Homo Terorist

Goran Starčević

HOMO TERORIST
ili kako je vuk zalutao u Supermarket

I'AM ALL LOST IN THE SUPERMARKET, I CAN NO LONGER SHOP HAPPILY…

Na početku su uvijek strah i hrabrost. Na te dvije emocije ili afekta sazdana je cijela povijest čovje-čanstva. Na sličan se način tijekom revolucionarnog doba građanskih demokracija jasno razlikuju dva temperamentom posve oprečna tipa modernoga čo-vjeka. Prvi je bio hodočasnik (pilgrim), umoran od ratova i nasilja, u potrazi za mirom i osobnom slobodom. Drugi je neumorni revolucionar, graditelj novoga svijeta sazdana na jednakosti. Fetiš jednakosti za njega je toliko jak da mu je uvijek spreman, ako zatreba, žrtvovati i sebe samoga, a kamoli ne slobodu onoga drugoga.
Eskapist i terorist, kao suputnici i dva arhetipa modernih demokracija, tako su od samoga početka u sukobu. Upravo u napetosti između ovih dvaju temeljnih i nekada gotovo sinonimnih demokratskih ideala (uz ideal bratstva), tj. u antagonizmu fetiša slobode i fetiša jednakosti, odvijala se moderna povijest. Obilje i nasilje rasli su zajedno.
Prije no što postane konkretno nasilje, teror se lako može namirisati, jer zaudara na strah. Točnije, on zapravo i jest strah. Teror u najužem smislu riječi nije tek politološki pojam, filozofska ideja, ili čin nasilja – on je čista jeza. Strah ne podnosi teoriju, jer je u njegovoj biti to da zamračuje razum.
Jedan od najvećih strahova koje ima današnji homo eskapist, uz strah od vlastite smrti koja je u kon-zumerističkom raju krajnje nepoželjna misao, jest strah da će netko postaviti bombu u njegov omiljeni shopping centar ili da će mu sin ili unuk biti unovačen, otrgnut od varljive sigurnosti građanske civilizacije te poslan u krvavi rat protiv okrutnih terorista. Tko su oni, to zapravo ne zna nitko, ali „svi znamo“ da su oni krivci za sve naše današnje nevolje.
Tako je svijet okcidentalnih demokracija, kako su još prije tridesetak godina predvidjeli Joe Strummer i Mick Jones, doista postao golemi Supermarket u kojem je sve nelagodnije kupovati. Dok mi sumanuto trpamo u kolica posljednje zalihe luksuza da bismo do kraja opskrbili svoje eskapističke brloge trivijalnim zadovoljstvima i bezbrižnošću, vonj straha sprječava nas da doista uživamo u slobodi i obilju. Teško se mirimo s činjenicom da ipak, čini se, ne možemo kupiti sreću, mir i besmrtnost.

