Hipoksija

Hipoksija

Postoji posebna grupa stručnjaka či-ji je isključivi zadatak da se brine o zaštiti lica i objekata od „napadnih sredstava". Drugim rečima, to znači da su oni jedini pozvani i obučeni da sprečavaju teror svih vrsta. Oni treba da onesposobljavaju sve vrste zapaljivih i eksplozivnih materijala, razna radioaktivna i biološka zagađenja, kao i sve vrste sabotaža. Ona ima uređaje koji otkrivaju eksploziv svake vrste, po mirisu, čak ako se on nalazi u zatvorenoj konzervi. Isto tako, pod vodom, na dubini od dvanaest metara, jednim od tihuređaja mogu da pronađu sva ki metalni predmet, makar bio u obliku novčića! Raspolažu i pokretnim rendgenom za pregled sumnjivog prtljaga, koji je toliko precizan da će pokazati na ekranu i koliko ima metaka u šaržeru pištolja koji je skriven u paketu ili koferu.

Svaki član ove grupe obučen je da stručno rukuje svakim od ovih uređaja koji će mu pomoći da brzo i lako dođe do traženog sumnjivog predmeta. Eksplozivne naprave će, ipak, sam morati, svojim rukama da onesposobi i zato svaka, pa i najmanja greška, u ovom poslu može biti katastrofalna.

Na redakcijskom prozoru stajala je hrpa ovlaženih akata koje su sve radne organizacije slale Listu, koji nisu bili namenjeni isključivo internoj upotrebi, već i za propagandu i reklamu. Lea je izdvajala one što predstavljaju informativni materijal, a odnose se na zdravstvo i socijalnu politiku, jer je sada najčešće pisala o toj tematici. Došla je ranije, da bi prostudirala nacrt za novi zakon, pre redakcijskog sastanka, ali nije mogla da se snađe u toj gomili materijala. Kroz zrake svetlosti koja je prodirala između proreza izlomljene plastične roletne, lebdeo je splet šarenih čestica prašine, što je ustajali vazduh činilo otužno slatkim. Taman je probrala ono što bi moglo da joj koristi i otvorila mašinu, kada je u redakciju ušao Saša Marković, pućkajući svoju lulu. Bio je, kao i uvek, elegantan, sa razdeljkom i kratkom sedom kosom, u svom meliranom sivom odelu s prslukom i snežno beloj košulji. I pored zapare, oko vrata je imao leptir mašnu. Došao je s devojkom kojoj se na licu topio jučerašnji preostali ruž. Najviše joj se zadržao na zubima. Na čizmama su bili vidljivi tragovi sinoćne provale oblaka. Lei je bilo pretoplo i u sandalama bez čarapa. Živa u termometru sti-gla je već do tridesetog podeoka a devojka je prebacila preko rame-na pletenu vunenu maramu.

- Ovo je Žana, naš novi saradnik - rekao je Saša, ne vadeći lulu iz usta. Dok je u jednoj ruci nosio fasciklu, drugu je prevlačio, kao i obično, preko šlica, ozbiljnog izraza lica, kao da se koncentriše na neki problem, za čije rešenje je potrebna, ne mala, studioznost.

- Ti već znaš. - obratio se Lei, i ona je klimnula glavom kao da zaista zna šta se to podrazumeva pod „već znaš". S njim nije vredelo voditi bilo kakve razgovore niti pitati ga bilo šta, jer je, pre svega, mrzeo pitanja, a zatim, Lea je znala njegovu večnu pretpostavku da svi znaju šta on misli i očekuje, ali i ono čega nije bio svestan - da ljudi znaju da on ništa ne misli i ništa ne očekuje. Ovo je bio, ipak, izuzetak, hteo je nekome da utrapi devojku s kojom je proveo noć. Sa visoko ispruženom rukom, kao da očekuje da je poljube u nadlakticu, devojka je svojim iskrivljenim štiklama zakoračila ka Lei.

- Zovite me Žana - rekla je.

Kako se to meni uvek desi, pomisli Lea, da ovako neko bane i onemogući me u poslu koji sam planirala.

- Vi ste novinar? - upita devojku.

- O, ne. Zapravo, sad i jesam. Mislim, želim da budem.

- A čime ste se bavili do sada?

Lea nije želela da dovede devojku u nezgodnu situaciju, prosto nije znala o čemu bi s njom razgovarala. No, to Žanu uopšte nije zbunilo.

- Pa, znate - rekla je - do sada sam se uglavnom bavila biznisom. Bila sam strani zastupnik. Obavljala sam im sve moguće poslove. Milione sam zgrtala za preduzeće. Ali direktor je bio bezobrazan. Znate na šta mislim?

Lea je klimnula glavom.

- A sada, mislite da pišete?

- Da - rekla je Žana ushićeno - upravo to sam oduvek želela. -Znate „Male novine" iz Gornjeg Stubišta? Tamo ste mogli da čitate moje radove. Pojavljivala sam se i na televiziji. U stvari, ja sam primenjeni umetnik.

- Bavite se slikarstvom ili tekstilom, dizajnom? - Lea se, opet, uplašila da devojku dovodi u neprijatnu situaciju. Međutim, ubrzo je shvatila da je mala nezbunjiva.

- Pa slikam ređe - rekla je. - Radije pevam. Učestvovala sam u emisiji „Pokaži šta znaš". Tamo su mi neki gulamferi obećali estradu, ali. znate već kako se to svršilo? Znate na šta mislim?

Lea je ponovo klimnula glavom.

