Mihail Epštejn
GRUMING
SAMOOČIŠĆENjE
HIPOTEZA
O POREKLU KULTURE
Prirodno je težiti čistoti. Tako ozbiljno
prilazimo čistoj suštini poezije.
Boris Pasternak, Nekoliko teza[1]
Biološke pretpostavke kulta i kulture su zajednički problem prirodnjačkih i humanističkih disciplina. „Postoji li prirodan osnov religije, utetemeljene na velikom i sveopštem životnom procesu, koji je stvorio čovečanstvo i još ga drži u potčinjenosti…?“[2] – ovo pitanje na različite načine ponavljaju mnogi savremeni antropolozi, istoričari religije i civilizacije. Bez ikakvih pretenzija na stvaranje nove naučne teorije, želim da skrenem pažnju na jedno sasvim trivijalno svojstvo živih bića, na instinkt samoočišćenja, koji u svom postupnom razvitku poseduje potenciju za stvaranje kulture i kulta. Posmatramo samoočišćenje kao širok fenomen, svojstven ne samo individui nego i grupi, društvu u celini, a koji uključuje proces uzajamnog očišćenja (socijalni gruming kao činilac konsolidacije zajednice).
Od muve do čoveka. Izvori refleksije
Ova hipoteza o poreklu kulture nastala je posmatranjem muva. Dokoličio sam, nije mi se pisalo. Ispred mene, u krug osvetljen lampom, često su sletale muve, i njihov život mi je otkrivao neočekivanu stranu. Jedna muva je milela po pisaćem stolu, pa zadugo stajala radeći svojim nožicama nešto beznačajno. Potišten zbog svoje besposlice, odlučio sam da gledam šta radi muva kad ništa ne radi. Ona se umivala nasuvo trljajući nožicama glavu i ostale delove svog neuglednog tela.
Te večeri, preda mnom se ukazivao život muva bliže nego obično. Otkrio sam kod njih zapa-njujuću čistotu tela, koju je bilo teško i zamisliti kod tako zaraznih stvorenja. Kad se govori o muvama, obično se u njihovom načinu života izdvajaju prljavi, odvratni detalji, kao da se ne primećuje kako ova stvorenja maltene veći deo vremena provode baveći se pedantnom ličnom higijenom. Entomolozi priznaju neverovatnu urednost muva i smatraju ih morfološki gotovo najsavršenijim među insektima. Pošto malo mile po stolu, počnu dugo da propinju čas prednje, čas zadnje nožice, kao da peru nečistoću koja im se zalepila sa mušeme. Pokreti njihovih vlaknastih nožica, dok se trljaju jednu o drugu, veoma podsećaju na umivanje ljudi. Očigledno, nisu samo muve izvor zaraze za nas, nego smo to i mi – za njih; a pri tome one čistoći posvećuju mnogo više pažnje i vremena. Kroz žurne pokrete nožica muve nazire se gotovo bolesna manija urednosti, one ni za sekundu ne ostavljaju na miru svoje telašce nego ga čupkaju, istražuju i otresaju do mikroskopskih trunčica.
I psi i mačke su higijenske mašine, koje rade svim polugama svog tela, kako bi otklonile i naj-manju trunčicu sa najudaljenijih mesta. Jezikom kvase šapice da bi svoju kožu podvrgli vlažnom čišćenju, zatim poližu tu prašinu izbacujući je kroz probavni trakt, pa se opet trljaju, pa se opet oblizuju. Uglavnom, ako treba uzeti jednu kontinuiranu nit života, na koju se slažu sva ostala zanimanja, onda je ta osnova – umivanje, oblizivanje, češljanje, sve vrste samoočišćenja. Moglo bi se reći da za ova stvorenja živeti znači – čistiti sebe.
A čovek? Umiva se nekoliko puta dnevno po dva minuta, istušira se ili okupa u kadi za desetak-dvadesetak minuta… Kako je to ništavno u poređenju sa životinjama i insektima, kao da je čoveku zakržljala potreba za čistoćom. Prezrena stvorenja, poput muva, zapravo su aristokrate prirode; u poređenju sa njima, razumna bića su samo prljavci i aljkavci. Ali, zato čovek toliko snage i vremena troši na druge stvari: na saznavanje i stvaralaštvo, na kulturu, na preuređivanje prirode! I eto, upravo ovde bi trebalo razmisliti: šta u čovekovom životu odgovara tom velikom mestu koje zauzima samoočišćenje u životu životinja? Jer ti isti biološki refleksi moraju nekako funkcionisati i u čoveku, pa makar i u nekom skrivenom, posrednom obliku.
Očigledno, nosilac savremene civilizacije se oslobodio potrebe da veći deo svog vremena posvećuje fizičkom samoočišćenju, zato što je našao druge načine zaštite od životne sredine: prvo –odeću, drugo - kuću; treće - grad, itd. Mogli bismo dugo nabrajati sve te veštačke omotače, kojima se čovek ograđuje od svetskog nereda u obliku đubreta i prašine – zariva se u ogromnu masu gotovo nedokučivih slojeva kulture, a tu ništavnu prašinu, koja ipak dopre do njega kroz te slojeve, on uništava na već uobičajeni higijenski način. Ali u načelu, čovek je svoju potrebu za čistoćom počeo da zadovoljava drukčije, takoreći „preventivno“, kloneći se i ograđujući od prljavštine sveta, a ne tako što joj dopušta da ga ukalja i da je posle spira. Da li je sve to, što se obično naziva kultura, samo jedan čovekov džinovski zaklon od đubreta, haosa i nereda životne sredine, odnosno drukčije ostvarena potreba za čišćenjem, ulepšavanjem i dovođenjem sebe u red?