RAZMAŽENI SINOVI DEMOKRACIJE

Eskapist i terorist dva su janusovska lica građanske demokracije, u ogledalu oba podjednako nedovršena i jednostrana. Nemoguće je ispričati priču o jednome, a da se ne spomene onaj drugi, no u ovom je pismu homo terorist ipak u prvome planu.
Godina 1789. za terorista je bila prva godina istinske ljudske povijesti. Još pomalo nevin i u nelagodi zbog prolijevanja krvi, nasilje u ime demokracije, čije su prve žrtve Louis XVI i onih 1.400 martira prve giljotine, smatrao je tek nužnim zlom i legitimnom borbom protiv monarhijskog despotizma u ime čovjekovih prirodnih prava. Nasilje je trebalo biti ograničeno na nužnost promjene režima i jednokratno, obustavljeno u času kada budu osigurani republikanizam kao odraz opće volje (res publica) u građanskom političkom sustavu te njime zajamčena nezastariva i prirodna prava čovjeka.
U zori demokracije, filozofi poput Kanta jednako su nevino sanjali o federalizmu slobodnih republikanskih država, koji će biti međunarodna garancija vječnoga mira i ostvarenje ideala bratstva među narodima, nakon što politička i prosvjetiteljska revolucija zauvijek promijeni sliku svijeta i otprati stare despotske režime u prašinu povijesti.
Povijest je, kao i obično, imala drugačije planove, a teror je postao stalni pratilac moderne demokracije. Demokratska revolucija zapravo je bila dijabolička: ljudi su željeli biti slobodni kako bi mogli postati jednaki, no fanatični borci za jednakost oduvijek su im ugrožavali mir i slobodu.
Homo eskapist i homo terorist podijelili su tako društvene uloge, što se tijekom moderne povijesti odrazilo i na planetarnu ideološku podjelu demokra-cije. Taj je proces prvi zapazio Alexis de Tocqueville za svoga putovanja po Americi. Predmet njegovih istraživanja ondje je prije svega homo eskapist, potomak pilgrimsa s Mayflowera, koji je želio stvoriti svoj vlastiti epikurejski vrt u fetišu individualizma.
Individualizam je rodno mjesto eskapizma. Društvo se atomizira, a načelo „live and let live“ melem je za duše umorne od nasilja u kojemu je grcala Europa. Premda se pojavio kao naizgled benigna pojava, individualistički skroviti život (λάθε βιῶσας) za posljedicu ima odumiranje političkih instikata i tradicionalnih građanskih vrlina. To je društveni proces istovjetan onomu koji je prouzročio pad Rima i dekadenciju helenističkoga društva.
Eskapizam, na koncu, završava u apatiji, nezrelosti i nezainteresiranosti građanina za ustroj društva u kojemu živi. Eskapist zapravo više i nije građanin prema antičkom poimanju građanstva, jer je demokracija polisa građanina definirala kao osobu koja naizmjence vlada i kojom se vlada, dakle osobu dovoljno zrelu da donosi zakone i u isto im se vrijeme podvrgava. Kada se ljudi, međutim, jednom odviknu od upravljanja samima sobom, naposljetku gube i sposobnost izbora drugih za upravljače, što dovodi u opasnost sve demokratske institucije. U prošlome pismu već je rečeno da u svijetu eskapističke političke kulture institucija demokratskih izbora više ne jamči egzistenciju demokratskih institucija.
Zmija zavodnica, koja je uspavala građanske instinkte u okcidentalnim demokracijama, prije svega je majčinska vlast nacionalne države. Njezin je zagrljaj možda nježniji i topliji od zagrljaja starinskih despota ancien regimea, ali je zato kudikamo odlučniji i nepopustljiviji. Čovjek demokratskog doba, lakonski je dijagnosticirao još de Tocqueville, ne želi se pokoriti susjedu, ali rado se pokorava novome suverenu – naciji. Nekada komplicirano umijeće despotizma sada se svelo na samo jedno načelo – vladati u ime naroda i jednakosti.
Nacionalna vlast čovjeka demokratskoga doba drži u vječnom djetinjstvu, a u toj dražesnoj infantilnosti je i Crkva (institucionalna religija), kojoj je prijetilo da kao „društveni parazit“ bude zbrisana u velikoj pobuni trećega staleža, prepoznala vlastiti modus vivendi, i od strašiteljice sudnjim danom postala i sama velika majka tješiteljica. Sloboda, bratstvo i jednakost završili su tako svoj povijesni hod kao tek „nezreli“ mladenački buntovnički ideali koje je, „srećom“, homo eskapist s uspjehom prebrodio i vratio se pod okrilje majčinske ljubavi Nacije i Crkve.
Terorist, međutim, iako jednako razmažen, kudi-kamo je nepomirljiviji sin moderne demokracije. Svaki put kada izgubi partiju pokera u društvenoj igri jednakosti, homo terorist traži, ni više ni manje nego – redefiniciju društvenoga ugovora!
Ne želeći dijeliti sudbinu homo eskapista i osjetivši intuitivno njegov dekadentni utjecaj na vitalne vrline demokratskoga građanskog društva, homo terorist krši temeljni princip konstitucije građanskoga društva, koji se zasniva na jednokratnosti primjene nasilja i trajnom važenju društvenoga ugovora. Revolucija mu postaje izlikom i navikom, a nasilje kao dekonstrukcija društvenih odnosa odgovor na svaki problem.
Habermasova konsenzualna istina, koju demokrat-ska javnost polagano gradi kroz strpljivu i sakro-sanktnu društvenu proceduru, za njega je oruđe sla-bića i licemjera. U istinskom revolucionaru demo-kracija i miran građanski suživot zapravo izazivaju mučninu. On je uvijek u stanju poginuti za demo-kraciju, ali nije u stanju u njoj živjeti. U tom paradoksu vjerojatno leži podsvjesni ključ neobična ikonopoklonstva Che Guevari.
U vječnoj igri revolucije, terorist je oduvijek imao vrijedne pomagače među drugovima istomišljenicima koji su vojničko-partijskom stegom i organizacijom uvijek na raspolaganju kada treba pokazati „snagu“ njegovih argumenata. Upravo je zato Béla Hamvas riječ „drug“ uglavnom rabio u negativnu društvenom kontekstu.

I terorist je s vremenom naučio cijeniti majčinsku ljubav Nacije, ali na mnogo lukaviji način od eska-pista. Zajedno sa svojim istomišljenicima, otkrio je mehanizam terora kao mehanizam vladavine novoga tipa oligarhije, ne samo nad pojedincem nego i nad društvom u cjelini. Na djelu više nije oligarhija aristo-kratskoga, nego partijskoga tipa. Legitimitet vladanju nad drugima više ne proizlazi iz vjere u vladavinu najboljih. Dovoljna je vjera u snagu jedinstva dru-gova, koja se hrani idolopoklonstvom vođi. Vladavina ili nasilje od sada se primjenjuju nad društvom, a ne unutar njega, dok se teror konsenzusa nad idejama pretvara u teror nad ljudima, kako je to prvi ustvrdio Augustin Cochin.
Dogodilo se tako upravo suprotno od onoga što su očevi utemeljitelji liberalne, tj. slobodarsko-eska-pističke demokratske kulture, od J.J. Rousseaua do J.S. Milla, željeli sačuvati kao duhovnu branu od despocije i tiranije u demokratskom društvu. Umjesto da se društvene vrijednosti formiraju poštujući Rousseauov „manjinski princip“ konstituiranja opće volje, tj. poštujući pravo na razliku, posebnost i indi-vidualnost u svemu osim u stvarima koje se izravno tiču svih članova društva, dogodilo se sveopće podruštvljavanje osoba i dobara. Taj proces isprva potiču partijske oligarhije i nacionalne države, ali ih potom slijedi i demokratska kultura koja se konfor-mistički preobrazila u skladu s političkim procesima.