- Sada i njih tužim. Samo treba da saznam kako se zovu. Vi ih sigurno znate, onog plavog visokog, što ima lice kao baba. Dripac. Saša će mi ustupiti svog advokata.

- A koga još tužite?

- Pa direktora preduzeća. On mi je uništio karijeru. Jer, znate, ja sam student, pre svega, metalurgije, u Boru sam upisala, ali sam i dramska umetnica. To mi je prava profesija. Zbog toga sam i kuću napustila. I onda, ta baraba.

Lea uhvati sebe kako objašnjava devojci da ni novinarstvo nije sredina u kojoj može da bude bezazlena, da je upozorava na probleme, i kako upada u staru grešku, meša se u život drugih, a morala je da ostane nezainteresovana. Zašto bi se zamarala tuđim problemima? - Koliko ima sati? - upita Žanu, da bi prekinula dosadašnji tok razgovora.

- Ukrali su mi sat. Cimerka. Imala sam divan, klasičan. Pravu „Tosku" - reče Žana.

- Pitajte telefonom, na stolu je kraj koga sedite.

- Koga da pitam?

- Okrenite devedeset i pet.

Žana zauze pozu, prekrstivši koketno noge i podiže slušalicu. Petlje su joj jurile niz čarapu, sustižući jedna drugu.

- Halo, gospođice, 'oćete biti ljubazni da mi kažete koliko ima sati?

- Mnogo ljubazna ženska - reče, obraćajući se Lei. - Hvala, hvala, baš ste ljubazni. - Spusti slušalicu ozareno. - Zamislite, nisam je ni pitala, a ona ljubazno kaže: deset i sedam. Davno nisam srela tako ljubaznu osobu.

Lea joj objasni da je to automat. Žana je nastavila da podiže i spušta slušalicu, kliktajući od zadovoljstva nad ovim čudom tehnike.

- Za kog boga ovaj telefon ni momenta nije slobodan? Zovem već dva sata! - U sobu je uleteo Vuk, otvarajući široko nozdrve, zakrvavljenih očiju.

- Ti, mala, putuješ sa Olgom na Kongres žena. Ona će izveštavati - reče Lei.

- A ja?

- Neće biti suvišno da upoznaš malo politiku, ako nisi za ovu pravu, onda bar probleme porodice i domaćinstva, u tome ćeš uostalom i završiti svoju spisateljsku karijeru.

- Dozvolite - prekinula ga je Žana, prilazeći mu s ispruženom rukom. – Ja sam ovde nova. Zovite me, slobodno, Žana.

Vuk je zinuo, ljubopitljivo. Lea je primetila da se ustremljuje na nju.

- Sašin kadar, malopre je doveo - predupredila ga je.

- Da, ja sam Sašin kadar, uglavnom ću raditi na pitanjima kulture, u stvari, umetnosti.

- Vidi se - reče Vuk i zalupi vratima.

Od kada je ušla u List, Lea je stalno bila uznemirena. Vuk Rapajić, Duško Đurić, Saša, Borka, stalno su joj varničili pred očima i kada bi ih zaklopila u svojoj zamračenoj sobi. Grubi glas iz ugla nadjačao bi sve, davao reč i oduzimao je. Odleteo joj je san. Za ove tri godine, od kada radi, veoma je malo knjiga pročitala. Vreme aklimatizacije, pomišljala je. Sada bi punim plućima mogla da diše jedino u Listu, a taj zrak, znala je, zagađen je. „Obavljeni eksperimenti objašnjavaju iznenadne slučajeve trovanja tokom žučnih diskusija", čitala je Lea naučni izveštaj. „Na jednom uređaju snimljen je dijagram čoveka za vreme nervoznog izlaganja. Udisaj je bio rezak, linija dijagrama dizala se gotovo vertikalno, a vazduh je neracionalno brzo izdisan, posle čega je govornik sa minimalnim ostacima vazduha pokušavao da izgovori maksimalan broj reči. Poredeći ovo sa volumenom normalnog disanja, ovaj čovek dobio je samo 35 odsto vazduha od neophodne količine, zbog čega dolazi do akutne hipoksije - gladi za kiseonikom."

  • *

- Pa, šta kažeš na ovaj naš posao? Snalaziš li se? - Olga se nag-nula nad krevetom, dok joj je pepeo padao sa cigarete na donji ležaj, u ritmu lokomotive, tik iz Leinu glavu. - Hoćeš li da zapališ?

- Ne pušim. Nadam se da ću se snaći. Kada me ne bi bacali sa rubrike na rubriku.

- Ne pušiš, ne piješ, pa ti, bre, nemaš ni jednu manu. Jel' voliš bar da se tucaš?

Lea nije umela da prihvati ovakve razgovore. Smetalo joj je što na njen jastuk pada pepeo sa Olgine cigarete.

- Dobro, majku mu, nisam te pitala ne znam šta.

- Nemoj da budeš neozbiljna, takvi razgovori.

- Opet ti meni. Nisam te pitala da li voliš razgovore, nego s kim se tucaš? To je mnogo dobra stvar, ali i na tome treba ozbiljno raditi. Naravno ako imaš s kim. I ne uzimati stvar k srcu, nego.

- Nije mi jasno što mene šalju. Ako ti treba da izveštavaš, zašto ja putujem?

