mišljenje da u srpskom narodu, uprkos ispadima, antisemitizam nsma korena nego da se iz različitih pobuda uvsk donosi sa strane, odnosno da js samo tolerantnost od Jevreja načinila dobre srpske rodoljube jer kako js pisao dr Vita Kajon „Srbija nikad nije tražila od njih da se kao Jevreji odrods". Borba za identitet Jevreja u Srbiji prerasla je u borbu za njihov opsganak.

Nemačka okupacija Srbije u Drugom svetskom ratu (1941-1944) donela je Jevrejima najveće stradanje u njihovoj istoriji. U surovom i bespoštednom genocidu uništeni su životi i tekovine gotovo svih Jevreja nastanjenih meću Srbima, i to u vreme kada su i sami Srbi, zajedno sa Jevrejima i Ciganima, bili izloženi organizovanom i sistematskom uništavanju. Identitet i opstanak Jevreja u svim oblastima života razoren je do temelja prema programu uništenja koji se primenjivao u gotovo svim zemljama pod nemačkom vojnom upravom. Posebno grubo i nemilosrdno taj program je primsi.ivan u slovensknm i nstočšš zsmljama Evrope nrsma kojima se pšrpo nemačkp „životni prostor". Uništenje Jevreja pratila je usijana propagandna akcija podešena na to da u najnižim slojsvima društva izazove i opravda mržnju prema Jevrejima. Smišljen u samim vrhovima nacističke vlasti, gsnocidni propagandni rat protiv nižih rasa i Jsvreja oslanjao se na stare i na nove obliks antissmitizma i po utvrćenom sistemu širio naniže u svs institucije društva, trujući naročito niske nagone uličns rul.e i psihologiju masa. U pripremljeno „konačno rešenje" jevrsjskog pitanja bile su uključsne i kvislinške vlasti u Srbiji koje su radile po nalogu okupacionih snaga. Posebno su bile delotvorne militantne grupe srpskih fašista, poznate od ranije po svojim antijevrejskim stavovima, izraženim u predratnoj štampi, javnim istupanjima i propagandnom radu na osnovama rasističkih teorija, verske isključivosti i totalitarne ideologije „novog poretka".

Već ujesen 1941. godine u Beogradu je otvorena „Antimasonska izložba", organizovana isključivo protiv masona, Jevreja i komunista. U propagandne svrhe rastursno je obil>e letaka, plakata, brošura i članaka; štampana je irigodna serija ioštanskih maraka čije je izdavanje okupacijski beogradski list „Novo vreme" propratio tvrdnjom da time nova Srbija izlazi pred novu Evropu kojoj „svečano obećava da ona neće izostati da joj svoju saradnju pruži kroz svoju srpsku kompaktnost i vaskrs svojih tradicija".1 Štampani su i possbni plakati pod naslovom „Zašto povika na jevreje?" gde su oko velike Davidove zvezde pobrojani opšti i tzv. „posebni srpski razlozi" za progone i izolaciju Jevreja. Meću posebnim srpskim razlozima navedeni su: odgovornost za rat i stradanje srpskog naroda: korupcija n razbijanje duhovnog jedinstva Srba; bratoubilačka gerilska borba; sabotaže i atentati iza kojih stoje Jevreji kao tvorci svih ratova i revolucija"' U kasnijim raspravama o učešću i odgovornosti srpskih vlasti pod okupacijom u genocidu nad Jevrsjima nije se poricalo saučesništvo policijskih i dobrovoljačkih snaga u privoćenju i deportovanju Jevreja, ali se ti zločini nisu dovodili u vezu sa mržnjom Srba prema Jevrejima. U „Enciklopediji holokausta"17 naznačeno je da je, do dolaska Hitlera na vlast u Nsmačkoj, antisemitizam bio sporedna pojava u Jugoslaviji, izražen pretežno u katoličkim klerikalnim krugovima hrvatskih nacionalista i meću srpskim profašističkim populističkim grupama. Navedeni su tačni brojevi jevrejskih žrtava u Srbiji, istorijat logora na Sajmištu, kao i znameniti izveštaj nadležnog visokog oficira Gestapoa da je Srbija „Jiispge.p" „očišćena od Jevreja".18

Posle Drugog svetskog rata i skoro pedeset godina mirnog i uspešnog života preživelih Jevreja u Srbiji, nova ozbiljnija uznemirenja oko jevrejskog identiteta počela su se javljati u vreme pada komunizma u Istočnoj Evropi i jačanja nacionalističkih snaga koje su dovele do raspada jugoslovenske države. Ostavši bez zajedničke države i bez formalne zaštite svog nadnacionalnog jugoslovenskog sekularizma što ih je ideološki odvajalo i od svakog oblika cionizma, kao i od poistovećivanja sa politikom Izraela Jevreji sa područja bivše Jugoslavije neočekivano su bili uzdrmani u svom već smirenom i utvrćenom jevrejskom samospoznanju. Dotada uglavnom sentimentalns i porodične veze sa Izraelom naglo su se pretvorile u novo traženje izlaza radi spasenja od započetih ratnih sukoba, u kojima je nerazumno, opasno i neprikladno bilo stati bilo na jednu bilo na drugu zaraćenu stranu. Srpski Jevreji počeli su da se razlikuju od hrvatskih i bosanskih Jevreja, da zaziru od tamošnjih nacionalističkih strasti i da se klone bilo kakvog opredeljivanja, radije pristajući čak i na svojevrsnu samoizolaciju i novo iseljavanje nego na uplitanje u tuće sporove. Ono što su smatrali svojim, ponovo je postalo tuće. Većina bivših partizana, kao i onih koje su graćani spasli od nacističkog progona, s nostalgijom su govorili o sekularnom nadnacionalnom Jevrejinu kome je dosta krvi i stradanja. Taj uzor bio je oblikovan kao prosvećeni ateista i levičar „koji se subotom ne moli Bogu" i ne drži do drevnih jevrejskih verskih rituala; osućuje sve totalitarne režime i ideologije; neće da prihvati tvrde ratne zakone čak ni same jevrejske države, ali hoće da pripada Jevrejima sveta i da uživa pogodnosti i prava što su ih njihovi saplemenici stekli kao žrtve holokausta; trudi se da svugde bude nadnacionalan i kosmopolit, graćanin sveta bez jedne odrećene otadžbine, ali pogotovu ako je pisac sa svojim jasno odrećenim maternjim jezikom naroda sa kojim se srodio.

Položaj Jevreja u Srbiji tokom jugoslovenskog rata 19911995. godine još jače je uzdrmalo glasno svrstavanje nekih jevrejskih organizacija i intelektualaca sa Zapada protiv Srba u zamršenom, mutnom i prljavom sukobu između srpskih, hrvatskih i muslimanskih nacionalista gde niko nije bio čistih ruku niti je iko ostao poštećen. Označeni kao jedini ili najveći krivci, a uz to optuženi za zločin „etničkog čišćenja", Srbi su u nekim svojim političkim strankama obnovili stare antisemitske teorije o svetskoj zaveri, ovoga puta usmerenoj prvo protiv Srba. U dva izdanja ponovo su se pojavili Protokoli sionskih mudraca; preštampane su nekolike antijevrejske knjige i brošure iz vremena fašizma, okupacije i krvavog progona Jevreja. Na zidu Jevrejske opštine u Beogradu osvanula je našarana Davidova zvezda; dva studenta pravoslavnog Bogoslovskog fakulteta objavili su pamflet „Jevrejske igre iza kulisa svetske pozornice", a Srpska narodna odbrana iz Bijelog Polja u svom informativnom biltenu članak „Jevrejski bal vampira";19 na jevrejskom groblju u Zemunu srušeni su neki spomenici; u Beogradu je štampana antijevrejska knjiga Rugobe i laži američke demokratije (1995) Ratibora Đurđevića, i to kao prva u nizu najavljenih autorovih rasprava o judaizmu, masoneriji, satanizmu i antihrišćanskim zaverama. Nedeljni časopisi, televizijski programi, bulevarski listovi i javne tribine bili su često ustupljeni pseudonaučnim i rasističkim tumačenjima istorije koja su unosila uznemirenje i zabunu meću neprosvećeni svet, ozlojećen i ojaćen srpskim porazima i moralnim gubicima koje je teško bilo prihvatiti i priznati. Iako je demokratska javnost Srbije reagovala na sve te antijevrejske i rasističke ispade, a vrhovi Srpske pravoslavne crkve i sam srpski Patrijarh osudili napade na Jevreje i jevrsjsku zajsdnicu, ostao je gorak utisak da se na kraju XX veka Srbija u tome ne razlikuje mnogo od drugih evropskih zemalja, čak i od visoko razvijenih zapadnih demokratija gde se takoće opet ispol.avaju sve oštriji i sve učestaliji vidovi rasizma i antisemitizma.

Jevrejska zajednica u Srbiji podržala je napore srpske graćanske javnosti da se ispadi ekstremnih nacionalista ne pripisuju čitavom srpskom narodu. Isto gledište imali su i inostrani i domaći poznavaoci jevrejskih prilika u Srbiji. Američki istoričar Harijeta Pas Fridenrajh u svojoj knjizi Jevreji u Jugoslaviji navela je da u Jugoslaviji do Drugog svetskog rata nije bilo organizovanog antisemitskog pokreta i da povremeni ispadi nisu imali podršku ni Kralja, ni vlade, ni Srpske pravoslavne crkve.211 Beogradski novinar Aleksandar Lebl posvedočio je da su u okupiranoj Srbiji 19411944. godine „politiku prema Jsvrsjima i njihovu likvidaciju odrsćivale i sprovodile nemačke vlasti i nacističks organizacije, dok su kvislinške ustanove i oružane formacije imale podrećenu ulogu".21 U više navrata prsko svojih zvaničnih predstavnika (Davida Albaharija, Aleksandra Singera, Brane Popovića i drugi?:), beogradski Jsvreji čssto su ponavljali da u Srblji nema niti je bilo organizovanog antissmitizia i mržnje prema Jevrejima.22 Raniji predsednig. Jevrejske opštine Beograda Jaša Almuli u dva velika feljtona u dnevnom listu „Politika" dao je iscrpan preglsd života i stradanja Jevreja u Srbiji pod nemačkom okupacijom, ukazujući istovremeno i na novije zloupotrebe Jevreja u propagandpom ratu protiv Srba.23 Na optužbe o srpskom antisemitizmu odgovorili su jevrejski prvaci Andrija Gams i Aleksandar Levi svojom knjižicom Istina o srpskom antisemitizmu (1994).

