Hitlerovo Doba Bela Soba Holokausta O Romanu Davida Grosmana

Anđelka Cvijić
Hitlerovo doba Bela soba Holokausta
U romanu Davida Grosmana „Vidi pod: Ljubav" meri u kojoj se pojačava užas stvarnosti tačno odgovara mera jednostavnosti pitanja o uzroku tih užasa "Tražili smo tako malo: da čovek proživi na ovom svetu od rođenja do smrti i da ne zna ništa o ratu". (David Grosman: „Vidi pod: Ljubav")
U milionima smrti prouzrokovanih nacističkom ideologijom u prošlom veku svaki život imao je svoju tragediju. Samo bi Vrhovni tvorac jedini mogao i umeo da objasni šta je i zbog čega je baš to upisao svakom čoveku u svojoj velikoj knjizi života… Prepušten usudu da je kriv samo zato što je Jevrejin, u jednoj od svojih šetnji po getu u Drohobiču sredinom Drugog svetskog rata, a neposredno uoči sopstvene pogibije, otprilike ovako morao je, baš kao i mnogi drugi, misliti i Bruno Šulc, slikar i jedan od naj-značajnijih pisaca 20. veka. Jer, šta je drugo, osim Tvorčevog zapisa, moglo da nagna osionog nemačkog oficira da ga ubije nasred ulice?
Hitlerovo doba samo je ekstremno zaoštrilo ovo, ne previše originalno razmišljanje koje po zakonu življenja i preživljavanja pada na pamet svakome čoveku najmanje nekoliko puta na dan. Upravo zbog toga, odgovor mora biti jasan u svojoj jednostavnosti, a opet neponovljiv u poruci; upravo onakav kakav nalazimo u romanu izraelskog pisca Davida Grosmana „Vidi pod: Ljubav" („Arhipelag", Beograd, 2007). Da li je suvišno reći - u sjajnom prevodu Davida Albaharija?
Knjiga je objavljena u originalnom izdanju 1986, ali je bolno (tek bi to političari rekli) - aktuelna, i to ne samo kod nas, jer podseća da je pamćenje čoveka užasavajuće kratkoročno. Rasizam ponovo divlja, a ovo delo neprestano poručuje onome ko želi da čuje: „Bože, hvala ti što si stvorio zlo, da bih mogao da prepoznam ono što je dobro".
Kako ojačati? Tako što će, u podrumu kuće, neime-novanu i nepoznatu Zver videti u svakoj od uhvaćenih životinja - mački, gavranu, kornjači. Njih će držati zatvorene u kavezu i u mraku dovesti do poluludila, izazivajući Zver u njima, ali i u sebi.
Dolazak dede, Anšela Vasermana, Lutajućeg Jevrejina 20. veka (za razliku od Ahasvera koji je znao razlog zbog kojeg ga Smrt zaobilazi, Vaserman sluti jedan jedini - „kriv" je zato što je Jevrejin), prekida dečakovu neizvesnost. Svoj život posvetiće sudbini Jevreja u Drugom svetskom ratu i istraživanju uzroka i posledica holokausta.
Od gotovo zastrašujućeg, realističkog uvodnog poglavlja romana „Vidi pod: Ljubav", posvećenog Momikovom detinj-stvu, David Grosman ulazi u klasičnu postmodernističku igru: pokušaj shvatanja suštine holokausta znači „ulazak pod kožu" onih koji su živeli u toj laboratoriji sadizma. Tako je Momik „prisutan" u kratkom nesrećnom životu Bruna Šulca, pisca koji se danas u istoriji književnosti stavlja u red najvećih: Kafke, Prusta, Džojsa. On je Šulc sam, on je očajnik koji želi da se pomiri sa svojom sudbinom tako što piše (izgubljen) roman o mesiji. On hoće da ucrta koordinate novog života u kojem će direktno Tvorac razjasniti i postaviti osnove filozofije trpljenja.
Grosmanova snovida priča o povratku vodi kolevci istorije i prapočetaka u koju uranja Šulc, plivajući unazad kroz evoluciju i identifikujući se sa usudom lososa koji se naoko besciljno ritualno vraćaju na mesto rođenja da bi u njemu stvorili život i umrli, sjajne su stranice moderne literature. Ovaj primalni krik tek je jedan od mnogih u Grosmanovom romanu; drugi je „ulazak pod kožu" Anšela Vasermana, direktno suočavanje sa Zveri kroz logorsku priču o ovom Jevrejinu i her Najgelu, komandantu logora. Nalik Šeherezadi, ali groteskno uobličena, Vasermanova hiljadu jedna noć biće zasnovana na dogovoru da će svake večeri, ako je priča dobra, Najgel pucati u njega, Jevrejina koga smrt jednostavno neće, pa neće.
Najveća životna istina
I ova, kao i priča o Brunu Šulcu, jeste Momikovo delo u stvaranju, jer on ni kao pisac ni kao čovek neće moći da „razume svoj život sve dok ne dozna o svom neživljenom životu Tamo". Stvarnost, jeziva, iz Drugog svetskog rata iliterarna mašta koja je - dokazuje Grosman, slabija od te stvarnosti, međusobnim prožimanjem će konačno Momiku Nojmanu pružiti šansu da postane dobar pisac. Odnosno jedan od retkih koji uspevaju da uđu u tajnu Bele sobe, nepostojeće prostorije na dnu jednog od hodnika memorijala Jad vašem, u kojoj se projektuje sve što je izvan nje: patnja, slabost, izdaja, licemerje. A najviše od svega pitanje koje će čak i jednom od hiljada nacista mučitelja, kada ga čuje iz usta izmučenog i polumrtvog Jevrejina logoraša, zazvučati kao najveća životna istina: ko sam ja?
U romanu Davida Grosmana „Vidi pod: Ljubav" meri u kojoj se pojačava užas stvarnosti tačno odgovara mera jednostavnosti pitanja o uzroku tih užasa. I još jednostavnijih odgovora koje pisac spremno daje ne dopuštajući čitaocu da ih sam pronađe, tako se braneći od banalnosti zla. Čovek, koji je samo treptaj u Istoriji sveta, tako je konačno smešten u njenu Belu sobu u kojoj, samo voljom, večnost Zla koje čini može pretvoriti u večnost Dobra. Roman se završava sa odrednicama iz Enciklopedije koje predstavljaju isečke iz stvarnih života izmišljenih ličnosti iz priča Anšela Vasermana. Zato u šagalovskoj završnici u kojoj je izbrisana razlika između onostranog i ovostranog bolno i odjekuje rečenica: „Tražili smo tako malo: da čovek proživi na ovom svetu od rođenja do smrti i da ne zna ništa o ratu". Politika

Očima devetogodišnjaka
Priča romana naoko je jednostavna: u neposrednom vremenu posle Drugog svetskog rata, devetogodišnji dečak, poljski Jevrejin čija porodica živi u Jerusalimu, odrasta u mučnoj atmosferi neizbežnih sećanja na logore i naciste Tamo Negde, odakle se došlo sa neizbrisivim brojem na ruci, i Čega nećemo više da se sećamo. Momik Nojman maglovito zna za postojanje Zveri koja je roditeljima uradila To, i ne samo njima, već svima koje sreće u komšiluku; čitavoj galeriji likova za nezaborav, kljakavih, senilnih, nervno i fizički neizlečivo obolelih.
Celo dečakovo usamljeno detinjstvo obeleženo je ovim znakom Zveri čije mu je tajanstveno ime nedostupno; roditelji i komšije o tome neće da govore, ali pritiskaju dete upravo tim bezimenim strahom i tragičnim neizrečenim jadom.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License