I Novosadski Pokolj Erih Kos

I

Sedamnaestog januara 1942, brzim budimpeštanskim vozom, u četiri sata posle podne, stigao je na novosadsku železničku stanicu komandant V segedinske armije, divizijski general Fefketehalmi-Cajdner Ferenc. Na staničnoj zgradi lelujale su se dve ukrštene, crvenobelozelene zastave, a prostor pred stanicom bio je gotovo prazan. Kratka kompozieiija još je brektala i dahtala, otvarali su se vagoni i izlazili retki putnici, koji u ovakva vremena i u ovo doba godine samo od nevolje putuju. Zeleznićar, u modrom radniokom kombinezonu, obilazio je voz, saginjao se, dugim čekićem udarao o točkove i ispuštao paru, koja je šištala i obavijala vagone. Feketehalmi je skupio novine sa sedišta, gurnuo ih u duboki džep šinjela, zakopčao dugme pod okovratnikom, zagladio rukavicu na prstima leve ruke i otvorio vrata kupea.
Na peronu, koji je sad već bio sasvim pust, čekala je generala zbijena grupa oficira. Pulkovnik Jožef Graši trupkao je nogama u mestu, nestrpljiv i promrzao — voz je kasnio pola časa. On se prvi odvojio od grupe, prišao vagonu i pozdravio se sa generalom. Pukovnik Laslo Deak, komandant Devetog pešadijskog puka, visok, prav i ukrućen, sa crnim tankim brčićima na dugom, bledom licu, prišao je drugi i samo se ćutke naklonio. Litomeridki i Vašvari, oba peštanski generalštapci, smeškali su se familijarno. Među ostalim oficirima svite, malo podalje, stajao je jedini civil, doktor Fembah-Apatini Peter, veliki župan novosadski, i, kao u neprilici, jednako vrteo dugme na crnom, čupavom kaputu.
„Bilo je hladno!" rekao je Graši, koji je još jednako trupkao nogama i trljao ruke. Njegovo zadriglo lice, sa sitnim očima koje su stalno suzile, već je sasvim pomodrelo od studeni. 0vi železničari! Nehatni i aljkavi kao i obično!"
„Vaši u Pešti su, nadam se, dobro?" upitao je Laslo Deak, nemarno. On je važio za prijatelja kuće.
Feketehalmi je rukavicom pokazao put izlaza. Komandant i svita prošli su peronom i čekaonicom, a ono malo sveta što se tu našlo, sklanjalo se u stranu, jer grupa oficira, zabavljena sama sobom, razgovarajući uz put, nije imala vremena da gleda oko sebe.
Pred stanicom je čekao red kola. Zid s leve i desne strane ulaza, a i ograda preko puta, bili su pokriveni naredbama i plakatima. Na proširenoj, neasfaltiranoj ulici ležalo je crno, lepljivo blato, na slepom koloseku rđala su dvoja, napuštena, tramvajska kola; okolne kuće gledale su svojim naličjem put sive, prljave i počađavele stariične zgrade.
General je seo sa Grašijem u prva kola. Deak se odvezao sam. Veliki župan razgovarao je sa generalštapcima, smeškao se i izgledalo je da će sesti s njima. Ali oni su zalupili vratima, njihova i sledeća kola su pošla. Veliki župan našao se iznenadno sam na pustom prostoru pred stanicom, zbunio se, i onda mahnuo svojim kolima koja su prišla klateći se i, š'kripeći, stala. Zupan je podigao okovratnilk, stegao kaput oko sebe, uhvatio se za iskrzani naslon sedišta, ušao i krenuo za njima. Poslednji.
Kolona je, vijugajući, prolazila uskom i dugom Rakocijevom ulicom. Automobili su rasprskavali blato na sve strane i trubili jednako, bez potrebe — ulice su bile puste, kapije na kućama zatvorene, trotoari bez prolaznika.
Dolazeći, još u vozu, general je dremljivo i ne mnogo zainteresovano, posmatrao ravnicu. Belu, čemernu pustoš polja. Jata vrana koja se dižu, uplašena tutnjavom i piskom voza, da 'bi posle opet padala po osakaćenim, kusim i bezlisnim vrbama duž pruge, oko čijih se smrznutih grana opliće vrpca dima sa lokomotive. Pusta seoska dvorišta u kojima poneko, zaboravljeno i još ne zatvoreno goveče drhti na studeni, glave oborene zemlji. Smrznuto blato seoskih puteva koje se belasa oprašeno injem i usamljenu ženu, koja idući za svojim poslom, promiče šorom uvijena u crnu maramu i nestaje u najbližoj kapiji. Na salašima, a i svud uokolo: po oranicama i ledinama, pokrivenim snegom, lebdela je izmaglica koja je zastirala pogled. Čas se činilo da se ta isparenja podižu sa zemlje, koja je bila toplija od vazduha, sa bara i nađubrenih polja, a čas da to slana i sitna kiša padaju sa neba. Još jutros, kad je krenuo, izgledalo je kao da se magle kovitlaju i dižu sa zemlje, pre no što će je obasjati sunce koje se probilo kroz oblake, a poslepodne ona ista magla još je lebdela nad salašima kao da je tamno, sivo, nisko nebo leglo na samu zemlju i već je zastiralo dugom : studenom zimskom noći.