Da bi sprečili širenje antisemitizma i suzbili talas nepoverenja prema Jevrejima u trenucima raspadanja j/goslovensks zajednice, grupa uglednih srpskih i jevrsjskih intslsktualaca, akadsmika, pisaca, umetnika, lrofesora univerziteta i naučnika, osnovala je 1989. godine u Beogradu „Društvo jevrejskosrpskog prijateljstva" koje se rsdovno oglašavalo protiv antisemigizma. Na razne ispade protiv Jevreja u javnosgi su odltčno reagovali i članovi Srpskog P.E.N. centra. Ujavnom protestu protiv pamfleta srpskih bogoslova, više članova Srpske akademije nauka i umetnssgi upozorilo je da „pisci takvih tskstova rads protiv zradicije i duha srpskog naroda, jsr svojim neodgozornim istupima daju krivu sliku o Srbima i jsvtinu hranu onima koji i danas skupljaju razne 'dokaze' s oblicima srpskog antisemitizma (…) Nijedna nepravca i mržnja prema nekom narodu, juče prema Jevrejima, danas prema Srbima, ne može biti iskupljena drugom mržnjom i nepravdom".24

Borba Jevreja protiv antisemitizma u Srbiji bila je u svim razdobljima tesno povezana sa borbom za očuvanje jevrejskog identiteta. Bila je to zapravo borba za građansku ravnopravnost koju su najviše vodili sami Jevreji uz pomoć i podršku prosvećenih krugova intelektualaca u srpskoj državi. Prva faza borbe za identitet i prava Jevreja, započeta u drugoj polovini XIX veka, trajala je skoro 50 godina od 1844. do 1888. godine. Druga faza, posle formalnog sticanja građanskih prava Ustavom iz 1888. godine, obuhvatila je dinamično uklapanje Jevreja u društveni život Srbije bez asimilacije i gubljenja identiteta, sekularizaciju jevrejskih zajednica, integrisanje Jevreja kroz svojevrsni sogriz zeragašt i živu nacionalizaciju Jevreja kao „Srba Mojsijeve vere". Tu drugu fazu, politički vezanu za demokratsko razdoblje srpske graćanske države od početka XX veka do pretvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu Jugoslaviju (1929), poremetili su uspon fašizma i dolazak nacista na vlast u Nemačkoj. Kao i u drugim sredinama, u to vreme se i meću Srbima javljaju ekstremni desničarski pokreti nacionalista sa nametljivom i drskom propagandom u javnosti, usmerenom prvenstveno protiv Jevreja kao glavnih nosilaca tobožnje masonske i plutokratske zavere radi ovladavanja svetom. Treća, završna faza, u epohi holokausta, izjednačila je borbu za jevrejski identitet sa borbom za goli opstanak Jevreja. Iz te borbe, u kojoj su stradali milioni nedužnih i u kojoj su u Evropi gotovo bili istrebljeni, preživeli Jevreji izašli su snažniji duhom i moralno odlučniji, spremni da izdrže nedaće, da ponovo stanu na noge i da podignu svoju naciju i državu.

Napor da se jevrejska svest sačuva i osnaži u njihovim starim balkanskim naseobinama, pa i među Srbima, posle Drugog svetskog rata bio je uveliko internacionalizovan, oslonjen na samostalnost jevrejske države u Izraelu i čvrsto prepleten sa raznim jevrejskim pokretima u drugim delovima sveta, gde se takođe radilo na očuvanju jevrejskog identiteta. Osećajući se bolje povezanim nego ranije, kada ih je u jedinstvu održavala prvenstveno vera, isti duhovni zakoni i jednaki obredi, Jevreji su kroz samopouzdanje podigli i svoju samosvest, mada su ponegde ipak ostali raspeti između stare, tradicionalne zajedničke svesti, stečene kroz veru praotaca, i nove kulture sa kojom su se srodili i u čijem su se jeziku ostvarili. S jedne strane, održavala ih je i pokretala ljubav prema uspostavljenoj Obećanoj zemlji, duboko ukorenjena nostalgija povratka na sveta mesta koja se vekovima održavala kroz želju i zakletvu da će se dogodine naći u Jerusalimu; s druge strane, mnogi Jevreji, koji su pustili korene u novom zavičaju i prihvatili jezik nove zavičajne kulture, istakli su sekularne zahteve modernoga vremena iznad tradicionalnih jevrejskih zakona ne pristajući ni na izdvajanje ni na utapanje Jevreja u većinskom narodu. Kroz novi jezik te sredine, što su je s pravom osećali kao svoj jedini zavičaj i svoju domovinu, oni su ostvarili svoju sudbinu, uspevajući u velikoj meri da očuvaju i svoj identitet.

Budući da na kraju XX veka bilingvizam i višejezičnost nisu svojstveni samo jevrejskim piscima, kao što su bili stotinak godina ranije kada su, kako je govorio Ivo Andrić, Jevreji između sebe govorili na judeošpanskom ili jidišu, molili se Bogu na hebrejskom, sa susedima razgovarali na jeziku naroda, a sa vlastima saobraćali na službenom jeziku te države konačno prihvatanje srpskog jezika kao maternjeg i književnog jezika potpuno je izjednačilo moderne jevrejske pisce sa svim drugim autorima koji su pisali srpskim jezikom i koji su takođe, bez obzira na poreklo, veru i nacionalnost, sebe smatrali srpskim piscima i pripadnicima srpske književnosti. Pored Jevreja, u XX stoleću takvih pisaca bilo je kod Srba u svim književnim naraštajima. Za srpsku književnost oni su se opredeljivali ne samo iz ličnih, ideoloških ili političkih razloga, nego najčešće upravo zbog izbora srpskog jezika i srpskog književnog izraza kao bitnog duhovnog i stilskog osnova svoga stvaralaštva. Među najizrazitijim piscima toga tipa, koji su se trajno i u potpunosti ostvarili u srpskoj književnosti ne osporavajući pri tome ni mogućnost dvojne ili trojne pripadnosti drugim književnostima istog jezičkog standarda pored Jevreja bilo je roćenih Hrvata (Iv,o Ćipiko, Ivo Andrić, Miloš I. Bandić), bosanskih i hercegovačkih muslimana (Osman Đikić, Avdo Hasanbegović, Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Skender Kulenović), Rumuna (Vasko Popa) i drugih, dakle uglavnom onih kojima je srpskohrvatski standardni jezik od roćenja bio maternji.

Slična pojava, da se jevrejski identitet i jezik na kojem jevrejski pisci stvaraju međusobno ne isključuju, zabeležena je i u drugim književnostima modernoga doba. U svetu je napisano mnoštvo rasprava o dvojnom identitetu velikog broja jevrejskih pisaca koji su po roćenju ili izboru, kao doseljeni ili priroćeni Jevreji, pokušali da prevaziđu protivrečnost između svog usvojenog, nejevrejskog maternjeg jezika i svoga jevrejskog porekla i socijalnog određenja. Tamo gde je jezička granica bila prohodnija ili sasvim tanka i neprimetna kao u južnoameričkim zemljama španskog i portugalskog jezika problem identiteta jevrejskih pisaca na Balkanu imao je sasvim drukčije odlike nego u sredinama i kulturama gde su jevrejski pisci prihvatali i usvajali novi jezik (na primer engleski) kada su, bežeći iz Evrope, napuštali i jidiš i ladino, kao i svoj nejevrejski maternji jezik (uglavnom nemački, ređe ruski i mađarski). U Latinskoj Americi identitet jevrejskih pisaca određuje se na osnovu tematskostilskih odlika manjinske grupe autora, koji se svojim knjigama vezuju za religijske, socijalne, etničke i folklorne sadržaje malobrojnih jevrejskih zajednica što se od judaizma okreću latinoameričkoj stvarnosti. Pozivanje na „etničke jevrejske korene, brižno traganje za patrijarhalnim ili matrijarhalnim prisustvom, živa potreba da se u starim izvorima pronađu odgovori ili nagoveštaji sadašnjeg nasilja i egzila", to su neki od razloga koji su skrenuli pažnju kritičara na grupu manjinskih jevrejskih pisaca u glavnim latinoameričkim književnostima.25 Ostalo je, međutim, otvoreno pitanje da li su jevrejska tematika i jevrejska ikonografija dovoljne pretpostavke da bi neko ušao u krug jevrejskih pisaca. Tim više što se u Evropi i na Balkanu takvi pisci ne mogu smatrati manjinskim. Elijas Kaneti, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1981. godine, po rođenju je pripadao Bugarima, po porodičnom poreklu Jevrejima, po jeziku na kojem je pisao Nemcima, po mestu življenja Austrijancima, a po državljanstvu Englezima.

