Glava Xiii

KNEZ MILOŠ I JEVREJSKE ZANATLIJE I UMETNICI. JEVREJSKA ŠTAMPARIJA. RABINI JOSIF FINCI I RAFAEL SASON.

I inače je Knez voleo Jevreje i poveravao im ostale svoje liferacije. Tako isto uzimao je za izradu svojih potreba jevrejske zanatlije, kojima je često ukazivao znakove pažnje i zadovoljstva. Lazaru Levenzonu, koji je bio njegov krojač, često je izjavljivao da niko ne može tako da mu po volji izradi odelo kao on. To bi mu čak i onda kazivao, kad se Levenzon nije više zanimao svojim zanatom, već je predao poverenu mu kneževu porudžbinu drugom nekom krojaču, a on samo odneo gotovo odelo knezu. Liferant kapa bio mu je šeširdžija Tolčinski, koji je vešto radio vojničke kape.

Knez Miloš primio je i docnije naimenovao za kapelnika muzike svoje garde Josifa Šlezingera, koji po svojim zaslugama za srpsku muziku zaslužuje da ovde iznesemo najvažnije momente njegove biografije.

Josif Šlezinger rođen je 1794. god. u Somboru. Otac mu, Menahem Šlezinger, bio je kantor ondašnje jevrejske opštine. Mladi Josif imao je mnogo dara za muziku i kao sedmogodišnje dete pevao je verske i narodne pesme prateći svoga oca pri službi u hramu kao omiljeni sopran. Kod kantora Rozenberga u Novom Sadu učio je osnove sviranja na violini, a kod ondašnjeg organista katoličke crkve učio je crkvenu muziku i sviranje na orgulji. 1810. god. pridružio se Šlezinger slavnoj jevrejskoj muzičkoj kapeli Rožavelđija u Bonjhadu, te sa kapelom Kaslera proputovao austrougarsku monarhiju. Kao virtuoz na violini i poznavalac više instrumenata vratio se u Novi Sad, gde je primio zvanje stalnog kapelnika jedne varoške kapele.

Kao takav imao je prilike da pokaže javnosti i svoj kompozitorski talenat, a baš njegove kompozicije činile su ga omiljenim kapelnikom Novoga Sada.

1830. god. zamolio je Husein-paša, komandant beogradske tvrđave, komandanta tvrđave u Petrovaradinu, da mu pomogne pronaći veštog kapelnika za Carigrad. Baron od Segentala, koji je Šlezingera dobro poznavao i bio prema njemu prijateljski raspoložen, poslao ga je u Beograd sa pismom u kome ga je najtoplije preporučio. Došavši u Beograd, predstavili su ga njegovi ovdašnji poznanici Knezu Milošu, koji ga je odmah angažovao za kapelnika sa sedištem u Kragujevcu i sa godišnjom platom od 460 talira.

Šlezinger se toliko uživeo u duh srpske muzike i toliko je pokazao dobre volje i istrajnosti u poučavanju svojih vojnikaučenika, da je posle kratkog vremena mogao istupiti u javnosti sa svojim učenicima i sa svojim kompozicijama. Njegove kompozicije postale su opšte omiljene, jer su imale svoje osnove u duhu srpskih narodnih pesama, koje je vešto harmonizirao za orkestar. Bilo je zaista za čuđenje, kako je taj stranac, Jevrejin, posle nekoliko meseci pridobio, pored Kneza, i celu srpsku inteligenciju svojim lepim uspesima.

Poznata je anegdota o Knezu Milošu, da je jednom, pri posmatranju svirača, video kako neki od njih prestaju svirati, dok su drugi jednako svirali. Knez pozove Šlezingera i, pokazujući na one koji ne sviraju, ovlastio ga da može kazniti „lenštine koje se izvlače od posla". Šlezinger tada objasni Knezu da oni nisu krivi, već da muzika tako zahteva, da mestimično sviraju jedni, dok drugi moraju pauzirati. To se Knezu činilo čudnovato, jer, veli, „kad svi dobijaju platu, moraju i svirati."

