Groblje Logorskih Zrtava U Dakovu

Lea Maestro (Priredila)

GROBLJE LOGORSKIH
ŽRTAVA U ĐAKOVU

“I ovi zidovi govore,
govore pokoljenjima i vjekovima.
Oni znaju svaku muku živu.
Sramotu i tugu. Prezir i šutnju sivu.
I ne zaboravljaju da su
dječije igre prekinute.
Ljubavi zaklane.
Sestre izmrcvarene.
Majke ubijene…
I ne zaboravljaju vrijeme od 1. XII 1941 — 5. VII 1942. kada su ovdje fašisti imali koncentracioni logor za djecu i žene većinom jevrejskog porijekla. Slile su se patnje nevinog naroda iz različitih mjesta Evrope u ovo mučilište, da bi uzavrelom podneblju XX vijeka bile predmet srednjovjekovnih prizora na kojima su se ustaše naslađivale. I govore zidovi o neuništivim srcima koja našim srcima daju glas čelika i snagu stijene.”

Kada govorimo o Jevrejskom groblju u Đakovu, treba znati da je dio groblja koji je namijenjen žrtvama đakovačkog logora po mnogo čemu spe-cifičan i samim tim jedini ovakve vrste u cijeloj Evropi.
Žrtve Sabirnog logora sahranjivane su neposredno po osnutku logora dok je on još bio pod kontrolom Župskog redarstva u Osijeku i u momentima kada su rijetki slučajevi smrtnosti ujedno predstavljali i prve logorske žrtve.
Zahvaljujući trudu pojedinaca koji su od trenutka osnivanja, i sve vrijeme trajanja logora, predano radili za ovo groblje, omogućili su i bitno utjecali da ono zadrži svoj izvorni oblik i ostane neizmjenjeno do dan danas.
Sabirni logor u Đakovu kao mjesto internacije uglavnom jevrejskih i manjim dijelom srpskih žena i djece, osnovan je početkom decembra 1941. godine, a rasformiran postupnom evakuacijom zatočenika u toku juna i jula 1942. godine.
Kao posljedica pretrpanosti logora Jasenovac i Stara Gradiška koji nisu mogli da prime transport sa 600 sarajevskih žena i djece koji su u vagonima pro-veli 7 punih dana bez kretanja, vode i uglavnom bez hrane, vraćen je u prolazna sabirališta. Nedostatak higijenskih uslova u ovim centrima rezultirao je po-javljivanjem prvih slučajeva zaraznih bolesti. Zbog tendencije širenja infekcije i prijeteće epidemije, ustaše su bile primorane da zatočenike vrate pri-vremeno u njihove domove dok se ne naprave pri-godna sabirališta. Tada je formiran logor u Đakovu.
Za mjesto budućeg logora izabrana je zgrada napuštenog mlina Cereale koja je bila vlasništvo Đakovačke biskupije. Specifičnost ovog logora bila je i to da je unutrašnja organizacija jedno vrijeme bila po-vjerena Židovskoj vjeroispovjednoj općini iz Osijeka.
I pored nesebičnog zalaganja i bezgranične soli-darnosti Jevreja iz Osijeka i okoline, život interniranih žena i djece bio je veoma težak. Terora, prisilnog rada i zlostavljanja od ustaških stražara nije manjkalo.
Poslije preuzimanja cjelokupne uprave od strane ustaša, život u logoru postao je nemoguć. Vrhunac maliciozne zamisli ustaških zločinaca bio je dovođe-nje transporta žena i djece iz logora Stara Gradiška inficiranih epidemiološkim bolestima. Cilj je bio da se zaraze i sve ostale logorašice. Zarazne bolesti, neu-hranjenost, skučenost prostora - manje od jednog kvadratnog metra po logorašici, ubijanja i teror po-stale su svakodnevnica ovog logora.
Uslijedila je i što brža likvidacija zatočenica. Za šest mjeseci, koliko je logor trajao, u njemu je izgubilo život preko 600 žena i djece. Vrhunac sistematskog ubijanja logorašica dostignut je u toku juna 1942. go-dine kada je dnevni mortalitet dostizao i cifru od 20 tragično preminulih.
Od trenutka osnivanja pa sve do evakuacije zato-čenica i definitivne likvidacije Sabirnog logora u Đa-kovu na poslovima inhumacije preminulih i ubijenih žena i djece neprekidno je bio angažiran grobar Stje-pan Kolb. Sav posao oko sahrane tragično preminulih on je obavljao temeljito. Otpremao je leševe iz logora i dopremao ih u mrtvačnicu, transportirao na groblje udaljeno oko 2 km od logora gdje je sam iskopavao grobove i sahranjivao žrtve. Uredno je vodio evi-denciju u koju je unosio imena i prezimena umrlih žena i djece.
Od njega se zahtijevalo da mrtve logorašice i djecu sahranjuje isključivo noću te da se leševi ukapaju bez odjeće, što nije bila praksa u toku prvih pokopa na logorskom grobIju. Očita je bila namjera ustaša da unište dokaze i potisnu u zaborav vlastita nedjela. Stjepan Kolb je zahvaljujući uloženim protestima uspio izdjestvovati da se mrtve zatočenice i djeca ne sahranjuju goli.
