Hannah Arendt I Nacionalizam

Mario Kopič

Hannah Arendt
i nacionalizam

Prema Hannah Arendt, postoje tri temeljna elementa nacionalne države kao jedinstva naroda i države, i to takvog jedinstva u kojem narod podređuje sebi državu kao državu. Ta su tri elementa: narod kao zajedničko podrijetlo, zajedno s (materinskim) jezikom, (zaokružen, razgraničen) teritorij i država. Zato teritorijalno raspršene narode ne smatra narodima, nego prednarodnim plemenima, subnacionalnim ele-mentom, koji upravo kao takav, u težnji za najširom rodnom povezanošću i zaštićenošću, porađa nacionalizam, odnosno nacionalističke pan-pokrete kao što su pan-slavenstvo i pan-germanstvo.
U tom se smislu Hannah Arendt u svom znamenitom djelu Izvori totalitarizma, poput Hegela i Marxa, omalovažavajuće izražava o balkanskim plemenima, smatrajući ih nezrelima za preoblikovanje u nacije, odnosno nacionalne države. Prebacuje im da za samostalnost uopće nisu kadri, budući da i dalje pribjegavaju nekom širem okrilju, samo ovaj put rodovskom, a ne institucionalnom, kakav je, na primjer, imperija, to jest imperijalna država poput Austro-Ugarske monarhije: ''Ako su željeli dorasti nacionalnom ponosu zapadnjačkih naroda, nisu imali ni teritorij, ni državu, ni historijsko dostignuće kojim bi se ponosili, već su samo mogli ukazati na sebe, a to je značilo, u najboljem slučaju, na svoj jezik – kao da je jezik već sam po sebi dostignuće – a u najgorem slučaju na svoju slavensku ili germansku ili bog zna kakvu dušu. Ipak, u vijeku u kojem je važila naivna pret-postavka da su svi narodi zaista i nacije, teško da je išta drugo ostalo ugnjetenim narodima Austro-Ugarske, carske Rusije ili balkanskih zemalja, gdje nije bilo nikakvih uvjeta za realizaciju zapadnog nacionalnog trojstva narod-teritorij-država, gdje su se granice vjekovima stalno mijenjale, a stanovništvo je bilo više ili manje u stanju neprestane migracije. Tu je bilo masa koje nisu imale ni najmanju ideju o tome što znači patria i patriotizam, ni najmutniji pojam odgovornosti za zajedničku, ograničenu zajednicu''.
Odgovara li to faktičkom stanju, nije važno. Arendt se u sudbinu malih naroda uopće ne želi upuštati. To je, uostalom, jedan od razloga zašto i njene ishodišne predstave o nacionalnoj državi pojmovno nisu sasma dorađene. Nacio-nalna država za Hannah Arendt znači ''trans-formaciju države iz instrumenta zakona u instrument naroda''. Pri tome se ne pita zašto do toga dolazi, previđajući da je evropska nacionalna država u pravilu država vodećeg odnosno najmoćnijeg naroda, koji se svojom državom nije preoblikovao u naciju, nego je, upravo pomoću države kao svoje države, podredio slabije narode koji prebivaju na teritoriju unutar granica nacionalne države, prisilio ih na upotrebu nacionalnih simbola (simbola vodećeg naroda), upotrebu nacional-nog jezika (jezika vodećeg naroda), služenju u nacionalnoj armiji (uglavnom pod komandom članova vodećeg naroda) itd. Ispuštajući sve ovo iz vida, Arendt isprva ne vidi da nacionalna država načelno nije ništa rđavo. Naprotiv. Nacionalna država je najbolja, idealna država. Problemi nastaju na empirijskoj ravni, jer najčešće nije moguće da baš svaki narod ima ili pridobije svoju državu, dakle postane i bude nacija. Na teritoriju svake države prebivaju, osim naroda koji konstituira državu, obično i drugi narodi, još češće pojedinačni pripadnici drugih naroda. Pravedna, a time i dobra nacionalna država jeste država koja i njima jamči sva temeljna ljudska prava i državljanske slobode. Ne samo pojedincima, nego i narodima.