Znao je: daleko na severu, u snegu i mećavi, vodile su se borbe. Sedeći na svom toplom mestu, slutio je da se njihova daleka jeka valja širokim prostranstvima ravnice, pa i sad trese stakla na prozorima njegovog kupea. Susednim šinama ponekad bi zagrmeo oklopni voz, krcat vojskom, i kroz ravnicu, vrtoglavom brzinom, odvlačio trupe, čas na sever, čas na jug. Na raskršćima čekale su na prolaz duge autokolone, a tu negde, u ovim selima, pored kojih je sada jezdio na svom železnom konju, još pre desetak dana, kao i po frontovima, ležali su u jarcima pored puteva, sa glavama naniže, smrznuti leševi pobijenih ljudi, a na kućama su zijali tamni otvori razbijenjh prozora. Pa i sad su još, koliko se videlo, duž seoskih šorova neutešno tekli redovi ogolelog drveća, sa rukama podignutim na predaju, a tamo dalje, u ravnici, dugi, crni đermovi zloslutno su se i preteći poput vešala izdizali iznad sela prema sivom zimskom nebu.
Dvatri zvonika prvi su mu skrenuli pogled i pažnju na grad, za koji je sa geografske karte znao da leži na ivici ravnice, na zavoju velike reke, sa čije se desne obale dižu bregovi, koji su se sad, u maglovito zimsko predvečerje, jedva nazirali. Docnije, dok je voz prilazio gradu, izronilo je iz zemlje i nekoliko fabričkih dimnjaka. Kompozicija se tresla prelazeći preko skretnica i tutnjala između niskih kuća predgrađa i krezubih ograda blatnjavih dvorišta. Zaista, sve što je znao i pretpostavljao o ovoj provincijskoj varoši, potvrđivalo se već prvim pogledom: kao jaje jajetu mesto je ličilo na dobro poznata mu, mirna, pospana, u blato utonula provincijska naselja, rasturena i izgubljena u ovom beskrajnom prostoru.
Kroz prozore automobila general je i sad posmatrao varoš. Sa jednoličnog, sivog, dremljivog neba spuštao se na ulice rani sumrak zimskih večeri. Tanka magla i studeni, otežali vazduh lebdeli su u mestu kao smrznuti. Sredinom uske ulice krivudale su tramvajske šine, levo i desno proticali su redovi jednoličnih prizemnih kuća sa niskim prozorima i golemim kolskim kapijama. Poneko veće zdanje — sud, kasarna, škola, županijska, opštinska ili poreska uprava — starinsko, memljivožuto, teško, trbušasto i gojazno, pritislo je pod sobom zemlju kao da je leglo na leđa. Retki prolaznioi drže se zidova kuea; ne idu, izgleda, daleko i ne žure se mnogo. Zakopčani su do grla u kratke, debele kapute sa podignutim jakama. Na glavama su im crni šeširi ili šubare nabijenedosamih očiju. Nad radnjama i gostionicama, mahom zatvornim, vise oveštali, neugledni i iskrivljeni natpisi ispisani stranim, nepoznatim mu, pismenima. Nije ni pokušavao da ih čita; ni mehanički, očima samo. Našto? Izgledalo je kao da je cela varoš odavno zadremala, zavezla se u zimski san da se više iz njega ne probudi. Ali — na zidovima su svuda izlepljeni oglasi i naredbe, pokrili su svaki prazan prostor i virili iz svakog izloga, a na svim ugiovima ulica, ukrućeni, stajali su vojnici pod puškama. ,,No, tu smo, dakle! Ovde to valja obaviti!" pomislio je i sam sebi odobrio glavom. Zavalio se u sedište, pogled mu se zaustavio na nekoj neodređenoj tački, negde u daljini, zaoštrio se, usmerio u jednom pravcu, i najzad prikovao za šoferovu desnu ruku, koja je ležala na crnom obruču volana.