KRVAVI LIMB

Potrebno je dobro zapamtiti činjenicu da je homo terorist u svojoj mladosti zapravo bio intelektualac, pa nas Baudrillardova vizija o rastućoj inteligenciji zla ne bi smjela iznenaditi. Homo terorist se oduvijek zani-mao za ideje, ali ih nikada nije shvaćao kao ontološku stvarnost po sebi. Njega su ideje zanimale isključivo kao potencijalno oruđe ili oružje revolucije ili, kako bi rekao loš interpretator Hegela, ideje je uvijek shvaćao samo „za sebe“. On je rastao u jansenističkim književ-nim klubovima, gdje je među drugovima istomišlje-nicima dogovarao obrazac preobrazbe društva. Njegove ideje, za razliku od ideja eskapista, koje uglavnom služe za razonodu, imaju samo jedan cilj – zaživjeti jednom u pravoj akciji!
Jednako kao povijest terora u Francuskoj revoluciji, za razumijevanje revolucionarnog fetiša akcije bitno je stalno imati pred očima politički uspon Adolfa Hitlera i metode njegove vladavine. Sam naziv nje-gove stranke (Nacional-socijalistička radnička partija) ključ je za razumijevanje totalitarne logike zla.
Tu se sažimaju sve paradigmatične sastavnice društvenoga ustroja prema homo teroristu – fetiš nacije, fetiš ideologije, fetiš homo fabera kao po-vijesnog „subjekta“ i fetiš politike kao nositelja voluntarističkog načela i izvršitelja revolucionarne akcije nad društvom kao „objektom“.
Tom sveobuhvatnom obrascu terora u samome imenu promaknule su jedino još sastavnice vjerske i rasne isključivosti, moralnog ekskluzivizma i ideja nužnog pročišćenja čovjeka, kao temeljne i zapravo vječne „intelektualne“ sile terora. Hitlerov antilogos zla te je tri ideje sjedinio mitom o arijevskoj rasi, čime je zapravo potpuno zaokružio knjigu terora. Tako je od infantilna buntovnika homo terorista pretvorio u rutinera smrti i straha. Svi koji se pojavljuju nadalje zapravo su kopije ovoga paradigmatskog ludila, sus-tavno promišljenog do razine antilogosa.
Od svih ideja kojima se homo terorist služio u zaposjedanju društvenoga života, nama su najzanimljivije ideja o nužnom pročišćenju čovjeka, koja je posljedica dogme o čovjekovoj grešnoj prirodi, i ideja o homo faberu kao povijesnom subjektu. Na prvi pogled te ideje pripadaju etici upravo suprotnoj od one koju bismo očekivali kao ethos terora. Baš su zato upravo one bile najdragocjeniji saveznici koje je homo terorist preoteo homo eskapistu u njihovoj bratoubilačkoj gigantomahiji.
Ideja o pročišćenju čovjeka zapravo je religiozno-mistička vizija o istočnome grijehu, koju je u dogmu pretvorilo judeo-kršćanstvo, a kao takvu je preuzeo islam. Ona tvrdi da je čovjek ne samo infantilan nego da je k tomu i zao. Zbog svoje zloće, izražene u radoznalosti i neposluhu, on je, uostalom, i protjeran iz prvobitnoga raja. Stoga njegov život ne samo da nije sakrosanktan, kao što je zapisano u svim po-veljama o prirodnim pravima čovjeka, nego je kao nepročišćen i neposvećen život zapravo bezvrijedan kao moralna kategorija.
Pojedinačnost nikada nema realnost po sebi, pa tako niti pravo na autonomiju volje. Ona je privid koji postaje stvarnim tek svojim dioništvom u općenitome. Dok je Aristotel u svojoj kritici platonizma tvrdio da je upravo hipostaziranje ideja privid, homo terorist najustrajniji je Platonov sljedbenik.
Vjerski fanatizam, osobito kršćanski i muslimanski, tako u svome korijenu ima stari filozofski spor koji je prerastao u dogmu o egzistenciji zla. Ovdje je mono-teistička jezgra zarobljena mitom o istočnome grijehu, izgonu i konačnu povratku u raj. Dogma o istočnome grijehu oduvijek je opravdavala nasilje, jer i smrt vidi u funkciji pročišćenja. Pod njezinom zastavom ratnik je siguran da umire „with God on our side“27 , kako bi to rekao Bob Dylan.
Naravno, terorista ne zanimaju filozofske i - igrarije na temu univerzalija, nego je u igri simulakruma, kako bi to rekao Baudrillard, pronašao sjajan obrazac konstitucije totalitarna svijeta. Kategorije univer-zalnoga koriste se kao moralno opravdanje političke akcije čiji je cilj konstituiranje totalnog ili totalitarnog.
Moralni subjekt za homo terorista može zapravo biti bilo koja univerzalna kategorija koju on s lakoćom pretvara u moralni fetiš, samo ako to korespondira s njegovim fetišem revolucionarne akcije. Takav su moralni fetiš prije svih – nacija, vjera, crkva, država, stranka, vođa, narod, krv, tlo, whatever, whoever. Izbor je gotovo neograničen.
Najveći moralni fetiš homo terorista, u njegovoj tragičnoj infantilnosti, zapravo je sama ideja morala, koju on shvaća u bitno manihejskom smislu. Teorist živi u svijetu u kojem je dobro samo vječni borac protiv zla, a zlo univerzalni princip koji neprestano preplavljuje svijet. Baš zato što je vječna, njegova je borba tako teška i krvava, a metode bezobzirne. Lomača pročišćenja na kojoj potpaljuje knjige, ljude i države nikada se neće ugasiti, jer u manihejskom svijetu, za razliku od eskapističkog, dobro zapravo nikada ne pobjeđuje. Paradoksalno, maniheističke hereze kršćanstva ne poznaju limb, pa ipak u svijetu dualizma dobra (logos) i zla (hyle) pročišćenje duše od ropstva tijela ili materije vječni je proces.
To zapravo znači da je svijet (kosmos) de facto eternalni limb. U maniheizmu limb nema svoje po-sebno mjesto, jer je čovjekova egzistencija i svijet kao njena pozornica sama po sebi krvavi limb.
Usamljeni junak čiji je karakter u filmu Unforgiven sjajno prikazao Clint Eastwood, zaklonjen kišom i munjama, odlazi iz grada nakon što je u pravednič-kom gnjevu pobio njegove zle stanovnike, znajući da ga ista borba čeka na svakome mjestu i u svako vrijeme. Teški teret smrti koji nosi na svojoj duši olakšava mu uvjerenje da su svi ljudi ionako podjed-nako pokvareni i da nikada nije ubio nekoga tko to nije zapravo i zaslužio.
Borba dobra i zla vječna je samo zato što s onu stranu dobra i zla terorist više nema smisao posto-janja, rekla bi nietzscheanska intuicija. Gotovo svi diktatori dvadesetoga stoljeća voljeli su vestern, mrzili čitati Kanta i pogrešno shvaćali Nietzschea.
Ideja o pročišćenju čovjeka u svojoj manihejskoj jednostavnosti tako je služila teroru jednako u procesima protiv vještica i krivovjernika, na jakobinskoj giljotini, u arijevski čistoj krvi i tlu, u Staljinovim gulazima, u etničkim ratovima na Balkanu, kao i u „čišćenju“ Iraka i Afganistana od „terorista.“ Pretvarajući sve ideje u moralni fetiš koji opravdava revolucionarnu akciju, homo terorist je na kraju u fetiš pretvorio i sam pojam terora.
Zato je ideja pročišćenja čovjeka u eternalnom limbu osobito dragocjena i nezamjenjiva u svakoj logici terora i bestijariju zla. Terorist i zločinac – to je uvijek onaj drugi.