Na tim relacijama dakako počesto dolazi do trenja, no ona se obično ne odvijaju između države i naroda, nego između pojedinih naroda, odnosno različitih skupina ljudi unutar države. Arendt misli drukčije: ''Tajni sukob između države i naroda objelodanio se samim rođenjem moderne nacionalne države, kada je Francuska revolucija kombinirala Deklaraciju o pravima čovjeka sa zahtjevom za nacionalnim suve-renitetom. Ista bitna prava potraživala su se istovremeno kao neotuđivo nasljeđe svih ljud-skih bića i kao posebno nasljeđe posebnih naroda; isti narod u isti mah je proglašavao svoju podložnost zakonima, koji navodno proizlaze iz Prava čovjeka, i suverenost, dakle neobavezanost nikakvim univerzalnim zakonom i nepriznavanje ičega višeg od sebe. Praktični je ishod ove kontradikcije bio da su od tada pa nadalje ljudska prava bila ojačana i zaštićena samo kao nacionalna prava, dok je sama institucija države, čiji je vrhovni zadatak bio da štiti i jamči čovjeku njegova ljudska prava kao čovjeku, državljaninu i pripadniku naroda, izgu-bila svoju zakonitu, racionalnu pojavu, pa su je romantičari mogli interpretirati kao nekakvu nebuloznu zastupnicu 'nacionalne duše', koja bi po samoj činjenici svoga postojanja trebalo da bude s onu stranu ili iznad zakona. Nacionalna suverenost je dakle izgubila svoju izvornu konotaciju slobode naroda i bila je obavijena pseudomističnom aurom samovolje bezakonja. Nacionalizam je u suštini izraz ove perverzije države u instrument naroda i jednačenja držav-ljana s pripadnikom naroda''.
Razumljivo je, na primjer, da je Čeh držav-ljanin Češke, ukoliko Češka predstavlja državu češkog naroda, no državljanin Češke nije pak nužno Čeh, ali kao državljanima češke države i Čehu i ne-Čehu pripadaju jednaka državljanska prava, odnosno slobode. Ako drža-va to ne respektira, ona zapravo nije država. Ne postupa prema svojim državljanima kao država, nego kao ispostava nečega drugoga. To želi reći Hannah Arendt. No, je li u tom slučaju, u slučaju kad država ukida jednakopravnost svojih državljana u ime (jednog i vodećeg) naroda, riječ o državi kao instrumentu naroda? Nije li u tom slučaju najprije instrumentaliziran sam narod? Pretvoren u funkciju nacije kao Nacije i posljedično Nacionalizma? Što je Nacija, naspram nacije kao jednostavnog jedinstva naroda i države? Nacija nije instrument naroda, nego znači podržavljenje naroda. U tom slučaju se državna vlast, vlast ideološkog pokreta ili skupine (recimo Partije) koja vlada državom, uzdiže nad narod i podređuje ga svojoj volji za moć, volji za vlašću. Ako država uključuje više na-roda, podređuje sve uključene narode.
Logika Nacionalizma je naime u tome da je spreman u ime ideje o Naciji žrtvovati narod u čije ime inače govori. Geslo radikalnog nacionalizma jeste: radije ništa nego narod takav kakav jeste. Radikalni nacionalizam zato uvijek završava u uništenju naroda, odnosno, ako se taj izjednači s idejama Nacionalizma, samo-uništenju naroda.
Nacistička je vlast u ime njemačkog naroda kao Nacije podredila svojoj moći najprije vlastiti narod i naposljetku ga, ne uspjevši dosegnuti premoć nad okupiranim narodima, dovela skoro do uništenja. Boljševička, sovjetska vlast u ime Proletarijata i njegove diktature podredila je više naroda, uključujući i ruski, pod zastavom Inter-nacionalizma, ali njen deklarirani antinacionalizam je naposljetku vodio do dominacije većinskog naroda, Rusa, nad drugima u SSSR-u. Kako za nacizam, tako i za boljševizam bitno je ono po čemu su identični, a to je njihova volja za moć, volja za Vlašću kao nad-vlašću, a ne ono po čemu se razlikuju, naime njihovo pozivanje na nacionalizam ili internacionalizam. Ukratko, bitan je njihov totalitarizam, svejedno da li je riječ o totalitarnom nacionalizmu ili totalitarnom internacionalizmu. Drugim riječima, osude vrijedan nije već nacionalizam kao takav, nego totalitarni hegemonijalni, eo ipso agre-sivno-ekspanzionistički (prema unutar i prema spolja) nacionalizam.