U Sjedinjenim Američkim Državama, gde živi daleko najveći broj vrlo uspešnih jevrejskih pisaca, razmatranja o identitetu prevashodno su se vezivala za etnolingvistička pitanja, odnosno za izbor nadmoćnog engleskog jezika kao čuvara jevrejskog identiteta. U razmišljanjima pisaca koji su sebe smatrali Amerikancima, bilo po rođenju ili po izboru (anglo-jevrejima), prevladavalo je pitanje koje se i inače često susreće na Zapadu: „biti Jevrejin", „biti Šveđanin", „biti Britanac". Isak Baševis Singer, koji je 1978. godine dobio Iobelovu nagradu za književnost, iako formalno američki državljanin i uslovno američki pisac, ni po čemu ne pripada američkoj književnosti. On je jevrejski pisac rag ehePepse i u Americi je pisao isključivo na jidišu, mada je sam kontrolisao prevode na eigleski koji su mu kao važno sredstvo uspeha doneli svetsku slavu i izvukli ga iz sasvim male kutije dobre književnosti pisane na malom jeziku. Njegov američki i jevrejski sunarodnik Sol Belou, takođe nobelovac (1976), pripada velikoj grupi adaptiranih jevrejskih pisaca engleskog jezika. Njemu kao Amerikancu ne smeta što ga smatraju Jevrejinom, jer, kako sam kaže, „ja jesam Jevrejin". Sudbine mnogih svojih junaka Belou gradi upravo na tragizmu jevrejskog identiteta, koji se, i kada je zaštićen, primiče svojevrsnom iskušenju otuđenja, paranoje i samoizolacije (Žrtva 1947, Hercog 1964, Planeta Gospodina Samlera 1970). Istraživači uporednih odlika nemačke i američke jevrejske književnosti 6 problem identiteta jevrejskih pisaca najpre su osetili kod onih autora koji su, menjajući sredinu, menjali i jezik književnosti i postajali pisci drugog jezika. Sasvim po strani ostali su, na primer, oni izbegli nemački pisci koji su se, bežeći od Nemaca, naselili u Americi (Karl Cukmajer, Valter Benjamin, Teodor Adorno, Bertolt Breht, Lion Fojhtvanger) pa čak možda postali i američki državljani (kao na primer Herman Kesten), ali koji, iako Jevreji, nikada nisu prestali da pišu na svom nemačkom maternjem jeziku i koji su svagda ostali ono što su uvek bili jevrejski pisci u nemačkoj književnosti.

Jedan od pionira američke jevrejske književnosti Ludvig Levison (18821955), takođe doseljenik iz Nemačke, pitanje identiteta jevrejske književnosti uprostio je do paroksizma: jevrejskoj književnosti pripada sve ono što su bilo kada i bilo gde, na bilo kojem jeziku, gledajući u svoje srce napisali oni pisci koji su znali da su Jevreji.27 Sintija Ozik, međutim, koja je rođena u Americi u iorodici jevrejskih doseljenika, veruje u poseban identitet jevrejske književnosti pisane u Americi na engleskom jeziku. Iz toga duha i te imaginacije može se razviti jedna potpuno nova jevrejska kultura u dijaspori, po vrednosti i snazi slična rabinskoj književnosti koja se stvarala u rasejanju nakon izgona iz Španije. Nasuprot Ozikovoj, Bernard Malamud u romanu Popravljač (1966) jevrejstvo svog junaka tumači večitim prokletstvom: „Bilo mu je zlo od njihove istorije, sudbine, krvi i krivice",28 jer jevrejski identitet ima onaj koji nije progonjen a oseća se progonjenim. Ipak, smatra se neumesnim kada se jevrejski identitet povezuje sa ekonomskim prosperitetom koji, na jednoj strani, ubrzava kulturnu asimilaciju, a na drugoj podstiče agresivnu gordost i nametljivu samosvest.29 Filip Rot, pored Sola Beloua i Bernarda Malamuda, Artura Milera, Normana Mejlera, Hermana Vouka i Alena Ginsberga najpoznatiji jevrejski pisac u američkoj književnosti, dvojakost Jevrejskog etničkog i Jezičkog identiteta prebacuje na psihološki plan, i to najočiglednije u poznatom romanu Portnojeva boljka (1969). To bi, međutim, jevrejskim piscima izbeglim u Ameriku pred nacističkim progonima ili od staljinističkih gulaga moglo ličiti na sprdnju i svetogrđe, jer se pitanje identiteta na raznim stranama Okeana očigledno doživljavalo na različite načine, u širokom rasponu od groteske do tragedije.

U Istočnoj Evropi najviše pažnje jevrejskom identitetu poklonio je Đerđ Konrad, poznati mađarski romansijer i ugledni politički mislilac, pisac ostvaren isključivo na mađarskom jeziku kao mađarski književnik svestan svoga jevrejskog porekla. U knjizi eseja Na pupku Evrope (1990) nekoliko tekstova posvetio je položaju Jevreja u komunističkim i postkomunističkim zemljama Srednje Evrope, koje Konrad, želeći da jasno povuče granicu između evropskog liberalizma i azijskog despotizma, naziva Srednjoistočna Evropa. Polazeći od osnovane pretpostavke da su Jevreji u Panoniji bar isto toliko starosedeoci koliko i Mađari, jer su, mada malobrojniji i manje ratoborni, u te krajeve došli kad i Mađari ili sa Mađarima, Konrad istorijski identitet mađarskih Jevreja oprezno potiskuje u drugi plan i težište svojih razmišljanja vezuje za modernu dramu Jevrejstva. Ni nacionalnost, ni etnička grupa, stotinak hiljada mađarskih Jevreja, po tvrđenju Konrada, živi sa potisnutim identitetom istovremeno, oni i jesu i nisu deo mađarskog naroda, kao što jesu i nisu deo jevrejskog naroda. Mogli bi biti mađarski Jevreji, ali bi mogli biti i jevrejski Mađari. Budući da je pisac koji sve što piše piše na svom maternjem mađarskom jeziku, Konrad tvrdi da oseća dvostruku nesreću što se rodio kao Jevrejin i kao Mađar. Čak i kod pisaca jevrejskog porekla, koji ne pišu o Jevrejima i u čijim se delima reč Jevrejin nijednom ne pojavljuje, ispod glazure mađarskog jezika naziru se tragovi jevrejskog identiteta jer Jevrejin „ne može da zaboravi svoje jevrejstvo". Sve dok ne postane potpuno svestan svoga jevrejskog bića, spreman da ga zadrži i pokaže, svaki Jevrejin bilo gde u svetu ostaće „samo objekat svoje sudbine, ali ne i njen kreator"; čak i u Izraelu moraće da bira između nacionalističkog i demokratskog prioriteta. Svako utapanje u neku drugu nacionalnu kulturu Konrad zato smatra iluzornim i izjednačuje ga sa srednjovekovnim antisemitizmom koji se ogledao u zahtevu da se Jevreji pokrste. „Jevrejin koji obećava potpunu asimilaciju laže. Jer svoje obećanje neće biti u stanju da ispuni. Čak i po cenu nasilja nad samim sobom, čak i ako padne u greh jevrejskog antisemitizma, jevrejske samomržnje, što podrazumeva uskraćivanje svake vrste solidarnosti sa lokalnom jevrejskom zajednicom i sa svetskom jevrejskom zajednicom, Jevrejin neće nikad biti u^ stanju da se oslobodi jevrejskih pogleda na svet."

Kao dobar primer za tu tvrdnju, Đerđu Konradu je mogao poslužiti Josif Brodski. Ruski Jevrejin po poreklu, osećanju i pripadnosti, Brodski je svagda bio ruski pesnik, ukorenjen u najbolju tradiciju ruske lirike čija je jezička snaga kod njega bila vulkanska i zato zauvek ostala neizbrisiva. Osećao se Rusom, identifikovao se s Rusijom, sa ruskim jezikom i sa ruskom književnošću; kad god je o tome govorio, govorio je uvek „kod nas", „mi" i „naše". Posle progonstva iz Sovjetskog Saveza 1972. bio je prinuđen da, kao politički izgnanik u Beču, Londonu i Njujorku, prihvati engleski kao svoj drugi jezik i njime se, da bi živeo, sve više služio pišući oglede i držeći predavanja. Upotreba drugog, pomoćnog jezika za Brodskog je bila instrumentalna i pragmatična. Ona za njega nije značila ni gubljenje identiteta ni kulturnu asimilaciju, kao kod drugih jevrejskih pisaca koji su postali Amerikanci. Pa ipak, iako je bio neraskidivo vezan za maternji jezik ruske književnosti, Brodski je znao i govorio za sebe da je Jevrejin i ostao je do kraja života u duši Jevrejin, i to Jevrejin koji svoju dušu otvara kao Rus, pevajući na ruskom jeziku. Po sopstvenom priznanju, on ni u ranoj mladosti nije patio što je Jevrejin meću Rusima: „Nisam se stideo što sam Jevrejin, niti sam se plašio da to priznam" kaže Brodski na jednom mestu, da bi samo nekoliko redova niže u istom ogledu, govoreći o Rusima, rekao „moj narod".32 Očigledno, kod Brodskog jevrejski identitet nije prevagnuo nad ruskim, ali se nikada nije ni izgubio, nego se ostvario u dva jezika najpre u ruskom, a nakon progonstva i u engleskom jeziku. Brodski svoje jevrejstvo nije ni potisnuo ni zaboravio; nije ga prikrivao već ga je kao sadržaj i duhovni oblik svoga bivstva zadržao i nosio u sebi. Njegov jevrejski kosmopolitizam nije bio jači od duha jezika njegovog ruskog patriotizma.