- Da se politički uzdižeš. I to na sifražetskom skupu. Da je reč o nekoj ozbiljnijoj muškoj temi, pravoj politici, i to, po mogućstvu, spoljnoj, ne bi nas ovaj voz video. Misliš da nekog od njih interesuju problemi porodice i domaćinstva? Znaš onog našeg frajera što pi-še o filmu? Već dvadeset godina obilazi sve svetske festivale - Kan, San Sebastijan, Moskva, Venecija. Jednu stranu reč ne zna. Intervjue mu prevode kao Kenediju. Kaže: neće da se ponižava - da na tuđem jeziku govori, što je on ispod svih tih stranaca i što gospoda ne znaju, recimo, srpskohrvatski, a u stvari, neznalica. Dovoljno je da mu pogledaš nokat na malom prstu, tako dugačak nije imao ni Seviljski berberin. I bar da je bio u ratu. Bavio se ilegalom. Koja ti je to ilegala? Nit rat, nit obrazovanje. Bar da mu ona stvar nešto vredi, i tu je malokrvan.

- Zar si i s njim bila?

- Kako misliš bila? Hoćeš da pitaš da li sam se i s njim tucala? Nisam. Ali sam dobro informisana. U novinarstvu je svaka informacija dragocena. Ah, s takvim tipom, ma šta ti misliš o meni? S kolegama, jok. To ti je moj savet. I ovako pričaju da si kurva, i kad spavaš i kad ne spavaš, pa što bi onda spavala, kad ti to već ne čini zadovoljstvo?

- Za mene pričaju?

- Dakle, ti si stvarno derište. Ma gde za tebe pričaju? Za tebe pričaju da si lezbos. Zato su te i poslali, ako hoćeš da znaš. Da im posle pričam.

- Molim? - Lea je bila zabezeknuta. - Šta pričaju?

- Znaš, čim odbiješ s njima da spavaš, pa čak kad i sami znaju da ne mogu, kad prođe ona faza upoznavanja, gde svi kažu kako si strašna u krevetu i da su proveli ludu noć s tobom, kad jedan drugog uhvate u laži, onda pričaju kako si nenormalna, da tražiš izuzetne poze, da te interesuju žene ili životinje, ako nisi nimfomanka, moraš nešto biti kad već njih odbijaš.

- Prekini. To mi je odvratno da slušam.

- Dobro, mala. Pitala si me. Rekla sam ti. Opak je to svet. A mi smo ti žene blesave. Pogledaj, ko se bavi novinarstvom? Od muškaraca, onaj što nije umeo da završi školu, što ne zna ništa a misli da sve zna bolje i od onih o čijoj profesiji piše. Sujetni su i gadni. A pri tome, naivni. I najperfidniji manje je lukav od naivne žene. Ali, to ne mislim samo o kolegama, to mislim, uglavnom, o svim muškarcima, Apolonima iz Belake. Samo mu reci da je divan, krasan, mudar i strašan kao muškarac. Skuvaj mu dobru večeru i lezi s njim u krevet.

Dok hrče, govori mu kako je lep i pametan. Ujutru će i najtrbušastiji nikogović verovati, bez obzira što već ozbiljno pomišlja da se leči od impotencije, da je to njegova mala tajna, njegov stomačić nevidljiv, a da pred njim stoji hrpa velikih dela koje će, zbog trenutne obaveze, da obavi nevažne poslove, ostaviti za sledeći dan. Zapam-ti jednu jedinu formulu: nikada ih nemoj shvatiti ozbiljno i nikada im to nemoj pokazati.

Lea nije delila Olgino mišljenje o svetu muškaraca. Znala je da je njihov svet u kome žive, svet muške neprikosnovene vlasti, s čijeg stola žene smeju da pokupe mrvice, ali snaga uma, poštenja, viteštva, borbenosti, to su vrline u kojima su žene sigurno siromašnije.

- A njihov talenat za nauku, šah? - upita.

Olga je bila nepokolebljiva. Smatrala je da je i najumniji čovek ne-doraslo dete, nezrela ličnost. Čak je i njihove sposobnosti uzimala kao argument protiv njih samih. Jer, kako je govorila, da nisu tako egocentrični, da ne misle večno na svoju igračku, ne bi ni uspeli da poseduju tako čvrstu koncentraciju, bez koje ne bi umeli da zaborave sopstveno bolesno dete, ljubav prema devojci, užas kome njihovo otkriće može da posluži. Navodila je primere Nobela, Ajnštajna, tih zaboravnih šarmera i velikana, zaokupljenih sopstvenim otkrićima, igračkama koje će jednom uništiti svet…

- Po tebi muškarci su monstrumi, bez duše, ljudi koji se sprema-ju da unište sve.

- Ni na kraj pameti mi nije to bilo. Stvari nikada nisu ni bele ni crne. Ne govorim ja o sirotim ženama i zlim muškarcima. Pokušavam da nešto sagledam sopstvenim očima, da to ne bude slika koju mi oni stvaraju, gotovo od rođenja.

Svoj, po Leinom mišljenju, nakaradan stav (njen otac, doktor Štraser, sigurno nije bio takav čovek) stekla je Olga u sopstvenoj kući. Majka, mudra i školovana žena, morala je, kako je Olga pričala, svom mužu, Olginom ocu, svake večeri, kada je dolazio kući, da izuva cipele i pere noge. Njoj nije dozvoljavao da radi, jer su, po njegovom shvatanju, sve žene u službi, kurve. Majka je za vreme rata davala časove iz nemačkog školskoj deci i tako je izdržavala svoje četvoro dece i slala mužu pakete u Nemačku, gde je bio u zarobljeništvu. Povratak, posle rata, odugovlačio je, izmišljao, lagao, odlagao. Majka, „luda žena", kako Olga reče, pokupi se jednog dana, ostavi četvoro dece, doduše najstarija kćer je već bila zaposlena, njoj osta-vi u amanet ovo troje mlađih, i krene u Nemačku da traži muža.

