Hrvatski Srpski Bosansko Hercegovacki I Niciji Pisac

Nataša B. Odalović
Mirko Kovač - hrvatski, srpski, bosansko-hercegovački i ničiji pisac
Politika je bila najmanji razlog da odem iz Beograda

Ad hominem - „Poticajno je sve ono što mislimo da ćemo izgubiti“, napisao je Mirko Kovač. „Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to sakriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži“, napisao je Ivo Andrić. Negde na tragu ove dve dijagnoze, u lukavoj želji da ih transcendiramo, u intervjuu ad hominem, razgovarali smo sa Mirkom Kovačem, hrvatskim, srpskim i bosanskohercegovačkim piscem (redosled može biti i obrnut).

Čitam ovih dana kako se u Društvu hrvatskih pisaca raspravljalo o sudbini Ranka Marinkovića, te da je rečeno da je on sveden na spomenik. Ne pitam vas ovo zbog vaše, često pominjane naklonosti Ranku Marinkoviću, nego se nameće pitanje šta je to s našim književnostima, u ex jugoslovenskim prostorima. Gde se god okrenemo, Srbija, Hrvatska, Bosna, nešto tugaljivo se dešava s piscima. Sada s početka 21. veka nekako se, hajde upotrebiću ne sasvim precizan termin, ali unekoliko odgovarajući, „rehabilituju“ pisci, problematizuje se njihova izopštenost iz kulture, uglavnom pisaca nekolikih generacija pre vaše… Svuda se krpe neke rupe, ispravlja nažao učinjeno piscima. Valjda će i vaša generacija tako doći na red. Je li vam pomalo jezovito, ili, mučno ili smešno to vekovno naknadno metafiziciranje s piščevim prokletstvom, sva ta iščašena potreba da se ovde neprestano sahranjuju živi pisci ili oživljavaju davno upokojeni? Zastrašuje ili zasmejava pomisao da će i vama naknadnim „balzamovanjem“ nadoknađivati ono što misle da su vam oduzeli.

- Što se mene tiče, sve sam učinio da bude onako kako sam htio. Jedan tupavi crnogorski polupisac ljetos je negdje napisao da sam ja „ničiji“, misli, jadan, da je to sramota i užas biti ničiji. A ja sam prije tri-četiri godine imao jedan veliki intervju na dvije stranice zagrebačkog „Vjesnika“, naslovljen prema mojoj izjavi da je „lijepo i ugodno biti ničiji“. Slažem se s vama oko toga „iskapanja i prekapanja“ književnih grobova, postaje to mučno, jer je pristrasno, u ime nekih nacionalnih kultura, a ne u ime skale vrijednosti, jer pisaca je nepriznatih bilo i biće, nepriznatih iz raznih razloga, ideoloških ili nekih drugih, i to treba obaviti, ali znanstveno, naučno, temeljito. Ja sam mislio da su neki svojedobno zabranjeni pisci, primjerice, u Srbiji Dragiša Vasić ili u Hrvatskoj Mile Budak, veliki pisci, pa sam to uzeo i čitao i shvatio da je to sve osrednje ili čak slabo. Jedno vrijeme bila je tendencija u Hrvatskoj da se Mile Budak suprotstavi Krleži, da bude predstavnik nove kulture, počele su škole nositi njegovo ime, dobio je ulicu u nekim gradovima, ali na kraju ipak nije uspio. Sada, nakon svega, više nije važna njegova ideologija, njegov fašizam, nego jednostavno kao pisac ne valja. Lijepo je otkriti zabo-ravljenog ili za života nepoznatog pisca, ali onda to mora biti Kafka. Onda je to praznik književnosti.

Mislite li da vredi intervjuisati pisca u dnevnim, nedeljnim, uopšte u medijima za široku publiku? Kada čitam intervjue uvek mi smeta što se od početka do kraja sa piscem priča o politici. Mislim tada, hoće li neko s piscem razgovarati o književnosti? A kada pomislim na šta bi ličio intervju kada bi se pričalo o književnosti, još gore o knjizi piščevoj, bude mi nelagodno. O čemu, zapravo, pisac treba javno da govori?