Graši se umirio na svome mestu. Automobil se kretao ravnomerno. Ruka u žutoj rukavici pomerala se okrećući volan, sad levo sad desno, kratkim nemirnim i drhtavim pokretima, nabijenim nekom unutrašnjom napetošću, kao kazaljka na manometru ili jezičak električnog brojila.
Kola su skrenula ulevo. Začas se pred njima otvorio slobodan prostor trga. Bili su usred varoši. Zgrade po ulicama naglo su porasle, uspravile se i podigle na noge; blesnuli su izlozi kafana i nekoliko lepših radnji. Na pločnicima se našlo nešto oficira i bolje odevenog sveta. Zatim su kola opet skrenula u sporednu, neosvetljenu ulicu i naglo se ustavila. Tu negde bio je Feketehalmijev stan.
Sat i po docnije, u zgradi županije, koju je sad jednim delom držala vojška, održavala se konferencija. U maloj sali, zavaljeni u fotelje ili šetajući nervozno po mekom ćilimu, razgovarali su oficiri. Sa velikog lustera, ukrašenog stafelenim bobama, padala je svetlost po debelim zavesama tamnocrvene boje, po foteljama i ćilimu u istom tonu i tamnosmeđoj, teškoj, hrastovoj ploči stola. Oficiri su pušili.
Ne više munjeviti, već totalni rat, na frontu i u pozadini, to je savremena ratna doktrina. Što se mene tiče, nisam zato da se izostaje iza ratne nauke. Uostalom, takvo ratovanje je i humanije po pravilu svake hirurške intervencije: što brže i odlučnije, to bezbolnije i sa manje gubitaka."
Litomericki je imao na sebi neku vrstu paradnog odela. Ustvari kicoški slkrojenu, sveže ispeglanu, lepo sačuvanu peštansiku generalštapsku uniformu, kojom se, visak, plav i stasit, izdvajao među postarijim, već ugojenim i u drugoj godini rata poprilično izlinjalim trupnim oficirima. Stajao je pored stola i dok je govorio, kao da drži predavanje iz taktike, naglašavao je važnije reči, kuckajući prstom i prstenom po ploči. Do njega, duboko utonuo u fotelju, sedeo je Mikloš Ese, koji je bioblizu snu. Geza Batori, žandarmerijski potpukovnik i komandant svih žandarmerijskih odreda, klimao je glavom.
„Greška je što tonije shvaćeno prošloga rata", nastavio je Litomericki. Njegovoj grupi prišli su potpukovnici Gal i Vala. Ne bi nam se dogodilo da osamnaeste izgubimo Banat i Bačku. Mrtve narode nikone može da oživi; o njima ni istorija nema šta da kaže. Treba računati sa takvom vrstom gotovih činjenica."
Na drugom kraju sale, nemarno naslonjen na policu za knjige, Vašvari je raspravljao drugu temu, sa više uspeha. Oko njega se okupilo nekoliko mlađih štapskih oficira i slušalo ga s interesovanjem.
S Feketehalmijem nema šale, uveravam vas, sem kad je nasamo sa ženom, kod kuće." Vašvari je namignuo. „Čuvajte se! On ne govori mnogo, ne meša se u poslove, izgleda umoran i odsutan mislima, kao da drema. Ali je na oprezu, kao ljut pas, i ako što ne ispadne kako valja ili mu se priđe sa nezgodne strane, ume gadno da ujede. Devetnaeste su mu u Maku crveni skidali epolete sa ramena", Vašvari se okrenuo da bi video ko ga sve sluša, a zelenaši, kamatnici, skidali su mu posle kaput i kožu sa leđa. Bio je pisar radničke bolesnačke blagajne u Pečuju, deset godina proveo je u provinciji. On nije više mlad, neće i ne može više da čeka, treba mu novaca i — žuri mu se."
Za to vreme, u kabinetu bivšeg bana, desno od stola za fcojim je sedeo general, dosađivao se kao i običho suvi, blazirani Deak i nervozno i nepristojno gricikao nokte. Graši, rumeniji no inače, sa rukama na leđima, šetao je od kamina do vrata, a general, podnimljen, osvetljen stonom lampom, gledao je u hartije prostrte pred njim. Veliki župan ApatiniFernbah stajao je s leve strane, uzbuđen i spleten listao je dokumenta i nagnut nad njima čitao i objašnjavao generalu:
„Molim, izvolite samo! Pod brojem: strogo pov. 2.187/1941, izveštaj ispostave naše kontrašpijunaže u Novom Sadu: ,Na osnovu poverljivih informacija, jedno nepoznato lice iz Maradika (Srem), po narodnosti Srbin, a po zanimanju zemljoradnik, izjavilo je u toku razgovora s jednom, takođe nepoznatom ženom, između osmog i devetog decembra na vašarištu u Novom Sadu, sledeće: Čekajte samo, za koji dan biće i ovde čuda kao u Srbiji!' Nedelju dana docnije, sedmog decembra prošle godine, izveštava nas, evo (str. pov. br. 109), gradska policija da su u varoši na više mesta širene slične vesti o predstojećoj pobuni. Prilikom pretresa, izvršenih nad seljacima koji dolaze iz Srema, kod nekih su nađeni dugi noževi pod pojasom, a kod dvojice, u vrećama, pod kudeljom, bombe i pištolji. Postoje takođe indicije da su pre izvesnog vremena ilegalno dolazili u varoš važni pobunjenički organizatori sa specijalnim zadacima."
