Glava Xix

GLAVA XIX

JEVREJI U SVETSKOM RATU

Prva detonacija strahovitog svetskog rata zagr-mela je noću 30. jula 1914. g. u Beogradu kod savskog mosta. Probućeno iz sna, stanovništvo beogradsko slutilo je, da će nastupiti vreme rata užasnijeg od svih ratova koji su mu ikada prethodili. Nastalo je pitanje: „biti ili ne biti", i na to pitanje imao je Srpski Narod da da pristojan odgovor oličen u svojoj slavnoJ istoriji. Topovska paljba sa zapadne strane Save, sa Bežanije, sipala je neprestano olovo i vatru na prestonicu. Svakog časa pojavljivao se požar na drugoj strani grada. Kuće su se tresle, prozori razbijali i zveckali i jedino sklonište koje je davalo stanovništvu malo više sigurnosti, bili su pojedini solidno sazidani podrumi. U njima se živelo i oni su pružali zaklona ne samo stanovnicima iste kuće, već i njihovim prijateljima iz drugih krajeva grada, koji nisu imali ovakve podrume, ili kad njihovi po-drumi nisu bili toliko sigurni ili zgodni za sklonište. U tim strašnim danima negovalo se prijatelj-stvo i bratstvo među stanovnicima koji su se tu slučajno upoznali, nagnani nevoljom i opasnošću varvarske navale. Kao što nije bilo nikakve razlike u jednodušnoj odbrani, u radu na spasavanju i gašenju požara između Srbina i Jevrejina, tako isto nije postojala nikakva razlika u skloništu između jednog i drugog. Mračna i vlažna odelenja ujedinila su stanovništvo bez razlike vere i narodnosti, i tu je bratski deljeno i jelo i stan.

U prvoj navali neprijateljske vojske na Šabac, kojoj, po varvarskom postupanju prema ženama, deci i nenaoružanom stanovništvu, uzaludno bi bilo tražiti primera i u najužasnijim ratovima starih vekova, stradala je i jevrejska kao i srpska bogomolja, i stanovnici, bez razlike vere, odvedeni su u daleke krajeve kao ratni zarobljenici, dok su u stvari bili stradalnici od pljačke i razbojništva neprijateljske vojske. Arad, Nežider, Boldogasonj, Nađmeđer, Asod, Đenđeš i mnogi drugi „lageri" u Mađarskoj, Moravskoj i Češkoj pokazaće budućim pokoljenjima desetine hiljada grobova varvarskom grozotom pre vremena u smrt oteranih Srba, koji su kao nenaoružano stanovništvo nevino stradali, a među njima svugde srazmerno dosta veliki broj Jevreja. Okupacione vlasti su se naročito služile sredstvom interniranja u godinama 1916-18. Interniranjem je skoro svakoga dana proređivan i ostatak stanovništva u svestrano iskušanom Beogradu. Toj sudbini podlegao je veliki broj seljaka i činovnika, intelektualaca i trgovaca, među kojima je bilo i dosta Jevreja.

Od jevrejskih žrtava toga strahovitoga rata naročito zaslužuju trajni spomen oduševljeni mladi patriota Leon B. Lebl, junak sa Kosmaja, koji je kao dobrovoljac, đak-podnarednik, osobitom smelošću i mladalačkim oduševljenjem vodio svoju odabranu desetinu i u veštoj odbrani jednog važnog položaja našao junačku smrt. Mladi filozof i novinar dokazao je delima što je u „Pijemontu" u raznim člancima propovedao. Kao Srbin i Jevrejin jednako je bio oduševljen rodoljub i kao borac za svetu narodnu stvar zapečatio je svoje uverenje svojom mladom i vrelom krvlju.

