Hladni Rat U Kulturi

Fransis Stonor Saunders

Hladni rat u kulturi

Uvod

Način da se obavi dobar propagandni rad jeste u tome
da se nikako ne vidi da se on uopšte i obavlja.
Ričard Krosman

Na vrhuncu hladnog rata vlada SAD je uložila ogromna sredstva u tajni program kulturne pro-pagande u Zapadnoj Evropi. Središnji cilj ovog programa bio je da širi tvrdnju kako on uopšte i ne postoji. Njime je, u velikoj tajnosti, upravljala špijun-ska ruka Amerike, Centralna obaveštajna služba – CIA. Središte ove skrivene kampanje bio je Kongres za slobodu kulture, kojim je rukovodio agent CIA Majkl Joselson, od 1950. do 1967. godine. Uspesi ovog tela – a i njegovo trajanje – bili su značajni. Na vrhuncu svoje moći, Kongres za slobodu kulture je imao kancelarije u 35 zemalja, u kojima je za-pošljavao desetine ljudi, objavljivao više od dvadeset uglednih časopisa, organizovao izložbe, posedovao usluge novina i filmova, organizovao značajne međunarodne konferencije, i nagrađivao muzičare i slikare nagradama i javnim izvođenjima. Misija Kongresa bila je da inteligenciju Zapadne Evrope drži podalje od stalno primamljive opčinjenosti marksiz-mom i komunizmom, i upravlja je prema gledištu primerenijem „američkom stilu“.
Oslanjajući se na široku, izuzetno uticajnu mrežu obaveštajnog osoblja, političkih stratega, korpora-tivnog establišmenta i stare studentske veze sa vrhunskih univerziteta Ajvi lige1 , mlada CIA je od 1947. godine počela da stvara „konzorcijum“, čiji je dvostruki zadatak bio da pelcuje svet od zaraze komunizma i da olakša usvajanje interesa američke spoljne politike u inostranstvu. Rezultat je bio izuzetno čvrsta mreža ljudi koji su radili uz Agenciju na unapređivanju ove ideje: da je svetu potreban pax Americana, novo doba prosvećenosti, koje će se zvati Stoleće Amerike.
Konzorcijum koji je stvorila CIA – a činilo ga je ono što je Henri Kisindžer opisao kao „aristokratiju posvećenu službi ovoj državi u ime principa koji nadilaze pristrasnost“ – bio je skriveno oružje u hladnom ratu Amerike, oružje koje je, na polju kulture, imalo velike posledice. Bilo da im se to dopadalo ili ne, bilo da su znali ili nisu znali, u posleratnoj Evropi bilo je veoma malo pisaca, pesnika, slikara, istoričara, naučnika ili kritičara čije ime na neki način nije bilo povezano sa ovim tajnim preduzećem. Špijunski establišment Amerike je bez ičijeg protivljenja, neotkriven više od dvadeset godina, rukovodio prefinjenim, dobro finansiranim kulturnim frontom na Zapadu, za Zapad, u ime slobode izražavanja. Određujući hladni rat kao „bitku za umove ljudi“, nagomilao je ogroman arsenal kulturnog oružja: časopise, knjige, konferencije, seminare, umetničke izložbe, koncerte, nagrade.
Članove ovog konzorcijuma činila je odabrana grupa bivših radikala i intelektualaca levičara čija se vera u marksizam i komunizam raspala posle dokaza o staljinističkom totalitarizmu. Izranjajući iz ružičaste decenije tridesetih, koju je Artur Kestler ožalio kao „neuspelu revoluciju duha, promašenu renesansu, lažnu zoru istorije“, njihovo razočaranje pratila je spremnost da se pridruže novom konsenzusu, da afirmišu novi poredak koji će zameniti potrošene sile prošlosti. Tradicija radikalnog disidenta, u kojoj su intelektualci preuzimali na sebe da istraže mitove, ispituju ovlašćenja institucija i remete samozado-voljstvo moći, ukinuta je u korist podrške „američkom stavu“. Ova nekomunistička grupa, koju su odobrile moćne ustanove i pomagale joj, postala je čak kartel u intelektualnom životu Zapada, kao što je komunizam to bio nekoliko godina ranije (a u njemu su bili mnogi isti ljudi).
„Došlo je vreme… kada je život, očigledno, izgubio sposobnost da se sam uređuje,“ kaže Čarli Sitrin, narator Humboltovog dara Sola Beloua. „On se mora uređivati. Intelektualci preuzimaju ovaj posao na sebe. Od vremena, recimo, Makijavelija, do našeg vremena, ovo uređivanje je bilo jedan divno mučan, zavodljiv, katastrofalan projekat. Čovek kao što je Humbolt, nadahnut, mudar, ekscentričan, uživao je u otkriću da ljudskim poslovima, tako veličanstvenim i besko-načno raznolikim, sada treba da upravljaju izuzetne osobe. On je bio izuzetna osoba, te je tako bio odgovarajući kandidat za moć. Pa, što da ne?“ Kao i toliki Humbolti, oni intelektualci koje je izdao lažni idol komunizma, sada su se našli kako zure u mo-gućnost izgradnje novog Vajmara, američkog Vajma-ra. Ako je vlada – i njena skrivena delatna ruka, CIA – spremna da u tom projektu pomogne, pa, što da ne?
