Franz Kafka I Slobodarski Socijalizam

Michael Löwy

Franz Kafka
i slobodarski socijalizam

Samo se po sebi razumije da se Kafkino djelo ne može svesti na jednu političku doktrinu, kakva god ona bila. Kafka ne stvara govore, nego oblikuje pojedince i situacije, i u svojem djelu izražava mišljenja, stavove, atmosferu. Simbolički književni svijet nesvodljiv je na pojmovni svijet ideologija: književno djelo nije apstrakt-ni konceptualni sustav, na primjeru filozofskih ili poli-tičkih doktrina, nego je tvorevina jednog konkretno za-mišljenog svijeta osoba i stvari. Ipak, to ne sprječava da se istražuju prolazi, mostići, podzemni hodnici između njegovog antiautoritarnog duha, njegove slobodarske tankoćutnosti, njegovih simpatija za anarhizam s jedne strane i njegovih glavnih djela s druge strane. Ovi prolazi nam otvaraju povlašten pristup onome što bismo mogli nazvati unutrašnjim krajolikom Kafkinog djela. Kafkine socijalističke sklonosti pokazale su se vrlo brzo: prema mišljenju njegovog prijatelja iz mladosti i gimnazijskog druga Huga Bergmanna, čije se prijateljstvo malo ohla-dilo za vrijeme prve školske godine (1900 – 1901), jer su „njegov socijalizam i moj cionizam bili previše jaki“. O kakvom se socijalizmu radi?
Tri svjedočenja čeških suvremenika potvrđuju simpatiju koju je praški pisac imao za češke slobodarske socijaliste te njegovo sudjelovanje u nekim od njihovih aktivnosti. Početkom 30. godina XX stoljeća, tijekom njegovih istraživanja uoči uređivanja romana Stefan Rott (1931), Max Brod je skupio obavještenja od jednog od osnivača češkog anarhističkog pokreta, Mihala Kaha. Ona se tiču Kafkine nazočnost na sastancima kluba Klub Mladych slobodarske, antimilitarističke i antiklerikalne organizacije, koji su posjećivali mnogi češki pisci ( S. Neumann, Mares, Hašek). Skupivši ova obavještenja – koja su mu bila „potvrđena i s drugih strana„ – Brod piše u svojem romanu da je Kafka „često u ‘tišini’ prisus-tvovao sjednicama kružoka“. Mihalu Kahi je bio simpa-tičan i zvao ga je „Klidas“ što znači „tihi“, ili točnije prema češkom žargonu „div tišine“, a Max Brod nije nikad posumnjao u istinitost ovog svjedočanstva, koje će ponovno navoditi u svojoj biografiji o Kafki.
Drugo je svjedočanstvo pisca anarhista Mihala Maresa, koji je upoznao Kafku na ulici (stanovali su blizu jedan od drugoga). Prema Maresu - čiji je spis objavio Klaus Wagenbach 1958, - Kafka je na njegov poziv došao na jedan prosvjed protiv smaknuća Francisca Ferrera, španjolskog slobodarskog odgajatelja, u listopadu 1909. Tijekom godina 1910 – 12, sudjelovao je na anarhističkim predavanjima o slobodnoj ljubavi, o Pariškoj Komuni, o miru, protiv smaknuća pariškog militanta Liabeuf, koje su organizirali Klub Mladeži, udruženje „Vilem Körber“ (antiklerikalno i antimili-tarističko) i češki Anarhistički pokret. Također je u raznim prilikama platio po pet kruna jamčevine da se oslobodi njegov prijatelj iz tamnice. Mares uporno tvrdi, na sličan način kao i Kaha, na Kafkinoj šutljivosti: “Koliko ja znam, Kafka nije pripadao niti jednoj od ovih anarhističkih organizacija, ali je za njih gajio jake simpatije čovjeka osjetljivog i otvorenog za društvene probleme. Ipak, usprkos zanimanju koje je pokazivao za te sastanke (s obzirom na njegovu ustrajnost), nikad nije sudjelovao u diskusijama.“
Ovo će se zanimanje očitovati i u izboru čitanja – Zapisi jednog revolucionara od Kropotkina (dar samoga Maresa), isto tako i djela braće Reclus, Bakunjina i Jeana Gravea – te u njegovim osobnim simpatijama: “Sudbina anarhista Ravahola ili tragedija Emme Goldmann koja je objavila Mother Eart posebno su ga potresli…“. Ovo se svjedočanstvo pojavilo u jednim češkom časopisu 1946. u malo drugačijoj inačici, a da nije privuklo pozornost. Ali poslije, objava te inačice u dodatku jedne poznate knjige Klausa Wagenbacha o Kafkinoj mladosti (1958) – prvo djelo koje je otkrilo poveznice pisca s krugovima praških slobodara – proizvest će niz polemika koje će dovoditi u sumnju njezinu vjerodostojnost.