Većina jevrejskih pisaca u srpskoj književnosti modernoga doba imala je sličan odnos prema svom jevrejskom identitetu. Bili su protiv asimilacije, kojoj su se nagonski opirali kao današnjem obliku nekadašnjeg pokrštavanja, ali su se smatrali Srbima i u srpskoj državi, posle sticanja građanske ravnopravnosti krajem XIX veka, izjašnjavali kao „Srbi Mojsijeve vere". U razdoblju totalitarnih ideologija, kada su se mnogi Jevreji u Evropi okrenuli levici i komunizmu kako bi ojačali antifapšstički front i zaustavili grubi antisemitizam nacista, neki jevrejski intelektualci čak i oni iz cionističkih grupa i organizacija svoj jevrejski identitet podredili su tzv. proleterskom internacionalizmu i tako pripadnost komunističkoj partiji istakli iznad pripadnosti naciji. Slična pojava zapažena je i na Zapadu, gde se osetilo uverenje da u kapitalističkom svetu Jevrejin može biti uspešniji ako je emancipovan, osloboćen starih jevrejskih stega i pritiska uže zajednice i njenih starinskih zakona. Istorijski identitet ocenjuje se tu kao puka iluzija i smetnja modernom životu, kome se treba prilagoditi čuvajući i gradeći svoje biće prema merilima novoga vremena.33

Ističući javno, katkad i prkosno, svoj ateizam i svoje sekularno opredeljenje, takvi Jevreji su se istovremeno odricali i srpstva i jevrejstva. Potiskivali su ga prema svojevrsnom kriptojudaizmu kome su, pod raznim izgovorima i u raznim prilikama, svesno ili nesvesno pribegavali čak i emancipovani jevrejski intelektualci u mnogim zemljama sveta. Naziv „Srbin Mojsijeve vere", kao oznaka identiteta, vezivao se u krugovima komunista isključivo za gornju graćansku klasu imućnijih Jevreja u Srbiji. 1Ja krajnjoj desnici, mećutim, za Jevreje su bili u upotrebi stari uvredljivi ulični izrazi „Ješe" i „Čivuti", kojima su se još i u HGH veku služili protivnici Jevreja meću Srbima. Dok se na političkom i društvenom planu povremeno i osećao, u duhovnoj sferi, u književnom i umetničkom životu Srba antisemitizam gotovo nije ni postojao. Bez obzira na to da li su se osećali i izjašnjavali kao Jevreji, kao „Srbi Mojsijeve vere", kao ortodoksni Jevreji, reformisti, komunisti, ateisti, kosmopoliti, srpski nacionalisti, apatridi ili građani sveta, jevrejski umetnici i pisci izuzev u vslikom ratu bili su među Srbima uglavnom na onim mestima koja su zasluživali po svojim stvaralačkim doprinosima. Oni nisu imali nikakvu naročitu potrebu da definišu svoj jevrejski identitst. Mada ga se nisu odricali, reklo bi se da su ga češće u tišini zanemarivali no što su ga glasno i odlučno isticali. To je, jednim delom, mogao i biti razlog zašto se inače brojni jevrsjski pisci u srpskoj književnosti u razdoblju između dva svetska rata i u periodu komunističks vlasti uglavnom iisu izjašnjavali o svom jevrejstvu.

Svoj identitet jevrejski pisci u srpskoj književnosti iskazivali su kroz stvaralački rad na svom maternjem jeziku za koji su vezali i svoju vokaciju i svoju sudbinu. Najveći znalac srpskog jezika i nesporni tvorac sriske književns „iadgramatike" bio je Stanislav Vinaver, jedan od prvih jevrejskih pisaca u modsrnoj srpskoj književnosti XX veka. Sin prirođsnog jevrejskog lekara dossljsnog iz Poljsks, rođsn i školovan u srpskom Podrinju, odakle je bio i reformator srpskog jezika Vuk Karadžić, Stanislav Vinaver je, kao srpski Jevrejin druge generacije, postao najsmeliji tumač i istraživač neispitanih dubipa i vrednosti srpskog jezika. Srpski jezik poznavao je pored desetine drugih jezika kojima se služio. Osećao ga je bolje nego mnogi srpski kljiževnici njegovoga vremsna i to svakim damarom svoga stvaralačkog bića, najboljim i najosetljpvijim senzorima svoga rstkog dara, uma, znanja i energije. Već u ranoj mladostn, izrastao na pesppčkom iaslsđu tada pepriznatog Laze Kosti1\a. Vinaver je srpski stih isprobao i podesio prema muzičkim zakonima. Među Srbpma bio js glavpi začetnnk avangardnog poetskog ekspresionizma koji je sav bio obuzet magijom izraza. Njegov glavni programski tekst na popripJtu srpskog modernizma nosio je naslov „Jezične mogućnosti" (1923). Osnov moderne književne revolucije i svekolikog preporoda srpske duhovnosti Vinaver je video i povezao sa daljim razvitkom srpskog jszika, koji nije smeo da ostaie samo u zadlsžnosti suvih i uskogrudih gramatičara i jezikoslovaca, nego da iz seminara siđs u život i uđs među ljuds gde će biti shpaćen i prenorođen prema svojim prirodnim potencijama. „Pod jszikom valja, šire, shvatiti: žubor jezika, matice u njemu, ubrzanje, uskorenja, tok, šum, tempo, ubedljivost, talasais, dinamiku jezika. (…) Pesnici doživljavaju za ceo narod, da bi mu stvorili savremen jezik."34

Problem identiteta Vinaver je doživeo kao pitanje jszika: „Jedan narod može da stvarno i svesno živi samo u moru svoga rođenoga jezika."35 To što se odnosilo na Srbe, odnosilo se i na Jevreje, kao i na sve pisce u srpskoj književnosti, jer su pisci bili najpozvaniji da oslobode, podignu, unaprede jezičke mogućnosti kako bi se bogati i moćni srpski jezik ostvario. Vinaverovo osnovno jezičko načelo bilo je da se Srbi najpre u jeziku moraju „osposobiti za nov duhovni život".36 Toga načela Vinaver se pridržavao čitavoga života, kao pesnik, esejista, kritičar, novinar, prevodilac. To je bilo ishodište svekolikog njegovog književnog prograia sabijenog u reč „nadgramatika", polazna tačka kako ranih „jezičnih mogućnosti" tako i zrelih studija iz knjige Jezik naš nasušni (1954), sve do posmrtno objavljenih rasprava Zanosi i prkosi Laze Kostića (1963) i mlanaka Beogradsko ogledalo (1977). Skoro na samom kraju života, Vinaver je dočekao pobedu svoje borbe za stvaralačko oslobođenje i ostvarenje svoga maternjeg jezika: „Ima li veće sreće čovekove nego što je ta: da mu omogućimo da se izrazi, da mu poklonimo jezik, još jedan jezik kao što je Baš-Čelik poklonio careviću još jedan život."37

Taj drugi, „poklonjeni" život jevrejski pisci ostvarili su u književnosti. Ono što je duže od pola stoleća Vinaver uporno dokazivao u govoru i tvoru, potvrdili su i osvedočili kasniji srpski pisci. Među njima veliki majstori srpskog jezika ponikli su, kao i Vinaver, iz jevrejske sredine, gde se još od kraja HIH veka srpski jezik smatrao rođenim i maternjim jezikom. Pravi mag srpskog jezika među tim piscima bio je Oskar Davičo, kao i Vinaver Beograđanin iz šabačkog Podrinja, pesnik nezadržive snage jezika koja je kod njega ponekad čak pretila ohološću samouništenja, prelivajući se u vodopadima u nezadrživi rak reči i neobuzdani vrtlog sjajnih jezičkih uzleta bez valjanog smisla.

Vinaver i Davičo bili su vodeći jevrejski pisci u srpskoj književnosti koji su ostvarenje svog ličnog i stvaralačkog identiteta vezali za mogućnosti i magiju srpskog jezika. I jedan i drugi izvan srpskog jezika teško da bi se kao pisci održali sve što su znali, mogli i radili ostvarilo se u jeziku. To je dobro znao i avangardni pesnik Moni de Buli. Iako je pisao na dva jezika na srpskom i francuskom i istovremeno pripadao srpskoj i francuskoj avangardi, Moni de Buli je srpski jezik osećao kao deo sopstvenoga bića: „Reč i rečenica mog maternjeg jezika ovaploćuju u isti mah i smisao značenja i smisao beskonačnog groblja, gde svakn zaborav može da se povampnri u zračno sećanje. gde svaki mrtvi prijatelj iz zajedničke mladosti vaskrsava." Takvo opredeljenje i majstorstvo u srpskom jeziku nije bilo oblik asimilacije, čak ni „stapanje identiteta" nego čist oblik samopotvrđivanja, prirodan vid delovanja kao što je i disanje prirodan deo i preduslov ljudskog života i opstanka. Identitet jevrejskih pisaca u srpskoj književnosti ne postoji izvan srpskog jezika.

To su, posle Vinavera ili uporedo s njim, shvatili i drugi jevrejski pisci i naučnici, posebno oni koji su se stručno zanimali pitanjima jezika. Na primerima duhovitih i oštroumnih jezičkih razmatranja u dnevnoj i periodičnoj štampi, izrasla je kod Srba čitava jedna korisna grana popularne nauke o jeziku. Nju je naročito podigao i unapredio Ivan Klajn, lingvista i profesor univerziteta, istaknuti naučnik i tvorac najvećeg italijanskosrpskog rečnika. Ne libeći se truda, Ivan Klajn je zadivljujućom upornošću godinama vodio stručne razgovore o jeziku u velikim listovima „Borba", „Politika", „NIN", „Ilustrovana Politika". Te članke objavio je u knjigama Razgovori o jeziku (1978), Jezik oko nas (1980) i Pisci i pismenjaci (1994). Posvećeni živom govornom jeziku, raznim spoljašnjim uticajima i opasnom kvarenju srpskog jezika pod uticajem društvenih promena, Klajnovi članci pisani su s namerom da se srpski jezik modernizuje, sačuva i unapredi. „Jezik je" kaže Klajn „danas do te mere proizvod civilizacije, do te mere je prerastao okvire svakodnevnog govora i uključio u sebe toliko 'veštačkih' kulturnih tvorevina (među kojima je na prvom mestu pisanje) da samo od obrazovanog čoveka možemo očekivati da se pravilno izražava."38 U duhu takvog opredeljenja i te želje da popravi i spase bogatstvo srpskog jezika, Klajn je objavio i popularni Rečnik jezičkih nedoumica (1992).