Leon B. Lebl rođen je 20. decembra 1892. god. od oca pok. Bernarda Lebla, biv. trg. u Beogradu, i majke Marije. Svetski rat 1914. god. zatekao ga je kao stu-denta filozofije druge godine. U isto vreme bio je pisar na Univerzitetu i saradnik „Pijemonta". Od regrutne komisije bio je ranije oglašen za ne-sposobnog, ali je za vreme balkanskih ratova radio svesno kao patriota u bolnicama i na novinama. 1914. god. osposobljen je i upućen u ćačku četu u Skoplje. Na front je otišao kao podnarednik 29. novembra 1914. god. i u borbi kod sela Leskovca na Kosmaju položio je svoj mladi život, hrabreći svoje drugove na istrajnost. Svojom smrću dokazao je Leon najrečitije, kako valja ispuniti svoje najsvetije dužnosti prema miloj Otadžbini i kako je sam održao sve ono na šta je podsticavao čitaoce svojim rodoljubivim člancima.

Njegov komandant uputio je prilikom njegove smrti pismo Kalmanu Leblu, Leonovom bratu, iz koga pre-nosimo sledeći izvod:

..„Među prvima, koji su poleteli na neprijatelja neustrašimo i nepokolebljivo, bio je Vaš brat, podna-rednik Leon, jer njegova četa i on sa svojom prvom dese-tinom prvog voda bili su u prvom borbenom redu. Njegovi vojnici, koji su ga neobično zavoleli zbog njegove lične hrabrosti, veselosti i veoma lepog ophođenja, nisu ga ni za stopu ostavili… Podnarednik Leon i imenovani kaplar i redovi legli su po zemlji i otvorili brzu paljbu… Posle kratkog zastanka trebalo je jurišati i na sledeći red rovova i redovi se kretoše, ali jedno zrno iz mitraljeza ne dade Leonu dalje; udarilo ga je u desnu nogu više kolena, ali ono ne bejaše smrtno ali ni poslednje..

Prokleti mitraljez sipao je neprekidno paklenu vatru i — još dva zrna pogodiše: jedno Leona u trbuh a drugo Bjelovića u grudi. Sudbina je htela, da je Leon ostao nepomičan za navek a Bjelović je ranu preboleo.

Eto, tako je naš Leon hrabro i junački pao, ni u koliko se ne razlikujući od njegovih hrabrih Užičana, a za čast, slavu i veličinu naše opšte majke Srbije.

Izvinite Leonove drugove, što se u brzini ne setiše verske razlike, te i Leonov grob obeležiše istim znakom kao i ostalih palih junaka.

S poštovanjem Milutin Sćepanovkć,

komandant X pešad. puka II poziva.

Telo pokojnog Leona preneseno je od strane njegove porodice u Beograd i sahranjeno na groblju eškenaske opštine.

Sa isto toliko junaštva položila su svoj mladi život i ostala dva brata neumrlog Moše Amara: Dragi i Solomon, koji su se odlikovali osobitom hrabrošću.

Porodica Džintil B. Ruso dala je Otadžbini sva četiri sina: Bukusa i Davida, poginule kod Vranje; Matu, umrlog na Krfu, i najmlaćeg Jakova, poginulog na Konatici.

Haham Isak behor Kalmi poginuo je na Dorćolu izlazeći iz skloništa (podruma).

Na sličan način položili su svoje živote, kao vojnici i kao neborci, mnogobrojni Jevreji Beograda, ne razlikujući se ničim od braće Srba.

Povlačenje srpske vojske pred strahovitom navalom neprijateljskih sila sa triju strana u jesen 1915. g. pogodilo je podjednako celokupno stanovništvo. Jevrejski vojnici i oficiri delili su mećusobno sudbinu vojske u evakuaciji preko Albanije, i jevrejsko graćanstvo nije činilo izuzetak pred neprijateljem, koji je dotične krajeve okupirao. Varvarski postupak prema stanovništvu u južnim krajevima nije poštedeo Jevreje i grozno ubistvo poznatog jevrejskog rodoljuba, advokata Davida A. Koena, od strane Bugara, među drugim postradalim, dokazalo je, da je neprijatelj bio dobro obavešten o držanju Jevreja u Srbiji. Pokojni David A. Koen bio je u istini istaknuti propovednik srpskog rodoljublja među Jevrejima . već sedamdesetih godina prošloga veka, o čemu svedoče njegove „Besede", koje smo već napred pomenuli. Tako isto su austrijske okupacione vlasti internirale stotinama jevrejskih stanovnika u zloglasne logore mađarske i moravske, a u Beogradu su uvek uzimali Jevreje za taoce nesrazmerno njihovom broju.