Treći je dokument Razgovori s Kafkom Gustava Januha, koji se pojavio u prvom izdanju 1951. i u drugom, značajno proširenom, 1968. Ovo svjedočanstvo, koje se poziva na razmjenu misli s praškim piscem posljednjih godina njegovog života (od 1920), navodi na to da je Kafka sačuvao simpatiju za slobodare. Ne samo da ocjenjuje češke anarhiste kao ljude „vrlo ljubazne i vesele“, toliko „ljubazne i prijateljski nastrojene da se smatrao obveznim vjerovati u svaku njihovu riječ“, nego političke i društvene misli koje iznosi tijekom tih razgovora ostaju vrlo obojane slobodarskom misli. Na primjer, njegova definicija kapitalizma kao „sustava odnosa ovisnosti“ u kojemu je “sve hijerarhizirano, sve je ulančeno” je tipično anarhistička, zbog njegovog ustrajanja na svojstvu autoritarnosti tog sustava – a ne na gospodarskom izrabljivanju kao što to kaže marksizam. Također njegov sumnjičav odnos prema organiziranom radničkom pokretu izgleda da je pod utjecajem slobodar-skog nepovjerenja prema strankama i političkim institu-cijama: iza radnika koji idu u koloni „već napreduju sekretari, birokrati, profesionalni političari, svi moderni sultani od kojih se neki pripravljaju za dolazak na vlast… Revolucija hlapi, ostaje onda samo talog nove bi-rokracije. Lanci izmučenog čovječanstva su u ministar-skoj iskaznici”.
Zadržano u njezinom drugom izdanju (1968), iznosi potpunu inačicu njegovih bilješki, koje su bile izgubljene poslije rata i pronađene kasnije. Januh donosi slijedeći razgovor s Kafkom: “Jeste li proučili Ravaholov život? Da! I ne samo Ravaholov, nego također i život raznih drugih anarhista. Bacio sam se na biografije i uronio u Godwinove, Proudhonove, Stirnerove, Bakunjinove, Kropotikinove, Tuckerove i Tolstojeve ideje; posjećivao sam razne skupine, bio nazočan sastancima, ukratko, u to sam uložio puno vremena i novca. Sudjelovao sam 1910. na sastancima koje su držali češki anarhisti u jednoj gostionici koja se zvala „Zum Kanonenkreuz“, u kojoj se sastajao krug anarhista nazvanih Kružok mladih… Na te sastanke puno puta pratio me je Max Brod, no oni mu se u stvari nisu previše sviđali, […] Prema mojemu mišljenju, radilo se o vrlo ozbiljnoj stvari. Išao sam Ravaholovim tragom. On me odveo zatim do Ericha Mühsama, pa do Arthura Holitschera i do bečkog anarhiste Rudolfa Grosmana. Svi su nastojali ostvariti ljudsku sreću bez Božje milosti. Razumio sam ih. Ipak, […] nisam mogao dugo nastaviti hodati uz njih”.