- Kako se u to vreme pasoši još nisu davali, moja Dobrosava ti krene u Švapsku preko Slovenije i Austrije, ilegalno, da vidi šta joj se sa čovekom dogodilo. Bežala je sirota preko granice noću, po nekom snegu. Pucali su na nju. Uspela je. I šta se dogodilo? - Znala sam - nastavi Olga - iako sam bila klinka, šta mu se dogodilo. Ali, ne ono što je keva mislila. U Mjuniku joj je otvorila Švabica vrata. A u rukama klinče. I keva, budala, kakva je bila, bog da joj dušu prosti, zalupi vrata, kad je sve shvatila, pa udri opet preko Austrije, pa beži noću preko Slovenije, pa bane jedne zore. Naravno nije htela da pri-zna, al' kad je priznala: „siroti ćale, zeznula ga Švabica" ili, kako ona kaže, „zavela ga". Siroti tata. Plakao je kad je video. Nije mu oprosti-la odmah. Ali, jednog se dana vratio. Kaže: „Ne može da podnese tuđinu„, siromah. Zahtevala je od nas da ga poštujemo. Govorila nam je - on je vaš otac i vi mu dugujete poštovanje.

„Koji vražji otac?", pitala sam. „Bre, kevo, jel' si blesava? Oterala ga Švabica. Nije htela da mu pere noge. A njemu se prohtelo". Znaš šta se desilo? Razvukla me je. „Zar sa ocem tako", pita me - i raspali posred obraza. A znaš šta kaže matori? „Tako si ih vaspitala. To su tvoje drugarice. Tvoje ćerke. I vaš socijalizam." „Naš socijalizam?", pitam ga ja. A svesna skojevka. Stid me što mi ćale vucibatina. I ka-žem: „Ti, ćale, i nisi za naš socijalizam, da vas je bilo više takvih, ne bismo sredili Hitlera", i dodam još koju reč. I zalupim vratima. Nisam mu ni na sahranu otišla. Vratila sam se kući tek kad je otegao papke.

- A majka?

- A majka mu posadila zelenkade na grob i zalivala ih suzama. Niko nije smeo da pisne protiv ćaleta. Keva završila krojački kurs, jer je bilo već kasno da zasnuje službu, iako je imala trgovačku akademiju. Posle ćaletove Švabice, nemački nije mogla ni da čuje, pa su časovi otpali, a ćale, siromah, napatio se u zarobljeništvu, i posle sve ono što je doživeo, ta Švabica i ostali ćaletovi štosovi, nije mogao da radi.

- A gde si ti živela kada si otišla od kuće? - upita Lea. Bili su već kod Slavonskog Broda. Stjuard zakuca na vrata.

- Bi li dame malo kafe? - U njegovom izrazu bilo je neke zavodljivosti iz nemih filmova.

- Dame nisu za tucanje, hoće jednu noć da provedu same. - Lea se užasnu Olgine primitivnosti.

- Ma nemoj da budeš naivna. Dasa bi malo. Kome se nudi kafa u ponoć? Čitao za grupni seks, pa ko veli, daj da pokušam, možda će da upali. Da ima šta da ispriča smeni. A seci me tamo gde sam najtanja ako takvu neku svinjariju ne ispriča, iako mi ni palac nije video. To su ti tek govnari. Stjuardi. Skretničari, kondukteri, ne kažem, elita, iako zadremaju u poslednje vreme. Slabe im plate, pa trakaju prekovremeno. Ali, ova narkomanska bagra, stjuardi, to su ti prave drkadžije.

- I šta bi sa tobom? - Voz je promicao prugom, zviždeći prodorno dok su prolazili kraj sela iz kojih je dopirao lavež pasa i stražarila pokoja svetiljka.

- Šta bi bilo? - okonča svoju priču Olga. - Malo sam raznosila mleko. Pomagala mi je sestra. Sirota, još uvek mi daje lovu, iako ima duplo manje od mene. I kad je ćale odapeo, vratila sam se kući. Završila studije, udala se. Počela da radim.

- A što si se razvela?

- Pa, ja radila, a on se zezao. Kao, ne može da radi dok ne diplomira, pa vojska. Pa mi jednog dana predstavi svoju curu. Ko da sam mu keva. Kao, on se ozbiljno zaljubio. Mal'te ne da traže blagoslov od mene. Ne može više da se maltretira na dve strane. I smetalo mu što ja noću radim i nisam prava žena. Ko je video, kaže, da poštena žena bude novinar? I najzad je našao pravu ženu. Drže se za ruke i gledaju zaljubljeno. Pita me da li znam šta je prava ljubav. Podseća me da sam civilizovana, da se nada da ćemo ostati dobri prijatelji.

- A ti?

- A ja? Šta ću, oteram ih u majčinu. Međutim, on nije hteo iz stana. Imovina, zajedno stečena, dok je on studirao a ja radila. Tražio dasa nužni smeštaj. A ja sam bila s njim u nužnom smeštaju. Soba i kujnica na mansardi. Dobila od Lista. Kolega sa ženom, pet godina mlađi od mene, i tri godine posle mene došao u List, ali stambena komisija mu dodeli, imao je više poena od mene, trosobni stan na Banovom Brdu, a meni njegov stan bez kupatila. Usele mi se ovi gelipteri u stan. Ona mi zakači firangu i poče nešto da se „ljucki" dogovaramo o rasporedu kuvanja i da je ona navikla na red i neće da vidi prljave sudove, jer nije navikla na prljavštinu.

- A ti?

- A ja ti dohvatim malu, pa je tako izdevetam sirotu, ni krivu ni dužnu.

