Geopis

GEOPIS

Bilo da je riječ o pastoralnoj ljepoti plodnih polja, kršolikih predjela, pustinjskih vadija, livada, drveća, stijena, Izrael je oku privlačna perla u ogrlici Stvaranja.
Kada bi se uspjelo bar na kratko zaboraviti sumorno ratno ozračje, mogle bi se uočiti brojne tihe oaze slobode i unikatna poetika zaustavljenog vremena.
Uprkos predrasudama koje impliciraju samo viđenje sukoba interesa (a osnovni interes oduvijek je bila zemlja i opstanak na njoj), postoji i ona bolja strana stvar-nosti, stoljećima potiskivana u sferu stidljivo prikri-venog opažaja kaleidoskopski složenih, gotovo nestvar-nih, sličica idilične harmonije. Da bi se ona doživjela mora se postati aktivnim sudionikom na sceni s koje su uklonjeni svi jaki tonovi, jer samo u trenucima opije-nosti raskošnom blagodeti prirode što podsjeća da je u prapovijesti Planete tu negdje doista mogao biti Rajski vrt, može se doživjeti pravi Izrael, onaj duhovni, duše-vni, produhovljeni, kakvim su ga zamišljali i kom su hrlili putopisci, slikari, kompozitori, glumci, kom i danas, kao u drevnim davninama, podjednako hodočaste religiozni poklonici i boemi spremni na svaku avanturu, i kom se, kao atraktivnoj destinaciji, bez obzira na grubu političku svakodnevnicu, rado upućuju turisti, sportisti, aukcionari, biznismeni, investitori, donatori, aktivisti, naučnici, znatiželjnici, i, nerijetko, lovci na posljednju sreću, dezorijentirani smutljivci, sumnjivci, nedobronamjernici, špijuni, zavjerenici, varalice, dileri, dotrajali donžuani, obmanuti, nepopravljivi idealisti, azilanti, bjegunci, samoumišljeni cionisti… Naravno, preovladavaju vrijedni građani i dobri ljudi, miroljubivi graditelji zajedničke budućnosti, pomireni s podnebljem za koje znaju da nakon svih lutanja i stradanja, nemaju drugo i bolje.
Svi oni svojim prisustvom ostavljaju trag na licu i u biću zemlje, čudesne, zagonetne, kažu, – Svete, ali, u suštini, samo epizodno gostoljubive. Kolijevka velikih i istinskih proroka, često im je bila tmurna kob, da bi ih poslije iznosila na posmrtni odar slave kao najbolju djecu koju je imala.
Tisućama godina u njoj, oko nje i zbog nje vode se teški ratovi, i još im se ne nazire završnica, osim ako prorečeni harmagedonski Kraj ne obznani sam sebe i ne ozbilji nevidljivu svrhu naizgled promašenog svijeta.
Neobaviješteni, a njih nije malo, Izrael i rat pro-matraju kao sinonimne pojmove. Duga je to i ozbiljna tema, puna opore aporijske razložnosti.
Ko prione uz sladunjavi nektar varljivih čari te zemlje ostaje u njoj zauvijek, ili, treperi kao pramen vune okačen o trn neronijanske nepredvidljivosti, privremeno odolijevajući izazovima, dok ga vihori drugdje ne ponesu i predaju naručju novih nadanja i iluzija.
U Izraelu postoji doslovno sve. Što javno osuđuju s oltara, pojedini predstavnici teokratskog dijela establiš-menta prećutno odobravaju, jer, pod raznim velikaškim odorama često se kriju obični mali smrtnici željni svega što drugima po navici uskraćuju. Kazino-kockarnice su zabranjene, ali tridesetak kilometara istočno od Jerusalima, pored Mrtvog mora, u Jerihonu (hebr. Jeriho), pod arapskom upravom (smatra se najstarijim gradom na svijetu), postoji (ne više, prim. ur.) moderno opremljeno zdanje posvećeno toj vrsti poroka pred kojim se zaboravljaju zborne trube, zastave i ratnički pokliči (a izvjesno je da se daleko od pogleda opasnih supruga, poroci ne završavaju samo na tome). “Zašto ići u daleki i skupi Monte Carlo? Neka zarade nešto i naši susjedi, mi imamo dovoljno”, moto je jednog pasio-niranog kockara, koji na taj način ispoljava solidarnost. Njega, kao i mnoge druge Izraelce i Arape, rat ne privlači i ne obavezuje na učešće. Sasvim na jugu, u turističkom Ejlatu, ista strast može se zadovoljiti na jahtama koje samo malo odmaknu preko granične linije u međunarodne vode Crvenog mora, podijeljenom u tom sektoru s Jordanom, Saudijskom Arabijom i Egiptom. Taj zajednički zaliv, nažalost, zagađuju tankeri, ribnjaci i hoteli, pa mnogim vrstama prelijepih kolonija korala i raznobojnih riba prijeti velika opasnost.
