HRISTOS SE RODI, TIJA POLOMBA
Na Purim nam se Zak maskirao kao Miloš Obilić, a hahamov Urijel kao Milan Toplica; cara Murata igrao je — kao gost — Caka koji je, u civilu, prodavao đacima đevreke i drugo pecivo.
Ogroman uspeh požnjeli su naši umetnici u skeču „Boj na Kosovu”. Naravno, tu nije važno što je taj boj bio na Kosovu nego je važno što tu gine car Murat koji nije bio ništa bolji od mrskog Amana, našeg din-dušmana… Zak je kao reditelj koristio svoje rediteljsko pravo u pogledu nekih sitnijih izmena u tekstu, kako bi publika razumela da je taj car Murat u stvari — Aman i niko drugi.
U ulozi Miloša Obilića Zak je neobično podsećao na našega pretka Mordehaja, a Urijel je bio pljunuta kraljica Ester, lepotica (nećaka pomenutog Mordehaja), koja je naš narod spasla od Amana. A Caka. .. o njemu ne vredi ni govoriti, jer toga cara Murata, kao i Amana, mi mrzimo i preziremo, što je i zaslužio.
Pa kad je neko već tako umetnički nastrojen, on teži za većim ostvarenjima. Zato nije čudno što se Zak sav založio da za naredni Purim spremi svojoj publici još veće iznenađenje.
I tu je došla kao poručena igra koledara koju hrišćanska deca izvode o Božiću.
Dakle, na taj praznik zalazi u hrišćanske domove car Irod u pratnji triju mudraca sa Istoka i izvode tu njihovu tradicionalnu maskeradu, pomenute koledare. A jedan od tih koledara, i to baš car Irod, nije bio niko drugi nego glavom i bradom onaj Žakov umetnički kolega, car Murat, koga je Miloš Obilić rasporio na Kosovu polju.
On je imao sve oznake carskog dostojanstva: i krunu na glavi, i carsku togu s velikim krstom na leđima, prošaranu većim i manjim zakrpama: imao je bele brkove i dugačku, sedu bradu, i potpuno nagaravljeno lice, i sablju dimiskiju; a da ne govorimo o onom savršenom carskom držanju, kakvo nemaju ni pravi, rođeni carevi.
Ali izdao ga je glas, isti onaj glas kojim je svojim mušterijama, đacima, dočaravao svoje pecivo, kifle, đevreke i kolače.
Tim istim glasom sada je car Irod sa ostalim koledarima pevao to njihovo »Radujtesja i veselitesja«, njime je i on sam carski nastupao u svojoj solo-partituri »Ja sam Irod car«, i Zaku je bilo dovoljno da ga samo dva-tri puta čuje pa da se seti da to ne može biti niko drugi nego baš Caka.
Zak je svoje mišljenje i svoje utiske saopštio svojim drugovima, umetnicima: Urijelu, hahamovom sinu, i Kamčetu Kariju, a ovi su se, pošto su se nagledali čuda, složili s njim.
Ali dok je do tada Jevrejčiće nesvesno zadržavao strah da bi neko mogao da im zameri, ili da ih izgrdi što se motaju s koledarima, te su nekako sa snebivanjem pristajali uz onu gomilu dece koja je činila neku vrstu počasne svite koledara — sada ih je to neodoljivo privlačilo njima.
Zak je sa svojim drugovima sva tri dana Božića pratio koledare, ulazio s njima u hrišćanske domove, slušao uvek sa istom pažnjom i uživanjem šta oni govore i pevaju, gledao šta izvode i, dok je Božić prošao, cela tajna koledara bila je proniknuta, sve njihove pesme i ostala prikazivanja naučena.
Bogovski su Zak i njegovi drugovi proveli taj Božić. Baš kao da je i njima bio praznik. Tri dana lutanja s koledarima bilo je dovoljno da se i sami osećaju »koledarski«. A trećeg dana Božića, baš kad su prolazili pored Zakove kuće, njemu je palo na pamet da predloži caru Irodu da navrate i do njih.
Ali onda je došao kraj lepoj igri:
— Ej, šmokljo nijedan! — rekao mu je car osorno i podrugljivo, uz grohotan smeh ostale pratnje. — Otkud sad koledari u jevrejskoj kući: Ajd', kidaj. Marš odavde!