„Uhvatili ste ih?"
„Na žalost ne."
To je sve?"
Ne, ima još. Pod pov. broj 96, od drugog januara ove godine, postoje slični izveštaji već pomenutih ustanova."
Fernbah je, zbunjen, čitao prijave i dostave, informacije, i mišljenja; videlo se po svemu da policija i kontrašpijunaža nisu htele da sarađuju sa civilnom upravom i da Fernbahu, ustvari, ništa nije poznato. I sam je to osećao i žuto, uvelo, županovo lice porumenelo je. General se podigao.
A zatim?" pitao je.
„Kao i obično. Leci na ulicama i parole po zidovima.
Predgrađima je opasno noću prolaziti i valjalo bi i vi da se pričuvate, bar dok ne počne. Atentata, podmetnutih požara i većih sabotaža ovoga meseca, srećom, nije bilo. Dvaput su nam prekidali telefon i jednom struju. Inače, kao što se može pretpostaviti, ovde nam nisu baš naklonjeni, a kao što vam je poznato, u Sremu se opet koncentrišu odredi kojima, na žalost, do nas nije daleko." Veliiki župan pogledao je Grašija i Deaka, tražeći od njih potvrdu i pomoć. „Trinaestog januara podneli smo pismen zahtev kraIjevskoj vladi da se akcija čišćenja proširi i na Novi Sad. Brojem 4.089/42. to je odobreno, gospodine generale. Vama je to sigurno poznato."
„Poznato!" potvrdio je general. „Hvala! Vi sad možete ići."
Veliki župan je skupio svoje hartije, vojnički gotovo sastavio pete, savio se u pasu i izišao, sa tašnom stegnutom pod miškom. Jedinom stvari koju je još čvrsto držao u rukama, kako se i njemu činilo.
„Možemo poeeti, gospodo!" General je lako uzdahnuo i ispred ostahh pošao ka vratima.
U sali za sednice oficiri su poustajali i odmah zatim seli. Deak, sa vazda nepomičnim, pomalo umornim licem, namestio se sa desne strane, kao da nikog nije video dok je ulazio, i kao da sad nije sedeo s njima za istim stolom. Jožef Graši klimnuo je glavom Litomerickom, prešao očima preko oficira i nenamerno i nesvesno ustavio pogled udno sale, na boci konjaka koja je izazovno stajala na polici za knjige, tu, gde joj nije bilo mesto. Seo je do Feketehalmija.
„Bićemo kratki!" rekao je ovaj suvo, i jednim krajem usta, ovlaš samo, pokušao da se osmehne. „Neće biti parlamentarne konferencije, mada smo u sobi za većanje. Ni praznih razgovora, mada smo u županji." Feketehalmi se okrenuo Deaku i dodao tiše: „Celi dan sam proveo u vozu, i leđa su mi se ukočila od sedenja."
Deak je samo klimnuo glavom.
„Zelimpre svega da vas upoznam sa činjenicama. Prema obaveštenjima generalštaba, početkom ovoga meseca trebalo je da i u Sajkaškoj izbije otvorena pobuna. Bilo je znakova koji su govorili da je većim neprijateljskim jedinicama pošlo za rukom da se probiju u Bačku iz Srbije i Srema i sa naše strane odmah su preduzete odgovarajuće mere. U opštinama žabaljskog i titelskog sreza vojska je preuzela vlast, a dva veća odreda, pod komandom pukovnika Deaka i Grašija, dobila su naređenje da u tim srezovima izvrše hapšenja i akciju čišćenja — postupajući sa svom potrebnom strogošeu. Iznenadnim udarcima trebalo je uništiti odrede pobunjenika, ugušiti svaki otpor u korenu, zastrašiti stanovništvo, odmazdom učvrstiti autoritet vojske, a izvršenom akcijom podići borbeni duh vojnika."