- Pisac bi morao govoriti o onome što razumije i zna. Najbolje je ako ostaje u području kulture. U vremenima totalitarizma, pisac je u nedostatku sloboda najčešće preuzimao ulogu „savjesti vremena“ i govorio o zabranjenim stvarima. Kao što znate, to su mnogi pisci platili glavom. Intervjui su dio književnog posla. Nagrade takođe. To je način da se o književnosti govori. Nerado idem na promocije svojih knjiga, nerado nastupam na tribinama, ali neki dan sam u Zagrebu na tribini velike knjižare Profil nastupio s mlađim autorima, govorilo se što je klasik. Bilo je dinamično, uzbudljivo. Hoću reći da je sve to potrebno, jer književnu scenu održava u životu. Intervjui su bitni, pisac i danas ima što reći. I mora sve činiti da u ovo vrijeme profita promoviše književnost kao granu duha. Negdje sam čitao da je zaprepašćujuće veliki broj onih koji ne znaju da književ-nost uopšte postoji.

Nedavno sam se jako smejala, slično kao Harmsovim urnebesnim pričama o tome kako on „hoda tako ulicom a u susret mu ide Tolstoj…“, kada sam, u „Danima“, mislim, pročitala vašu izjavu, o tome da nije nemoguće da ćete doći u Beograd, ali da vam je nezamislivo da hodate tako ulicom i vidite kako vam u susret dolazi Bećković, Crnčević, Nogo i Đogo… Šta bi se desilo? Hajde, zamislite za ovu priliku? Da li biste se pozdravili? Kako? Pomaže Bog junaci? Šalim se, a, zbilja kako?

- Ja sam se šalio, nemojte sve tako ozbiljno uzimati. Mnoge sam ljude zaboravio, mnoge ne poznajem, Crnčeviću i Đogu nisam se javljao na ulici ni dok sam živio u Beogradu. Prema tome, ne bi bilo nikakva problema da ih sretnem, bilo bi kao i prije, okrenuo bih glavu. S Bećkovićem bih se, naravno, „upitao“, ako bi to on želio. Jer on je vrhunski pjesnik. I na svoje političke stavove, koji se razlikuju od mojih, ima pravo, jer ima, za razliku od mene, veliki broj sljedbenika i obožavalaca. Ne slažem se, ali poštujem.

I mada se ne libite pričati o politici, i reći popu i bobu ko je ko, i mada su vaši osvrti na domaće pisce s kojima ste nekad drugovali a koji su otišli u nekakav nacionalni obor, česti, britki i duhoviti, ipak niste opsednuti obračunima. Kao u sceni u vozu (Grad u zrcalu) kada neotesani radnici ismevaju Majku koja tek što se ne porodi, vi ih mrzite u sebi, no kažete tamo, nikada se sa takvima niste obračunavali, uvek se sklanjate i gadite sa strane. Je li tako?

- Iskreno, nisam vjerovao da ću se i ovoliko morati baviti stvarima izvan romana, a ponajmanje političkim temama. Ja sam mislio i nadao se da ću jedino zastupati svoje poglede na književnost. Ne volim obračune, iako sam se i u to upuštao. Pa ipak, sve u svemu, drago mi je što sam imao priliku, i što sam mogao o ovim našim političkim satrapima reći što mislim i reći bez dlake na jeziku. Muka mi je bila, muka mi je i danas, od tih banalnih ljudi u politici. Naravno, nije problem u njima, nego u onima koji su za njih. Ali sve u svemu, doza gađenja nije loša.

Ipak, vaš lični čin da ‘90. napustite pomahnitalu „kulturnu sredinu“ u Beogradu i odete u Rovinj, u drugi kraj, drugačiji jezik, neprekidno oživljavaju u razgovorima sa vama, smatrajući da vas baš taj čin određuje, čini politički tako zanimljivim. Koliko je to samo ona kjerkegorovska gesta, jedna u nizu, koji počini čovek kome je zavičaj karavan, sama selidba, zapravo, a ne mesto kud se seli? Pitam, jer u „Vratima od utrobe“, a još više u „Gradu“ vi potencirate svesno ili ne, to da i jako važnim stvarima pristupate donekle, tragate donekle, a odnekle ostavite to iza sebe da se nikada ne vratite. U „Gradu“ to izgovarate više puta… Ne znate šta je na kraju bilo sa dragom kućom, sa moštima sestre Marije, sa tetka Pavom… kažete uvek: i nikada više nisam pokušao da saznam, da se vratim, da se raspitujem…

- Ako sam vas dobro shvatio, a mislim da jesam, sve moje pređene etape ostaju iza mene. Ja sam od onih: što je bilo - bilo je, nikad ne okrivljujem druge, sam se nosim s dobrom i zlom, kako bi Kiš rekao. Nisam ništa drugo htio ni želio, nego biti pisac i pisati o onome što me tišti. Ja ću vam iskreno reći, politika je bila najmanji razlog da odem iz Beograda, jer politika nije bila ništa bolja ni tamo gdje sam došao. Ja sam shvatio: ako ostanem u Beogradu neću više moći pisati, politika će me prožderati. I ja nisam otišao u Zagreb koji mi je drag, u kome imam prijatelja, u kome sam godinama radio na filmu i objavljivao, nego sam izabrao ugodan i miran grad, dva sata vožnje od Venecije ako se baš zaželiš gužve i muvanja. Uostalom, ja i moja generacija vozimo posljednju etapu naše utrke.

