Glava Xii

GLAVA XII

DOBA KNEZA MILOŠA IZRAEL BEN HAJIM I NjEGOV SIN HAJIM DAVIČO. RABINI HAJIM DAVID PINTO I AVRAM ISAK PARDO.

Burnim događajima za vreme rata 1788-1791. god. i za vreme ustanka 1804-1807. god. bilo je jevrejsko stanovništvo u Beogradu osetno pogođeno, čak više no ostalo stanovništvo. Kada su se vremena stišavala

1) Sopron, str. 470 i 493.

trebalo mu je još deset godina mirnog razvitka da se postepeno oporavi od ekonomske štete. Stanovi su bili porušeni, dućani ispražnjeni, sinagoge poharane i imućniji članovi izbegli. Kada su se pojedinci povratili svojim domovima, bio je predsednik opštine Izrailj behor Hajim i Rabin Hajim David Pinto, iz Sarajeva, koji su savetom i delom radili na obnovi jevrejske opštine. Za predsednika smo već spomenuli, da je bio književnik i izdavač više knjiga i da je bio veliki prijatelj Srba, jer je davao pozajmice i prodavao oružje i životne namirnice ustašima. Usled svoga priJateljstva sa Srbima morao je 1813. g. napustiti Beograd. Preselio se u Beč, gde se bavio izdavanjem jevrejskih knjiga u štampariji Georga Holcingera. Rabin Pinto štampao je u Livornu 1798. god. zbirku radova svoga dede, rabina Davida Pardo, „Mizmor Ledavid".

Ustanak kneza Miloša od 1815. g., kao nastavak dela oslobođenja Karađorđevog, nije toliko potresao Jaliju. Njegova mudra uprava i obazrivo ophođenje sa turskim vezirom poštedeli su stanovništvo Beograda kobnih posledica, a i sreća mu je služila, jer je zapovednik grada, Marašli Alipaša, bio umeren i staložen starac, koji je često pokazivao mudru umerenost u sprovođenju turske državne politike u Beogradu.

Jevreji Beograda potpuno su se pribrali pod protektoratom kneza Miloša i vaspostavili svoje verske institucije. Septembra meseca (Elula) 1818. god. slavili su osvećenje učionice - „Bet hamidraš" i škole, koju su zgradu podigli braća Aron i Solomon Azriel iz sopstvenih sredstava. Glavni rabin bio je od 1812. g. Avram Isak Pardo, i u njegovim štampanim besedama1) nalazi se i beseda prilikom osvećenja te zgrade. Na novu godinu, septembra meseca 1819. god., slavili su beogradski Jevreji svečano otvaranje renovisane

1) „Cicim ufrahim" („Cvetići i Cveće"), besede od Avrama Isaka Pardo, glavnog rabina u Beogradu.

velike sinagoge, i Rabin Pardo opisuje pojedinosti programa te svečanosti, koja je bila veoma dirljiva i izazvala veliko oduševljenje. Na čelu svečane povorke bilo je predsedništvo opštine, sveštenici i starci. Pohod je ušao u kuću, gde su privremeno bile bogomolje i otud su izvađene tore (sveto pismo), pokrivene taletima (molitvenim pokrivačima) i uz pevanje psalma krenuli do obnovljene sinagoge. Povorka je tri puta obišla bimu - oltar za sveštenstvo, stajala pred svetilištem (vnrl rpk) i posle otpevanog 24. psalma metnula svete tore u svetilište. Glavni je rabin zatim održao besedu, koja još danas dira svojom toplinom i usrdnošću. Očinsko osećanje i duboka smernost našli su rečitog tumača u ustima tog dostojnog sveštenika i puna srca prelila su se suzama kada je plemeniti sveštenik prizivao svetle duše pokojnih rabina i starešina, koji su se u ovoj starodrevnoj sinagozi kroz vekove molili Bogu Izrailja, da ee svetost ovoga hrama očuva u pobožnoj čistoti i da se nikad ne obesvećuje i ne razgazi. Molio se Bogu za mećusobni mir i slogu, i za trajan mir i blagostanje u celoj otadžbini, a na kraju besede blagoelovio je celu opštinu i sve porodice pobožnim i lepim rečima.