Prema vrlo raširenim mišljenjima komentatora, ova druga inačica je manje vjerojatna od prve, naročito zbog svog tajanstvenog porijekla (bilješke izgubljene pa promađene). Potrebno je nadodati, u ovom posebnom slučaju koji nas zanima, jednu očitu grešku: Max Brod, prema njegovu vlastitu priznanju ne samo da nije nikad pratio svog prijatelja na sastanke kluba anarhista, nego nije ništa znao o njegovom sudjelovanju u aktivnostima praških slobodaraca. Hipoteza na koju navode ovi dokumenti – Kafkino zanimanje anarhističke ideje - potvrđena je iz nekih napomena u njegovim intimnim spisima.
Na primjer, u njegovom dnevniku nalazimo ovakav kategorički imperativ: “Ne zaboravi Kropotkina!“, a u jednom pismu Maxu Brodu u studenom 1917. iskazuje svoje oduševljenje za jedan projekt časopisa (List borbe protiv volje moćnika) kojeg je predložio frojdijanski anarhist Otto Gross. Ne treba zaboravti slobodarski duh koji je izgleda nadahnuo neke od njegovih izjava; na primjer, malena zajedljiva primjedba koju je jednog dana rekao Maxu Brodu, a odnosila se na njegovo radno mjesto, Ured za socijalno osiguranje (gdje su dolazili radnici žrtve nesreća tražiti svoja prava): “Kako su ponizni ovi ljudi… Dolaze moliti. Umjesto da zauzmu zgradu napadom i sve unište, oni dolaze moliti".
Vrlo je vjerojatno da ova različita tumačenja – naro-čito dva posljednja - sadržavaju netočnosti i pretjeri-vanja. Klaus Wagenbach i sam priznaje (povodom Maresa) da su „neki detalji možda lažni“ ili barem „pretjerani“. Na isti način, prema Maxu Brodu, Mares, kao i mnogi drugi svjedoci koji su poznavali Kafku, „nastoji pretjerivati“, naročito glede raširenosti njegovih prijateljskih veza s piscem. Glede Januša, ako prva verzija njegovih sjećanja daje dojam „autentičnosti i vjerodostojnosti“, jer ona „donose jasne znakove stila kojim se Kafka izražavao“, druga inačica mu izgleda puno manje dostojna povjerenja.
Ali, jedna je stvar utvrditi kontradikcije ili pretjeri-vanja u ovim dokumentima, a druga je stvar cjelokupno ih odbiti, označavajući kao „čistu legendu“ obavijesti o vezama između Kafke i čeških anarhista. To je stajalište nekih specijalista, među kojima su Eduard Goldstücker, Hartmut Binder, Ritchie Robertson i Ernest Pawel – prvi od njih je češki komunistički književni kritičar, a ostala trojica su autori Kafkinih biografija kojima se ne može nijekati vrijednost. Njihovo nastojanje da prikažu anar-hističku epizodu u Kafkinu životu zaslužuje da bude raspravljeno do u detalje, u toj mjeri u kojoj ono ima očite političke implikacije. Prema mišljenju E. Gold-stückera – jako poznat zbog svojih nastojanja s ciljem da „rehabilitiraju“ Kafku u Čehoslovačkoj 60. godina XX. stoljeća – sjećanja Maresa, koje je ponovno objavio Wagenbach, „pripadaju kraljevstvu fikcije“. Njegov središnji argument je da nije shvatljivo da bi revo-lucionari, anarho–komunisti primili na svojim sastan-cima „jednog čovjeka kojeg nisu poznavali“ i koji je, štoviše, uvijek šutio (prema Kahi i Maresu).
Dakle, ono što izgleda čudno je da Goldstücker zabo-ravlja da Kafka nije bio netko „nepoznat“, nego, napro-tiv, da su ga osobno poznavala dva glavna organizatora tih sastanaka: Mihal Kaha i Mihal Mares (a isto tako i drugi sudionici, kao Rudolf Illovy, njegov stari prijatelj iz gimnazije). Ipak – na pomalo proturječan način s onim što je rečeno ranije – Goldstücker završava tako da dopušta da je Kafka sudjelovao u anrhističkim djelova-njima, tvrdeći jednostavno da to sudjelovanje nije tra-jalo nekoliko godina, kao što tvrdi Mares, nego je njegova nazočnost bila ograničena na „nekoliko sas-tanaka“. Budući da sâm Mares izričito navodi samo pet sastanaka, ne vidi se dobro iz kojeg razloga Goldstücker kategorički odbija također i njegovo svjedočenje. Hartmut Binder, autor jedne vrlo detaljne i eruditske Kafkine biografije, je taj koji razvija na vrlo energičan način tezu prema kojoj su veze između Kafke i praških anarhističkih krugova „legenda“ koja pripada „kraljev-stvu mašte“. Klausa Wagenbacha su optužili da je koris-tio izvore „koji su bili u skladu s njegovom ideologijom“ (Kaha, Mares i Januš), ali kojim “manjka vjerodostojnost ili su još i namjerne krivotvorine".