KRV I MED

Malo je poznato da je upravo Balkan jedna od duhovnih kolijevki europskoga maniheizma. Ovdje se zoroastrejski dualizam, koji je bio u temeljima make-donsko-bugarskog bogumilstva, na gotovo nadrealan način oplodio novovjekovnim moralnim fetišima nacije i religije. Pojam „etničkoga čišćenja“, koji je obilježio dvadeseto stoljeće – od tursko-grčkih sukoba na njegovu početku, do propasti projekta Velike Srbije na razvalinama Jugoslavije na njegovu kraju – odu-vijek se vezao uz balkanske ratove. Sukobi Hrvata i Bošnjaka te napetosti između Albanaca i Makedonaca pokazuju kako je put od žrtve do krvnika ovdje odu-vijek bio vrlo kratak.
Paradoksalno je, međutim, da su ranosrednjo-vjekovni bosanski bogumili – krstjani u Europi bili poznati kao izrazito pacifistički heretici. U analima katarskih i albižanskih heretičkih crkava u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj, povremeno se čak pronose glasovi o zajedničkom „heretičkom papi“ koji stoluje upravo u srcu Balkana, na području današnje Bosne i istočne Hrvatske, što svjedoči o moralnom autoritetu „crkve bosanske“.
Njihov dualizam nije radikalan, tj. zlo ne opstoji kao realno božanstvo, pali anđeo ili antinomijski kozmološki princip, nego je ono u posve neoplaton-skom smislu nesavršena tjelesna i materijalistička egzistencija od koje se tzv. „vjernici“ za života samo djelomice odrješuju, dok se tzv. „savršeni“ još za života približavaju potpunoj duhovnoj svetosti. Iz te je kozmologije proizlazila etika nenasilja, otpor prema strogim oblicima društvenih institucija uključujući instituciju braka, uzdržavanje od jedenja mesa te ubijanja bilo ljudi ili životinja.
Na vječnu prostoru sudara svjetova, razdjelnici istočnoga i zapadnoga Rimskog Carstva, univerzali-stičkog papinstva i autokefalnog pravoslavlja, te potom kršćanstva i osmanlijske sile na putu za Beč, takva pacifistička i autohtona verzija kršćanstva nije imala izgleda za opstanak. Balkanac nije izvorno lukavi i okrutni ratnik spreman na vjerolomstvo u svakom trenutku. On je takav postao, jer je njegova zemlja povijesno bojište istoka i zapada, pa se tako i osvit građanskoga demokratskog društva na ovim prostorima vječnih bitaka gotovo i ne primjećuje.
Vjerski raskol od 1054. i muslimansko-kršćanski ratovi ovdje zapravo nikada nisu doživjeli povijesnu katarzu, pa ideja nacionalne države na prostoru što jedva da ima poneki grad, koji nije nekoliko puta gorio u plamenu, poprima apsurdan oblik. Ona je na narode koji dijele više-manje sličan jezik i zajedničku prošlost, ali se strogo dijele po, prije svega, vjerskom načelu, imala učinak dolijevanja ulja na vatru.
Arhetipsko Zlo maniheizma ovdje, uz tradicionalni materijalni oblik, poprima svoj duhovni vitalitet tek s pojavom nacionalne države, jer na Balkanu vjera i nacija znače jedno te isto. To je ključ povijesne tra-gike Balkana. Starateljska vlast nacionalne države i crkve, uvjeravali su de Tocqueville i Rousseau, ima dekadentni utjecaj na ethos građanstva, dok amalgam vjere i nacije u balkanskog seljaka budi mračnu okrutnost arhajskih civilizacija staroga vijeka. „Balk“ i „han“, izvorno turski pojmovi koji znače krv i med, od Balkana čine univerzalnu metaforu ispreplitanja eskapizma i terorizma. Teško je bilo gdje drugdje pronaći s jedne strane takvu ljepotu prirode, nada-renost i gostoljubivost ljudi, a s druge strane toliku predanost krvi, osveti, te nacionalnu i vjersku is-ključivost.
Balkanac nije nikakav ekscesni provincijalac europ-ske povijesti. Nasilje je na Balkan oduvijek u najvećoj mjeri dolazilo izvana, koordinirano iz europskih i azijskih centara moći. Balkan, također, nije samo ratište. Ruševine zapravo skrivaju raskrižje europske civilizacije. To je poprište grčke civilizacije i rimski limes, razdjelnica, ali i sastavnica Rima i Bizanta u srcu Mediterana. Balkanac je vojnik Aleksandra Makedonskoga i Karla Velikoga. Kroz predanost Jeronima, Ćirila i Metoda, on je duša kršćanstva, kroz Matiju Vlačića intelekt reformacije, a kroz Mehmed-pašu Sokolovića stup islama. Balkan nije kontrapunkt Europe, nego njeno ogledalo. Balkanac je hiper-senzibilac koji je apsurde Europe doveo do krajnjih granica.
Otvaranje Pandorine kutije zla, koje se ovdje dogodilo početkom devedesetih godina 20. stoljeća, zbunilo je eskapistički svijet okcidentalnih demo-kracija, jer su one to zlo odbile prepoznati kao svoje vlastito. Odbijajući pogledati svoj odraz u zrcalu, nevjerojatno su pasivno promatrale Vukovar, Sarajevo i Srebrenicu, kao da se doista radi o pukom TV spek-taklu.
U intelektualnoj i moralnoj nemoći pred postjugo-slavenskim ratovima, okcidentalne demokracije počinile su hibris, ili kršćanski rečeno, grijeh, ako i ne toliko djelom, a ono svakako mišlju i propustom. Dok je Europa gradila svoj birokratsko-eskapistički raj, vijest o ratu na njezinoj periferiji nije ju toliko izne-nadila, koliko naljutila, kao što nas ljuti primitivni susjed ili rođak iz provincije, koji je nenajavljenim dolaskom pokvario naš otmjeni party.
Balkan, suprotno općoj predodžbi, ne generira probleme, nego ih kao pod povećalom jasnije ocrtava. Na svoj način pokazao je to poslije Drugoga svjetskog rata slučaj hrvatskoga kardinala Stepinca, koji se bio pretvorio u europsku moralnu razdjelnicu. Dok je za Katoličku crkvu i Hrvate Stepinac blaženik na putu da uskoro i službeno bude proglašen svecem, za druge je često bio puki kolaboracionist kvislinškoga ustaškog režima.
Dok je s jedne strane posve jasno da je sudski proces koji su protiv njega pokrenule komunističke vlasti klasični montirani politički proces motiviran ideološkom netrpeljivošću, moralna pozicija kardinala Stepinca oslikava paradoksalnu moralnu poziciju cijele Katoličke crkve u modernoj europskoj povijesti. Tu je poziciju, ne slučajno, u punoj dimenziji shvatio tek jedan Irac, Hubert Butler, prikupljajući građu za svoje balkanske eseje.