I drugi jevrejski pisci pokazali su sličnu brigu i visoku stručnost u negovanju svog maternjeg jezika. U svojim beleškama, zapisima i ogledima, koje je rado i redovno objavljivao, Erih Koš se često osvrtao na položaj jezika, prolazne deformacije, semantičke izmene i provale stranih reči (Uzgredne zabeleške, 1990; Između redova, 1994). David Albahari, više obuzet pitanjem identiteta koji se nijs ostvario u ideologiji nego u jeziku, ide još i korak dalje. On proverava izdržljivost jszika i nosivost reči smatrajući da kao pisac mora potpuno ovladati svojim orućem da bi zanat usavršio do majstorstva. „Jezik je na rubu izdržljivosti. Gotovo sasvim okoštao, on deli ljude na dve grupe: u manjoj su oni koji, pod odrećenim okolnostima, uspevaju da ga prsvaziđu, dok znatno veću čins oni koji to nikada ns pokušavaju. Jezik prvima ne dozvoljava da objasne, drugima ne dopušta da razumeju."39 Kada mu ss učini da „jszik predstavlja verovatno najutvrđeniji totalitarni sistem koji ne haje ni za kakvu budućnost",4" Albaharija zbuni zapažanje da je jezik „mera poznavanja našeg sveta, i u budućnosti, uz bolje upoznavanje sveta, verovatno ćs se proširiti i sam jezik".41 Sigurnost u jeziku, suvereno vladanje jszikom, predohrana je od zamki ideologije u koju pada onaj koji promeni svoj jezik jer „jezik politike je jezik nemoći, siromaštva i svedenosti. Jezik književnosti je jezik moći, jezik obilja i bogatstva. (…) Ništa ne može opravdati oskudnost jezika: ni narod ni cilj, ni prošlost ni budućnost".42

Dajući svojim razmišljanjima o jeziku pomalo filososrski ton, Albahari kao da je, s jedne strane, zgušnjavao i svodio lingvistička iskustva i dileme modsrnih pisaca, a sa druge indirektno tražio odgovor na pitanje: zašto ni moderni jevrejski pisci u srpskoj književnosti neće i ne mogu da napuste zavičaj srpskog jezika i odlučuju da za sgagda pišu na tome svom maternjem jeziku. Senka Jevrejstva prati svaki njihov pokret, ali svaki tgj pokret ostvaruje se u jeziku iz kojeg pisac ne može izaći. Taj paradoks jevrsjskog identiteta Ivan Ivanji je slikovito označio kao uzaludno „preskakanje" sopstvene senke.

U drugim književnostima sveta, jevrejski pisci prepoznaju se ne toliko po odanosti jeziku nego po osobenim jevrejskim temama. Tu se, posredno i nsposredno, razmatraju izrazite ili dramatične sudbine samih Jevreja, šira problematika jevrejskog identiteta. Svi važniji pregledi jevrejskih dopriposa u novijoj američkoj, ruskoj, nemačkoj i latinoameričkoj književnosti izraćeni su pretežno na osnovu spoljašnjih tematsko-motivskih knjižsvnih svojstava teksta, nezavisno od toga da li je reč o delima realističkog, istorijskog, alegorijskog ili simbolično-metaforičkog tipa. Prepoznavanje i razvrstavanje jevrejskih pisaca u stranim književnostima obavlja se najčešće uporedo na dva načina prema rođenju i poreklu pisaca, kao i prema tematici njihovih dela, kroz izravno izloženu ili kroz transponovanu priču koja govori o Jevrejstvu, Jevrejima ili jevrejskom identitetu.

U srpskoj knjižsvnosti takav tematski okvir nije presudan. Mada je logično da su jevrejski pisci više i češće no drugi ulazili u jevrejsku problematiku, primećuje se da u srpskoj književnosti jevrejske teme nisu bile isključiva specijalnost niti znak raspoznavanja jevrejskih pisaca. Kod Ive Andrića, na primer, Jevreji se javljaju kao stalni pratioci zbivanja i priče, često kao najbolji tumači istorijskih ideja i nosioci sudbinskog tragizma. Stariji jevrejski pisci, Hajim Davičo, Isak Samokovlija i Žak Konfino, spadaju u one retke jevrejske pripovedače koji su gotovo u celini opredeljeni za jevrejske teme, jevrejsku sredinu, jevrejske likove i jevrejske sudbine. Oskar Davičo i Erih Koš, obojica izuzetno plodni stvaraoci, nemaju mnogo dela posvećenih Jevrejima i Jevrejstvu Davičo ima pregršt ranih pesama i kasni urbani roman Gospodar zaborava, a Koš obimnu i značajnu trilogiju U potrazi za Mesijom. Kod Aleksandra Tišme, delom kod Ivana Ivanjija i donekle kod ranog Danila Kiša, jevrejska tema se nazire ali ne prevladava. Više se sluti kroz unutrašnje zračenje i atmosferu teksta nego što se spolja razaznaje skrivepa pod mrežom opštih simbola. Tek zreli Kiš, a zatim Filip David i David Albahari, kao autentičii pisci iz epohe postholokausta, ponovo uzimaju jevrejsku temu i dramu jevrejskog identiteta za glavno središte svojih književnih sazvežđa. U tome je možda najdalje otišao Filip David čiji senzibilitet i opšti duhovni sklop najvećim delom i inače počivaju na jevrejskoj tradiciji, na misticizmu svetih knjiga i ezoteričnom učenju Kabale. U romanu Hodočasnici neba i zemlje čitava konstrukcija priče zasniva se na jednom događaju iz XVI veka kada je inkvizicija spalila učenog španskog Jevrejina.

Zapaža se, takođe, da jevrejski pisci u srpskoj književnosti nisu ulazili u rasprave o jevrejskom identitetu čak ni onda kada su takvs rasprape vođene u jevrejskim zajednicama. Oni se nisu rado uplitali u duge i napregnute sukobe između sefardskih I aškenaskih verskih grupa, u teološke raspre o odnosu tradicionalista i reformista, između ortodoksnih i liberalnih struja u Jevrsjstvu ili u rasprave o sveošptem slabljenju jevrejskog identiteta pod pritiskom modernoga doba. U velikoj meri izrazito sekularizovani još od početka XX stoleća zbog čega su neki ortodoksni beogradski Jevreji grubo pretili svome prvom i najuglednijem književniku Hajimu Daviču jevrejski pisci bili su zaklonjeni pre svega institucijom jezika kojim su se služili u svom književnom radu i koji im je omogućavao i potvrđipao njihov književni i lični ideptitet nezavisno od zatvorenih, katkad i uskogrudih verskih zajednica, sholastičkih i teoloških krugova ili nadmetanja za prsstiž među zavađenim grupama. Oni su sami bili najbolji dokaz da u srpskoj kulturi, a posebno na književnom i umetničkom polju, jevrejski identitet nije bio doveden u pitanje. U srpskoj književnosti niko nikada nije osporen samo zato što je bio Jevrejin. Ni u najtežim istorijskim prilikama u srpsku književnost nisu prodrli spoljašnji vetrovi rasne i verske mržnje; nijedan pisac nije bio prinuđen da se odriče svog identiteta ili da se asimiluje pod pritiskom. Svako ko se među Srbima služio srpskim ili hrvatskim jezikom oba pisma i oba narečja, u srpskoj književnosti imao je siguran krov nad glavom i čvrst oslonac u svome zanatu. Osećanje ugroženosti, javno prećutkivanje sopstvenog porekla, pribegavanje ketmanu, i kod Jevreja i kod drugih, pa i samih doseljenih Srba, bilo je neuporedivo više i češće izazvano političkim nego verskim razlozima, uvek jače iznuđeno i nametnuto ideološkom netrpeljivošću, oprezom i strahom nego stvarnom potrebom da se sopstveni identitet u književnosti podredi srpskoj većini. Logika ulice i nasilja, ispadi ekstremista, kako

pojedinaca tako i grupa, ostaJali su po pravilu izvan užeg područja književnosti, mada se ne može poreći da su se ponekad, pogotovu u izuzetno napetim ratnim prilikama, iz raznih književnih polemika i sukoba na zavađenim stranama pokušavali izvući dodatni zaključci o rasnoj i verskoj netrpeljivosti.
Napad anonimne grupe beogradskih Jevreja na Hajima Daviča na samom početku XX veka zbog navodne uvrede jevrejskog bića i identiteta43 bio je napisan na srpskom jeziku, ćirilicom, ali je nesumnjivo poticao iz jevrejskih krugova. U tome pismu, ne osobito pismeno sročenom, Daviču se prebacuje da je beogradske Jevreje na Dorćolu i njihove stare običaje izvrgao poruzi i da se u dodvoravanju hrišćanima odrekao vere i narodnosti. Zaboravilo se da je Hajim Davičo bio među prvima koji su još 1904. godine u srpskoj sredini javno postavili pitanje navodne krivice Jevreja za ubistvo Isusa Hrista, čime su se još od vremena ranog hrišćanstva hranili i opravdavali svi verski progoni Jevreja. „Pa baš da je narod jevrejski i imao nešto svoga udela u stradanju Hristovu, on je taj greh i suviše skupo platio: on je prognan iz svoje otadžbine; rasturen je po svetu kao stado ovaca da ga divlji zverovi rasteraju; gonjen je, progonjen je, mučen je; stavljen je izvan zakona Božjih i čovečanskih."44 Da pretnje beogradskih Jevreja nisu bile naivne, pokazuje i podatak da se nakon prijema tog pisma, iako dotad viđeni član beogradske beneberitske lože i ugledan mason, Davičo naglo povukao iz javnog života, sklonio iz Beograda i kao trgovački predstavnik preselio u Minhen.