Prvi problem s ovakovom vrstom rasuđivanja je slijedeći: zašto se tri svjedočenja koja se smatraju „malo vjerodostojnima“ poklapaju s tvrdnjom o vezama između Kafke i slobodarskih socijalista? Zašto ne pronalazimo „tobožnja“ svjedočanstva o čestom sudjelovanju Kafke na cionističkim, komunističkim ili socijaldemokratskim sastancima? Teško je razumjeti – osim ako ćemo zamis-liti jednu anrhističku urotu – zašto bi postojale jedino „krivotvorine“ točno u tom pravcu. Ali, proučimo izbliže Binderove argumente – žučljiva rasprava protiv Wagen-bacha nije pošteđena „ideoloških“ motiva.
Prema njegovu mišljenju, jednostavna činjenica da je Brod saznao za te navodne aktivnosti samo nekoliko godina nakon Kafkine smrti, i to od strane Mihala Kahe, starog člana ovoga anarhističkog pokreta […] svjedoči protiv vjerodostojnosti te informacije. Zato je “gotovo nezamislivo da Brod, koji je u tom razdoblju išao na dva putovanja za praznike s Kafkom i s kojim se svako-dnevno susretao […] mogao ne biti upoznat sa zanima-njem svog najboljeg prijatelja za anarhistički pokret”. Dakle, ako je to „ gotovo nezamislivo“ (utvrdimo ipak da izraz „ gotovo“ ostavlja tračak sumnje), kako to da je glavni zainteresirani, to jest sâm Max Brod, smatrao tu informaciju kao potpuno pouzdanu, jer ju je uporabio također i u romanu Stefan Rott kao i u biografiji svojega prijatelja? Ista stvar važi za jedno drugo Binderovo obrazloženje: “slušati u zadimljenoj pivnici političke razgovore jedne skupine koja je djelovala izvan zakona… ta je situacija nezamisliva za Kafkinu osob-nost“. Pa ipak, ova situacija nije bila nipošto čudna u očima Maxa Broda, koji je ipak poznavao nešto od Kafkine osobnosti. Bilo kako bilo, ništa u Kafkinom djelu ne daje nam naslutiti da je on imao tako prazno-vjerno štovanje za legalnost!
Da bi se jednom zauvijek pokušao osloboditi svjedočenja Mihala Maresa, Binder se uporno poziva na jedno Kafkino pismo Mileni, u kojemu Maresa opisuje kao „nekog kojega je sreo na ulici“. On razvija slijedeće razmišljanje: Kafka izričito podcrtava da je njegov odnos s Maresom samo jedan od onih Gassenbekanntschaft (znanac s ulice). Ovo je najjasniji pokazatelj da Kafka nije nikad sudjelovao na nekom anarhističkom sastan-ku". Najmanje što se može reći je da između premise i zaključka postoji jedan očiti non sequitur! Sve ono što se može izvući iz Kafkinog pisma Mileni je da je Mares u svojemu svjedočenju iz 1946. vjerojatno pretjerao prijateljske veze između sebe i Kafke, ali nema nikakvog proturječja u njihovim sporednim odnosima i Kafkinom sudjelovanju na anarhističkim sastancima gdje se na-lazio, između ostalih, i mladi Mares.