Naravno, možemo raspravljati o tome postoje li uopšte instinktivne osnove, urođene unutrašnje motivacije u kulturi. Ali, takav pristup postoji na jednom od najvažnijih puteva razvoja savremene nauke. Tako se „antropni princip“ široko razmatra u fizici, koja je sklona da mnoge „neobične“ zakone prirode i „slučajne“ konstante, poput Plankove kvantne konstante, objašnjava njihovom nužnošću za pojavu čoveka u univerzumu. Pri najmanjoj promeni fizičkih konstanti, fenomen čoveka jednostavno ne bi bio moguć, u kosmosu, ne bi bilo uslova za njegov začetak i opstanak kao biološkog bića. Ako je već antropni princip primenljiv na izučavanje nežive prirode, onda tim pre živa priroda, ponašanje životinja, u potpunosti može da se posmatra teleološki, kao celokupnost uslova koji omogućavaju pojavu čoveka kao kulturnog bića. Drugim rečima, antropni princip, koji se izborio za mesto u prirodnjačkim naukama, zaslužuje da bude prenesen i u humanističke nauke, makar na osnovu toga što nauke o čoveku za metodološko polazište moraju uzeti samog čoveka.
A kako bi mogao izgledati antropni princip objašnjenja „kulture iz prirode“, tačnije „prirode kao uslova za kulturu“? Ako pretpostavimo da je kultura već utemeljena u prirodi, kao samorazvitak nekog nagona, čije zadovoljavanje postepeno izvodi čoveka iz granica prirode, nije li onda samoočišćenje upravo ta motivacija, koja je najsposobnija da radi na stvaranju kulture, tačnije na njenom samozačeću iz prirode?
U prošlosti je kulturno-stvaralačka uloga često pripisivana polnom nagonu (teorija libida i sublimacije) ili osećaju gladi (nemačku poslovicu „čovek je ono što jede“ teorijski preosmišljava Fojerbah,[3] a učenja ekonomskog materijalizma su bliska toj staroj istini). Nemoguće je negirati ogromnu ulogu tih urođenih motivacija u na-stanku najsloženijih oblika i rituala kulturnog ponašanja. Treba primetiti, međutim, da su to po svojoj energetskoj suštini, „konzervativne“ motivacije, koje nadoknađuju izgubljeno (hrana) ili prazne nagomilano (koitus), odnosno uspostavljaju izgubljenu ravnotežu organizma sa živom i neživom sredinom.[4] Činom utoljavanja gladi ili polnog nagona organizam kao da se ugrađuje u životnu sredinu, obrazuje sa njom jednu celinu, ispunjava sebe spoljašnjim ili se razmnožava spolja.
Nagon samoočišćenja je usmeren na odvajanje organizma od životne sredine i povećavanje njegove urednosti (čistoće) u poređenju sa sredinom. Može se čistiti čak i kada nema prljavštine – čišćenje je samostalan proces, čulno vredan sam po sebi. Indikativno je da životinje, kao po pravilu, na čišćenje troše više vremena kad su pod stresom, kad im preti neka opasnost. „Dodirujem se, znači – postojim“.
Prija milovanje, maženje sebe, obavijanje vlažnim omotačem – stanje potpune zagnjurenosti u unutrašnjost, odvojenosti od sredine. To je urođeni narcizam živog bića, i veoma je bitno da upravo – i jedino – u tom samoočišćenju životinja izlazi sebi u susret, posmatra i opipava sebe sa strane. Kada jede i kada se pari, stvorenje je usmereno na nešto spoljašnje, kao da „iskače“ iz sopstvene kože; čin samosazercanja, samospoznaje, ne može se uklopiti u tu neprekidnu i beskrajnu opsednutost nečim ili nekim drugim plenom ili partnerom. Jedino samoočišćenje ne izvodi životinju van sebe nego je vraća sebi – kao da su to meditativni trenuci u životu životinje, kad je slobodna od spoljašnje opasnosti i od sopstvenih žudnji, pa, stičući samopouzdanje, mazi i liže samu sebe. Da li je otuda i čovekova samosvest tako bliska – na duhovnom nivou – potrebi da opipava sebe, očisti od svega spoljašnjeg, nanesenog, da iščupa, kao iz zalepljene kore, jezgro svog istinskog „ja“?
Svest ili refleksiju možemo definisati kao čin vraćanja bića samome sebi, kao izdvajanje – iz celokupnosti oseta – one samosti ili subjektnosti koja i jeste nosilac tih oseta. Umivanje je fizički analogon i prototip svesti. Jer u našem svakidašnjem životu nema druge situacije u kojoj bismo postupno rekonstruisali sve konture sopstvenog tela, kao da u vazduhu stvaramo njegov trodimenzionalni, planimetrijski model. Nasapunjana i ruka koja pere javlja se kao organ samosvesti. Ona je obično, kao fizički organ, usmerena na dosezanje ili odbacivanje tuđih stvari, ali, ovde se spolja vraća onome što nju iznutra sadrži i „drži“ – telu. To dodirivanje spolja onog čemu pripadaš iznutra i jeste prototip svesti: čovek, koji je deo prirode, ud sveobuhvatnog tela prirode, ipak je u stanju da prelazi preko njenih granica, da je osmišljava, da prodire u nju (što znači i u sebe) – spolja, a ne samo da bude u sastavu prirode, kao kamenje ili biljke.[5]
Jedno od obeležja po kojem zoopsiholozi i etolozi određuju stepen refleksije kod životinja jeste sposobnost poistovećivanja sa slikom u ogledalu. Ta sposobnost, za sada otkrivena jedino kod šimpanza i orangutana, proverava se ovako: na telo im se nanose fleke, koje životinje mogu videti jedino u ogledalu. Ako životinje pokušavaju da ih očiste, znači da u ogledalu prepoznaju sebe. To je još jedan dokaz za oposredovanu vezu refleksije i čišćenja: videti sebe – dodirivati sebe.