Feketehalmi je zastao da predahne. Litomericki je kriomice pogledao Vašvarija. Među generalštapcima bilo je poznato da inače ćutljivi general u odlučnim trenucima, dajući sebi maha, voli da drži važne, sudbonosne govore.
„Mogu vam reći", Feketehalmi se obratio Deaku i Grašiju, da su gospoda pukovnici izvršili svoj zadatak besprekorno. U oblastima zahvaćenim čišćenjem osiguran je mir, ali je ipak mnogim buntovnim elementima pošlo za rukom da se sklone u Novi Sad, za koji je utvrđeno da je bio centar zavere i u kome i sad uživaju podršku i pomoć dela stanovništva koje, iz vama poznatih razloga, nije naklonjeno nama. Usled toga, a po traženju velikog župana, odlučeno je da se čišćenje izvrši i u ovoj varoši. Dan i čas početka akcije biće određeni u mojoj zapovesti. Vi ste pozvani da pripremite akciju."
„Deak!" Feketehalmi se opet okrenuo k njemu, ,,vi ćete nam obezbediti saradnju civilnih vlasti. Apatini je činovnik, vi me razumete, i držaće se strogo propisa i zakona. S njim treba čvrsto, odlueno, i bez mnogo razgovora i uvijanja. U vašu nadležnost spadaju zatim: naredbe, proglasi, novine, taoci i sve drugo s tim u vezi. Treba tako udariti da oni koji prime udarac hvale posle boga što nisu prošli još gore. Graši, vi ćete uzeti komandu nad vojnim jedinicama; podrazumevam pod njima i policiju i žandare. Naređenja za pokret već su izdata i poslata udaljenijim gamizonima. A sad, Litomericki, molim vas, raširite kartu."
Iz kožne torbe, koja je Iežala na stolu, Litomericki je izvukao mapu i rasprostro je. Feketehalmi je uzeo crvenu olovku, a oficiri se sabiše oko njega i nadneše nad kartu. Vašvari se podigao, upalio još nekoliko sijalica, i u prolazu gurnuo Esea koji je, dremovan i mamuran, gotovo zaspao na stolici.
Veeera je bila u oficirskoj kasini. Intimmja, bez žena, u zasebnoj sobi. Bilo je prohladno i vlažno; ćerčiva prozora, trula i iskrivljena, propuštala su studen i večernju maglu, a i peć, obična, gvozdena, starinska i dotrajala, nije dovoljno grejala. Slaba, nemoćna svetlost obične sijalice žućkasto se odbijala od vlažnih tanjira na stolovima. Po zidovima su visile potamnele lovačke slike i srneći rogovi koji su služili umesto vešalica. Ugužvanim stolnjakom plivale su, kao meduze, žućkaste mrlje, krećući svojim nevidljivim krakovima.
Ni večera nije bila sjajna. Obična čorba, meso masno i žilavo, loše spremljeno, kao jevtini gulaš, a krompiri tvrdi i promrzli. Vino je bilo bledo i kiselo.
Feketehalmi je prisustvovao večeri samo zato što nije mogao da je izbegne. Podsetila ga je na bedne gostionice i siromaške činovničke kasine u Maku i Pečuju, gde je proveo tolike godine. Svoje najbolje godine! Stresao se od studeni i od neke tuge koja mu je sela na dušu.
Mlađi oficiri posmatrali su njegovo sivo, pepeIjasto lice na kome se ništa određeno nije moglo pročitati: tamne, duboko upale, sumorne oči, oštar, tanak, gotovo prozračan nos, osedele zaliske, istaknute žile na slepoočnicama i rukama, koje su mu nemirno igrale na stolu. Smeškali su se, jer nisu mogli da mu pogode raspoloženje, i, u neprilici, nisu znali šta će sa sobom. Uostalom, Feketehalmi nije na njih ni obraćao pažnju. Niti ih je gledao, niti ih je video.