— Ti mi pa mnogo znaš! — setio se Zak da mu odgovori, pa je, uvređen do dna duše, strugnuo s drugovima.
Zak i Urijel su pametna deca, ali jedno ne mogu da shvate: zašto se Isus ne bi mogao roditi i u jevrejskoj kući? I kad oni kao osnovci to nisu mogli da shvate, još manje je mogao da shvati Kamče koji još nije ni pošao u školu.
— Mi smo. sine, Jevreji — pokušala je to Zaku da objasni mama, ali on od toga nije mogao da postane pametniji.
_ — Ali, zašto on ne može da se rodi kod nas? —- vraćao se Zak na polaznu tačku.
— Ne može ni kod njih. sine — branila se Klara, Zakova mama.
Ali Zak je neumoran:
— Pa zašto onda oni uvek kažu »Hristos se rodi«?
— Oni to samo tako kažu, sine.
Zaista, on se sada vrlo dobro seća da nigde, ni u jednoj kući, nije video maloga Isusa. On je čuo da koledari pozdravljaju sa »Hristos se rodi!«, ali video nije ništa. To su, dakle, oni »samo tako« govorili! … Kao što ni car Irod nije bio istinski car Irod…
Ljudi su samo tako govorili.
Tri drugara su posle bogzna koliko puta — upravo kaci god bi se negde našli sami — izvodili ceo taj koledarski ceremonijal i bili su uvereni da oni to mogu da izvedu bolje od Cake i njegove družine. Pa kako je Purim bio na pragu pomislili su da bi to moglo biti iznenađenje koje bi sve u mahali zadivilo.
I, eno ih, ozbiljno se pripremaju. Ali to nije laka stvar. Tu su ti, brate moj, potrebni brkovi, pa brade, pa sablje, pa toge, pa kivot — jao, znate li vi šta je to kivot? — za skupljanje dobrovoljnih priloga, i ja prosto ne umem ni da nabrojim šta je sve potrebno. A sve to oni su još morali da pripremaju u najvećoj tajnosti!
Kad im se učinilo da su se već solidno spremili, došli su na misao da izvedu najpre jednu — kako bi rekli — generalnu probu. Ali pravu, kao da je već Purim, i kao da oni to stvarno izvode. Cara Iroda je igrao Zak, dok su Urijel i Kamče igrali mudrace sa Istoka. Urijel je kao stariji uzeo dve uloge: Valtazara i Melhiora, a Kamčetu je dopalo da igra Gašpara. Lica su ćumurom nagaravili da ih niko ne prepozna; njihovi izvrnuti kaputi izgledali su kao prave carske toge, odnosno kao odežde mudraca sa istoka; kao kivot Zak je upotrebio maminu pudrijeru, dok su tutke (stabljike od sasušene konoplje) služile mudracima sa Istoka kao magarci, a caru Irodu kao konj.
Najpre su otišli tija-Palombi. Tija-Palomba je rodila i odgajila osmoro dece te je od njih doživela svakojaka čuda i pokore. Zato se nije nimalo uplašila kad ih je ugledala. Međutim, njihov pozdrav je učinio poražavajući utisak. Jer, koledari su sasvim koledarski pozdravili:
— Hristos se rodi!
Ona se jedva pribrala da im odgovori:
— Ali, nesrećna deco, pa mi smo Jevreji!
—Pa i mi smo Jevreji, Tija Palomba, ali to se tako kaže — objasnili su neobični gosti.
A onda su, na njeno najveće zaprepašćenje, stali da izvode svoj program.
Tija Palomba je jedva razumevala srpski, a staroslovenski baš nimalo. Tek kad je car Irod otpočeo svoju tačku, ona je došla k sebi. Videla je da je jadan car Irod u velikoj nevolji, jer mu se levi brk sasvim iznenada i neočekivano odlepio, pa je morao u isto vreme i da rukuje sabljom dimiskijom i da pridržava brkove. Iz toga je ona zaključila da će sve ovo biti neka šala za purimske maskerade i, kad je, posle svega, pristupio Gašpar, mudrac sa Istoka, i pružio joj pudrijeru, ona je bez razmišljanja spustila u nju dve kocke šećera.