Pored brojnih oblika ugrožavanja prirodne sredine ima i slučajnih otkrića do kojih se došlo upravo zahva-ljujući ozloglašenoj izgradnji novih gradova. Prilikom jednog minerskog pothvata u kamenjaru slučajno je otkrivena velika pećina koja po ljepoti sedimentiranih ukrasa ne zaostaje za sličnim poznatim pećinama. Zakoni prirode su svuda isti, i, kao i strasti palih u neki od zabranjenih vidova druženja, ne priznaju i ne poznaju ustave i granice. Uz pomen riječi ustav, možda je zanimljivo istaći da je Izrael zemlja koja nema svoj ustav. Svemoćni teooligokrati smatraju da su u Mojsi-jevom “Petoknjižju” sadržani svi kanoni neophodni za funkcioniranje i političko ustrojstvo ne samo Izraela, već da je ono protomodel svih sekularnih programa prema kojima su pravljeni najpoznatiji ustavi. Iako je to tema za sebe, vjerovatno bi se već u tome mogle nazreti klice sudbonosnih povijesnih razmimoilaženja u shvatanjima demokratije.
Izrael je prototip svedemokratične antidemokratije. Sve je toliko sveto da ništa nije nemoguće. Pojavno hiroviti, tašti, svadljivi, temperamentni, nedokazani, ne-dosljedni, nestrpljivi, bučni, sveznajući, a u stvari ju-žnjački površni, isti Izraelci mogu u drugom ambijentu biti sasvim otvoreni, šarmantni, darežljivi, solidarni, požrtvovani, kreativni, inventivni, predusretljivi, tole-rantni… Sve na kraju zavisi od tipa čovjeka, njegovog promjenljivog nepredvidljivog usuda, lične karme, i kućnog odgoja.
Dobri kućni odgoj najlakše se njegovao u kibucima. Kibucnici nezahvaćeni euforijom novog vremena bitno se razlikuju od ostalih sugrađana. Manje su užurbani i opterećeni, te se čak i njihov govor razlikuje. Izloženi, uglavnom, izravnom arapskom susjedstvu, kibuci su uvijek predstavljali prvu liniju odbrane obnovljenih (Arapi kažu – okupiranih) izraelskih teritorija. Jak entuzijastički stav prvenstva i raspolaganje pravom na zemlju praotaca, uzrokovalo je kibučanima ambivalentno osjećanje: da su u pravu, i, s druge strane, budilo je u njima pobunu podsvijesti i asocijacije na dalju i bližu povijest, kada su njihovi preci protjerivani, kao što oni sada protjeruju Arape. Etički konflikt ostao je urezan kao dubok znamen u psihi ljudi koji intenzivnije od mnogih nose u podsvijesti arhetipski osjećaj nesreće i stida progonjenog, involuiranog u progonitelja. Samo u krajnje izuzetnim slučajevima moglo bi se pretpo-staviti da progonitelje ne prožima stid. Kibucnici su stradavali, kradena im je stoka, uništavana ljetina… Uzvratno, ulagali su maksimum napora da uspostave dobrosusjedske kontakte sa Arapima, mnogima su pružili mogućnosti da se zaposle u samim kibucima, pomogali im da se opismene, liječe, elektrificiraju naselja, izgrade infrastrukturu, pokrenu privatni biznis, ili da se angažiraju u državnom sektoru. Gledano spolja, te pozitivne činjenice o suživotu ili su nepoznate, ili se svjesno previđaju od strane kritičara “cionističkog re-žima”. Zato su Izraelci treće generacije manje sentimentalni, skloniji su rješavanju nesuglasica pragmatičnijim metodama. Kada djeluju pod okriljem državne legislative, odgovorajući na teror, nije isključena pretpostavka o pogrešnom poistovjećivanju ekstatičkog monizma individualizirane samosvijesti izraelskih voj-nika s potpuno suprotnom opštom političkom orijenta-cijom. Riječ je o poznatom fenomenu: prećutnom ozakonjenju bezakonja.
Dok se profil kibuca nije iskvario i pomjerio u pravcu privatizacije, kibučani su bili najuzorniji Izraelci. I danas su kibuci u ekološkom smislu najčišća i najuređenija mjesta.
Izrael punom silinom zrači dostojanstvenom tihom ljepotom raznovrsnosti, od južnih oboda Mrtvog Mora, preko pustinje Jude, do zasnježenih vrhova Hermona, okamenjenih obrisa Negeva naslonjenog na Sinaj, ili zelenih plantaža i žitnih polja otetih od pustinje, do pitomih dijelova Galila i Šomrona s parkovima i šumama.

Mario Heinal

Nekad I Sad Godina 1 Broj 5 Septembar/Oktobar 2010

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License