Da bivši levičari rade na istom poslu kao i CIA manje je neverovatno nego što izgleda. Između Agencije i onih intelektualaca koji su bili najmljeni, čak i ako to nisu znali, da se bore u kulturnom hladnom ratu, postojao je istinski zajednički interes i uverenje. Uticaj CIA nije bio „uvek, ili bar ne često, reakcionaran i zlokoban“, piše uvaženi liberalni istoričar Amerike, Artur Šlezindžer. „Prema mom iskustvu, njeno rukovodstvo je bilo politički pro-svećeno i prefinjeno.“ Ovakav stav prema CIA, kao liberalnom raju, služio je kao moćan mamac da se sa njom sarađuje ili, ako ne to, bar da se složite s mitom koji je bio dobro motivisan. Ipak, ovakva slika nije baš u skladu sa reputacijom CIA kao bezobzirno intervencionističkog i zastrašujuće neodgovornog sredstva američke moći u hladnom ratu. To je bila organizacija koja je osmislila zbacivanje premijera Mosadeka u Iranu 1953, uklanjanje Arbencove vlade u Gvatemali 1954, katastrofalnu operaciju u Zalivu svinja 1961, ozloglašeni program Feniks u Vijetna-mu.2 Špijunirala je desetine hiljada Amerikanaca, uznemiravala demokratski izabrane vođe u inostran-stvu, smišljala ubistva, poricala ovakvo delovanje pred Kongresom i, usput, podizala veštinu laganja na nove visine. Kakvom je onda neobičnom alhemijom CIA uspela da se visokoumnim intelektualcima poput Artura Šlezindžera predstavi kao zlatni sasud dragog im liberalizma?
Razmere do kojih je američki špijunski esta-blišment proširio svoj zahvat na kulturne poslove svojih zapadnih saveznika, delujući kao nepomenuti pomoćnik u velikom broju stvaralačkih delatnosti, premeštajući intelektualce i njihova dela poput šahovskih figura kojima se igra Velika igra, ostaje jedno od najprovokativnijih zaveštanja hladnog rata. Odbrana koju su sagradili čuvari iz tog perioda – koja počiva na tvrdnji da su krupna novčana ulaganja CIA stizala bez dodatnih uslova – tek treba ozbiljno istražiti. U intelektualnim krugovima Amerike i Evrope opstaje spremnost da se kao istinita prihvati tvrdnja kako je CIA bila zainteresovana samo za proširenje mogućnosti za slobodno i demokratsko izražavanje u kulturi. „Mi smo samo pomagali ljudima da kažu ono što bi i inače rekli“ – glasi ova linija od-brane koja liči na „blanko ček“. Ukoliko su korisnici sredstava CIA bili nesvesni ove činjenice, nastavlja se argument, i ukoliko se njihovo ponašanje u skladu s tim nije promenilo, onda njihova neza-visnost kao kritičkih mislilaca nije pretrpela nikakvu štetu.
Međutim, zvanični dokumenti koji se odnose na kulturni hladni rat sistematski potkopavaju ovaj mit o čovekoljublju. Od pojedinaca i ustanova koje je CIA plaćala očekivalo se da se ponašaju kao deo šire kampanje ubeđivanja, propagandnog rata u kome je „propaganda“ bila definisana kao „svaki organizovani napor ili pokret da se širi informacija ili određeno učenje pomoću vesti, posebnih argumenata ili apela osmišljenih tako da utiču na mišljenje i delovanje bilo koje date grupe“. Vitalni činilac ovog napora bilo je „psihološko ratovanje“ koje je definisano kao „osmišljena upotreba u nekoj državi propagande i aktivnosti koje ne spadaju u borbu, a koje prenose ideje i informacije kojima je namera da utiču na mišljenja, stavove, emocije i ponašanje stranih grupa na način koji doprinosi postizanju državnih ciljeva“. Nadalje, „najdelotvornija vrsta propagande“ bila je definisana kao ona prema kojoj se „subjekt kreće u pravcu u kome vi želite, iz razloga za koje veruje da su njegovi, sopstveni“. Beskorisno je osporavati ove definicije. One su u svim vladinim dokumentima, podacima američke posleratne kulturne diplomatije.