Drugim recima, turneja je otpočela pod dosta srećnim okolnostima. Koledari su obišli još nekoliko domova i sve se odvijalo po programu.
Međutim, posle su iskrsle neprilike zbog kojih se turneja nije srećno i završila. Kad su u podne pošli na ručak, koledari su, premda još nisu bili obišli sve domove, odlučili da podele skupljeni prihod.
Ali, eto šta se događa kad nemaš utvrđene cene: kad su naši koledari izvrnuli pudrijeru, našli su u njoj jedan dinar, dva stoparca i dve kocke šećera. A onda se ponovilo nasilje, uobičajeno tamo gde vlada pravo jačega: car Irod je uzeo dinar, Urijel je uzeo dva stoparca (po jedan za Melhiora i Valtazara) i Gašparu su ostale samo dve kocke šećera.
Gašpar, mudrac sa Istoka, mada još nije pošao u školu, vrlo dobro je znao da razlikuje dinar od stoparca (koji čini ravno pola dinara), a njega od dveju kocki šećera. I, naravno, nadao je dreku, udario u plač, psujući Iroda i onog drugog kako su zaslužili, a kad je došao kući napravio je lom.
Tija Solči je pokušala da umiri svog ljubimca, ali sve njene reči nisu bile u stanju da pretvore šećer ni u stoparac, a kamoli u dinar. I kad je sve ostalo bez uspeha, ona je s njim pošla pred najvišu instancu, pred hahama.
Gašpar je u tom trenutku ostavljao takav utisak da bi se i najokorelije srce ražalilo. Suze koje su potocima lile povukle su duboke brazde u onoj gari ispod očiju i oko nosa. A pošto se prilikom tako iskrenog plakanja obično pomalo i slini, bilo je i drugih, manje pravilnih brazdi ispod očiju i oko nosa. On se jednom rukom držao majci za suknju, a drugom je držao magare, odnosno tutku s koje još nije bio sjahao, jer on i nije mislio na demobilizaciju. Jednom reči, prizor je bio užasno dirljiv.
To je učinilo svoje. Haham bi sada, pre svega i svačega, možda kaznio sina zbog dela jeresi i izdajstva, ali je najpre uzeo u postupak pljačku nad jadnim Gašparom.
Na to je onda Irod car, možda malo i drhteći, premda s najubedljivijim dokazima u ruci, objasnio da je posredi nemogućnost da se jedan dinar i dva stoparca podele na tri ravne časti. On je, navodno, kao car imao legalno pravo na onaj dinar. Ostatak bi, doduše, mogao sasvim pravilno da se podeli na dva ravna dela. Ali nezgoda je bila u tome što je Urijelov učinak bio daleko veći, pošto je on stvarno imao dve uloge: Valtazara i Melhiora. Prema tome, bila je prava sreća što su se našle one dve kocke šećera za Gašpara!
Uvažavajući razloge cara Irođa, haham je iz svog džepa izvadio dinar i dao ga Gašparu, mudracu sa Istoka, čije se lice odmah razvedrilo najblaženijim osmehom.
Tek kad je stvar s te privatno-pravne strane bila izglađena, pristupilo se razmatranju delikta s versko-političkog aspekta.
Najpre je Zak morao nedvosmisleno da se izjasni o tome da li on sebe smatra Jevrejinom, a kad je na to usledio njegov potvrdni odgovor, došlo je na red glavno pitanje: zašto su, u kom smeru i s kakvim ciljem Zak i njegova družina (a glavni okrivljeni bio je Zak, kao najstariji) upotrebljavali i šta su hteli da kažu inkriminisanim. izrazom »Hristos se rodi«?
Ali sva sumnjičenja i podmetanja Zak je učinio bespredmetnim svojom senzacionalnom izjavom da se Hristos nije uopšle ni rodio! U to su se on i njegovi drugari lično i svojim očima uverili kad su o Božiću išli s koledarima, jer malog Isusa nigde nisu videli, nigde i nigde! Znači, oni ljudi su to »samo tako« govorili i, možda, baš nama u inat! A ako i mi to kažemo, onda im inat ništa neće vredeti! Jednom reči, postupak je pre bio vredan pohvale!
Urijel i Kamče su potvrdili navode glavnog optuženog i sud ih je oslobodio optužbe.