- Kako ni krivu ni dužnu? - prekide je Lea. - Uzela ti je muža, uselila ti se u kuću.

- Ma nisam se ja za nju udala, već za čoveka. A on je doveo. Nisam ja moja blesava Dobroslava, pa kao „siromah, zavela ga Švabica".

- I?

- I ništa, pusti me da spavam. Sutra nas čekaju velika dela.

  • *

Sala je brujala od mase žena koja je izvirala iz svih raspoloživih vrata u sali. Lea i Olga se popeše u jedan od zadnjih redova. Oko njih su se tiskali delegati iz cele zemlje. Lea stavi na klupu List, proveri da li joj je objavljen tekst. Saša joj je opet izbacio uvod o nedostatku ustanova za dnevni boravak dece i ubacio neku svoju besmislicu, čiju suštinu nije uspela da prokljuvi. Nastavi da čita roman u nastavcima. Neka naučna fantastika o pčelama koje su, veličine ptičurina, sletale na ljudska leđa. Gotovo ciknu kad oseti da joj neko spusti ruku na rame.

- Drugarice, čiji si ti delegat? - iza nje je dopirao glas, za koji u prvom trenutku nije mogla da razabere da li je muški ili ženski. Kada se osvrte, shvati da iza nje sedi krupna žena, sjajnih, kratkih brčića.

- Ja sam iz Lista - reče Lea. - Pratim službeno ovaj skup.

- Ako je službeno - reče žena odlučno - onda ostavi ovaj šund i ne čitaj roman za vreme sastanka. Olga joj namignu i Lea stavi novine u tašnu.

Posvetila je pažnju sitnoj ženi koja je za pultom govorila o večnoj borbi žene, u želji da pomogne svom drugu u ratu i miru, da ga svuda prati. Zamenila je druga. Njen glas je bio nešto dublji i iz njega je izviralo nezadovoljstvo, neslaganje koje nije umela spretno da formuliše, ali se Lei činilo da ona pokušava da ubedi ovaj skup da ne dozvoli muškarcima da ukinu njihovo političko pravo i da su ih poturali tamo gde je bilo najteže, i kao ratnike i kao bolničarke i kao kuvarice i „ko žene, ako oćeš", reče, „i sad, kad smo dobile našu narodnu vlast, podjednako i ravnopravno za sve, oni oće da je ukinu, da nas opet podjarme i našu jedinu organizaciju da onemoguće…", govorila je i udarala svojom snažnom rukom o pult. Lea pogleda upitno u Olgu, ali joj ova šapne: „sranje".

Badava su ženu opominjali da nije u toku, da pogrešno shvata; ukidanje AFŽa ne znači oduzimanje, već davanje, a prisustvo žena u svim političkim forumima je obezbeđeno i obavezno baš zbog toga da žena ne bi bila podvojena, a da je Konferencija za društvenu aktivnost žena samo jedna nova, modernija forma koja će se više baviti praktičnim problemima žene i domaćinstva. Međutim, ta žena, i mnoge njene pristalice, osećale su se kao razvlašćene i vikale uglas.

Badava je i zvono prekidalo i ubeđivali je da je njenih petnaest minuta, predviđenih za svakog govornika, proteklo; ona nije htela da siđe sa podijuma. Morali su da je iznesu. I, taman je izgledalo da je sledeći govornik žena novog doba, kad ona poče da se skida i pokazuje svoje ratne ožiljke, vičući uglas, da su tada žene mogle da pucaju iz mitraljeza, a da sada muževi ponovo pokušavaju da ih uzjašu. „Dobro je ako hoće", viknu neko iz sale i cela dvorana zabruji od smeha, a žena se odjednom istrže iz svog uspravnog položaja i poče da se izvija u neobičnim pokretima, dok se ne iskrivi u nemogući stav, sruči na pod i poče da se baca kao riba na suvu. Pena joj je izvirala na usta. Olga povuče Leu za ruku i njih dve, gurajući se kraj okoštalih kolena starih ratnica izađoše u hol.

Stvar je zrela za jednu dobru ljutu. Hajdemo preko, znam jedan bircuz. Lea pođe za Olgom.

Dve duple ljute! Lea nije stigla da izgovori ništa. Već su se našle za šankom i Olga, kucnuvši svoju čašu o Leinu, iskapi rakiju. Oči joj zablistaše i ona prsne u smeh. Lea oseti kako joj žuta tečnost zažeže grlo.

E, baš je gadno reče Olga. Mučno mi bi da gledam tu tužnu ženu. Ne znam da l' je tužnija bila ona prva il' ova što se baca, u stvari nikakve razlike. Kao da je jedna.

I opet se povede razgovor o Olginom mužu i njegovoj supruzi.

-Ono što me najviše muči je to što sada patim za njim, iako znam da je bednik, najviše me nervira, i kod drugih muškaraca sa kojima sam kasnije vodila ljubav, to što su kao deca, nedokazani, u svojoj sebičnosti. Misle da imaju pravo na sve, da im je sve bogomdano, da smo mi tu tek tako da im, kao što ona žena reče, poslužimo kao ratnice ili radnice, ljubavnice, kuvarice, što god hoćeš, sudopere za sve. I samo jedno moraš znati nastavila je svoj monolog, ispijajući drugu čašu rakije nikada im nemoj pokazati da imaš pameti. Inteligentne žene ih posebno nerviraju. Jebeš pamet, kome to treba? Ako može da te povali i da ga posle toga slušaš, u redu, ako ne hajd, ćao. Razumeš?