Sličan slučaj, ali sa obrnute strane, zabeležen je nekih stotinu godina kasnije, kada je na izmaku XX veka odlazak Danila Kiša u Pariz, posle polemičke knjige Čas anatomije, u nekim krugovima ne naročito sklonim Srbima, nedobronamerno protumačen kao povlačenje pred srpskim antisemitizmom. Lični razlozi nisu bili uzeti u obzir, pa čak ni nagovešteni, kao što je potpuno zanemarena činjenica da je, po odlasku u Pariz, Danilo Kiš i u Francuskoj ostao kultni pisac moderne srpske književnosti. Negativnih kritika imao je manje nego nagrada, manje nego iko od njegovih srpskih drugova; već pri prvom kandidovanju izabran je za člana Srpske akademije nauka i umetnosti; iz Beograda je predložen i za Nobelovu nagradu.

U raspravu o prvenstvu između sefardskih i aškenaskih verskih opština, gde se u vreme između dva rata dosta govorilo o Jevrejstvu, uključio se, od pisaca, jedino Isak Samokovlija i to na kratko, blagim upozorenjem u korist očuvanja jevrejskog identiteta u socijalno raslojenom i podeljenom Jevrejstvu punom bede i sirotinje.45 Krizu identiteta jugoslovenskih Jevreja Samokovlija je gledao očima svojih junaka iz sirotinjskih avlija sa sarajevske periferije, iz ugla drukčijeg od onoga iz kojeg su gledali ugledni jevrejski intelektualci i prvaci jevrejskih društava. Dok su neki viđeniji Jevreji sledili nekadašnju postavku Davida Koena iz 1897. da se Jevrejin u Srbiji „oseća, jeste i želi da bude" Srbin Mojsijevac koji se tako izjašnjava „jer pripada srpskoj naciji",46 dr Jakov Čelebonović, predsednik Beogradske sefardske opštine, tvrdo je verovao u integralističku misao o održanju Jevrejstva u mozaiku nacionalnosti kome pripadaju i „Srbi Mojsijeve vere". Njegovi sarajevski prijatelji, dr Sumbul Atijas i dr Vita Kajon, govorili su da biti Jevrejin ne znači izdvojiti se od naroda sa kojim si odrastao. Život jugoslovenskih Jevreja razlikovali su od života Jevreja u drugim zemljama, jer Jevrejstvo nema samo dva oprečna pola cionizam i asimilaciju47 a među Srbima jevrejski identitet može se sačuvati od odnarođavanja samo u srpskom jeziku.

Po osećanju i duhu, kao i po razumevanju jevrejskog okruženja i sredine o kojoj su obojica pisali, Samokovliji je u tumačenju jevrejskog identiteta bio najbliži Žak Konfino, dobroćudni sefardski pisac sa juga Srbije. Utkano u mnoge pripovetke, humoreske, skice i romane, njegovo merilo jevrejstva iskazano je uglavnom na posredan način, kao da Jevreje, uprkos svemu, od Srba i svih drugih naroda svagda i svugde deli jedna tanka prozirna koprena drukčije boje. Neposredno pre smrti, kada se pišu poslednja pisma, Konfino je napisao da na kraju puta ipak žali što neće umreti u Obećanoj zemlji. Ali kada je ujesen 1944. godine u tek oslobođenom Beogradu ponovo osvećena stara sinagoga, Konfino je pred Srbima izgovorio potresne reči ponosnog dostojanstva i sačuvanog identiteta: „Iz naslaga ruševina i mora grobova, pomaljamo se i mi sami, kao iz mrtvih vraćeni (…) Mi jesmo i ostajemo Jevreji. Nas vezuje za Srpstvo zajednički prolivena krv i zajednički grobovi iz tolikih ratova. Nas vezuje za Srpstvo što smo, kroz toliko generacija, odgajani u srpskoj kulturi i napajani srpskom mišlju."48 Istu misao i istovetan stav izrekla je i Ana Šomlo koja se posle 1991. godine iselila u Izrael, ali je i tu zadržala sponu nzmeđu snog jevrejskog identiteta i srpskog jezika: „Ja ću, svakako, ostati srpski pisac: na srpskohrvatskom mislim i pišem i mogu da se najbolje izrazim, jer mi je to maternji jezik".49 Po nekim tvrđenjima. Isak Samokovlija je ranije iz istih razloga za jezik svoje književnosti izabrao srpskohrvatski a ne judeo-španski jezik svojih predaka. On je hteo da napusti nasleđeni uski okvir jezičkoga geta u kome se zatekao rođenjem, i počeo da piše na jeziku koji je najbolje poznavao.50

Pitanje identiteta sa izborom jezika povezala je i Judita Šalgo u zanimljivom predavanju o jevrejskom identitetu u novijoj srpskoj književnosti, održanom 1992. godine u okviru jevrejske kulturne manifestacije pod nazivom „Sefarad 92". Polazeći od smele tvrdnje da je svaki razgovor o „jevrejskom romanu" sa stanovišta jevrejstva i jevrejskog identiteta neka vrsta tautologije, koja ne doprinosi ni boljem uvidu u književnost ni pravom razumevanju jevrejskog identiteta, Judita Šalgo je, kao jevrejski pisac srpskog jezika iz naraštaja postholokausta, ukazala na paradoks jevrejskog bespuća u kome je književniku jedino jezik mogao zameniti nedoživljeni duhovni identitet: „Odrasla sam na području na kojem znanje jidiša nije bilo pravilo; pripadam generaciji koja više nije učila hebrejske molitve. Ni ivrit ne znam. Mogu li onda uopšte da govorim, kao pisac, o svom nacionalnom identitetu. Nije li iskazivanje jevrejskog identiteta u književnosti na jeziku koji nije ni jidiš, ni ivrit, ni ladino stvar paradoksalna po sebi? (…) Dakle, ne znam jezik, nemam gotovo nikakvo jevrejsko obrazovanje, sa osnovnim pojmovima jevrejske tradicije upoznala sam se na omladinskom uzrastu. Jedino što imam jeste učešće u onom što se naziva 'jevrejskom sudbinom'."51 Iz toga razmišljanja o jeziku jevrejskih pisaca u srpskoj književnosti Judita Šalgo izvukla je jednu od najsadržajnijih i ujedno najpotresnijih analiza dvojnog identiteta modernih jevrejskih pisaca u dijaspori: „Cion, Hram, Svete knjige, izgon, seobe, dijaspora, holokaust, iskorenjenost, izdvojenost, jevrejska solidarnost, jevrejska samomržnja i rasni stid, jevrejska arogancija, jevrejski skepticizam i negativizam, kosmopolitizam, revolucionarno prevratništvo, subverzivnost, humoristički duh, humanistički altruizam, škrtost, pohlepa, malograćanska razmstljivost, klasna tolerancija, trgovački, umstnički, naučni talenti, neuroza. (…) Moj nacionalni identitet manifestuje se (…) odsustvom nedvosmislenih odrednica: ja jesam i nisam to što se od mene očekuje (i što od sebe očekujem), i jesam i nisam kod svoje kuće, i hoću i neću da ostanem gde sam i šta sam."52 Gotovo niko od jevrejskih pisaca u srpskoj književnosti nije sa toliko bola i unutrašnjeg tragizma sopstvenog identiteta, sa toliko odlučnosti i snage, postavio ključna pitanja jevrejskog prisustva u nejevrejskom okruženju kao što je to učinila Judita Šalgo. Ona je shvatila da je drama identiteta svakog pisca u stvari drama njegovoga jezika.

Filip David ne priznaje dramu identiteta. On smatra da „prava jevrejska kultura postoji samo u dijaspori", ali na sve strane, pre svega meću Srbima, primećuje da kod Jevreja u nejevrejskom okruženju ima odricanja od jevrejstva, „jevrejske samomržnje", „težnje ka samouništenju", „konvertitstva", pa čak i unutrašnjsg jevrejskog antisemitizma. Zlo uvek dolazi spolja: na otpore nejevreja prema Jevrejima, kod Jevreja se javlja otpor prema nejevrejima, čime se krug nepoverenja i mržnje zatvara i uvek pokreće iznova. „Problemi autsajderstva, identiteta i nikad do kraja prihvaćene asimilacije izazivaju 'pometnju osećaja u pojedincu', posebno u periodima velikih društpsnih previranja" kažs David.5'1 Na taj način David tumači ono što ne prihvata da Jevreji pristupaju „ekstremnim nacionalističkim pokretima, iako to, u krajnjoj liniji, protivreči interesima same jevrejsks zajednics". On ne odgovara na pitanje da li identitet Jsvreja u dijaspori, pored tsmelja koji imaju u veri otaca, možs imati nski oslonac u jeziku sredine gde se ta kultura dijaspore ostvaruje.