Jula meseca 1835 god. naimenovao ga je Knez Miloš kapelnikom svoje garde. Šlezinger se jednako trudio da širi narodnu muziku. On je, naime, stalno skupljao narodne pesme i svaki koji je znao po koju pesmu, trgovci, zanatlije, ministri, požurili su se da istu otpevaju majstoru, koji je sve pesme pretvarao u blago, dajući im trajnu vrednost u notama. Neke su mu služile kao baza za marševe, druge za igre, treće opet za elegije, a sve zajedno za potpuri srpskih narodnih pesama. Tako je naš Šlezinger bio prvi kompozitor srpske narodne muzike.

I kao čovek, umeo je Šlezinger trajno sačuvati blagovoljenje gospodara Miloša, što nije bilo sasvim lako. 16. marta 1859. god. avanzovao je Šlezinger za kapetana. Ali on je bio manje ponosit na unaprećenju a više na lepom pismu Kneževu, u kome mu je Knez iskazao blagodarnost, priznanje i puno poštovanje. Šlezinger priča: da mu je jedna visoka ličnost stavila u izgled još veće unaprećenje, ako bi hteo promeniti svojuveru, našto mu je Šlezinger odgovorio: da mu je, na protiv, veoma žao, što ima i suviše malo prilike da istakne svoje Jevrejstvo.

O njegovom jevrejskom životu poznato nam je, da je u svoje kompozicije unosio i dosta motiva jevrejskih narodnih i verskih pesama, koji su mu ispunjavali misli još iz ranog detinjstva. U Kragujevcu se stalno trudio da sakupi dovoljan broj svojih saplemenika za javno bogosluženje (minjan), što mu je samo u retkim slučajevima uspelo. Kragujevački Jevreji smatrali su ga predsednikom svoje opštine. Oni su se rado sakupljali o praznicima, i Šlezinger im je tada rado stavljao na raspolaganje svoju „Sefer Toru" sa srebrnim ukrasima, koju je nosio sobom. Tu toru poklonio je sedamdesetih godina eškenaskoj jevrejskoj opštini u Beogradu, koja ga je upisala u knjigu „Keren Kajemet Maskir" (pomen za večita vremena). Njegovo ime i ime njegove žene Hane spominju se još danjdanas kada se čita molitva „Maskir".

Posle tridesetogodišnje blagodatne i stvaralačke službe, Šlezinger bi penzionisan te je predao sve svoje radove svome prijatelju Franji Kuhaču, kapelniku i kompozitoru u Oseku. Iscrpnu biografiju o Šlezingeru napisao je Kuhač zajedno sa spiskom svih dela njegovih u jednom članku „Josif Šlezinger na polju muzike", a mi je dajemo u izvodu po knjizi Ignjata Rajha, „Bet-El", II. sveska, štampanoj u Pešti 1867. godine. Po tvrćenju Kuhača, napisao je Šlezinger 35 originalnih većih kompozicija, preradio preko 300 srpskih narodnih pesama i obučio oko hiljadu dobrih muzikanata.

O njegovom porodičnom životu vredi dodati, da mu je njegova žena Hana, koja je bila kćer nekadašnjeg rabina zemunskog, Jakova Fridenberga, rodila dva sina, Hermana i Adolfa, koji su bili meću prvim učenicima Velike Škole u Kragujevcu godine 1839. Šlezinger nije suviše uticao na svoju decu, koja su se sasvim prilagodila novoj otadžbini. Unuk mu je bio poznati ministar finansija Vukašin Petrović.

Muzika Kraljeve Garde ima još i danas u svojoj arhivi dosta nota od Šlezingera. Od mnogobrojnih kompozicija njegovih i danas su mnoge omiljene, i danas se čuje po katkad: „Ova je pesma od Šlezingera".

Josif Šlezinger umro je u starosti od 76 god. a njegova supruga Hana imala je preko 80 godina kada je umrla u Zemunu.

Na molbu starog Izrailja Hajima, oca Hajima Daviča, poručio je knez materijal za kneževu štampariju i u kneževoj štampariji počelo se 1837. god. sa izdavanjem jevrejskih knjiga.