Septembra meseca 1820. god. održana je na groblju svečanost „Genizot", zakopavanje starih jevrejskih knjiga i pocepanih tora za vreme ustanka. Ovom je prilikom učeni rabin održao dirljivu besedu, naglasivši, da su svete knjige našle dostojno mesto do pokojnog Rabina Azriela Magrisa, mučenika ove opštine.

Ova je knjiga rabina Pardo ogledalo jedne pobožne i odane duše, koja je živela, poučavala i pevala ljubav i pouzdanje u Boga, ljubav prema opštini i narodu. Po pročitanju njegovih beseda može se razumeti veliko poštovanje, koje je stara rabinska porodica Pardo uživala u Italiji, Bosni, Dalmaciji i Beogradu.

Tako je opet počelo vreme mirnog razvitka za jevrejsko građanstvo srpskog Beograda. Knez Miloš poštovao je narodne vrline Jevrejstva i u više mahova imao prilike da se uveri u njihovo iskreno poverenje prema njemu. Hajim behor David, sin bivšeg predsednika jevrejske opštine Izrailja Hajima, menjač, bio je knežev lični poverenik, kome je ovaj poveravao najdiskretnije poslove, kao što behu liferacije oružja i municije. Miloš ga nazva imenom Davičo.

„Davičo1) je u mnogim važnim prilikama i preduzepima, koje je trebalo tajiti od Turaka, kao pravi Srbin, iskreno potpomogao Kneza Miloša. On je ruko

1) Finansije i Ustanove oslobođene Srbije, od Mite Petrovića, Beograd, 1901. g., I, str. 535.

vodio liferacijom robe, pušaka i sabalja, za koje je raspolagao sa velikim sumama novaca; dopisivao se sa knezom. Toliko je bio diskretan, da niko nije znao pravi njegov odnos prema knezu i veziru Turskom."

Isto toliko su ga i Turci poštovali, i on je bio liferant vezira. „Turci nisu mogli posumnjati u svoga liferanta Daviča da je tajni prijatelj Kneza Miloša. Zato je kod njih uživao poverenje i od njega se nije ništa krilo, što se radilo u gradu i vezirovom konaku. Kad je vezir Vedži Memedpaša smenjen u prvom polgođu 1835. god., koga je zamenio Jusuf-paša, novi vezir bio je vrlo rđavo raspoložen prema knezu Milošu. Jednoga dana Jusuf-paša spremi da ukloni Miloša sa ovoga sveta, i pozove ga sebi u grad „na dogovor." Knez Miloš, i ne sluteni na ovo, spremi se iz svoga Dvora i pođe u grad. Davičo, koji je imao menjačku radnju na uglu, do gostionice „Grčke Kraljice", kad ugleda kneza Miloša, znajuvi šta mu je spremljeno u gradu, istrči predanj, saopšti mu sve to, i Miloš se vrati natrag. Kad Jusuf-paša dozna za ovo izdajstvo od strane njegovog liferanta, pošlje za njega. Ali Davičo, znajuni šta ga očekuje, ostavi radnju i porodicu, pobegne u Zemun i ode u Beč, odakle se nije vraćao sve do drugog povratka Kneza Miloša, 1859. god., kao već sedi i iznemogli starac.

„Za ovakvu iskrenu radnju, Davičo, koji se rodio, odrastao i umro u Beogradu, zaslužuje da se pomene i izvuče iz zaborava."

Knez Miloš, vazda prijateljski raspoložen prema odanom prijatelju, sigurno ga nije zaboravio, i ako nigde nismo saznali za neku kneževu nagradu. Verovatno je, da se knez zalagao za sigurnost porodice Davičo, koja je ostala u Beogradu. Žena Davičova bila je poznata, pod imenom Rena, kao vična u domavim lekovima i imala je otmenu klijentelu, koja se sa puno poverenja lečila kod nje. I sam Knez piše 21. marta 1834. god. pod No. 1010. Cvetku Rajeviću:

„Preporučujem vam ovim, da mi Davičetovu ženu što skorije amo na kočijama pošljete, jer je ja zovem mene i moje vama poznate bolesti radi it.d. - Miloš."

50PX-Y~1.JPG Sva copyright prava ima B'nei B'rit loža Srbija 676 i ona je saglasna da se knjiga objavi kao web prezentacija doprinoseći time predstavljanju istorije Jevreja Balkana i to bez bilo kakve finansijske nadoknade.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License