Deak je svojim hladnim, uzdržanim pogledom samo premerio Esea kome je, kao domaćinu i komandantu mesta, pala na um luda misao da organizuje večeru baš ovde, u kasini, a Ese je sedeo na svome mestu, mirno i ravnodušno, gledajući preda se, kao da je sve u najboljem redu i kao da ništa nezgodno ne primećuie, te se činilo da opet drema. Jedino se debeli Graši, izgleda, i ovde osećao prijatno. Jeo je mnogo i stalno punio tanjir; podbradak mu je bio mastan i presijavao se. Nije mu smetalo ni što je vino bilo nakiselo; izgleda da to nije ni primećivao. Spolja, iz sale u kojoj su sedeli ostali gosti, dopirali su žamor, zveckanje tanjira i posuđa. Počela je da svira kapela. Feketehalmd se podigao rano — večera još nije bila čestito ni završena. Rekao je da je umoran od puta, a i samom mu se činilo da je tako i da ga boli glava. Deak je ustao i krenuo za njim, da ga isprati. Na sobi su ostala otvorena vrata i u nju su odjednom pokuljali dim, toplota i buka iz sale. I tamošnje raspoloženje. Za gusto nabijenim stolovima jeli su, pili i zabavljali se muškarci i žene, kao da su svi za istom trpezom i u istom društvu. Momci u belim, već izmrljanim kelnerskim bluzama, raznosili su hranu i piće, držeći rulke nad glavama, jedva se probijajući između stolica. Ofioiri, stariji i mlađi, svih rodova vojske: pešadijski, konjički, avijatičarski imornarički, intendantski i finansijski; žene: plave i crne, u šeširima i gologlave; civili u tamnim, svečanim i svetlim, dnevnim odelima, večeravajući, razgovarajući, pijući i nazdravljajući, zivkajući kelnere, poručujući nova jela — svi i sve to, uzavrelo, već pri piću, oznojeno i promuklo, odjednom se izmešalo, zaljuljalo se, pa i njih iz druge sobe priključilo i povuklo u kovitlac sa sobom. I dremovni Ese kao da je živnuo. U taktu muzike ljuljao je čašu u ruci i klatio se u stolici.
„Vina!" tražio je. „Nosite ovu kiselicu!"
Muzika je svirala čardaš. U sredini sale igralo se; videlo se preko stolova kako se tamo guraju, komešaju gosti i poskakuju glave. I Graši je u taktu lupkao svojom čašom, a tamo negde dalje u gužvi počeli su već i da ih razbijaju i gaze staklo.
Na ulici je, dotle, Deakov šofer s mukom palio zamrznuta kola. Sitna, studena kiša, koja je pred veče počela da sipi, naglo se prometala u sneg; na slaboj svetlosti uličnog fenjera pred oficirskim domom videlo se kako već promiču sitne, srebrnaste pahulje.
Feketehalmi se sagnuo i ušao u kola. Deak se smestio do njega. Kola su polako krenula.
Ćutali su obojica, zavaljeni, utonuli u misli i kapute. Farovi automobila osvetljavali su barice blata i sneg koji je padao sve krupniji i sve gušći.
„Okrenulo je vreme", javio se Deak.
Da! Gadno! Nemamo sreće. Neće nam baš biti prijatno ovde. Pa, ipak, kad pomislim kako je na drugim mestima, tešim se da ni ovo baš nije najgore."
Deak je glavu samo pomerio malo udesno i iznad podignutog okovratnika jednim okom pogledao generala. Da li je Feketehalmi mislio na front možda?
„Umoran sam, Laslo", javio se ovaj. „Savladala me ta prokleta vožnja železnicom." Namestio na sedištu i opružio noge, prineo ruku ustima i zevnuo. A ti? Sta ćeš ti večeras?" — Kad su bili nasamo, govorili su jedan drugom ti i zvali se imenom. Kola su naglo skrenula u poprečnu ulicu, ievo, pa desno, potresla ih i pomerila sa sedišta. Sirena se oštro oglasila, kočnice su zaškripale. Umalo nekog nisu pregazili.
General se malo uspravio, pridigao, i pogledao kroz prozor. Vozili su sad asfaltom, bez šuma; videli su se osvetljeni izlozi radnji. Bili su u glavnoj ulici, u centru grada. Zakratko. Zatim opet truckanje, šum i mrak.
„Gadna palanka?" pitao je Feketehalmi, koji se još nije otresao slika sa večere. „Šta misliš, koliko će trajati ovo čišćenje?"
„Tha! Ko će znati. U svakom slučaju nikad dovoljno. U bačbodroškoj županiji obuhvatilo je dvadeset hiljada duša i trajalo pet punih dana. Pa opet su toliki izmakli da bi trebalo početi iznova. Ovde bi moglo potrajati i mnogo duže."
„Dobro, kako ti kažeš i nađeš da je najbolje. Samo, Laslo, molim te, kad počne, onda treba raditi brzo i čisto. Bez svinjarija po mogućnosti. To loše deluje na vojsku, a i neprijatno je gledati. Grašija valja stalno kontrolisati. On je i u tim stvarima nepopravljivi seljak. U titelskom srezu su posle njega seoski psi još deset dana zaudarali na nesahranjene lešine."
Kola su stala pred vilom. Stražar je pozdravio i udario cokulama. General je izišao.