Miloš je zacelo uspeo, da od turskog grada Beograda ubrzo stvori srpsku prestonicu. U godini njegova ustanka, 1815., Beograd je jedva brojao 60 srpskih duša, a već dvanaest godina kasnije, 1827. god., imao je 4276 poreskih glava1.) („harača"), što sigurno čini

1) Poreski obveznici bila su sva lica - nemuslimani, muškog pola od 7-80 god. koja su plaćala otkupninu, u mesto vojničke službe.

preko 10.000 duša.1) Nagli porast beogradskog stanovništva obuhvatio je i Jevreje, koji su se bili razbegli u godinama rata od 1788. pa sve do sporazuma sa Turcima 1817. god. Postepeno su se vraćali i podigli porušena ognjišta, sinagoge, učionice i druge kulturne ustanove. U jačanju i u poraštaju srpskog Beograda imali su i Jevreji znatnog učešća. Političkom i ekonomskom razvitku kao i opštem napretku Beograda doprineli su i Jevreji svoj čestiti deo. Osim Hajima Daviča bilo je i drugih Jevreja, koji su na strani, u Pešti i Beču, kupovali oružje i municiju tridesetih godina, kada se Miloš spremao na akciju protivu Turske u slučaju novog turskoruskog rata. Što Srbija nije učestvovala u tom ratu nije Miloš bio kriv, već sama Rusija, koja je Milošu izrično zabranila aktivno učešće u tome ratu. Jedrenski mir od 1827. god. ipak je doneo Srbiji uspeha tako, da je samo nominalno ostala vazalom turske carevine; inače je Miloš imao celu upravu u svojim rukama.

I hatišerif od novembra 1830. god. zajemčio je Jevrejima u Srbiji ravnopravnost sa ostalim građanima, kao i sporazum iz 1817. god., a Miloš im to pravo nije uskratio. Šta više, za vreme njegove uprave nikad se nije čula nikakva nesuglasica među Jevrejima i Srbima i izgledalo je da vlada potpuna harmonija.

U 1835. god. brojalo je jevrejsko stanovništvo grada Beograda preko 2.000 duša.2) Štedljivi i pošteni, marljivi i vredni, Jevreji su, pored svih svojih vrlina, ostali većinom siromasi, jer je tada bilo vrlo teško, u opštoj novčanoj krizi, privrediti i onoliko, koliko je bilo potrebno za svakidašnjicu.

Pretežnu većinu beogradskih Jevreja sačinjavali su sefardi, koji su održavali dosta uređenu opštinu;

1) Miloš Obrenović, II, str. 254, od Dra M. Gavrilovića. 2) Finansije i Ustanove osloboćene Srbije, od Mite Petrovića, I, str. 535.

dočim su eškenaski Jevreji jedva brojali 200 duša. Sefardi su obnovili svoje stare trgovačke veze sa svojim saplemenicima u Solunu, Sofiji, Sarajevu, pa i sa onima u novoj naseobini u Beču. Pomoću tih veza uspelo je pojedincima da dođu do blagostanja. Najugledniji među njima bili su: Ruso, Ozer, Azriel, Alkalaj, Medina, Demajo, Koen, Levi i t. d.; a od eškenaskih porodica: Hiršel, Levenzon, Šlezinger, Tolčinski, Benedikt, Unfer, Lebl, Štern i drugi. Eškenazi su vevinom bili bolje zanatlije. Glavni rabin bio je Josif Jichak Finci, koji je štampaoknjigu „VajlaketJosif",zbirkukomentara raznih citata Biblije, štampanu u kneževoj štampariji u Beogradu, 1842. g. Na žalost, pisac nam nije dao nikakve podatke od istorijske vrednosti. On ne spominje u svojoj knjizi nijedan događaj iz života Jevreja, niti šta o opštem stanju jevrejskih ustanova. Pisac se takođe ne potpisuje u svom predgovoru, kao što je inače običaj, kao glavni rabin. Vreme njegove delatnosti može se tek približno ustanoviti između 1830-1850. god., jer nam i u tom pogledu nedostaju bliži podatci. Ma da nam nije mnogo poznato o njegovoj porodici, imamo uzroka verovati, da je glavni rabin u Sarajevu 188689. god. Leon Josif Finci, bio njegov sin. U beogradskom glavnom rabinatu nasledio ga je Rafailo Josif Sason.

50PX-Y~1.JPG Sva copyright prava ima B'nei B'rit loža Srbija 676 i ona je saglasna da se knjiga objavi kao web prezentacija doprinoseći time predstavljanju istorije Jevreja Balkana i to bez bilo kakve finansijske nadoknade.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License