Naime, kao i svaki rat, Drugi svjetski rat poslužio je na Balkanu za međuetnička razračunavanja. Kvi-slinška NDH poticala je praksu prekrštavanja (kon-verzije) Srba pravoslavaca u katolike, a hrvatski nadbiskup Stepinac bio je razapet između lojalnosti nacionalnoj državi, koju je priželjkivao, ali i užasnut terorom koji se činio u njezino ime.
Usprkos sumnjičavosti Vatikana prema konverziji u ratnom vihoru, on je svećenstvu dao upute da nastave s konverzijama stanovnika židovske i pravoslavne vjere, ako je to jedini način da ih se spasi od pogroma. Poslije rata će ionako, govorio je Stepinac, katolicima ostati samo oni koji to žele, dok će se ostali vratiti djedovskoj vjeri.
Dok se njemu, možda i zbog tradicionalna balkan-skog lukavstva kao vještine opstanka, činilo da je prisilna konverzija mudriji izbor od smrti, što uostalom i nije nova situacija u balkanskoj povijesti, u Francuskoj je Henri Bergson, nakon što je još 1921. svojom voljom postao katolik, ipak kao nemoćni starac 1941. prešao u red sa žutom zvijezdom na kaputu i tako kao svoj moralni izbor radije odabrao smrt. Kao filozof po egzistencijalnom, a ne tek inte-lektualnom habitusu, razumio je etičke principe isključivo kao autonomni izbor slobodne volje i savjesti. Premda je mogao zatražiti majčinsku zaštitu Crkve i Nacije (tada, doduše, kao i u Hrvatskoj u rukama kvislinga), koja u njegovu slučaju vjerojatno ne bi izostala, radije je izabrao časnu smrt nego nečastan izlaz uz pomoć jednako nečasnih institucija.
Moralni paradoks kardinala Stepinca potresno oslikava granice institucionalne religije, tj. granice konkordata moralnih fetiša Nacije i Crkve. S jedne strane je teror nacionalne države koja provodi prisilna prekrštavanja i osniva koncentracijske logore za protivnike režima. S druge strane, sudjelovanje u izvorno nasilnom činu konverzije spasilo je mnoge živote. Što god učinila u takvoj situaciji, institu-cionalna religija, upravo zato što želi ostati isključivi moralni arbitar, tj. želi djelovati štiteći ujedno sebe kao instituciju, nije u stanju jednoznačno se odrediti prema nasilju i potpuno zaštiti dignitet pojedinca.
Postoje vremena, rekao je Hubert Butler, koji je i sam u Beču sudjelovao u spašavanju Židova iz vagonâ smrti, kada se istinski kršćani ponovno moraju spustiti u katakombe. Tek u potpunoj tami, bez odsjaja zlata i grimiza, svjetlost svijeće ponovno jasno sja.
Tko od nas može sa sigurnošću reći kako bi postupio na mjestu kardinala Stepinca, Henrija Bergsona ili pak na mjestu zapovjednika nizozem-skoga bataljuna u Srebrenici? Jesu li „liječnici bez granica“ u Vukovaru mogli spasiti ranjenike poklane na Ovčari? Jesu li liječnici u Vukovaru, baš kao i nizozemski vojnici u Srebrenici, ondje štitili „čast“ međunarodne organizacije ili ljudske živote? Jesu li SAD 1999. doista bombardirale Srbiju da bi prekinule
genocid nad Albancima ili da bi pripremile teren za jednu od strateški najvažnijih baza NATO-a?
Svako od ovih pitanja svjedoči o moralnoj ambi-valentnosti demokratskih institucija pred licem terora. Povijesno „prokletstvo“ Balkana, pak, zorno pokazuje kako se grijeh čina (teror) i grijeh propusta (eska-pizam) međusobno isprepleću. Poput strukture DNK, homo terorist i homo eskapist uvijaju se jedan oko drugoga, tako da ih je katkad teško razaznati.