-Počeo je već da joj se zapliće jezik i Lea je nagovori da uzmu po sendvič i da se vrate u dvoranu.

-Sva prava su nam dali, ali nijedno nam nisu oduzeli govorila je žena za pultom. Mi sada možemo da budemo vrhunski naučnici, doktorke i kondukterke, ali ćemo i dalje prati sudove i brinuti se o njihovim stomacima i svojoj deci.

Rezak i nervozan zvuk zvona je prekide. Umesto nje izađe mlada vitka žena i zatraži od svojih sabesednica da budu parlamentarne, da ne budu zastarelih pojmova i da moraju i same nešto preduzeti da izmene svoje drugove. Da se žalopojkama ništa ne može postići, već samo konstruktivnim predlozima i sistematskim radom i zato predloži nekoliko komisija koje će odvojeno raditi u popodnevnim terminima, dok će pre podne svi učestvovati u donošenju zajedničkih smernica. Njen predlog bi prihvaćen i pozdravljen burnim aplauzom.

U sutrašnjem Listu Lea je pročitala Olgin tekst o izvanrednom skupu koji je usmerio naše žene u novom, avangardnom smeru koji će izbrisati sve predrasude. Ni reči o nemirima, o ženi koja se bacala, o svemu onome što je od Olge čula. Kao da je shvatila njeno zaprepašćenje, Olga joj šapnu:

- Pa zar bi neko, bre, budalo, objavio ono što je juče bilo? Pročitaj bilo koje novine i videćeš da smo sve prisustvovale jednom divnom društvenopolitičkom skupu, nepostojećem, u stvari. I to ti nešto govori. Šta misliš, da smo mogle da održimo jedan pravi sifražetski skup? Što se mene tiče, ja bih ukinula i ovo. Muka mi je od bilo kakvih sastanaka, sem, naravno onih pravih, u krevetu.

- Tišina, tamo. Čiji si ti delegat, drugarice? Lea oseti opet tešku ruku na svom ramenu.

- Juče ste me to pitali. Rekla sam vam da sam novinar reče Lea, osvrnuvši se.

- To sam ja bila, drugarice, odgovori promuklim glasom žena sa druge strane njenog ramena. I Lea razumede da je nije ista osoba opomenula. Umesto da prisustvuje sastanku komisije, Lea ode u bioskop.

Uveče je uhvati neko nestrpljenje. Nije videla pravi razlog da vikend ne provede u Beogradu. Htela je da iskoristi poslednje lepe jesenje dane, da se nikom ne javi u redakciju sledeća dva dana. Napisa poruku Olgi i potrča na stanicu. Stigla je u poslednjem trenutku.

  • *

Sunce se već visoko diglo na Istoku. Lei je stao sat. Tramvaji su usporenije kloparali no običnim danom.

Sa kim bi mogla da ode do plaže? Počela je da prelistava rokovnik, tražeći ime neke drugarice s kojom bi otišla do Dunava. Sekretar za kulturu, predsednik sekcije Socijalističkog saveza, Odbor za zaštitu društvenog prostora. Niko. Telefon je stajao u uglu kao mala, slepa, gluvonema životinja. Lea se stušti pod ledeni tuš, pevajući glasno: „Partizan sam tim se dičim, to ne može biti svak, umrijeti za slobodu može samo div junak." Promrmlja poluglasno: Školska drugarica, to zaista zvuči malograđanski. Ženski. Takve stavove smo prevazišli. To o prijateljstvu, a bez nekog društvenog i političkog opravdanja. Naša platforma treba i u ovom pogledu da bude definisana. Doza opreznosti mora biti prisutna u svim našim postupcima, što bi rekao Vuk Rapajić, jer nikada se ne zna kakva će nam sledeća preambula biti na dnevnom redu. Ne smemo nikada biti preopterećeni nekim prevaziđenim stavovima, ali s obzirom da se na neke vraćamo, moramo biti i uzdržani od bilo kakve pogrešne procene. Bar Vuk Rapajić tako vidi stvari, a i Borka bi se s njim složila, upozoravajući na konkretnu situaciju. Pri tome bi govorili o bici za ljude. O dokazivanju i samodokazivanju, a sve je bitka za samoupravljanje, za žetvu, za nesvrstanost. Stalna borba, bitka, ofanziva na rečima, u stavu mirno.

Tuš je osvežio. Navukla je farmerke i majicu. Znoj joj se već slivao niz leđa. Odlučila je da ode sama na Dunav. Možda će sresti nekog od starog društva. U kiosku na Slaviji pokupovala je novine. Autobus je bio pun vojnika. Živa se u hladu popela već na trideset i dva stepena, iako je bio septembar. Navila je sat na pet do deset, kako je videla kroz prozor jednog časovničara. Dunavska voda bila je hladna. Sela je na špic kod rukavca, gde se, dok je išla u gimnaziju, kupala još od aprila i u mokrom kupaćem kostimu, ispod školske kecelje, odlazila na čas. Posle bi, kada se vraćala u Dom, brzo skidala vlažan kostim i stavljala ga ispod madraca da se prosuši, da ga vaspitačica ne bi videla. Tako bi uveče, dugo, dok ne bi zaspala, jer svetlo su već u devet sati gasile, upijala miris sunca i reke koji se uvlačio u postelju. Kosa joj se gotovo celog leta nije sušila.

Sada je sedela u senci jablana, zaklonjena iza širokih tamnih naočara, posmatrajući skelu kako polako klizi Dunavom.