Maskirajući svoja ulaganja, CIA je očigledno delovala pod pretpostavkom da bi njeni mamci bili odbijeni da su bili otvoreno ponuđeni. Kakva se to vrsta slobode može širiti ovakvom obmanom? U Sovjetskom Savezu svakako nije bila predviđena nikakva vrsta slobode, jer su oni pisci i intelektualci koji nisu bili poslati u gulage bili zauzdani da služe interesima države. Naravno, bilo je ispravno suprotstavljati se ovakvoj neslobodi. Ali, kakvim sredstvima? Da li je bilo ikakvog stvarnog opravdanja za pretpostavku da načela zapadne demokratije ne bi oživela u posleratnoj Evropi, uz pomoć nekih unutrašnjih mehanizama? Ili, za pretpostavku da demokratija ne može biti mnogo složenija od onoga što podrazumevaju pohvale američkom liberalizmu? U kom je stepenu bilo dozvoljeno drugoj državi da se tajno meša u fundamentalne procese organskog intelektualnog rasta, slobodne rasprave i slobodnog protoka ideja? Zar tu nije postojala opasnost od stvaranja, umesto slobode, neke vrste primitivne slobode, u kojoj ljudi misle da deluju slobodno, a u stvari zavise od sila nad kojima nemaju kontrolu?
Uključivanje CIA u kulturni rat postavlja i druga uznemiravajuća pitanja. Da li je novčana pomoć iskrivila proces kojim je trebalo pomoći intelek-tualcima i njihovim idejama? Da li su ljudi birani prema svom položaju, pre nego na osnovu svojih intelektualnih zasluga? Šta je Artur Kestler mislio kada se izrugivao „međunarodnom kolu akademskih kol gerli“ intelektualnih konferencija i simpozijuma? Da li je članstvo u kulturnom konzorcijumu CIA obezbedilo ili unapredilo njihovu reputaciju? Koliko je od onih pisaca i mislilaca koji su stekli među-narodnu publiku za svoje ideje bilo, u stvari, drugorazredno – efemerni publicisti čija su dela bila osuđena na podrume antikvarijata?
U časopisu Njujork tajms3 pojavio se 1966. godine niz članaka koji su razotkrivali veliki broj tajnih operacija koje je izvela obaveštajna zajednica Amerike. Dok su se na prvoj strani ređale priče o pokušanim državnim udarima i (uglavnom trapavim) političkim ubistvima, CIA se počela doživljavati kao slon u staklarskoj radnji koji tabana po šikari međunarodne politike, neometan bilo kakvim osećanjem odgovornosti. Usred ovih ozbiljnijih melodramatičnih otkrića došli su i detalji o tome kako je američka vlada pazila na kulturne bramane Zapada, da njenim delima uzajme svoju intelektualnu težinu.
Ukazivanje na mogućnost da su mnogi intelektualci bili nadahnjivani diktatima američkih političara, pre nego sopstvenim nezavisnim standardima, izazvalo je sveopšte gađenje. Moralni autoritet koji je inte-ligencija uživala na vrhuncu hladnog rata sada je bio ozbiljno poljuljan, uz česta izrugivanja.
„Konsenzokratija“ se raspadala, središte nije moglo da se održi. I dok se raspadala, i samu priču su fragmentirale, činile je pristrasnom, menjale – pone-kad flagrantno – sile na levici i desnici koje su njene osobene istine želele da iskoriste za sopstvene ciljeve. Ironijom sudbine, okolnosti koje su omogućile otkrića dovele su do toga da njihov stvarni značaj postane zatamnjen. Dok je opsesivna antikomunistička kam-panja u Vijetnamu dovela Ameriku do ivice socija-lnog urušavanja, uz potonje skandale razmera Pentagonskih dokumenata4 i Votergejta, bilo je teško održati zanimanje ili ostrašćenost u poslovima kao što je Kulturkampf, koji je izgledao kao nešto nebitno u poređenju s ostalim.
„Istorija je“, pisao je Arčibald Mekliš, „kao loše napravljena koncertna dvorana, s mrtvim uglovima u kojima se muzika ne može čuti.“ Ova knjiga pokušava da uoči te mrtve uglove. Ona traga za drugačijom akustikom, za melodijom drugačijom od one koju su izvodili zvanični virtuozi tog perioda. To je tajna istorija, utoliko što veruje u značaj snage ličnih odnosa, u „meke“ veze i tajne dogovore, i u značaj salonske diplomatije i politikanststva po budoarima. Ona se suprotstavlja onome što je Gor Vidal opisao kao „one zvanične fikcije oko kojih se složilo previše veoma zainteresovanih strana, svaka sa svojih hiljadu dana tokom kojih je podigla sopstvene obmanjujuće piramide i obeliske koji tvrde da predskazuju vreme.“
Svaka istorija koja želi da ispita ove „usaglašene činjenice“ mora da postane, prema rečima Cvetana Todorova5 „čin bogohuljenja. Nije stvar u doprinosu kultu heroja i svetaca. Stvar je u što većem pribli-žavanju istini. Ona učestvuje u onome što je Maks Veber nazvao ‘otrežnjenje sveta’; ona postoji na drugom kraju spektra, nasuprot idolatriji. Tu je reč o ponovnom osvajanju istine, nje same radi, a ne o obnavljanju slika koje su se pokazale kao korisne u sadašnjosti.“