NESTANAK HOMO FABERA I PIROVA POBJEDA BURŽUJA

Nasuprot ideji o čovjekovoj grešnoj prirodi i nužnosti pročišćenja, koja je svijet neprestano pre-tvarala u krvavi limb revolucije i kontrarevolucije što je u 20. stoljeću kulminirao u etničkome čišćenju prostora od nepoćudnih ljudi, vizija o homo faberu kao subjektu povijesti dugo se činila kao pozitivan balans između ekapističkih i terorističkih zastrana.
Dok s jedne strane imamo odustajanje od odgovor-nosti za javno djelovanje, a s druge apsolutiziranje i fetiš načela akcije, bez obzira na zajednički javni interes i pravo na slobodu drugoga, homo faber je doista najvećim dijelom povijesti građanskih demokracija bio presudan socijalni i duhovni balans društvenih vrijednosti građanskoga doba.
On je zapravo kvintesencija „trećega staleža“ opata Sieyesa, onaj koji uistinu izgrađuje i brani građansko društvo, za razliku od parazitskih staleža čiji se trbusi pune tuđim rukama. Kao biblijski Josip, tradicionalni zaštitnik obitelji i društva, bio je prihvatljiv čak i crkvi i buržuju kao nosiocima konzervativnijeg i agresiv-nijega kontrapunkta kapitalističkoga društva.
Međutim, u času kada se činilo da je njegova društvena uloga presudna, jer od objave njegova postojanja kao političkog subjekta u Francuskoj revoluciji pa sve do pada Berlinskoga zida nijedno demokratsko društvo nije moglo zaslužiti legitimitet bez potpore homo fabera – homo faber je iznenada nestao s pozornice povijesti. Ta činjenica to više iznenađuje kada se sjetimo s kolikim su se žarom u vrijeme hladnoga rata Istok i Zapad podjednako borili za dušu radnika. Jedni su mu obećavali materijalnu sigurnost i konzumerističko-hedonistički raj, a drugi ga postavljali na pijedestal ideološkoga totema i jedinoga društvenog subjekta te mu nedostatak mate-rijalna izobilja nastojali nadoknaditi socijalnom sigurnošću i političkim pravima.
Homo faber nije egzistirao samo u sferi ekonomije, gdje je kao relevantan subjekt bar nastojao biti bra-nom bezočnom podjarmljivanju ljudi interesima kapitala. Još je bitnije pojmiti da je o njegovoj vitalnosti ovisila i vitalnost demokratske kulture i građanske etike u onim njihovim doista važnim manifestacijama oslobođenima od eskapističke trivi-jalnosti i totalitarne jednoobraznosti.