Od svih jevrejskih pisaca u srpskoj književnosti, Danilo Kiš je ipak najdublje bio zahvaćen mučnim i stalnim proveravanjem i samoodrećivanjem svog identiteta u jevrejskoj duhovnoj kulturi bez jevrejskog jezika. U tome je bio vrlo blizak svome mađarskom prijatelju Đerđu Konradu, jevrejskom intelektualcu i piscu iz iste postkomunističke istočnoevropske sredine, podjednako opterećenom iskustvom holokausta. Kao književnik oštrog uma i moćnog zamaha, Konrad se ostvario na svom maternjem jeziku koji nije bio jezik Jsvreja nego prihvaćeni jezik mađarske jsvrejsks manjine. Preko tog jezika mađarski Jevreji su se integrisali u kulturu svoga okruženja. Za razliku od Konrada, Danilo Kiš nije pristao na to da bude pisac manjine. On se opirao svakom pokušaju da mu se prikači naziv „jevrejskog pisca", jer je to vodilo izdvajanju, redukciji, sužavanju, ia čak i nekoj vrsti književne getoizacije: „Ja nisam želeo, a ni sada ne želim, da budem piscem manjina." Pošto su Jevreji istorijska paradigma našega vremena, nastavlja Kiš, „to je ono što me je zapravo izvan ličnog i mučnog iskustva privuklo jevrejskoj tematici. No ja sam prišao toj temi, i prilazim joj i dandanas, sa velikom opreznošću, pošto me užasavaju knjige o manjinama, jer one često nose u sebi uspeh sektaštva. (…) U okvirima naše jugoslovenske, srpske i hrvatske književnosti, reputacija izvesnih pisaca zasnovana je upravo na tom sektaštvu; kod tih pisaca pridev odnosi prevagu nad imenicom: oni su pre svega srpski, hrvatski (po svom programu) pa tek onda pisci. Žsleo bih da izbegnem tu pogubnu privlačnost adjektiva".54

Tražeći oslonac koji ne bi bio ni etnički ni nacionalni (ni srpski, ni jevrejski), Kiš je korene svog duhovnog identiteta potražio na onoj strani koja je suprotna ovakvom zatvaranju i sužavanju. Svoje književno delovanje proširio je i otvorio prema zračenju nekolikih kultura iz istočne Srednje Evrope, prema nanosima i talogu iskustva upletenog od više niti. Kao što je Josif Brodski bežao od Vizantije, odričući se nasleđa ruskog despotizma i zatucanog ideološkog i verskog fanatizma istočnog pravoslavlja, Danilo Kiš je hteo da pobegne od Balkana, od primitivnog varvarstva i divljih nacionalizama, uzdajući se u to da će mu jevrejski deo bića osloboditi i pojačati snagu književnog identiteta sadržanog u srpskom jeziku na kojem je pisao. „Činjenica je da sam polujevrejin, ili Jevrejin, ako vam se više dopada; da sam živeo i u Mađarskoj i u Jugoslaviji i odrastao čitajući na dva jezika i dve književnosti; da sam zapadnu, rusku i jevrejsku književnost upoznao u središnjoj oblasti između Budimpešte, Beča, Zagreba, Beograda. Po svom obrazovanju, ja sam sa ove teritorije. Ukoliko postoji drukčiji stil i senzibilitet koji me odvaja od srpske ili jugoslovenske književnosti onda bi se to moglo nazvati ovim srednjoevropskim kompleksom. Smatram da sam srednjoevropski pisac do srži."55 Rođen od oca Jevrejina i pravoslavne majke, sa četiri godine Kiš je kršten u pravoslavnoj veri i to mu je za vreme rata i progona Jevreja spaslo život kad mu je otac ubijen u Aušvicu. Duhovno ishodište imao je u sve tri vere, jer je u detinjstvu bio školovan među katolicima. Na sopstveni zahtev sahranjen je po srpskom pravoslavnom obredu iako je isticao svoje jevrejstvo, a kratko vreme pre smrti, kada se zatekao u Izraelu, u Jerusalimu je po jevrejskom običaju čitao kadiš za pokoj duše svome ocu kome se ne zna grob. Bio je pravi primer čoveka raspolućenog identitetom koji, kako je govorila Judita Šalgo, nigde nije bio kod svoje kuće jer je hteo i nije hteo da bude ono što jeste.

Kao što je odbijao da bude jevrejski pisac, Kiš nije pristajao ni na to da ga smatraju srpskim književnikom. „Odbijam naziv jevrejskog pisca. Ja sam protiv svakog vida manjinske literature: feminističke, homoseksualne, jevrejske, crnačke. Takođe i protiv jednog veoma određenog pojma nacionalne literaturs … U domovini mnogi žele da se izjasnim: ako pišem na srpskom, onda sam srpski pisac. A ono što ja tvrdim da ja nisam srpski, ni hrvatski, već jugoslovenski pisac to jednostavno ne postoji."56
Pisac čiji se život uobličio u više kultura, na više jezika i u više zemalja, polujevrejin kome
su u pohodu ka slavi u svetskoJ književnosti najviše pomogli moćni krugovi jevrejskih intelektualaca u Americi, Kiš je svoj identitet hteo da ostvari izvan Srpstva i izvan Jevrejstva. U tužnoj himeri jugoslovenstva, u maglovitoj iluziji srednjoevropskog pometenija jezika i bekstava sa Balkana, čemu su mnogi težili, Kiš je, kao većina pisaca izraslih na prostoru srpske kulture, glavni književni oslonac ipak imao u jeziku čijeg se identiteta nije mogao odreći: „Mogu reći da istinski znam samo jedan jezik: srpskohrvatski, i na tome jeziku pišem i u Parizu. Još sam ranije odlučio da na drugom jeziku nikada neću pisati."57 Podjednako blizu i podjednako daleko od jevrejske, katoličke, pravoslavne, maćarske, srpske, francuske i ruske kulture sa kojima je rastao i sazrevao, Kiš se nikada nije odrekao svoga maternjeg jezika. Samo u tom jeziku, na kojem je pisao, imao je neophodni oslonac duhovnog bića i književnog identiteta.

Pokušaj bekstva sa Balkana privukao je i druge jevrejske pisce koji su se smatrali učenicima Danila Kiša. Dok je bio predsednik Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, David Albahari je u nekoliko navrata bio u prilici da se izjašnjava o jevrejstvu i jevrejskom identitetu meću Srbima. Okolnosti pod kojima je to govorio bile su poremećene nacionalnim sukobima i graćanskim ratom, kada su se malobrojni preostali Jevreji u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj neočekivano našli izloženi dodatnim nevoljama zbog svog dvojnog, naslećenog i stečenog identiteta. Ne pripadajući nijednoj strani, od koje se ipak nisu mogli odvojiti ni jezikom, ni zavičajnom nostalgijom, a najmanje potpunim odricanjem od dotadašnjeg života, navika, prijatelja, srodnika, pa i imetka, jugoslovenski Jevreji nanovo su se suočili sa pitanjem sopstvenog identiteta kome pripadaju? Spasavajući glave pred ratnim nedaćama, čvrsto su se okupili oko svojih malih opština. Neki su opstali gde su se zatekli, drugi su pobegli u svet kod srodnika i prijatelja; jedan deo iselio se u Izrael.

Istupajući kao odgovorni predstavnik jevrejske zajednice, Albahari je sa gledišta zaštite Jevreja na poprištima rata pokušavao da održi ravnotežu. „Biti Jevrejin danas u Jugoslaviji znači poznavati veštinu hodanja po žici, jer takvo balansiranje može da ga spase od pada u ponor. Jedino na taj način razapet izmeću svih, ali ne pripadajući nikome osim sebi on može da doprinese očuvanju jedinstva jugoslovenske jevrejske zajednice." 8 U pragmatičnom smislu davao je izjave o nemešanju u sukobe i trudio se da sačuva Jevreje od svih zavaćenih strana, ali istovremeno i pred bogatim i moćnim inostranim jevrejskim organizacijama i intelektualcima pošto su se i oni, u krajnje mutnim i nejasnim prilikama, katkad odviše lako svrstavali i izjašnjavali. Neki od njih opredeljivali su se uslovno na stranu Srba (Nora Belof, Alfred Šerman, Henri Kisindžer, Danijel Šifer) a drugi, glasniji, bezuslovno protiv Srba (Bernar-Anri Levi, Andre Gliksman, Alen Finkelkraut, Suzana Zontag, čak i Eli Vizel). Kao pisac i intelektualac, Albahari je mećutim video tragediju raspolućenih identiteta ljudi sa granice. Među te ljude smestio je i Jevreje, posebno naznačujući da je drama jevrejskog identiteta slična prokletstvu balkanskih naroda, uklještenih između istočne i zapadne civilizacije. U razgovoru sa Elenom Drozdik 1994. godine rekao je da se svet već dve hiljade godina nalazi pod apso-lutnom dominacijom Zapada i da zbog toga postoji neravnoteža izmeću zapadnjačkog i istočnjačkog duha. „Mislim da js istočnjački duh iotisnuta strapa, a da se blagodet sveta može naći samo u ravnomernom odnosu Istoka i Zapada. (…) Jevreji kao narod nalaze se na nekoj vrsti razmeđa. Oni su potekli sa rubova Istoka, a onda su bili primorani da preću na Zapad. Možda bismo u tome mogli da proiaćemo neko objašnjenje zašto su Jevreji kao narod strukturisani onako kako jesu, zašto je struktura njihovog duha i mentaliteta onakva kakva jeste. A po meni, ona je razapeta izmeću Istoka i Zapada. (…) Mislim da čovek Zapada nije u stanju da prihvati ni pogled na svet ni način mišljenja čoveka sa Istoka. Čovek sa Istoka takoće ne može u potpunosti da primi mišljenje čoveka sa Zapada, ali ni da prihvati dominaciju čoveka sa Zapada. Zbog toga ravnoteža je poremećena i pošto nema ravnoteže, svet ne može da bude dobar. Ja sam sigurno čovek Zapada koji pokušava da veoma skromno dozna nešto od nasleća Istoka i da proba da to nešto prihvati i ponese."59 U tome pokušaju, na duhovnom i intelektualnom planu Albahari se ossća i jugoslovenskim, i srpskim, i jevrejskim piscem, pošto je potekao iz takve mešane sredine. „Sad ne znam čiji sam pisac, pošto ne znam sasvim tačno gde živim. Možda živim u imaginarnoj zemlji."60 Na taj način 1994. godine ponovljena je ona misao koju su 1989. i 1992. delili Danilo Kiš i Judita Šalgo da ne znaju gde žive i kome pripadaju.