Realni problem jeste zato problem odnosa između prava čovjeka kao čovjeka i prava naroda kao naroda, povezanost između ljudskih prava državljanina kao državljanina i prava koja se podudaraju s pravom naroda na samo-određenje, odnosno pravom naroda na trajno određenje vlastite sudbine. Nacionalna država nije u suprotnosti s temeljnim ljudskim pravima i državljanskim slobodama, nego je njihov rezultat. Nacionalna država je samim tim država državljana, ali državljana nekog naroda. Naime, narod i država ne postoje na istoj ravni. I dok je država rezultat društvenog ugovora, narod to nije. Narod je prije svakog društvenog ugovora i zato je država, koja nije protivnarodna, upravo kada je država državljana na teritoriju nekog naroda, ujedno i nacionalna država. Posrijedi je neposredna ovisnost između autonomije čovje-ka kao (političkog) subjekta i državne suve-renosti naroda kao nacije. Državljana ''kao takvih'' nema; dok čovjek nije državljanin svijeta, dok nemamo jednu samu svjetsku državu, čovjek je državljanin svoje države. I ima se pra-vo zauzimati, dok njegov narod još nema vlastitu državu, za stvarno svoju, dakle nacio-nalnu državu, kako bi upravo u njoj realizirao svoja ljudska prava i državljanske slobode. U slučaju Izraela, to na kraju postaje jasno i našoj autorici: ''Prema Burkeu, prava koja mi uživamo izviru iz 'naroda' tako da ni prirodni zakon, niti božanska uprava, niti ijedan koncept čovje-čanstva kao što je Robespierrova 'ljudska rasa', 'suveren zemlje', nisu potrebni kao izvor zakona. Pragmatička trezvenost (soundness) Burkeova koncepta izgleda nesumnjiva u svjetlu naših mnogostrukih iskustava. Nije samo gubitak nacionalnih prava u svim primjerima imao kao nužnu posljedicu gubitak ljudskih prava; restau-racija ljudskih prava, kao što je skorašnji primjer Izraela, pokazuje se samo kroz restauraciju ili uspostavljanje nacionalnih prava''.
A zašto bi to vrijedilo za Izrael, a ne za ostale narode? Naime, to da konkretna prava kao pripadnika određenog naroda prethode pravima čovjeka, odnosno pravima čovjeka kao apstraktnog, golog čovjeka. Ili kako dalje razmišlja Hannah Arendt: ''Koncepcija ljudskih prava, zasnovana na pretpostavljenom postoja-nju ljudskog bića kao takvog, slomila se u samom trenutku kada su se oni koji su tvrdili da vjeruju u nju prvi put suočili s ljudima koji su zaista izgubili sve ostale kvalitete i posebne odnose – osim što su još uvijek bili ljudi. Svijet nije našao ništa sveto u apstraktnoj goloći ljudskog bića (abstract nakedness of being human). I sa stanovišta objektivnih političkih uvjeta, teško je reći kako su koncepti čovjeka na kojima su bazirana ljudska prava – da je on stvoren po slici božjoj (u američkoj formuli) ili da je on predstavnik čovječanstva ili da u sebi čuva svete zahtjeve prirodnog zakona (u francuskoj formuli) – mogli pomoći da se taj problem riješi. Preživjeli iz logora smrti, logoraši iz koncen-tracijskih i internirskih logora i, u usporedbi s njima, čak sretni ljudi bez državljanstva, mogli su i bez Burkeovih argumenata vidjeti da je njihova apstraktna goloća samih ljudskih bića bila po njih najveća opasnost. Zato što se na njih gledalo kao na divljake i plašeći se da bi mogli završiti tako što bi ih smatrali životinjama, ovi ljudi su insistirali na svojoj nacionalnosti, posljednjem znaku svog ranijeg državljanstva, kao na jedinoj preostaloj i priznatoj vezi s čovječanstvom''.