Sam ću, Laslo", rekao je Deaku koji se za njim izvlačio iz kola. „Ostani ti samo, lako ću naći put."
I uputio se usikim puteljkom, između vlažnog grmlja i tamnih borova.
U kući je bilo studeno i pusto. Sve nekako vlažno, memljivo i neprovetreno. Osećalo se da već dugo niko u njoj nije stanovao i da odavno nije zagrevana. Prolazeći kroz velilko predsoblje i penjući se uz stepenice, učini mu se da i sad stepeništem najamne kućerine ili nekog bednog, provincijskog hotela odlazi u praznu, do urlika tužnu hotelsku ili samačku sobu negde pod mansardom. I gotovo zažali što je pustio Deaka da ode. Bilo bi manje hladno tako, u društvu. Prijalo bi mu sad da porazgovara s nekim živim stvorom, šetajući pri tom po sobi, jednako i ravnomerno, kao klatno zidnog sata. Ne, voleo bi da onaj drugi govori, nešto, šta bilo, dubokim, mirnim glasom, a on da sedi u toploj tami, zavaljen u fotelju, adsutan, ništa ne razabirući, ukočenog pogleda, upravljenog u osvetljeni vrh svojih cipela. Ui ne, ni to! Ćutali bi, ustvari, obojica, sedeći u foteljama, sa čašicama nekog žestokog pića u rukama i samo bi ponekad, dok bi nalivali novu, zveknulo staklo, prijatno narušavajući tišinu.
Gore, u sobi, ipak je bilo toplije i prijatnije no što je mislio. On upali, pa odmah ugasi svetlost; samo nad pisaćim stolom ostavi upaljenu malu sijalicu pod žutim abažurom. Prišao je prozoru i zagledao se u pomrčinu. Sneg je prestao da pada, na bledoj mesečini belasale su se zamrznute obale Dunava i crnela se u sredini još slobodna površina vode. Desno se nazirala, lebdeći u vazduhu, gvozdena konstrukciia mosta; pred njim se u pomrčini pružao Novi Sad u kome su retke svetilike treperile hladno, podrhtavajući, kao zvezde na tamnom, noćnom nebu. Tako su nekako, činilo mu se, posmatrali sa svoiih kula pokorene gradove i voiskovođe osvaiači. Kao ti samotni vitezovi u svojim čeličnim oklopima i on je bio hladan i usamljen. Evropom, evo, kreću se opet vojske, ruše se gradovi, plamte sela, a pred vojskama jašu mračni vitezovi sejući iza sebe kugu, plamen, glad i smrt. Ko bude više palio — paliće duže. Njega su već jedanput, posle prvog rata, skidali s konja, ali ovoga puta, kad je već uzjašio, držaće se sedla što duže bude mogao i — po svaku cenu. Neće se dati ni ovima ovde, koje će za dandva tako zgaziti da će se kao crvi previjati u blatu, a ni onim drugima, tamo u Budimpešti, koji mu sad, u njegovom odsustvu, sigurno već podmeću nogu. Pobunjene provincije treba pokoriti, poput starih vojskovođa otetim plenom popuniti ispražnjene blagajne, što pre se vratiti u trijumfu i doći glave onima koji ga sad sigurno raspoređuju na Istočni front. Pri slaboj svetlosti sijalice, na tamnom staklu prozora, nejasno se, žućkasto crvenkastim bojama, odražavao njegov lik — visok, tanak stas, širiti generalske uniforme, bledo lice, dva velika tamna koluta umesto očiju i jasno crveni vrh upaljene cigarete u tankoj, dugoj, aristokratskoj ruci.
Nije trebalo pustiti Deaka. Da, bilo bi prijatnije sedeti ovde, u njegovom društvu, u pomrčini, pored prozora, zavaljen u fotelju ispijati rakiju malim gutljajima, uretko izbacivati dimove, još radije razmeniti poneku reč s njim i zamišljen, a ustvari, ne misleći ni na šta određeno, prosedeti do duboko u noć. Da, Deak! Pa i on samo zato. što je prešao s onu stranu neke nevidljive granice i tako, prevazišavši sama sebe, ne smeta ni sebi, ni drugima. A ostali? Graši je seljak, išpanski sin iz Seleša, koji se izdigao do pukovnika, debeo sav od prostačkog mesa iz koga još zaudara beli luk i smrdljiva seljačka rakija, vojničina koju u generalštabu cene kad je daleko od njih, a preziru kad je u njihovoj sredini. Litomericki i Vašvari su razmažena budimpeštanska gospodska deca, koja se sa svima i svačim igraju i ni u šta ne veruju. Batori, Harkai i Ese, potpukovnici iz malih provincijskih garnizona, otupeli su i zaglupeli od provincijske dosade, od dugog spavanja i mnogog pića. Najzad, tu je i taj nesrećni ApatiniFernbah, propali vlastelin, uplašeni, zbunjeni i nesposobni činovnik, u kome je najviše mrzeo ono što umalo i njega samog nije snašlo i čega je, srećom, uspeo da se oslobodi.