Kolbu je pomagao rabin Jakov Maestro koji je brižno vršio obred pokopa umrlih. Logorskim žrtvama on je obezbjeđivao sahranu dostojnu ljudskog pošto-vanja uveličavajući je svojim prisustvom i očitavajući kadiš za svakog pokojnika. Zahvaljujući njemu, objav-ljivani su pokopi isticanjem smrtovnica, sve do tre-nutka preuzimanja logora direktno pod kontrolu ustaša, tj. dok umiranja nisu poprimila karakter ma-sovne pojave. Njegova najveća zasluga je što je vodio brigu da svaka pokojnica i svako umrlo dijete dobiju posebnu raku i tablu s imenom i brojem kako bi se znalo tko u raki leži.
Na osnovu spiska žrtava fašističkog terora logora Đakovo sahranjenih na jevrejskom groblju u Đakovu i popisa zatočenica Sabirnog logora Đakovo deportira-nih iz Sarajeva 1. 12. i 23. 12. 1941. godine relativno tačno možemo utvrditi broj logorašica a za pojedine od interniranih osoba sasvim sigurno mjesto rođenja, kao i mjesto stanovanja iz kojih su deportirane na konačno logorsko odredište. Logorašice su bile rodom iz svih krajeva Bosne, uglavnom iz Sarajeva, Zenice, Visokog, Travnika, Turbeta, Maglaja, Dervente, Žepča, Tešnja, Bosanskog Broda, Goražda, Čajniča, Grača-nice, Bijeljine, Vlasenice, Tuzle, Višegrada, Bosanskog Petrovca, Bihaća, Bugojna, Jajca, Mostara i drugih manjih mjesta. Veoma mali dio jevrejskih žena i djece živio je u drugim mjestima kao što su Olovo, Bihać, Banja Luka, Zenica, Tuzla. Iz Slavonije i Baranje jevrejske internirke i djeca u đakovački logor su de-portirane uglavnom iz Slavonskog Broda i Slavonske Požege mada su bile rodom ne samo iz tih mjesta nego i iz Pakraca, Sibinja, Vrpolja, Vinkovaca, Piško-revaca, Slavonskog Samca, Nove Gradiške, Đakova, Našica, Osijeka i drugih krajeva. Znatan dio zatočenica bio je rodom iz Zagreba, Apatina, Daruvara, Vuko-vara, Koprivnice, Varaždina, Podravske Slatine, Murske Sobote, Petrinje, Ludbrega, Sombora, Ča-kovca, Karlovca, Vršca, Beograda pa čak i Skoplja, Bitolja i drugih mjesta, što je đakovačkom logoru na izvjestan način davalo opštejugoslovenski karakter. Bitna je i spomenuti da je dio jevrejskih izbjeglica, u ovom slučaju žena i djece, doveden iz Austrije (najviše Beč), Mađarske, Poljske, Bugarske, Ceške i Slovačke također zatočen u Đakovu, gdje je tragično i okončao životni put.
Definitivno utvrđen broj tragično preminulih i na jevrejskom logorskom groblju sahranjenih zatočenica i djece Sabirnog logora Đakovo iznosi 566, što je peti dio od sveukupno utvrđenog broja logoraša.
2009. godine Jevrejska Opština Sarajevo je u sa-radnji sa Jevrejskim Opštinama ex Yugoslavije pokre-nula akciju prikupljanja sredstava u cilju obnove nadgrobnih ploča na groblju u Đakovu.
Naime, neophodni koraci za realizaciju ovog projekta podrazumijevali su ažuriranje postojećih spi-skova žrtava logora koje smo dobili iz arhiva Zagreba, Osijeka i Sarajeva te smo ih upoređivali sa činjeničnim stanjem na groblju.
Tokom evidencije utvrđeno je da dosadašnji spiskovi nisu u skladu sa postojećim rasporedom plo-ča, te smo pristupili izradi novog spiska i redoslijeda istih.
Na jevrejskom logorskom groblju u Đakovu, 2009. godine zatekli smo ukupno 471 nadgrobnu ploču od čega je 48 praznih ploča i 99 izrađenih spomenika. Među spomenicima smo zabilježili njih 6 na kojima nisu više vidljiva slova.
Od pomenutog ukupnog broja ploča, njih 25 se odnosi na imena djece, među kojima su 3 ploče sa nepotpunim podacima. I u ovom dijelu utvrđeno je da 7 ploča ne sadrži nikakve podatke. Također je 8 ploča evidentirano samo kao „nedonošće Đakovo“.
Također smo zabilježili podatke sa ploča koje se nalaze na groblju, a uopšte nisu uvrštene u dosa-dašnje spiskove, pa smo ih uvrstili u novi koji smo izradili po završetku terenskog rada. Ustanovili smo da neka imena sa postojećeg spiska nemaju nad-grobne ploče na groblju, te smo ih uvrstili u poseban spisak.
Konačno smo nakon teškog i iscrpnog rada uspjeli formirati novi spisak koji ne isključuje niti jednu žrtvu. U starom spisku je za djecu mlađu od godinu dana pisalo samo 'nedonošće', što smo u novom spisku izmijenili, te pronašli u arhivima i zabilježili tačna imena, datume rođenja i smrti.
Uspomena na nevine žrtve ustaškog terora i sjećanje na Sabirni logor Đakovo ovjekovječeno je u vidu relikta koje je logor ostavio kao spomen poko-ljenjima. Kao nijemo svjedočanstvo bliske prošlosti iz doba ljudske nehumanosti i netrpeIjivosti on je ostao u vidu groblja logorskih žrtava u Đakovu.

Plemenite duše, snivajte u miru!
Smrt Vas jednom rastavila
Smrt Vas opet sjedinila.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License