Refleksija je samoudvajanje u ogledalu sop-stvene svesti, a prvobitni oblik tog samoudva-janja je celokupnost metatelesnih akcija, usmerenih na identifikaciju sopstvenog tela. U mnogim jezicima, pa i u ruskom, „uhvatiti“ znači i „shvatiti“: mišljenje je hvatanje, a upravo refleksija – hvatanje sebe. To „hvatanje sebe“ , kliženje jezika i šapica po sopstvenoj koži, sa ciljem skidanja prljavštine sa sebe, odvajanja sebe od ne-ja – je li to prirodni početak refleksije? Činom samoočišćenja životinja traži i nalazi sebe, a ne nešto tuđe, kao što je to slučaj sa hranjenjem i parenjem. Životinja se može dugo baviti tom higijenom, crpeći iz nje uživanje, koje je samo sebi svrha, kao što čovek isto takvo uživanje crpi iz kulture nalazeći u njoj sve finija sredstva za samoorganizaciju, za razlikovanje sebe od neja i nalaženje sebe u sebi. Autoerotizam je zadovoljstvo koje se postiže dodirivanjem sopstvenog tela, milovanjem i lizanjem samog sebe. Kao što erotsko zadovoljstvo služi za ciljeve razmnožavanja i produžavanja ljudske vrste, tako i autoerotsko zadovoljstvo služi cilju samoočišćenja, filtraciji prljavštine, stvaranja kulture.
Kultura je često definisana kao veoma stupnjevit sistem jezika, kojim čovečanstvo govori samo sa sobom (vanbiološki način autokomunikacije ljudskog roda). Ali, kultura se odnosi ne samo na jezik kao sistem znakova, nego i na jezik kao organ usne duplje. Kao što pokazuju savremena istraživanja u oblasti etologije i zoosemiotike, nije nimalo slučajno što jedan isti organ služi i kao oruđe za samoočišćenje, i kao oruđe za zvučnu artikulaciju.
Gruming kod životinja i semiotika granice
Naučna literatura o instinktu čišćenja (gro-oming) kod životinja je prilično oskudna.[6] Nema monografskih istraživanja (izuzev knjige Robina Danbara, o kojoj ćemo tek govoriti), a u opštim radovima i udžbenicima iz etologije tom problemu se posvećuje svega nekoliko pasusa ili redova, u kojima je, kao po pravilu, istaknuta komplikovanost i neistraženost pitanja – u čitavom evolucionom prostoru od muve do majmuna. F. Hantingford dolazi do zaključka da u procesu umivanja muva, kao komplikovan kibernetički sistem, donosi čitav niz hijerarhijski koordinisanih „odluka“, koje se odnose na redosled čišćenja prednjeg dela tela, glave, nožica, itd., i crta komplikovanu šemu tih operacija.[7] Kako kažu istraživači majmuna, „epizode čišćenja...trajale su gotovo sve vreme u periodu posmatranja“.[8]
Pažnju stručnjaka privlači, pre svega, ta zagonetna činjenica da čišćenje uopšte nije uvek vezano za postojanje trunčica prljavštine na telu životinje. Često taj proces nema neposredan fizio-loški cilj i služi više kao čin socijalne komunikacije ili kao mehanizam za nervnu kompenzaciju. Hantington pretpostavlja da je čišćenje na neki način povezano sa mutacijama organizma ili sa nekim drugim odstupanjima od pravila ponašanja životinja. Tako je otkriveno da miševi, dovedeni u stanje nervnog šoka, neprestano umivaju njuškice kao da ta gestikulacija ima zadatak da uspostavi normalnu psihičku samoregulaciju, da vrati „osećanje sebe“.[9]
U nekim životinjskim zajednicama, na primer kod babuna, razvijen je obred uzajamnog čišćenja, koji služi kao „najčešći i najočigledniji izraz 'prijateljstva'“;[10] kod mnogih vrsta ptica „prvobitna funkcija ulepšavanja i čišćenja bila je odr-žavanje čistoće, ali tokom evolucije sve više je povećavan značaj druge funkcije – potpomaganja da se formiraju bračni parovi“.[11] A to uzajamno – parno ili kolektivno – čišćenje „usmereno je prvenstveno na one delove tela koji su najteže dostupni samoj životinji“,[12] odnosno prijateljske i bračne veze podržavaju se nesposobnošću jedinke da se sama čisti. Ispostavlja se da je ova „sklonjenost“ jedinke od same sebe – stimu-lans za privlačenje druge jedinke, što stvara svojevrsni prototip dijaloškog odnosa u životinjskom svetu: čistoća, odnosno izdvojenost sebe pretpostavlja (u)poznavanje sebe posmatranjem sa strane druge jedinke, jer samo sa strane mogu steći dovršavanje svoga „ja“.