Odvoiio se od prozora i vratio stolu. Od vina koje ie pio za večerom kiselina iz stomaka pope mu se do grla. On pođe do svog putnog kovčega, otvori ga i iz platnene pregrade izvadi malu kutiju sa bikarbonom sodom. Pogled mu pade na ženinu sliku koja je ležala među maramicama, bočicama sa mirisom i okrpljenim čarapama. Zena nije više bila mlada ali je bila još lepa, u haljini duboko izrezanoj pod vratom, s kosom, bujnom crnom kosom, koja je, začešljana naviše, izgledala kao kruna na glavi. On izvuče sliku iz kovčega i stavi je na sto, pored nje spusti kutijicu sa sodom i sede. Sa stola je dohvatio hartiju i uzeo da piše, kao što je to činio svakoga dana kad bi odsustvovao od kuće. „Draga Ana", počeo je baš danas, u ovom prokletom provincijskom gnezdu, misleći na tebe, setio sam se — oprosti što te na to podsećam, činim to samo zato što smo tako daleko od toga vremena i što mogu da ti pružim nešto u naknadu za žrtve koje si mene radi činila i trpela — setio sam se kako si iunački stajala uza me za vreme onog strašnog razdoblja u Pečuju i Maku, koje ie, nadam se, zauvek prošlo i koje se neće i ne sme vratiti."
Dotle, zavalien u sedište kola, Deak se vraćao u grad. Na prvom raskršću nagnuo se napred i kucnuo po staklu koje ga je razdvajaio od šofera. Kola su naglo promenila pravac i skrenula u sporedne ulice. Kretala su se sporo, ljuljajući se po džombastim, blatnjavim sokacima periferije.
Predgrađe je već mahom spavalo. Na ulicama nikoga. Široke kapije na dvorištima su zatvorene, a na prozorima, iza kojih još nije ugašena svetlost, vide se bele, čiste, vezene zavesice i saksije sa cvećem. Deak se odiže sa sedišta i u prolazu spazi u jednoj sobi prostrt sto za koiim je neko večerao. Kroz drugi osvetljeni prozor on ugleda deo kuhinje, ženu koja je stajala pored peći i dva muškarca koji su razgovarali. U jednom prozoru vide zamah ženske ruke, koja je svlačila košulju, i svetlost se u sobi odmah ugasi. I oni koji još nisu legli, spremali su se na počinak. Deak se opet zavali u sedište.
Prošao je tako oko celog Novog Sada, pa se onda uputio ka centru.
Stigao je u kasinu kada je ovde veselje bilo na vrhuncu.
Muzika je divlje svirala čardaš i od doboša jedva da su se i čuli drugi instrumenti. Od dima se malo šta videlo, a stolovi su se, kao igrači, sasvim izmešali. Deak se nekako probi na levu stranu. U prolazu ga neko povuče za rukav. Pijani civil uneo mu se u lice, smejući se, i podizao čašu da mu nazdravi. Deak mu samo naglo odgurnu ruku, vino se prosu, čaša udari čoveka po licu, pade i razbi se, a udareni osta sa rukama na očima.
Društvo je sedelo gde ga beše i ostavio. Samo je duga trpeza, krcata čašama i bocama s vinom, privučena bliže vratima sale. Ese je spavao, s glavom na naslonu stolice, i hrkao toliko da mu je poskakivala jabučica na vratu. Vašvari je prešao za drugi sto, za kojim je pijančilo veselo društvo oficira i civila, i razgovarao s nekom ženom unoseći joj se u lice, držeći joj jednu ruku a drugom je štipajući za podbradak. U plišanoj fotelji, koja je dovučena ovamo, pružio se Graši, ljubičast i pijan. Na naslonu fotelje, Grašiju gotovo u krilu, sedeo je Litomericki, taikođe pripit, i draškao Grašija po obrazu.
Je li, Jo … žef" zamuckivao je. „Kaži, ba … či, koliko ste uzeli zlata Židovima u Čurugu?"
Graši se glupavo smejao. Prst Litomerickog škakljao ga je pod bradom. Branio se i posipao po sebi vino.
Deak, ne skidajući kaput, sede pa i on sebi natoči čašu i odmah je iskapi jednim gutljajem.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License