Premda se njihovo poznanstvo ograničavalo na susrete na ulici (Kafkina kuća je bila blizu mjesta gdje je Mares radio), to ne bi spriječilo Maresa da mu doda letke i pozive za sastanke i manifestacije, da potvrdi njegovu prisutnost u nekim od njegovih aktivnosti i također da mu oda štovanje, kad je prigoda, s jednim primjerkom Kropotkinove knjige. Mares posjeduje, kao materijalni dokaz svojih veza s Kafkom, jednu poštansku dopisnicu koju mu je poslao pisac s nadnevkom od 9. prosinca 1910. On tvrdi – ali tu je tvrdnju nemoguće provjeriti – da je primio više pisama od svog prijatelja „koja su nestala za vrijeme mnogobrojnih pretresa u mojoj kući u tom razdoblju“. Binder daje na znanje postojanje tog dokumenta, ali polazeći od činjenice da je dopisnica bila adresirana na „Josepha Maresa“ (a ne na Mihala) i misli da ima nov dokaz „izmišljanja“ svjedočanstva: bilo bi potpuno nevjerojatno da godinu dana nakon što je upoznao Maresa i sudjelovao zajedno s njim na raznim večernjim sijelima Kluba Mladih, Kafka „ne zna njegovo ime“. Dakle, taj argument ne vrijedi iz jednog jedno-stavnog razloga: prema njemačkim izdavačima dopisi-vanja između Kafke i Milene, pravo ime Maresa nije bilo Mihal nego…Joseph.
Glede Januša, ako Binder odbacuje kao čistu izmišljo-tinu verziju iz 1968. njegovih sjećanja, izviješće o anar-histima iz 1951. izgleda mu da „može biti utemeljeno na pravom sjećanju“. Ali, nastoji ga svesti na nešto bezna-čajno, pretvarajući ga na pasus spomenut u pismu Mileni: poznanstvo „na ulici“ pjesnika Mihala Maresa. Dakle, u razgovoru koji prenosi Januš govori se o „anarhistima“ u množini, „tako ljubaznim i prijaznim“, što pretpostavlja da je Mares daleko od toga da bude tek slobodarski borac kojeg susreće Kafka. Zajedno s disku-sijom Hartmuta Bindera u ovom naumu ostaje mučan dojam odlučnog i sustavnog pokušaja – koji od svake travke radi snop – uklanjanja iz Kafkinog lika crne mrlje koja bi bila – sa stanovišta konzervativne politike – nje-govo sudjelovanje na sastancima koje su organizirali praški slobodari.
Nekoliko godina poslije, u svojoj biografiji o Kafki – djelu vrijednom pozornosti - Ernst Pawel brani na očit način iste Binderove teze: radi se o tomu „da se pokopa jedan od velikih mitova“ vezanih uz Kafkinu osobu, to jest „legenda o Kafki kao urotniku u krilu češke anar-hističke skupine Klub Mladih“. Ovu legendu dugujemo „plodnim sjećanjima bivšeg anarhista M. Maresa koji u svojim sjećanjima, pomalo fantastičnim a objavljenim 1946, opisuje Kafku kao prijatelja i druga koji je sudjelovao na sastancima i u anarhističkim manifes-tacijama“. „Maresova pripovijest, koju je kasnije i Januš iskitio, nalazi se u raznim biografijama o Kafki, koje nam ga prikazuju kao mladog urotnika i kao suputnika češkog slobodarskog pokreta. Ova pripovijest je, dakle, potpuno smetnula s uma sve što znamo o njegovu životu, o njegovim prijateljima i o njegovu karakteru. Vrlo malo vjerojatan kao urotnik, kako bi on mogao, i čak i htio, skrivati svoj angažman bliskim prijateljima koje je viđao svaki dan? ".