Jasno je, dakle, da je nestanak homo fabera izazvao veliko žaljenje, pa čak i kajanje u demokratskoj kulturi. Upravo kada je apsurdni rat u Iraku uzdrmao moralne temelje američke demokracije, Bruce Spring-steen osjetio je potrebu ponovno oživjeti radničku pjesmaricu Petea Seegera, Bob Dylan napisao je „Working Man's Blues #2“ na tragu klasične radničke himne Merlea Haggarda, a Steve Earle nešto prije njih pozvao Woodyja Guthriea da ustane od mrtvih kako bi spasio američko društvo od „lisica u kokošinjcu“.
Dakle, gotovo svi preostali pjesnici američke demokratske kulture osjetili su, neovisno jedan od drugoga, potrebu oživjeti ideal homo fabera kao arhetip istinske američke demokracije, u vrijeme kada se ona našla na najtežoj kušnji još od Građanskoga rata 1861-1865. Treba li boljega dokaza tezi Béle Hamvasa da je podsvijest čovjekova istinska realnost, a java tek metafora?!
U žal za homo faberom i potragu za čudom njegova uskrsnuća nisu se uključili samo pjesnici nego i oni filozofi i sociolozi koji su na njegovu liku gradili svoju znanstvenu i povijesnu paradigmu. Homo fabera, međutim, nemoguće je uskrsnuti, i to iz nekoliko razloga.
Prvi je razlog taj što je radnik nestao s povijesne scene zajedno sa cijelim kontekstom klasne povijesti u kojem je on uopće mogao igrati ulogu povijesnoga subjekta. U početku se činilo da je homo faber, baš kao nekadašnji citoyen, izbrisan iz naše kolektivne svijesti poput nepoćudnih bivših drugova koje je Staljinov teror retuširanim fotografijama brisao iz povijesnoga pamćenja, kako bi na pozornici građan-skoga društva ostalo mjesta samo za buržuja, lutku – babušku u rukama svemoćnoga kapitala.
Međutim, pogledamo li malo bolje, vidjet ćemo da je u tome procesu žrtvom ispao i tradicionalni buržuj. Za svađu je uvijek potrebno dvoje. Klasni sukob postao je besmislen kada je na poprištu preostala samo jedna klasa.
U istom procesu u kojem je izgorio povijesni radnik (homo faber), nestao je i arhetipski povijesni buržuj kao njegov antipod, a jedini razlog što je to malo tko primijetio jest taj što za buržujem nitko i ne žali.
Drugi i zapravo ključni razlog nemogućnosti njegova uskrsnuća jest taj da je homo faber i sam odlučio otići u zasluženu mirovinu. Suviše je dugo bio igračkom u rukama „drugova“ pa se umorio od manipulacija koje su nad njegovim podruštvljenim, klasnim likom počinjene u sferi ideologije. Na njega je također, posve bezrazložno, pao i velik teret zločina koje je homo terorist počinio „u ime radničke klase“. Tako je homo faber, zapravo, postao Lazar koji više ne želi uskrsnuti.
Dok se ljutimo na činjenicu da duša radnika danas ne zanima više ni vlastodršce, ni svećenike, a pogo-tovo ne tajkunsku elitu, zaboravljamo da duša radnika više ne zanima ni radnika samog. Ona je, uz ionako teško breme rada, teško mogla podnijeti još i breme povijesne krivnje za propast, kao i povijesne odgovor-nosti za spas demokracije.
Radnik zapravo nije ni primijetio da je ostao bez vlastite duše. Dok se sindikalne vođe i dalje regrutira u tajnim službama i podmićuje ih se sitnim društve-nim povlasticama, on nema vremena za žalovanje, jer je jedva dočekao da pošalje u mirovinu svoj status subjekta povijesti i da s ostatkom svoje radničke klase pođe u zasluženi, konzumerističko-eskapistički po-vijesni raj.