David Albahari nije zanemario važnost maternjeg jezika u odrećivanju identiteta jevrejskih pisaca u srpskoj književnosti. „Pisac ima samo jednu zemlju, svoj jezik, i nikada ne pomišlja na beg iz svoga jezika. (…) Jezik je kao koža: iz njega se ne može. Ali jezik je i kao vučja dlaka: ako promeniš jezik ćud se neće izmeniti.!“61 Tako se ALbahari vratio na nekadašnje i neprevaziđene dileme jevrejskih intelektualaca - jevrejstvo ili asimilacija. Osećajući i videći koliko je moderna jevrejska zajednica u svetu sekularizovana, zaključio je da se na prostorima Jugoslavije možegovoriti samo o asimilantima. „Srpski Jevreji, stoga ne mogu da misle isto kao hrvatski ili bosanski Jevreji. (…) Asimilacija je stapanje identiteta, približavanje neuhvatljivom, želja da se ne bude 'autsajder', 'drukčiji'." Sluteći da će nacionalizam i antisemitizam kao „dva oživljena mrtvaca" prvi preći granice Evrope i prvi ostvariti evropski san o ujedinjenju, znao je da ta bolest neće mimoići ni Srbiju gde će se uvek pojaviti neko ko će o njemu „govoriti kao o 'prljavom Jevrejinu' koji truje 'čistu srpsku dušu'".62 Upravo zato Albahari jedini spas i jedino sigurno utočište vidi tamo gde su ga videli i pronašli i drugi jevrejski pisci u srpskoj književnosti u jeziku, pošto je upravo jezik bio presudan činilac njihovog književnosg identiteta. „Niko mi" kaže Albahari „ne može oduzeti moje oruđe moj jezik čak i kad bi mi odsekli onaj u ustima. (…) Ako pokuša da pobegne, ako promeni jezik, pisac će se ubrzo naći u mreži neke ideologije."63 Time je na kraju XX veka David Albahari ponovio i potvrdio ono što su jevrejski pisci znali već na početku stoleća da za jevrejske pisce u srpskoj književnosti srpski jezik nije oblik gubljenja identiteta nego sredstvo da se taj identitet ostvari.

Glavni pravci razmatranja jevrejskog identiteta među piscima iz naraštaja postholokausta usmereni su sve više ka utvrđivanju prirodnog položaja Jevreja i jevrejskih pisaca u okviru načela što ga je pre pedeset godina, na kraju Drugog svetskog rata, ŽanPol Sartr označio kao „situaciju Jevrejina". Ispitujući korene i psihologiju antisemitizma, karakter i značenje jevrejskog pitanja, a posebno moralni izlaz iz krivice zbog zločina koji je u XX veku izvršen nad jevrejskim narodom, Sartr je problem jevrejskog identiteta među nejevrejima u dijaspori sveo na osnovni princip ljudskog prava živeti i opstati kao Jevrejin. Ako u korist jedne nacionalne zajednice treba izbrisati drugu duhovnu zajednicu, zasnovanu na običajima i srodnosti, većina svesnih Jevreja odbiće asimilaciju. „Svakako, oni sanjaju o tome da se uključe u naciju, ali kao Jevreji. (…) Jevrejska zajednica nije ni nacionalna, ni internacionalna, ni religiozna, ni etnička, ni politička: to je nazoviistorijska zajednica. Jevrejina stvara njegova konkretna situacija; njega sa ostalim Jevrejima ujedinjuje istovetnost situacije. To nazoviistorijsko telo ne može biti smatrano kao stran elemenat u društvu. Baš suprotno, ono mu je potrebno."64 Moglo bi se reći da je to prirodno načelo ostvareno među piscima koji su pisali na srpskom jeziku. Jevrejski pisci nisu strani elemenat u srpskoj književnosti. U srpskoj književnosti ne postoji i nije postojalo „jevrejsko pitanje" postoje samo pisci i njihova dela. Tu nije bilo odbacivanja i antisemitizma, pošto su tu jednak položaj imali svi pisci koji su pisali na srpskom jeziku i dela svoga talenta i uma prilagali u jedinstvenu građevinu srpske duhovne kulture.

Na određen način, bez mnogo reči, to može da pokaže i suvi pregled recepcije jevrejskih pisaca u srpskoj književnosti XX veka. Postupak i merilo kojim su neki Jevreji kao pisci ugrađeni u istoriju srpske književnosti najbolje se vidi prema mestu koje im je priznato u srpskom književnom nasleđu. Kao deo celine moderne srpske književnosti, jevrejski pisci su, zajedno sa drugima, obrađeni u svim istorijama i pregledima srpske književnosti XX veka, izuzev u onima koje su bile pisane onda kada su se jevrejski pisci tek javljali i počinjali da pišu na srpskom jeziku. Stanislav Vinaver pominje se prvi, prvi put u drugom (češkom) izdanju knjige Srpskohrvatska književnost (1928) Dragutina Prohaske, i to kao predstavnik modernističke lirike ekspresionističkoga tipa. U proširenom nemačkom izdanju znamenite knjige Jugoslovenske književnosti (1954) Antuna Barca, Boško Novaković je 1977. godine, pored Vinavera, opširno prikazao još i rad Oskara Daviča, Isaka Samokovlije, Eriha Koša, Aleksandra Tišme, Danila Kiša, Filipa Davida, Đorđa Lebovića i Elija Fincija. Pri tome se služio knjigom Posleratna srpska književnost 19451970 (1972) Predraga Palavestre gde su, pored navedenih, obrađeni i pomenuti još Oto Bihalji Merin, Moni de Buli, Ivan Ivanji, Hugo Klajn, Žak Konfino i Frida Filipović. U pregledu Savremena jugoslovenska literatura (1965) Svete Lukića našli su se Oto Bihalji Merin, Stanislav Vinaver, Filip David, Oskar Davičo, Danilo Kiš, Isak Samokovlija, Aleksandar Tišma i Eli Finci. Isak Samokovlija, koji je ušao u oba izdanja kolekcije „Srpska književnost u sto knjiga" Matice srpske i koji je dva puta bio štampan u redovnim izdanjima Srpske književne zadruge (Pripovijetke, 1936; Jevrejske priče, 1997), detaljno je obrađen u pregledu književnosti Bosne i Hercegovine 19181956 Svetlo i tamno (1957)

Slavka Leovca, a zatim i u Pregledu književnosti naroda Bosne i Hercegovine (1985) Muhsina Rizvića, gde se još pominju Isak Izrael, Laura Papo Boroheta, Kalmi Baruh, Hajim Alkalaj, Eli Finci, Marcel Šnajder i Erih Koš, a od starijih iz grupe judeo.španskih pisaca Abraham Kapon, Rafael Atijas (zvani Zeki Efendnja), Moric Levi i Šabetaj Đaen. Samokovlija je dobio istaknuto mesto i u knjizi Radovana Vučkovića Razvoj novije književnosti u Bosni i Hercegovini (1991), kao i u Istoriji srpske književnosti (1983) Jovana Deretića i u pregledu Srpski roman 1800-1950 (1981) istoga autora. U kolekciji „Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine" u preglsdu Književna kritika 1878-1941 (1991), Slavko Leovac je doneo portrete Kalmija Baruha, Elija Fincija i Hajima Alkalaja. Hajim Davičo i rani Stanislav Vinaver obrađeni su u Istoriji moderne srpske književnosti zlatno doba 1892-1918 (1986) Predraga Palavsstre, dok su u pregledu „Književnost XX veka" Novice Petkovića u Istoriji srpske kulture (1994) pobrojani Stapislav Vinaver, Isak Samokovlija, Oskar Davičo, Aleksandar Tišma i Danilo Kiš. U obimnoj galeriji portreta srpskih pesnika XX veka Biće i jezik Radomira Konstantinovića, objavljenoj 1983. godine u osam knjiga, opsežni ogledi posvećeni su Stanislavu Vinaveru, Moniju de Buliju, Oskaru Daviču i Nenadu Mitrovu. U kolekciji „Srpska knjnževna kritika" Instituta za književnost i umetnost i Matice srpske objavljenoj u 25 knjiga (1975-1995), Stanislav Vinaver nalazi se među sedam vodećih srpskih kritičara koji imaju zasebne knjige; u grupnim knjigama iste kolekcije zastupljeni su Hajim Davičo, Hugo Klajn, Žarko Plamenac (Arpad Lebl), Pavle Bihali, Oto Bihalji Merin, Eli Finci, Moni de Buli i Oskar Davičo. Pored toga, Stanislav Vinaver, Moni de Buli, Isak Samokovlija, Oskar Davičo, braća Bihalji, Erih Koš, Aleksandar Tišma, Danilo Kiš, Filip David i, u novije vreme, David Albahari, u okviru srpske književnosti obraćeni su takoće i u inostranim pregledima i priručnicima: Tomasa Ekmana (Thomas Eekman, Yugoslav Literature 1945-1975, Ann Arbor, 1978), Ante Kadića (Ante Kadić, Contemporary Serbian Literature, Hague, 1964; From Croatian Renaissance to Yugoslav Socialism, Hague, 1969), Pera Jakobsena (Per Jacobsen, Literaturen i Jugoslavien, Copenhagen, 1989), Angele Rihter (Angela Richter, Serbische Prosa nach 1945, Munchen, 1991), Artura Kronije (Arturo Cronia, Storia della letteratura serbo-croata, Milano, 1956), Natalije Jakovljeve (H. B. Lkovleva, Sovremenniy roman Jugoslavii, Moskva, 1980), Julijana Kornhau-zera (Julian Kornhauser, Strategie liryczne serbskiej awangardy, Krakow, 1991) i drugih inostranih slavista i istoričara književnosti. Pouzdano se može reći da nema nijednog ozbiljnijeg pregleda, istorije ili antologije srpske književnosti XX veka a da u njoj, kao sastavni deo najboljih tekovina srpske duhovne kulture, nisu prikazani i radovi jevrejskih pisaca koji su sa uspehom pisali na svome maternjem srpskom jeziku.

Time je potvrđeno da su svojim delima na srpskom jeziku jevrejski pisci u srpskoj književ-nosti XX veka postigli dve ključne vrednosti bez kojih nema ni duhovnog ni fizičkog opstanka. Oni su sačuvali prisustvo, položaj, duh i identitet Jevreja meću Srbima. U isti mah, oni su iznutra podigli i unapredili srpsku kulturu i obogatili jezik srpske književnosti.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License