Mihail Bahtin je ovu situaciju, koja čini osnovu kulture, nazvao „izmeštenost“. „Budući da sam čovek ne može na pravi način videti čak ni svoj sopstveni izgled niti ga može osmisliti u celini, ne mogu mu pomoći nikakva ogledala ni snimci, njegov pravi izgled mogu videti i shvatiti samo drugi ljudi, zahvaljujući svojoj prostornoj iz-meštenosti i zahvaljujući tome što su oni drukčiji. U oblasti kulture, izmeštenost je najmoćnija poluga za razumevanje.“[13]
Ma koliko bila paradoksalna ova primena kultur-ne paradigme na prirodu, ona se potvrđuje na najprimarnijem, materijalnom nivou: životinja ne može sama sebe olizati u celini, za to joj je potreban jezik druge životinje. Za formiranje i zatvaranje svog fizičkog bića, za odvajanje sebe od neja, što i čini stimulans samoočišćenja, životinji je potreban partner. Čišćenje je posebno karakteristično za uza-jamni odnos majke i mladunčadi, srodnih jedinki uopšte, ali služi i kao osnova za široka socijalna privlačenja. „Za većinu primata, gruming (čišćenje) jeste značajna socijalna aktivnost, čija je funkcija – ne samo uklanjanje parazita sa kože nego i 'javno cementiranje', učvršćivanje socijalnih veza. Gruming se uglavnom odvija među bliskim rođacima, ali stabilni međusobni odnosi, potkrepljeni čišćenjem, mogu da postoje ne samo među rođacima.“ [14]
Ono što je prethodno rečeno o primatima odnosi se i na primitivna ljudska društva, gde se, po rečima M. L. Butovske, gruming „javlja kao filogenetski homolog analognog ponašanja drugih primata. Gruming se otkriva u svim tradicionalnim društvi-ma (u obliku biskanja glave, čupanja dlaka na telu, čišćenja kože od oljuštenog epidermisa, istiskivanja gnojanica i sl.) i na njega se troši znatno vreme iz budžeta vremena za svakodnevne aktivnosti čla-nova grupe.“[15]
U knjizi Robina Danbara Čišćenje, spletka-renje i evolucija jezika, na osnovu velikog materijala iz terenskog proučavanja primata, iznosi se hipoteza da jezik potiče od lustracionih obreda, koji imaju funkciju povezivanja socijalnih grupa. Babuni i šimpanze žive u grupama od po 50 do 55 jedinki i jednu petinu svog vremena posvećuju čišćenju, a ljudi žive u brojnijim zajednicama. Čak i ako sastav bliske društvene grupe (u pro-izvodnji, u armiji itd.) ograničimo na brojku od 150 ljudi, za obavljanje uzajamnog čišćenja svakome bi bilo potrebno 40% vremena, što je praktično neizvodljivo. U skladu se povećavanjem grupa, neposredan fizički kontakt među njihovim članovima postaje nemoguć i – ustupa mesto „spletkarenju“. Spletkarenje je čišćenje jezikom, ovoga puta ne u svojstvu organa za dodir nego za govor. Jezik omogućava da istovremeno komuniciraju mnogi sa mnogima, a olakšava uspostavljanje i učvršćivanje socijalnih kontakata u velikoj grupi. Članovi grupe se međusobno ogovaraju: ko je dobar, ko je rđav, ko se sa kim druži, ko se kome dopada i zašto itd. Jezik je način za „ispiranje usta“ bližnjima, „jeftin i najefikasniji oblik gruminga“.[16] Danbarova knjiga je izazvala veliki i, uopšte uzev, pozitivan odjek u naučnoj štampi.
Mnogi viši sisari su, kao što dokazuju istraživanja, skloni čišćenju „nezavisno od konkretne potrebe.“ […] „Životinja ne čeka da joj se koža isprlja, da izgubi sjaj ili da joj se zapate paraziti. [...] Nije isključena mogućnost da neki, još nepo-znat spoljašnji činilac, inicira ovakvo ponašanje (grooming), a trebalo bi istražiti i mogućnost da sam proces očišćenja nagrađuje sebe, budući da proizvodi neku stimulaciju ili neko pojača-vanje.“[17] Upravo ova samonagrađujuća funkcija čišćenja i jeste, po mom mišljenju, analogon ili prafenomen svih kulturnih procesa, tokom kojih čovek propušta čitav okolni svet kroz skup filtera – higijenskih, informacionih itd. Zanimljivo – sam pojam „čistog“ u ruskom jeziku je etimološki srodan pojmu „cediti“ – propuštati kroz filter.[18]
„Filter“ je jedan od značajnih pojmova u savremenoj kulturologiji. Kultura jeste sistem granica, od kojih svaka poseduje svoju sposob-nost odabiranja i propuštanja: razdvajanja „svog“ od „tuđeg“. Kultura kao celina javlja se, po semiotičkoj terminologiji, kao višeslojni sistem higijenskih, etičkih, ritualnih i informacionih fil-tera, koji višekratno čiste unutrašnji prostor kulture od spoljašnjeg nereda, „prljavštine“ i „buke“ životne sredine. Navešću iskaz Jurija Lotmana:
„Funkcija svake granice ili filtra (od mem-brane žive ćelije do biosfere, koja je, po Vernadskom, poput membrane koja prekriva našu planetu, pa do granice semiosfere) jeste u tome da kontroliše, isfiltrira i prilagodi spoljašnje unutrašnjem. Ova invarijantna funkcija realizuje se različito na različitim nivoima. Na nivou semiosfere, ona pretpostavlja odvajanje „svog sopstvenog“ od „nečeg tuđeg“, filtriranje onoga što dolazi spolja i što se tumači kao tekst na tuđem jeziku, i kao prevod tog teksta na svoj sopstveni jezik. Na taj način se strukturiše spoljašnji prostor.“[19]
Karakteristično je da se Lotman poziva na Vernadskog, da semiosferu gradi po uzoru na bio-sferu, a da analogon semiotičkoj granici, kao temeljnom faktoru kulture, nalazi u ćelijskoj mem-brani. Pa, ako je takvo poređenje teksta sa prvobitnom ćelijom na svoj način zakonito, tim pre je svrsishodno porediti one filtere koji se koriste u ljudskoj kulturi i u ponašanju životinja, jer se ovde već otkriva mogućnost ne samo za analo-giju nego i za neku bitniju, možda genetsku ili istorijsku vezu. Nije li kultura – niz rastućih nivoa gruminga, individualnog i kolektivnog čišćenja – obred neprestane filtracije, koja polazi od nivoa fizičke higijene do religioznih zakonodavstava? Sve raznovrsne sfere kulture, uključujući nauku, umetnost i etiku, jesu filteri kojima se vrši samoočišćenje čoveka i čovečanstva.
Čistoća i kultura
Položaj čoveka u kulturi dobro je izražen Ničeovim rečima: „...Krajnja čistota prema sebi jeste prethodni uslov mog postojanja, ja propadam u nečistim uslovima – kao da plivam, kupam se i brčkam, stalno sam u bistroj vodi ili u nekom potpuno providnom i blistavom elementu.“[20] Taj providni i blistavi element, kojim se čovek pere, ne mora neizostavno da bude voda. To mogu biti: planinski vazduh, sistem društvenih rituala, zakoni logike, pravila prevođenja sa jezika na jezik… Jedino je važno da taj element sobom odnosi haos, produkte raspadanja, koje čovek izbacuje iz sopstvenog tela i duše. Fenomen čoveka i civilizacije, koju je izgradio, moguć je zato što životinja čisti sebe: ali, upravo nastavljajući da čisti sebe, čovek prestaje da bude životinja.