Fransis Stonor Saunders, autorka knjige Ko je platio gajdaša? - kulturne istorije Hladnog rata prevedene na desetak jezika, dobila je Royal Historical Society's Gladstone Memorial nagradu. Poslednja knjiga joj je The Woman who Shot Mussolini.
Njene tekstove objavljuju Guardian, New Statesman i Areté.
Živi u Londonu. http://www.faber.co.uk/catalog/author/frances-stonor-saunders#sthash.KvFZaYWJ.dpuf


1 Ajvi liga: (The Ivy League): osam privatnih fakulteta na severoistoku SAD: Univerzitet Braun, Kolumbija, Kornel, Dartmur koledž, Univerzitet Harvard, Univerzitet Prinston, Univerzitet Pensilvanije i Univerzitet Jejl. Osnovani su u kolonijalnom periodu Amerike i smatraju se najelitnijim obrazovnim ustanovama, ne samo u SAD. Njihov naziv simbolizuju stare zgrade obrasle bršljanom. – Prim. prev.
2 Program Feniks (The Phoenix Program): osmislili su, koordinisali i izvršavali CIA, specijalne snage SAD, specijalne snage Australijske vojske i bezbednosni aparat Južnog Vijetnama, između 1965. i 1972. godine. Cilj je bio da se identifikuju i „neutralizuju“ (putem infiltracije, zarobljavanja, terorizma, mučenja i ubistava) pripadnici Vijetkonga. Suštinski, meta programa Feniks bili su civili, a ne vojnici. Do 1972. operativci Feniksa „neutralizovali“ su 81.740 osumnjičenih operativaca, doušnika i simpatizera Vijetkonga, od kojih je 26.369 bilo ubijeno. – Prim. prev.
3 Nazivi svih časopisa i listova navedenih u ovoj knjizi, u originalu, kao i potpuni spisak svih ličnosti i organizacija koje se pominju nalaze se na kraju knjige, u Indeksu. U tekstu su nazivi časopisa transkribovani. – Prim. prev.
4 Pentagonski dokumenti: (Pentagon Papers, zvanično: Odnosi Sjedinjene Države – Vijetnam, 1945–1967: Studija Ministarstva odbrane) predstavlja istoriju političko-vojnog angažovanja SAD u Vijetnamu u navedenom periodu. Dokumenti su se prvi put pojavili na naslovnoj strani časopisa Njujork tajms 1971. godine. Prema članku iz 1996. godine, ovi dokumenti su „pokazali, između ostalog, da je Džonsonova administracija sistematski lagala, ne samo javnost, već i Kongres, u vezi sa nacionalnim interesom i značajem angažovanja“. Ovaj izveštaj dostupan je javnosti od juna 2011. godine. – Prim. prev.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License