POLIS I MEGALOPOLIS

Moderno građansko društvo imalo je zapravo jedan jedini cilj – osmisliti i održati društveni ugovor na svima prihvatljivim načelima, kako bi se prekinulo začarani krug nasilja, koji je Thomas Hobbes sažeo izrekom „homo homini lupus“. Homo terorist, homo eskapist i homo faber bili su nosioci velikih ideja koje su se sukobljavale glede načina na koji društveni ugovor treba funkcionirati. Upravo je ta giganto-mahija, tj. tragična povijest sukoba „prevelikih“ ideja, moderne demokracije od poletnih mladenačkih i hrabrih društava pretvorila u dekadentna društva kojima dominiraju umorni i apatični eskapisti i infantilni nasilnici.
Bez obzira na razlike, svi nosioci „velikih“ po-vijesnih ideja vjerovali su u teleologijsku strukturu povijesti i dijelili zajedničku viziju povijesnoga raja, kako god ga zamišljali. Fukuyamina vizija o kraju povijesti ima smisla jedino kao tvrdnja da su sve bitne mogućnosti ostvarivoga građanskoga društvenog ugovora već isprobane i dovršene. Što je nakon svega ostalo?
Ostala je velika predstava, globalni big brother Show u službi proizvođenja pristanka modernoga čovjeka na eskapističko-konzumeristički ethos. Ostali su Supermarket kao mjerilo slobodnoga izbora i kreditne kartice kao projekcija budućnosti. Ostao je, naravno, i Strah, čije smo uzroke, nadam se, dovoljno ocrtali.
U prošlom je pismu spomenuto kako je uspostav-ljanje nadzora nad masama propagandom i javnim manifestacijama, koje su služile odvraćanju pozor-nosti od stvarnih problema društva, prakticirano još u Rimu. Naša današnja globalna Arena, međutim, više nema zasebna mjesta za gladijatore i promatrače, pa Baudrillard s pravom govori o Spektaklu koji je u sebe usisao sve nekadašnje subjekte povijesti. U posljednjim desetljećima, tvrdi on, svjedočimo smrti ne samo iluzije o spoznajućem subjektu i objektivnoj stvarnosti nego i smrti iluzije kao takve. Ako su doista sloboda, istina i stvarnost bile samo iluzija, tada je zaista kao subjekt povijesti ostao samo Spektakl ispražnjen od smisla, boli, povijesti i žudnje.
„I'am just a dreamer, and you are just a dream. You could be just anyone to me“28 – rekao bi to na ljepši način Neil Young.
Spektaklu je sve podređeno, pa čak i Kapital. Kla-sični bourgeois umro je onoga dana kada je Bill Gates platio kaznu zbog nametanja monopola u proizvodnji univerzalnog media playera. Asocijacije koje slijede iz te činjenice zahtijevale bi zasebno pismo. Ukratko, kapitalisti su kaznili najbogatijeg među drugovima, zato što je stvarao kapital na tradicionalan način, ali se ogriješio o demokratske principe Spektakla.Bourgeois je tako tek za koji dan nadživio homo fabera. The Show must go on!29
Ako je Spektakl doista jedina preostala, Integralna Stvarnost, tada je globalni Megalopolis, kao njezino poprište, jedini fizički i duhovni prostor koji nam je preostao.
„Join the Show!“30 – poručuje nam iz dnevnih novina šaroliko društvo glumaca i manekenki, dok mladoliki menadžeri ispijena lica u bezličnim dizaj-nerskim odijelima ispred grafikona proriču sudbinu, uspon i pad naših dionica kao jedini preostali prozor kroz koji gledamo u budućnost. Političari i pjevači zajedno s pozornice podgrijavaju euforiju ispraznosti, jer sada društvo i estrada funkcioniraju po istome vrijednosnu sustavu. Na pozornici im se često pri-družuju dežurni intelektualci kao univerzalni ana-litičari „važnih događaja“, estetski kirurzi, duhovni „iscjelitelji“ i novinari koji su sami sebi najdraža vijest.
Ako nam se, međutim, iz nekog razloga ne dopadaju uloge u globalnom freak showu, koji se danas u formi licencnog programa simultano prikazuje na gotovo svim nacionalnim televizijama svijeta, možda je baš sada, u ovo hölderlinovski gluho i ujedno zaglušujuće doba, prilika da još jednom, s potpuno „outsiderske“ pozicije u odnosu na sudionike Spektakla, promislimo autentične, tj. dostojanstvu čovjeka i njegovoj prirodi primjerene načine života. Nekada davno naznačio nam ih je Aristotel u Niko-mahovoj etici. Tamo nam se kao mogućnost auten-tična čovjekova bitka nude misaoni, poetički i politički život (βίος θεωρετικός, βίος ποιητικός, βίος πολιτικός).
U njima nam se, kao u kakvom antikvarijatu, ponovno otkrivaju starinski, u modernome duhovnom diskursu zanemareni pojmovi poput mudrosti, tvorbe (stvaranje i proizvođenje) i razboritosti (sposobnost činidbe dobra u političkoj zajednici). Nešto više o tim pojmovima rečeno je u pismu o istinskome smislu zajednice. No, najteže pitanje zapravo glasi: Imaju li uopće kategorije polisa smisla u Megalopolisu?
Dok je u središtu aristotelijanske teleologije bio krepostan život pojedinca u skladu s vlastitom prirodom, život koji je sam sebi svrha i nagrada (ἐντελέχεια), moderni je čovjek teleologijski obrazac mišljenja primjenjivao na sheme povijesnoga i kolektivnog, počinivši tako duhovni hibris koji je s vremenom kao posljedicu proizveo nemezu terora. Umjesto humanističke teleologije, gradili smo i za-pleli se u društvenu i povijesnu teologiju.
Upravo u riječi bios, međutim (βίος doslovno znači „način života prirode“), leži razlika, ali i poveznica s pomoću koje možemo ponovno promisliti odnos antičkoga polisa i globalnoga Megalopolisa kao stvarne prijestolnice svih današnjih demokracija.
Polis je, baš kao i čovjek kojemu je bila upućena Aristotelova Nikomahova etika, uvijek mišljen kao način (modus) života u prirodi. Polis se zato uvijek negdje nalazi. On je na proplanku ili u podnožju brda, na izvoru ili ušću rijeke, on je utvrda ili otvorena luka – već prema potrebi njegovih stanovnika i suglasju njegovih granica s prirodom.
Za Megalopolis, pak, ne znamo gdje se nalazi, jer je izgubio odnos prema prirodi. On je nigdje. „This is Radio Nowhere – is there anybody alive out there?“31 – s radija trešti opori glas Brucea Springsteena u potrazi za izgubljenom magijom pripadanja.
Jer je zapravo nigdje, Megalopolis je postao sve. On je neodređeno sveprisutno poprište globalna Spektakla. Megalopolis se više ne nalazi u prirodi, jer ju je apsorbirao i poništio. On nije tek veliki polis koji funkcionira po sličnim načelima, samo s većim stupnjem reprezentacije i nešto većim komunalnim problemima, nego upravo negacija polisa.
Megalopolis je tako ujedno čovjekov globalni povijesni produkt i globalni generator nasilja nad čovjekovom prirodom. Kao rezultat planetarna presizanja čovjeka nad prirodom, on posljeduje ne samo čovjekovim otuđenjem od prirode nego i zakri-vanjem autentičnih mogućnosti življenja, koje su moguće jedino kao modus života same prirode. Dok smo se sporili oko Željezne zavjese, globalna zavjesa besmisla ovila je naše živote.
Zabavljen svojom povijesnom misijom nadvlada-vanja neprijatelja i totalnom revolucijom, homo terorist se i sam gorko začudio sažimanju povijesnoga prostora i vremena u crnoj rupi Megalopolisa. Amerika je bila podjednako iznenađena rušenjem Twin Towersa kao i Osama bin Laden intervencijom u Afganistanu. Čini se da nitko nije vjerovao kako će stvari otići toliko daleko. Dan kada je vuk zašao u Supermarket sve nas je iznenadio.
Posve je jasno da aristotelijanski polis nikada nije postojao u realnosti. On je i u antici ideal, duhovna kategorija suglasja čovjeka, grada i prirode, poput arhajske zajednice kralja i naroda, koju je kao paradigmu za svaku istinsku zajednicu opisao Béla Hamvas u djelu Scientia Sacra.
U istinskome Gradu nema grijeha, kazne ni straha. On prekida začarani krug hybrisa i nemesisa upravo zato što je zadovoljan samim sobom i nema potrebu za dovršetkom u povijesnom izbavljenju (ἔσχατος). Jedina neizvjesnost koja čovjeku u njemu preostaje, jest neizvjesnost puta do vlastitih granica.

U Zagrebu 19. siječnja 2008.

Odlomak iz knjige Gorana Starčevića
VUK U SUPERMARKETU

27„…s Bogom na našoj strani.“

28„Ja sam samo sanjar, ti si samo san. Ti bi za mene mogla biti bilo tko.“
29„Predstava mora ići dalje!“
30 „Pridruži se predstavi!“

31 „Ovdje Radio Nigdje. Je li itko još uvijek živ tamo vani?“

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License