Težnja ka čistoći i samoočišćenju je osnova svih religioznih kultova i svetovne kulture, koja je nastala iz njih. Obred pranja zauzima centralno mesto u judejskoj, hrišćanskoj i islamskoj religiji (bar micva, krštenje, abdest pred namaz). Kršte-nje, odnosno pogružavanje čoveka u svetu reku ili krstionicu, čija voda spira grešnu nečistoću sa njega, jeste najvažnija sveta tajna hrišćanstva. Funkciju očišćenja nema isključivo voda ili neka druga tečnost; na primer, putnici muslimani, koji se nađu daleko od izvorske vode, imaju obavezu da se čiste gornjim slojem peska ili zemlje. Na Cejlonu smatraju da je za očišćenje dovoljno – skoncentrisano gledanje u vodu. Menja se supstanca, ali funkcija obreda ostaje nepromenljiva.[21]
Pri čemu se u religiji, a pogotovu u njenom neminovnom zahtevanju askeze, najjasnije otkriva da je, od svih prirodnih nagona, samoočišćenje (lizanje, češljanje, timarenje, otresa-nje) ne samo duhovno najproduktivnije nego, u izvesnoj meri, prelazi granice prirode uopšte, suprotstavlja se onim nagonima kojima priroda potvrđuje svoju vlast nad jedinkom. I glad, i požuda – protiv kojih je usmerena i religiozna i opšta kulturna askeza – predaju čoveka u rop-stvo prirodi. Ekonomske i seksualne teorije kulture zaista vrlo brzo raskrinkavaju sebe kao teorije negiranja kulture, što se i praktično otkriva u socijalnim i seksualnim „revolucijama“, koje imaju surovo nihilistički odnos prema kulturi i prilikom doslednog sprovođenja u stanju su da je unište do temelja.
Jedenje i koitus izražavaju bitnu nepotpunost čoveka i dovode ga u zavisnost od spoljašnjeg sveta. Čovek mora stalno da se puni spoljašnjim i da se preliva u spoljašnje, kako bi održavao svoje biće i stvorio potomstvo. A jedino čin samoočišćenja jeste urođeni način za savladavanje prirode, za samooslobađanje materijalnog stvorenja iz stega materije, način za postizanje individuacije, izdvajanja. Čisteći sebe, čovek više ne pripada spoljašnjoj sredini, koja se „lepi“ za njega i uvlači ga u sebe, nego pripada nečem višem, radi čega i izvlači sebe iz te nasrtljive materije.
Tako i životinja, trebeći nečistoću sa svoje kože, kao da oblikuje sebe od kompaktnog i vis-koznog zemaljskog gliba, kao da nastavlja proces svog rođenja – već sopstvenim naporima. Nije slučajno što ženka posle donošenja poroda na svet obično liže svoju mladunčad, oslobađajući ih od ostataka placente i materija iz unutrašnjosti utrobe. Lizanje samih sebe, samoočišćenje koje zatim sledi jeste poput nastavljanja – individualnim in-stinktom – one stvaralačke volje koja je sve živo donela na svet, izdvojila ga od nesebe, od svega „ostalog“ na svetu. Prljavština i jeste to „ostalo“, koje se lepi na telo kao sitno, bezlično trunje i li-šava ga jasne, osmišljene samosti.
Tema prljavštine i čistoće je jedna od osnovnih, ako ne i najosnovnija tema detinjstva, koja prolazi u obliku strogog moralnog imperativa. „Treba se umivati svakog jutra i večeri, neka se stide i srame prljavi odžačari“ – u ovim ljupkim stihovima Korneja Čukovskog neposredno je povezano stanje tela i duše, somatika i etika: sramota je biti prljav, jer se samim tim spuštamo u nižu, malo raščlanjenu vrstu bića, kao da još nismo sazreli da budemo rođeni. Eto zbog čega je u detinjstvu, kada je prenatalni zov posebno jak i dopadljiv, najvažniji moralni zadatak – umivanje, koje vodi dete do utvrđivanja u biću i razvijanja osećaja ličnosti. Kao primer možemo navesti mnoštvo pesama za decu, u kojima se upravo ljubav prema kupanju, čistoća ruku i lica, tela i odeće javlja kao osnova čitavog pedagoškog poučavanja, kao praelement estetičkog i moralnog vaspitanja, kao jemstvo svega „dobrog“ (za razliku od „rđavog“), kao simbol lepote i dobrote (Šta je dobro a šta rđavo Vladimira Majakovskog, Pismo svoj deci, povodom jednog veoma važnog pitanja Julijana Tuvima).
Takav je, očigledno, razvitak ne samo poje-dinca nego i čitavog čovečanstva. U svom začetku – u starom Egiptu, kod pitagorejaca – etika i estetika su neraskidivo povezane sa higijenom, pravilima održavanja čistoće duše i tela.
Sistem kulturnoobrazovnih filtera
Uopšte uzev, možemo uslovno izdvojiti sedam osnovnih filtera – etapa u postupnom raz-vitku instinkta „čišćenja“. Istovremeno, to su eta-pe u čovekovom izdvajanju iz prirode: higijenska, ekonomska, socijalna, estetička, etička, intelektualna i religiozna etapa.
Higijena je čistoća tela radi zdravlja samog tela, radi dobrobiti njegovih fizičkih funkcija i radi samoodržanja biološke jedinke. Na ovom stadijumu instinkt funkcioniše kako kod životinja tako i kod čoveka, mada je neuporedivo kompli-kovaniji čovekov sistem veštačkih filtera, koji obezbeđuju čistoću organizma: ovde spadaju praktično sve tvorevine lake, prehrambene i farmaceutske industrije. Posebno je značajan sistem dijetičkih propisa, koji uključuje podelu sve hrane na „košernu“ i „nekošernu“.