Upravo ste se vratili u Rovinj, iz Zagreba i Rijeke. Nedavno ste rekli da vam je najlepše u Bosni. Zašto?

- Rekao sam da se u Bosni osjećam najbolje kad izađem iz svog svijeta, iz svoje kule. Bosnu doživljavam kao neku povijesnu jezgru koja je dala pečat ovim našim prostorima. S druge strane, Ivo Andrić, pisac koga obožavam, otkrivao mi je različite slojeve toga svijeta i tih kultura. Tako je uspio još jedino Fokner sa svojim američkim jugom. Ili u srpskoj književnosti Bora Stanković. Bosnu sam zapravo zavolio i otkrio čitajući Andrića, ali i druge pisce kao što su Meša Selimović, Isak Samokovlija, pa sve do mojih suvremenika, sjajnih pisaca Ivana Lovrenovića, Abdulaha Sidrana i drugih. A uza sve to, u ovom našem vremenu, Bošnjaci su jedine istinske žrtve ludačkih politika i ideologija, psihopata koji su s početka devedesetih godina, u okolnostima potpune dezorijentacije, svjetske i naše, dobili priliku da ratuju. I to se sve pretvorilo u orgiju. Taj je rat definitivna istorijska sramota ovih naroda čija je povijest zajednička i koji su zapravo jedna nacija, barem kad je riječ o patnji koju smo svi mi, i naši preci, jednako podnosili. U mom romanu „Vrata od utrobe“, u dijalogu između pravoslavnog i katoličkog svećenika, jedan od junaka kaže: „Nekad je bilo vama gore, nekad nama. Dobro nam nije bilo nijednima.“ Taj rat se, kad sve saberemo, pretvorio u klanje sirotinje. I to je, uz profit, ispao jedini njegov cilj. Rat je stvorio nove bogataše, profitere, bankare. I novi stalež skorojevića.

Pratite li šta se dešava na BIH književnoj sceni. Isto pitanje važi za Crnu Goru i Srbiju. Kako vam se dopada to što stignete pročitati od mladih pisaca. Politički stav ili njihov dar za pisanje? Šta prvo primetite, i šta vam je zanimljivije kod mladih pisaca?

- Lagao bih ako bih rekao da mi nije važan i politički stav nekog mladog pisca. Ako je fašist, ako je antisemit, ako je rasist, ma kakav bio taj pisac neću ga čitati. U povijesti je bilo dobrih pisaca koji su politički zastranili, primjerice, Ezra Paund, Selin, itd. Pa i moj omiljeni pisac Knut Hamsun. Ali, meni je dosta tih nekoliko pisaca za cio život, više nemam volje uvlačiti neka nova imena u svoju biblioteku. I zašto bih to činio kad i dobre pisce s ove moje strane, jedva stignem pročitati. Od hrvatskih mlađih pisaca mislim da su pravi veliki talenti Miljenko Jergović, Igor Štiks, vjerovatno ih još ima. Ostale književnosti slabo pratim. Od srpskih mladih proznih pisaca sviđaju mi se Saša Ilić i Srđan V. Tešin. Imaju duha i igraju se pišući. Ima nekoliko mlađih crnogorskih pisaca, štampaju ih u Zagrebu, sjajni su i moji dobri prijatelji. To su Balša Brković, Andrej Nikolaidis i Dragan Radulović. Bosanske mlađe pisce na žalost ne poznajem dobro.

Da li je u vreme vaše književne mladosti bilo lakše postati pisac nego sada, bez obzira na politički stav? Uporedite u tom smislu vreme prošlo i sadašnje.