Arendt tako upada u drugu krajnost, u poricanje Deklaracije OUN o ljudskim pravima (1948) i u bezuvjetno zauzimanje za nacio-nalnost, a time i za (jevrejski) nacionalizam kao posljednji bastion ljudskosti. Naposljetku će u djelu Moć i sila (Macht und Gewalt) razlučiti dvije vrste nacionalizma i uvidjeti da je njena (gore izložena) kritika nacionalne države bila prije svega kritika unitarne, centralističke države: ''Danas možemo opažati neobično po-novno oživljavanje nacionalizma koji smo obično razumjeli kao odmicanje u desno (Rechtsruck), no vjerojatnije je da ukazuje na rastući otpor svjetskih dimenzija prema 'veličini' kao takvoj. Dok je prije nacionalni osjećaj nastojao koncentriranjem njihove političke svijesti različite skupine naroda asimilirati u 'naciju', danas možemo opaziti kako svojevrsni etnički 'nacionalizam' počinje prijetiti osipanjem čak i najstarijih i najčvršće izgrađenih nacionalnih država. Taj najnoviji nacionalizam nije šovi-nistički i ekspanzionistički. Naprotiv, Škoti i Velšani, Bretonci i Provansalci, etničke skupine čija je uspješna asimilacija bila preduvjet nacionalnih država, žele se nanovo odvojiti od 'nacije' i odupiru se centralizaciji svih političkih i administrativnih funkcija u glavnom gradu, koja je karakteristična za nacionalne države''.
Dakako da temeljna ljudska prava, poput prava na život, u svojoj prirodnopravnosti ili etičnosti na načelnoj ravni prethode pozitivno-pravnim temeljnim državljanskim slobodama, poput prava na slobodu govora ili udruživanja. U tom smislu današnja nacionalna suverenost treba biti ne politički ograničena, nego etički, prirodnim pravom ograničena suverenost. Suve-renu nacionalnu državu ne smije ograničavati, a kamoli napasti druga nacionalna država, nego to može učiniti samo po mandatu međunarodne zajednice ako ova presudi da neka država krši kolektivna ljudska prava, poput prava naroda kao naroda, da njeno postupanje prerasta u zločin protiv čovječnosti. No na faktičnoj ravni, državljanske slobode, budući da su njihov poli-tički ili ustavno-pravni temelj, prethode ljudskim pravima. Ako nemaš državljanstvo, ako si ''rase-ljen'' ili ''izbrisan'', ljudska prava kao takva malo ti pomažu. Otuda značenje moderne, nacio-nalne države kao dodjeljivača nacionalnosti, tj. državljanstva i iz toga značenja neočekivana posljedica: nacionalna država može postojati bez državljanskih sloboda, no državljanskih sloboda nema bez nacionalne države. Drugim riječima: tek državljanske slobode jesu ona (politička) prava koja uspostavljaju pravo na (temeljna, ''prirodna'') ljudska prava. Čovjek koji nije državljanin na faktičnoj ravni ne može realizirati prava samoga sebe kao čovjeka: prava čovjeka kao čovjeka. Danas je jasno čak i marksistima poput Étiennea Balibara da nije moguće mimo zahtjeva ''za pravom za ljude bez prava'', mimo zahtjeva za pravima ljudi kao ljudi bez državljanskih prava, to jest sloboda. U knjizi Mi, državljani Evrope? (Nous, citoyens d’Europe?) Balibar piše: ''Prava državljana, uvjeti za jednako državljanstvo, ukoliko su ti uvjeti zajamčeni, podloga su za konceptu-alizaciju i razvoj ljudskih prava, za početak najosnovnijih i najtemeljnijih prava koja se tiču golog života… Kada su uništena pozitivna prava državljana, na primjer kada u kakvom povijes-nom kontekstu, u kojem su državljanstvo i nacionalnost tijesno povezani, pojedinci i skupi-ne izgube nacionalnost ili se pak nađu u infe-riornom položaju manjine, koja je s obzirom na nacionalnost diskriminirana, ugrožena su ili čak ukinuta temeljna, takozvana prirodna ili univer-zalna prava…''.
U svakom slučaju, krajnosti unutar kojih se kreće Hannah Arendt nisu izmišljene, nego realne krajnosti i nije ih moguće prestupiti. Nahodimo se među njima, no važno je pri tom njihanju zadržati ravnotežu. Ravnotežu između toga da je svako od nas pojedinac, ali ipak i društveno biće. Ili, kako bi rekao iranski filozof Daryush Shayegan, bitno je da svako sa svoje strane ''ukroti svoju šizofreniju''.

Peščanik

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License