Drugi filter, koji odvaja svoje od tuđeg, jeste ekonomski: osećaj vlasništva i sistem vlasničkih prava i obaveza u vezi sa njim. Zanimljivo je da u francuskom jeziku reč „propre“ znači „sopstveni“ i, istovremeno, „čist“, „uredan“, „pedantan“. Instinkt vlasništva jeste iskorak instinkta čistoće preko fiziološke granice. Vlasništvo je čistota našeg postojanja van granica svoga tela, u onim stvarima kojima mi utvrđujemo granicu svoga „ja“. Nepostojanje vlasništva, zajednička svojina i prisvajanje tuđeg vlasništva su znak ili uzrok neurednosti, i obratno, pedantnost, skrupuloznost i marljivost su osobine dobrog vlasnika. Po etološkim podacima, osećaj vlasništva je sasvim razvijen već kod dece od dve-tri godine, pri čemu nije najvažnija veličina, nego preciznost i jasnoća granica vlasništva. Isti filter vlasništva određuje povlačenje teritorijalnih, državnih granica, kroz koje se inostrano „proceđuje“ po određenim propisima (viza, carina). Ako higijenska pravila određuju zdravlje tela, onda svojinska prava određuju zdravlje društvenog organizma.
Treći je, u stvari, socijalno-hijerarhijski filter, kojim se izdvajaju razne društvene klase i kaste, na osnovu čistoće krvi ili načina života. Na primer, indijsko društvo je u celini podeljeno na kaste, prema obeležju čistote i nečistote, tako da se predstavnici nižih kasta bave isključivo „prljavim“ poslom: peru rublje, šišaju kosu, kupaju leševe – i sami su nedodirljivi za više kaste, kojima je zabranjeno bavljenje fizičkim radom. Isto tako, za Zapad je karakteristična podela na „fizički“ i „umni“ rad, na „plave“ i „bele“ kragne, podela koja se vrši prvenstveno linijom „prljavo-čisto“, a i to je, po svoj prilici, jedino što savremene demokratije spaja sa aristokratskim društvima iz starog i srednjeg veka, u kojima je „čistota rodoslovne loze“ delila plemstvo od plebsa. Razume se, postoji ogromna razlika između čistote inteligencije i čistote aristokratije, ali ono što ih objedinjava jeste upravo – čistota, dostižna na genetski-rodovskom ili lično-profesionalnom nivou.
Sledeći filter, koji čistotu više ne podvrgava fiziološkim ili utilitarnim kriterijumima, jeste estetika: čistota radi same čistote.
Estetsko je, po Hegelu, ideja koja je dostigla najsavršenije čulno ovaploćenje, prema tome, pot-puno je očišćena od tuđih materijalnih primesa, koje kvare ideju datog roda ili vrste. Biti lep znači odvojiti od sebe sve „ne-svoje“, „ostalo“, postati sa-svim svoj. Na ovom stadijumu, instinkt očišćenja je još svojstven nekim višim životinjama, ali već ima drugačiji cilj nego instinkt hranjenja i polni nagon. Sa tačke gledišta higijene, čistoća služi zdravlju i fizičkom procvatu, isto kao ishrana ili koitus. Sa tačke gledišta estetike, instinkt čistoće se izdvaja od druga dva instinkta. Nema ničeg ružnijeg od prizora razjapljenih usta ili isturenog polnog uda. Estetika tela je vezana za okruglu površinu, zatvorenu u sebe, namenjenu posmatranju, pa zato izbegava mračne otvore na telu, i već se razilazi sa fiziološkom produktivnošću i svrsishodnošću.
Etika je već – ne očišćenje tela nego očišćenje od telesnog. Najčistije, higijenski zdravo i estetski lepo telo ne obezbeđuje čistotu duše, koja zahteva oslobađanje upravo od telesnih strasti i nagona, pa čak i od onih koji su usmereni na čistoću samog tela. Potrebno je odlepiti od sebe, kao takve. Otuda imperativ skromnosti, umerenosti i uzdržavanja, kojim počinje kultura kao takva, koja izdvaja čoveka iz stanja divljaštva, „varvarstva“. Najstariji spomenik aforistike – egipatska Kagemnijeva pouka (2980–2900 pre n. e.), počinje rečima: „Srećan ostaje skroman“. Zahval-na uzdržanost je suprotstavljena prirodnoj neobuzdanosti.
Sledeći filter je intelekt ili logika: sposobnost očišćenja ne samo od telesnosti nego i od duševnosti, uopšte očišćenja od svoje jediničnosti kao takve, sposobnost posmatranja sebe sa strane, sa stanovišta sveopštosti. Ovde objekat postaje „ja“ u celini, od koga se odvaja sloj misaonog, samosvesnog „nad-ja“. Na intelektualnom stadijumu je značajan i sam trenutak razdvajanja, po-sredstvom koga se misaono stvorenje kloni ne samo spoljašnje nasrtljive prljavštine, ne samo emanacija sopstvenog prirodnog tela, nego i emocionalno-ekspresivnog „ja“, uznosi se nad sopstvenom subjektivnošću. Po Dekartu, jasnoća, izrazitost i nepobitnost su najvažniji kriterijum za racionalno suđenje: ideja mora biti očišćena od svega mutnog, sumnjivog. Pravila u logici su kvintesencija čistoće, izvučene iz slučajnih, haotičnih, proizvoljnih odnosa među predmetima. To je intelektualna nesebičnost, još radikalnija od etičke nesebičnosti.
Čistoća u higijenskom smislu spada u prirodu, a u ekonomskom, socijalnom, estetičkom, etičkom i logičkom smislu – u kulturu, koja se sastoji od ovih pet osnovnih komponenata… Najzad, postoji još i čistota u natprirodnom i natkulturnom, religioznom smislu. Ona se u osnovi razli-kuje od prethodnih vrsta čistoće po tome što se izvor prljavštine ovde ne otkriva spolja nego u sebi, u samoj dubini ličnosti – kao prvorodni greh, otpadanje od božanstva, iskonska podložnost strastima, ropska odanost prirodnim objektima i društvenim idolima.
