GOSPODJO, UMORNI STE
Subota vikend blaženi , a vrijeme prevrtljivo početak veljače, nekada smo zvali taj mjesec «veljača mačija derača « , a mačaka kao u priči samo što su sada tihe.
Lagani povjetarac zapuhao kao da nije zima , sunce je rano izašlo mada su meštri navjestili kišu.
Rano sam otišla u dučan nabaviti stvarčice da sutra ne izlazim.Svračam u moju mijomirisnu pekarnicu ispod moga balkona koja mi svakodnevno «kadi « robu ispranoj u omekšivaću, a navlačim je sa mirisom svježeg kruha, evo ideje za novi sprej u kučnoj radinosti sa eteričnim uljem , mirisa maminog kruha iz djetinjstva.
U pekari susrečem dragog poznanika sa naše šetnice , ovaj put je sam bez supruge.»Kako ste,kako niste gdje je gospodja , sa unucima , ja sam danas dežurni , a kako ste vi on meni , » umorni ste gospodjo « , stala sam , a on je bio na izlazu.Šta je on na meni jutros vidio umorno , oći , pogled , zauzete ruke natrpane najlonima ,uzela sam još i kruh i pravac na drugi kat uspuhana.
Žalimo se da nitko o nikome ne vodi brigu , a sada moram demantirati.Ljudi još prepoznaju pogled , gledaju te u oći , a oći su duša čovjeka.Vidio je čovjek umorne oći, mada se uvijek počešljam kada idem van i stavim malo šminke na moje sitne usne da se mogu ujutro vedro namješiti susjedu , slučajnom prolazniku .
Zar je čovjek poput morske pjene što se u trenutku javi na površini , a zatim dođu umori koji se smire i odu kao da ih nije bilo.Život je naš kao morski val, nose nas i lome životne bure i opet nas razbijaju na isti žal.
Moj je život trenutno vječito padanje.Kad zbrojim poraze ništa ne ostane ,samo još vučem navike . Sve na tome ostane, da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi, bez starih rugoba i nakaza što me stalno prate.
Trudim se ja šutiti…uvjek zadržat mišljenje za sebe..pogotovo ako se podudara sa večinom..da me ta večina nebi ko žrtveno janje na ražanj stavila radi stava u mišljenjima o nepočudnim pjesmama …
I ne osjećam se najbolje zadnjih dana , i nisam ona prava , često me tuga slama..mjeseci iza mene su puni sječanja, bolnih uspomena.. i nije mi baš lijepo bilo prije godinu , dvije dana, Nije mi lijepo ni sada , sve mi se nekako vraća..Pucam po šavovima, zaboravljam stvari, ne želim ništa, ne veselim se ničemu ni nikome..koliko još, do kad , pitam se sve češće..Opet sam nestrpljiva, čekam rješenje na radno mjesto već godinama, zato sam tužna..ruke mi ponekad zadrte, trnu, noćima ne spavam.. i nisam dobro zadnjih dana, sve teže i teže to prikrivam jer me tuga i nepravda slama..i nisam dobro i nisam danas jaka..Život kao da je jednostavno stao, zapela sam u vremenu i nemičem se jer nema ničega zbog čega bi imala razloga pomaknuti makar ruku ali one su tu.., tu je i on , navika stara.
Blago onom ko suza ima pa se isplaće , mi smo stvoreni za bol, patnju , suze, radost, osmjeh koje mi izmame moje kćerke , ponekad i muž. Suze su poput oluje , poslije njih sam mirnija i ljubav je kao suza , rađa se u oćima , a pada na srce.
Obećala sam da ću poćeti razmišlati o sebi…Uskoro ..,
Puno sam se otvarala , srćano ushičeno kao da smo stari znanci .Bože , kako sam se tada osječala sigurno , jedino kada je moja Bertica bila živa..suze su poslije bile i češće.
Dugo nisam pisala.Iz više razloga , možda nedostatak inspiracija do odlaska u Dubrovnik nakon toliko godina.
Ustajanje svako jutro u 5 h , ( pomolim se ) , kafa , bacim pogled na e mail , zategnem dnevni boravak , promjenim vodu gardelinu , nahranim vrapce , hitro tuširanje i pravac bus. Strah me je svakog novog izlaska van , slučajnog susreta sa neznancem , same nesreće u mojoj okolini, Bože , kako dalje .. , a kako ću onda razmišljati o sebi…
Nema više ranim sabahom pjesme, ni oca ni majke , ni rodbine……. Nema više tople kuće, ni seder većere …ni sretne dječice..
Čini mi se ,čujem glasove duhova iz prošlosti.Sve je nekako prazno, pusto.
Svaki dan u glavi razvijem čitav scenario kako ču dalje.Oko mene desetine zgrada, sa tisučama prozora.Iza svakog se krije jedan sasvim različit život, sretan, nesretan , neobičan , uzbudljiv..Ko su svi ti ljudi oko mene ???.Viđam ih svaki dan na ulici , ali ni na jednom licu ništa ne primječujem.Savršene maske , savršenih glumaca.To ja najbolje znam .
Sva tuga i bol i jedan život koji imama lakše je ispričati neznancima.A u ostalom nemam se kome ni povjeravati.Zato , znajte ovo nije poziv u pomoć.Ja svoj život i obaveze ne mogu promjenuti i već sam navikla na tu spoznaju.
Imala sam realne snove , upoznavala sam nove ljude , ali sa nikim nisam uspjela održati bliske odnose , da li zbog moga mentaliteta , porjekla.Vjerovatno im nisam bila dovoljno zanimljiva , pa sam se okrenula pisati o starim znancima , obitelji…
Niko me nije znao dovoljno dobro.
Trgam sa sebe sve uspomene , bacam ih u gospodju tamu , da me bar na tren Sjećanja ostave samu , svaki put bacim i dio sebe sa blagim smješkom..
Zaškripe vrata, trznem se , tišina..
Opet , zamjenila sam iluziju i stvarnost , zvijezde i dalje titraju na svome mjestu. Neće pasti.Nema čuda.. nestala je jedna nada , jedan san.
Blanka Atijas Levi
Šibenik , 06.02.2008 godine