Nekada su ovde, na travnjaku, u senci ovih jablana, izletnici priređivali porodične ručkove. Marija je sa svojom majkom i sestrama, kako je to Lei pričala, dok su išle u školu, dolazila nedeljom sa korpom pokrivenom belim salvetima, da bi ih prostrli i ručali na travi. A onda su, i to je Marija pričala Lei, zime 1942, u raciji razbijali led, da bi naterali ljude da skaču u rupe. Mnogo je vode Dunavom proteklo od tada. I nadalje će. Lea je uvek pomišljala: kako Marija može da se kupa u ovoj reci, u kojoj je podavljena njena porodica?

Prolazili su kupači, zapravo tušači, jer voda je bila zagađena i kupanje zabranjeno. Sva sreća tuševi su radili. Prepoznavala je nekada vitke devojke i zanimljive mladiće, s kojima se davno družila. Sada su joj izgledali kao da ih je našminkala nevešta amaterska ruka za školsku predstavu, u kojoj treba da igraju svoje roditelje. Zaklonjena iza svojih tamnih naočara, ona je bila zadovoljna što je ne prepoznaju, tako da je izbegla vakuum u koji bi ih susret zaronio. Pojavila se Marija, kao nekada, kada bi se dogovorile da se nađu u nedelju ujutru na Dunavu. Pogledi si im se sreli, a onda, naravno, i životne priče.

Kraj nje je stajao plavokosi dečačić. Muž je ostao kod kuće. Sem blagih senki koje su se podvukle pod Marijine oči i zasečenih bora sa ivica usana, ona je izgledala sveže, gotovo devojački, iako je bila starija od Lee. Crna kosa je samo ponegde bila posrebrena sedim vlasima. S mirnoćom i ležernošću pričala je o svom radu u banci i porodičnom životu.

Uveče, vraćajući se u koloni automobila, na prednjem sedištu renoa koji je Marija vozila, Lea je s divljenjem posmatrala svoju nekadašnju prijateljicu. Delovala je stabilno i sigurno. Kao što je znala da proceni prostor kojim se kretala u saobraćaju, Marija je isto tako sredila svoj život, stan, porodicu. Spretno je procenila svoje mogućnosti i odabrala lagodan život, bez preteranih ambicija, kakve su kod Lee uvek tinjale. Marija je posle mature iznenada ostavila mladića s kojim se zabavljala, da bi se udala za jednog lekara, ne mnogo zgodnog, ali sposobnog i vrednog. Tada su je svi osuđivali, jer je dečko s kojim je bila, mnogo patio. Lea je, međutim, sada, poredeći svoj život s Marijinim, shvatila koliko je njena prijateljica bila racionalnija i mudrija od nje. Ona sama pravu ljubav još nije upoznala, a ambicije i rastrzanost stvorile su joj više bora od izgleda na uspeh.

Ono što sada, prelazeći preko Savskog mosta i uključujući se u kolonu automobila prema Zelenom vencu, zaključi, bilo je da više nije umela da razabere šta su prave vrednosti i postoji li neki određeni cilj prema kome se kreće. Ušli su u podvožnjak. Kod zgrade Jugoslovenske lutrije bio je neki zastoj. Otrovni gasovi počeli su da se uvlače u kola. Dečačić, umoran od sunca i reke, zaspao je na zadnjem sedištu.

Nebo nad Tašmajdanom dobilo je grimiznu boju, dok je Crkva Sv. Marka, kao da lebdi u sutonu, izgledala kao ogromna dečja igračka. Svrati kod mene na viski. Mladen bi se obradovao.

Kod Marije je sve bilo tako jednostavno, srdačno. Viski sa ledom, muž koji bi joj ljubazno pripalio cigaretu. Lea nije htela da prihvati poziv. Kako bi ih onda pozvala k sebi, kada joj je gazdarica zabranila da dovodi goste? I kako bi im objasnila zašto mora da drži iznad kreveta ogromnu gipsanu tablu s reljefom Isusa Hrista, prislonjenu na crvenu prašnjavu čoju?

  • *

Poslednji put kada je Slobodan Petrović svratio do nje, baba Kohanova je iznenada došla. Lea je rekla Slobodanu da se sakrije ispod kreveta. Njemu su virile noge bar za pola metra, zbog čega je ona počela unezvereno da se smeje, posmatrajući njegova ogromna stopala o koja je Kohanova mogla da se saplete. Donela je stare časopise koje izdaje čehoslovačka ambasada, o najnovijim sportskim i industrijskim dostignućima, sa mnogo sletskih slika, pionira s crvenim maramama i tačnim procentima porasta proizvodnje u čeliku i buteru. Lea ih nije otvarala. Bilo je dovoljno da nazre sve uspehe, dok joj je baba pokazivala koliko je novih udarnika nagrađeno. Sada joj je bila donela nove, da bi zamenila za one prethodne, jer je „stara gospođa" kako je govorila, iz dvorišta (a sama je bila bar dvadeset godina mlađa od nje), zamolila da joj pozajmi te divne revije. Lea joj je predala časopise, govoreći da je češki jezik veoma lak i razumljiv.

-No, pa to je na našem jeziku. To „našem" zbunjivalo je Leu, da li je to srpski ili češki? U svakom slučaju stara ju je uhvatila da nije čitala. Slagala je kao neka devojčica. To je kod Lee izazvalo nov talas neobuzdanog smeha. Kohanova se suludo smeškala. Samo jedan pogled u parket, čiju je čistoću volela da proverava, i Lea je znala da će to izazvati skandal. No, gazdarica je izašla, ponosno dižići glavu zbog najnovijih dostignuća čehoslovačkih sportista, kakvi se ovde, na jugu, još dugo neće postići, jer to, tamo, kako je govorila, to je jedna prava, evropska kultura.