U osnovi religiozne čistote nalazi se tabu – zabrana dodirivanja, koja je u početku imala, verovatno, elementarno higijensko značenje. Zabranjivano je dodirivanje svega što je prljavo, gadno, zarazno, što je bilo opasno po fizički život roda. Ali, u jednom trenutku, smisao tabua je preobražen: čovek je osetio da dodirivanjem nečega može da ukalja ne samo sebe nego i – nekog drugog. Ne samo što je okolina prljavija od čoveka nego je i sam čovek prljaviji od nečeg; a to „nešto“, što on ne sme da dotakne – ne od straha da će uprljati sebe nego od straha da će sobom uprljati njega – to „nešto“ jeste svetost. Ako kul-tura štiti čoveka od nečeg nižeg i spoljašnjeg, onda čovek kultom štiti nešto više i dublje od samoga sebe. Takav prelaz iz kulturnog u religiozno mogao je biti izvršen jedino kroz najvišu tačku u kulturi – intelektualno samoudaljavanje, tokom koga je čovek prestao da gleda iz sebe i pogledao na sebe. Sada, u nepristrasnom i nad-ličnom stanju razuma, čovek ume da vidi svoje „ja“ kao to spoljašnje i opasno, od čega potiče nečistoća i što bi trebalo okružiti sistemom uzdržavanja i zabrana. Tako je nastala svetost – taj najviši stepen čistote, prema kojoj čovek doživljava sebe u celini, od iskona, kao nečistog, prvorodno grešnog.
Tako instinkt samoočišćenja, koji nastaje u utrobi životinje, vodi jedinku preko granica prirode, kroz sve sfere kulturnog samopotvrđivanja čoveka do – tajne svetosti, do neprikosnovene čistote božanstva.
Čisto i nečisto
Čovek je najviše postigao u umetnosti samoočišćenja, mogli bismo reći čak i da je, kao kulturno biće, plod instinkta čišćenja. Ali, upravo zato čovek stalno oseća da izvor nečistoće nije samo svet koji ga okružuje nego – i uglavnom –lično on. Instinkt čistoće može voditi do perfekcionizma, do mučne i povremeno samoubilačke manije savršenstva. Pri tome se životinje ponekad doživljavaju kao čistija stvorenja – upravo zato što nisu suprotstavljene životnoj sredini, što se ne razlikuju od nje onako kako se razlikuje čo-vek i što su im niži i sami kriterijumi za razlikovanje čistih i prljavih.
Andrej Sinjavski upečatljivo opisuje tu maniju čistoće, koja vodi čoveka čak i do želje za smrću – kao poslednjeg očišćenja od samoga sebe, od neotklonjive prljavštine svog fizičkog života:
„Zbog nečeg su prljavština i đubre skon- centrisani oko čoveka. U prirodi nema toga. Živo-tinje ne kaljaju, ako nisu ni u štali ni u kavezu, što je ipak – stvar i volja ljudi. A i kada kaljaju, nije gadno, a sama priroda, i bez njihovog truda, vrlo brzo to spira. A čovek čitavog života, od jutra do mraka, mora da čisti za sobom. Ponekad taj pro-ces dozlogrdi toliko da pomisliš: trebalo bi što pre umreti, da više ne kaljaš i da se ne ukaljaš. Po-slednje đubre – mrtvo telo, takođe zahteva da ga što pre iznesu.“[22]
A posle nekoliko stranica kaže: „Dobro, kada odem (ili umrem) moram ostaviti za sobom čisto mesto.“ I sledeća misao: „Gospode, ubij me!“[23]
Put od prljavog do čistog uopšte nije prav, na njemu iskrsavaju kružna i kretanja natraške, kada čistota koja nastaje na jednom nivou čovekovog bića dopušta, pa čak i zahteva prljanja na drugom nivou. Religiozna i etička shvatanja čistote često zapadaju u protivrečnost sa higijenskim i estetičkim shvatanjima. Tako je sv. Katarina Sijenska, savlađujući svoje gađenje prema čirevima bolesnika koje je negovala, naterala sebe da ispije pehar gnoja. Religiozno očišćenje može ne samo prenebregavati pravila higijene nego i zakonito voditi u ritualnu nečistoću, tako da spajanje ploti sa prljavštinom treba da osvedoči nečistoću same ploti koju nadmašuje asket ili svetac, namerno „zapuštajući“ svoje telo.
U drugim slučajevima, ritualna nečistoća, na primer, posipanje glave pepelom kao znak žalosti, može da služi i kao znak za samopoistovećivanje sa prahom pokojnika ili kao sredstvo za odvraćanje smrti, kao dobrovoljna vakcinacija protiv smrti. Meri Daglas opisuje pogrebni obred afričkog plemena Njakisa, koje živi severno od jezera Njasa: „...U obredu oplakivanja aktivno se povećava prljavština. Ožalošćene zasipaju đubretom… Dobrovoljno prihvatanje simbola smrti je nešto poput preventive protiv delovanja smrti.“[24]
Drugim rečima, prljavština može biti aktivno iskorišćena i u kultnom, i u kulturnom načinu života čovečanstva, obnavljajući se na jednim nivoima da bi se prevazilazila na drugim, tako da proces samoočišćenja neprekidno stvara prepreke samom sebi. To se potvrđuje stalnim porastom količine đubreta i otpada koje stvara kultura, a koji joj podrivaju sopstvene higijenske temelje. Kultura ima osobinu da se kalja upravo onim od čega se čisti – poput deteta koje razmazuje po licu ono što je izbacilo iz želuca.
Upravo zahvaljujući intenzivnosti samoočišćenja, čovek je i najčistije i najprljavije biće u prirodi. Možemo čak reći da se čovek razlikuje od drugih bića ne toliko po dostignutoj čistoći koliko po meri za razlikovanje čistog i nečistog.