Dok su glad i beda savlađivali u celoj okupiranoj zemlji sve građane koji su postali robovima neprijatelja, srpska je Vlada, sledstveno svojim liberalnim načelima, imala u vidu i u tuđini, u Solunu i na Krfu, zasluge svojih domaćih Jevreja. Ona je odlikovala delikatnom misijom d-r Isaka Alkalaja, glavnog rabina beogradskog, i d-r Davida Albalu, vojnog lekara-kapetana, koje je poslala u Englesku i Ameriku. U tim zemljama, gde se poštuje slobodoumlje i slobodno takmičenje na svima poljima javnoga života, Narod Biblije nalazi se u dosta uglednom političkom i eko-nomskom položaju. Tamo su izaslanici, pomoću svojih uticajnih saplemenika, znatno koristili srpskoj stvari. Viđene engleske i amerikanske novine donele su više puta izveštaje o dogovorima sa srpskim rodoljubivim izaslanicima, a besede d-r Isaka Alkalaja, rabina beogradskog, postigle su svoj nesumnjivi utisak na tamošnju braću. D-r Milenko Vesnić, srpski kraljev-ski poslanik u Parizu, koji je takođe bio u Americi, uputio je d-r Davidu Albali pismo, u kome, u ime Kraljevske Vlade, izražava najtoplije simpatije prema deklaraciji Lorda Balfura, Ministra Inostranih Dela Velike Britanije, od 2. novembra 1917. god., u kojoj Engleska priznaje istorijsko pravo Jevrejskog Naroda na narodnu domaju u Palestini.

Radi njegove istorijske važnosti, donosimo to pismo u celini:

Srpska ratna misija uSjedinjenim Državama.

Vašington 27. XII. 1917.

Moj dragi kapetane Albala, Želim da izrazite Vašoj jevrejskoj braći simpatije srpske Vlade i srpskoga naroda za ponovnim uskrsnućem Jevrejske države u Palestini shodno njihovim mnogobrojnim sposobnostima i njihovom nesumnjivom pravu, čime će oni ponovo zauzeti svoje istaknuto mesto u društvu naroda. Uveren sam, da će ostvarenje njihovih ideala biti ne samo njima od koristi, već i vaskolikom čovečanstvu.

Vama je dobro poznato, dragi kapetane Albala, da nema drugoga naroda na svetu, koji simpatiše sa pre spo-menutom idejom više no srpski narod. Zar mi ne prolevamo gorke suze na obalama Vavilona, na dogledu naše ljubljene i tek nedavno izgubljene domovine? Kako da ne učestvujemo u težnjama i patnjama jevrejskoga naroda, kada su se naši zemljaci Vašeg porekla i Vaše vere borili za njihovu srpsku otadžbinu isto tako hrabro, kao i naši najbolji sinovi?

Nama će biti žao, ako će nas i jedan od sugraćana Jevreja napustiti i vratiti se u njihovu obećanu zemlju, ali mi ćemo se tešiti nadom, da će nam oni ostaviti zamašan deo svojih srdaca i postati najjačom vezom između slobodnog Izrailja i Srbije.

Uveravajući Vas, dragi kapetane Albala, u svoje odlično poštovanje

Vaš, Vesnić, s. r.

Kapetanu

D-r Davidu Albali, srpsko poslanstvo

Vašington.

50PX-Y~1.JPG Sva copyright prava ima B'nei B'rit loža Srbija 676 i ona je saglasna da se knjiga objavi kao web prezentacija doprinoseći time predstavljanju istorije Jevreja Balkana i to bez bilo kakve finansijske nadoknade.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License