  • *

-Hvala ti, Marija, umorna sam, čućemo se telefonom, pa ću te posetiti. Lea je znala da je neće pozvati. Nije imala nerava da strepi od Kohanove da joj neko dođe. Stara se brinula da se njen stilski nameštaj, koji je pre šezdesetih godina donela iz Praga, ne upropasti. Bio je to, u stvari, altdojč, ona tamnobraon šablonska soba od šperploče, koja se tokom vremena ljuštila i podklobučavala od vla¬ge, s nahtkasnama, prekrivenim sivom mermernom pločom i sa mnogo vijugastih nožica u koje se lepljivo uvlačila prašina.

Zidovi sobe bili su okrečeni poslednji put pred početak Drugog svetskog rata. Veći deo ulice bio je porušen od bombardovanja. Samo je njihova zgrada ostala. Kohanova je od detonacije slabije čula. Prozori njenog stana su izleteli, a zidovi popucali. Neka gospoda, kako joj je pričala, bili su ljubazni da vrate prozore na svoje mesto, ali uvek je izgledalo, kada je košava duvala, da će sve ponovo izleteti na ulicu, međutim samo je sa žutog svilenog lustera letela prašina, dok su se prozorska okna tresla.

Stara gospođa nije dozvoljavala da se bilo šta kreči ili izmeni. Sve je moralo da bude „divno kao nekada", kako je ona volela da kaže. Malter je opadao sa zida, klin o koji je Hristos bio mučen, po drugi put, napravio je tako ogromnu jamu u zidu da je Lea čekala da joj se sruči na glavu.

Ulazeći u stan, tiho se provukla kroz smrdljivi hodnik, ne paleći svetlo, da je gazdarica ne bi videla. Nije joj dozvoljavala da drži frižider u kući. Smatrala je da je sada u kupatilu dovoljno sveže da se sačuva hrana, a Leu je terala da se umiva kod nje u kuhinjskom lavoru. „Te devojke koje se svakog dana tuširaju" bile su staroj gospođi sumnjive. „Zna se", kako je ona govorila, gledajući je pri tome značajno, „zbog čega se te devojke svakodnevno pirkaju". „Eh, prošla su ta divna negdašnja vremena", dodala bi na kraju svog ogorčenog monologa, uvek istog, protiv današnje mladeži.

Lea nije imala nerava da je večeras, posle sunčane plaže na Dunavu, sluša. U mraku je pronašla okrajak suvog hleba. Glad je zjapila iz nje, ali nije ništa drugo imala u sobi. Pokupila je i poslednju mrvicu iz salveta, kao da je najveća poslastica, i opružila se preko kreveta. Pravi umor, zbog noći provedene u vozu, javljao se tek sada. Vrata su zaškripala. Lea je zažmurila. Kohanova je bila na vratima. Čekala je da se sve ponovo umiri. Stara će pročitati roman u Listu i ugasiće lampu, jer struja je ponovo poskupela. Treba štedeti za važnije stvari. Lea se nadala da gazdarica nije primetila njeno prisustvo.

Sjurila sam se polumračnom ulicom do stadiona. Masa sveta gledala je predstavu na letnjoj pozornici. U loži sam prepoznala Suprugu političkog rukovodioca. Bila je okružena svojim unucima i divljim životinjama. Jedan mališan u loži pokušavao je da navuče slonu svoju čarapu. Uvažena Gošća izjavila je da se njeni mladunci dopadaju TV reporterima i da su izjavili da su ljupki. Moja crna mačka sa fluorescantnim očima sfeupi kičmu, izvi se na svom sedištu i iznenada, nakostrešene dlake, u jednom skoku nađe se na bini i poremeti skladnost programa. Znala sam da ti ljudi što sede oko mene nisu samo posmatrači. Među njima su i agenti. Osvrnula sam se tek ovlaš, ne bih li videla da li je neko primetio da sam ja vlasnik crne mačke, ali sam zapazila da je ona skočila sa bine na sedište kraj Nje, baš u tom trenutku.

Mačka nije imala dovoljno vremena da se uvije oko svog repa, jer se nebo iznenada stuštilo. Podigla se košava, noseći u kovitlacu prašine stare požutele novine. Masa se bezobzirno gurala, rušeći sve za sobom. Glava crne mačke, sva okrvavljena, kotrljala se sa svetinom. Telo je ostalo da se proteže u gledalištu.

Soba je sada bila jače osvetljena no obično. Podigla sam ruku. Ispod nokta gmizao mi je crv. Izvukla sam ga i tresla o parket. Nokat je trulio. Nedavno sam taj prst zatvorila u pisaći sto. Dok se crv sklupčao na podu i narastao u glavu ružičastog mozga, s nožicama u visini nepostojećeg uha, i pokušavao da se kao ptica odsečenih krila baci na mene, primetila sam da iz prsta izvire drugi prsten crva koji je ostao ispod nokta. Ta neizvesnost kolika je dužina crva i dokle će izvirati, postoji li uopšte kraj, tiznemiravala me je. Tada sam videla da nisam sama. Od blještavog svetla nisam mogla da prepoznam lica ljudi koji su se našli u sobi. Posmatrali su me, čudeći se što tako beznačajnoj stvari pridajem važnost.

OSTALI DELOVI KNJIGE Žuti prkos Ane šomlo

POP-ART
KOŠAVA
HIPOKSIJA
ŽUTI PRKOS (integralna digitalizacija)
IZMEĐU ŽIVOTA I PARAGRAFA
ETIKA
U NEKOM DALEKOM GRADU
BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License