- Krleža je lijepo rekao da je politika mnoge velike talente na ovim našim političkim vjetrometinama nemilosrdno prožderala. Ma koliko paradoksalno zvučalo, u moje vrijeme, ograničenja su bila podsticajna za razna naša dovijanja oko forme, oko toga kako nadmudriti cenzora. Mi smo to oskudno pretvarali zapravo u umjetničku raskoš. Danas se može reći sve, cenzura ne postoji, pa ipak nema snažnih velikih djela. Mi smo onda, na ovaj ili onaj način, osvajali slobode, dolazili u sukob s ideološkim glavosječama, sanjali ovo što pisci danas imaju, a to je potpuna sloboda stvaranja. Ne mislim da je u diktaturama bolje za pisca, to nikako, ali vjerovatno mora još proteći vremena da se i sloboda savlada, jer postoji i „strah od slobode“.

"Grad u zrcalu" jedna je od najčitanijih knjiga u Beogradu. Čitaju je ljudi različitih obrazovanja i književnog iskustva i svako je razume, koliko mu je potrebno, valjda. Znam čoveka koji ima ravno 80 godina a koji je pročitao „Grad“ za jedan dan i ganut je. Vi kažete da ste se vazda ustručavali da pišete o emocijama jer ne želite nikoga da ganete. Znate da vam sa "Gradom" to nije pošlo za rukom. Sve je od početka do kraja prejaka emocija i sve vodi ka tome da ćete na kraju rasplakati jadnog čitaoca, što i činite. Kao čitalac, mislim da ste u tome uspeli, do sad nedosegnutom dozom iskrenosti, koja nije patetična nego dečija, kao da je stranice i stranice pisao dobri, neiskvareni herceg-morski dečak. Pa, šta vam je Mirko?!

- Meni je to drago čuti, lično sam se bojao da će jezik biti prepreka mojoj knjizi kad je o Beogradu riječ, a pokazalo se da je to isti jezik, s različitim varijantama. U Zagrebu je prošle godine moj izdavač objavio sjajni roman Filipa Davida „San o ljubavi i smrti“, primljen je kao ovdašnji pisac, na promociji njegove knjige ljudi su stajali na galeriji, nije bilo mjesta za sjedenje. To su sve neke stvari koje su tek sada, nakon što su se kulture udaljile, postale privlačne. Dobio sam puno pisama, mejlova od nepoznatih ljudi i čitalaca, svi pišu da im je knjiga vratila volju za čitanjem. Pa nisu emocije, za ime Boga, sramota. Ja nisam sentimentalan, nego melanholičan. Iz moje nostalgije izbija tjeskoba.

Na sajtu, jedne, slagaću vas da li bosanske ili hrvatske knjižare, tamo gde se piše dajdžest o knjigama koje nude na prodaju, o knjizi „Vrata od utrobe“ stoji otprilike: Književni majstor neponovljive sugestivnosti, čiji je tekst plemenita istina sastavljena od te neke sasvim posebne, „kovačevske ljubavi prema svemu stvorenomu“. To je nešto najistinitije, a da je izvan vaših knjiga, što sam o vama ikada pročitala. Imate tu neku stidljivu i tihu kovačevsku ljubav prema svemu stvorenom, zar ne? Da li je to ono najvažnije što vas određuje?

- To nisam čitao, ali mi dobro zvuči. Kad ste spomenuli „Vrata od utrobe“, roman je prije tri-četiri godine izašao u ediciji „Hrvatska književnost“, uz „Večernji list“, u tiražu oko 90 hiljada primjeraka, knjiga je rasprodana, a iz Zapadne Hercegovine stizale su mi poruke i pisma da bih mogao objaviti zanimljivu knjigu mišljenja o romanu. Svako to pismo bilo je na tom vašem tragu kako sam ja s toliko ljubavi „opjevao Hercegovinu“, iako to moja namjera nije bila, niti sam se oslanjao na ono postojeće, niti je to Hercegovina kakva doista jest. Mislim da je tačno i precizno rekao Džordž Štajner, teoretičar umjetnosti, da „roman nužno mijenja krajolik“. U romanu je sve ponovo stvoreno. I to je ono što privlači. I čime roman plijeni.

Izdavačka kuća SAMIZDAT B92, objaviće ponovo Kovačev roman „Životopis Malvine Trifković“, koji je 1971. kada se prvi put pojavio izazvao pravu buru oprečnih reagovanja. Jedni su Malvinu smatrali remek-delom, a drugi bogohulnim, iz raznih pobuda. „Malvina“ je pisana mešavinom starog hrvatskog i starog srpskog jezika, i to joj daje posebnu draž.
Druga vest iz SAMIZDATA B92 je da uskoro iz štampe izlazi treće izdanje romana „Grad u zrcalu“. Danas

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License