[1] B. Pasternak. Sob. soč. v 5 tt. Moskva, „Hudožestvennaja literatura”, 1991, t. 4, s. 370.
[2] Walter Burkert. Creation of the Sacred. Tracks of Biology in Early Religions. Cambridge (MA), London (England): Harvard University Press, 1996, p. XI (Is there a natural foundations of religion, based on the great and general process of life which has brought forth humanity and still holds sway over it…?)
[3] „Der Mensch ist, was er isst” – iz članka Ludviga Fojerbaha o knjizi Jakoba Molešota Fiziologija životnih namirnica.
[4] U ovom tekstu ja ni na koji način ne pretendujem na doslednu kritiku frojdističkih i marksističkih koncepcija kulture, što bi zahtevalo sasvim drugi obim i žanr izlaganja. Moj zadatak je da samo skrenem pažnju na mogućnost alternativne koncepcije, koja izvodi kulturu iz motivacije čišćenja – samoočišćenja i uzajamnog očišćenja.
[5] „Svaka neurednost tela izgleda nam nespojiva sa kulturom. […] Ne čudi nas što je upotreba sapuna za nekoga zaista pravo merilo kulture“ – pisao je Sigmund Frojd (Zigmund Freud. Nedovoljstvo kuljturoj. U knjizi Psihoanaliz. Religija. Kuljtura. Moskva, „Renessans”, 1992, s. 91). Sapun čisti postojeće, fizičko telo i – istovremeno stvara oko njega drugo, koje ga obmotava kao duhovno-eterično telo. „Nasapunavanje“ sebe je kao fizičko, opipljivo „osmišljavanje“ sebe. I sama supstanca sapuna: apsolutna kliskost, kratkotrajnost dodira, proziran tanak sloj koji spolja pokriva i istovremeno čisti telo – sve to čini sapun fizičkim analognom misli, sveprisutnog, sveobuhvatnog, sveobjašnjavajućeg bića misli. Možda individuum može dublje osmisliti svoju plot tek na granici sa elementom druge vrste – vodom, koja ocrtava granicu onoga što se opaža kao „ja“ i podstiče na intenzivnu refleksiju, na samoodređenje.
[6] Na primer, u klasičnom delu Ž. A. Fabra Instinkt i priroda insekata praktično nema ni govora o instinktu čiš-ćenja, tako razvijenom kod muva i drugih vrsta insekata.
[7] Felicity Huntingford. The Study of Animal Behavior. London, New York: Chapman and Hall, 1984, pp. 79–80.
[8] Readings in Animal Behavior, ed. by Thomas E. McGill. New York et al.: Holt, Rinehart and Winston, 1965, v. 1, p. 298.
[9] Navedeno delo, s. 325. Do sličnog zaključka, da intenzivno umivanje životinja često služi kao reakcija na konfliktnu ili zastrašujuću situaciju, dolazi i Bradford N. Bunnel. Mammalkian Behavior Patterns, in Comparative Psychology. A Modern Survey, ed. by Donald A. Dewsbury, Dorothy A. Rethilingschafer. New York et al.: McGraw Hill Book Co., 1973, p. 104.
[10] Readings in Animal Behavior, p. 546.
[11] Klaus Immelman. Introduction to Ethology. New York & London: Plenum Press, 1980, p. 56.
[12] Navedeno delo, s. 56.
[13] Bahtin M. M. Literaturno-kritičeskie stati. Moskva, „Hudožestvennaja literatura”, 1986, s. 507.
[14] Lee C. Drickamer, Stephen H. Vessey. Animal Behavior: Concepts, processes, and methods. Belmont (CA): Wadsworth Publishing Co., 1986, p. 394.
[15] M. L. Butovskaja. Jazik tela: priroda i kuljtura (evoljucionnie kross-kuljturnie osnovi neverbaljnoj kommunikacii čeloveka. M.: Naučnij mir, 2004, s. 117.
[16] Robin Dunber. Grooming. Gossip and the Evolution of Language. London, Faber and Faber, 1996, p. 79. Nažalost, ovu knjigu sam pročitao tek pošto sam napisao (1981, 1992) i objavio (1998) ovaj tekst. Zato mi je bilo prijatno saznanje da moja hipoteza o poreklu kulture iz obreda samoočišćenja i uzajamnog čišćenja ima empirijsku potvrdu.
[17] Bradford N. Bunnel. Mammalian Behavior Patterns, ed. cit., pp. 104–105
[18] Indikativno: u ruskom jeziku, i sam pojam „čistog“ etimološki je srodan pojmu „cediti“ – propuštati kroz filter.“ Čistij “ – pasivni particip od „cediti“ – „cedtij“, tj. „procežennij“. Maks Fasmer. Etimologičeskij slovar russkogo jazika v 4. tt., per. s nemec. O. N. Trubačova, pod red. B. A. Larina. Moskva, „Progress”, 1987, t. 4, ss. 295, 366–367. N. M. Španskij, V. V. Ivanov, T. V. Španskaя. Kratkij etimologičeskij slovarj russkogo jazika. Moskva, „Prosvešćenie”, 1975, ss. 483, 495.
[19] Yuri M. Lotman. Universe of the Mind. A Semiotic Theory of Culture, transl. by Ann Shukman. Bloomington and Indianopolis: Indiana University Press, 1990, p. 140 (obratni prevod s engleskog).
[20] Fridrih Niče. Soč. v 2 tt. Moskva, „Misli”, 1990, t. 2, s. 706.
[21] O obredu očišćenja u različitim religijama objavljena je monografija: Mary Douglas. Purity and Danger. An Analysis of Concepts of Pollutions and Taboo. New York, Washington: Frederick A. Praeger Publishers, 1966.
[22] Abram Terc (Andrej Sinjavskij). „Misli vrasploh“, u k. Sobranie sočinenij 2 tt., t. 1, Moskva, Sankt-Peterburg, „Start“, 1992, s. 318.
[23] Navedeno delo, s. 321, 322.
[24] Mary Douglas. Purity and Danger, p. 117.