„Legendu“ je utoliko lakše opovrgnuti ako ne odgo-vara ni jednom od izvora koji su u pitanju: niti Kaha (Pawel ga ne spominje), niti Mares ili Januš – a još manje Wagenbach – nisu nikada mislili da je Kafka bio „urotnik u krilu anarhističke skupine“. Mares izričito ustraje na činjenici da Kafka nije bio član nikakve orga-nizacije. Osim toga, ne radi se o „zavjeri“ nego o sudje-lovanju na sastancima koji su bili, u najvećem broju slu-čajeva, otvoreni za javnost. Glede „skrivanja od bliskih prijatelja“, to jest Maxa Broda, već smo pokazali uzalud-nost tog argumenta. Ernst Pawel nam daje jedan dodatni razlog kao potvrdu svoje teze: „nepojmljivo„ je da je „netko tko je imao gotovo položaj službenika“ izbjegao pozornosti policijskih doušnika. Dakle, dokumenti pra-ške policije „ne sadrže niti najmanju aluziju na Kafku“. Primjedba je zanimljiva, ali odsutstvo jednog imena u arhivama policije nije nikad bio po sebi dovoljan dokaz nesudjelovanja. Osim toga, malo je vjerojatno da policija raspolaže imenima svih onih koji su prisustvovali javnim sastancima koje su organizirali razni anarhistički klu-bovi: ona se zanimala za „agitatore“, za vođe tih društa-va, radije nego za osobe koje su bile prisutne u tišini…
Ipak, Pawel se razlikuje od Bindera svojom sprem-nosti da prizna vrijednost činjenica koje su sugerirane ovim svjedočanstvima u jednoj ublaženoj verziji: “Istina je puno prozaičnija. Kafka je stvarno poznavao Maresa […] i bez sumnje je mogao biti prisutan na javnim sas-tancima ili na manifestacijama, u ulozi zainteresiranog promatrača. Njegove socijalističke sklonosti su potvrdili Bergmann i Brod […]. U godinama koje su slijedile, izgleda da se interesirao za filozofski i nenasilni anar-hizam Kropotkina i Alexandra Herzena".
Nismo puno udaljeni od Wagenbachovih zaključaka… Istražimo sada gledište Ritchija Robertsona, autora značajne studije o životu i djelu praškog židovskog pisca. Prema njegovu mišljenju, informacije koje su dali Kaha i Mares moraju se „gledati sa skepticizmom“. Njegovi su glavni argumenti u toj stvari preuzeti od Goldstückera i od Bindera: kako se može dogoditi da bi jedna skupina, koja se sastaje tajno, mogla primiti u svoj krug jednog tihog posjetitelja „koji je, zato jer su malo znali o njemu, mogao biti špijun“? Kako je moguće da Brod nije znao ništa o sudjelovanju svog prijatelja tim sastancima? Kakvu važnost možemo dati Maresovom svjedočanstvu, smatrajući ga da je bio tek Kafkin Gas-senbekanntschaft? Ukratko, „zbog svih ovih razloga, prisutstvo na anarhističkim sastancima izgleda da je upravo obična legenda”. Beskorisno je vraćati se na te prigovore, za koje sam već prije pokazao da su od male vrijednosti. Ono što je potpuno novo i zanimljivo u Ro-bertsonovoj knjizi je pokušaj predlaganja alternativnog tumačenja Kafkinih političkih ideja, koje ne bi bile, po njemu, niti socijalističke, niti anarhističke, nego roman-tičarske. Onakav antikapitalistički romantizam koji ne bi bio ni na desnoj ni na lijevoj strani. Dakle, ako je roman-tičarski antikapitalizam zajednička matica nekom obliku konzervativnih i revolucionarnih misli - i na taj se način izdiže iznad tradicionalne podjele na desno i lijevo - to nipošto ne smeta samim piscima romantizma da se svr-staju jasno na jedan ili drugi kraj takve vizije svijeta: reakcionarnom i revolucionarnom romantizmu.
Zapravo, anarhizam, slobodarski socijalizam, anarho-sindikalizam paradigmatski su primjer „lijevog roman-tičarskog antikapitalizma“. Kao posljedicu toga, defini-rati Kafkinu misao kao romantičarsku - što mi izgleda potpuno prikladno – ne znači u stvari da nije „ljevi-čarska“, konkretno sklona romantičarskom socijalizmu sa slobodarskom težnjom. Kao kod svih romantičara, njegova kritika suvremene civilizacije je mješavina nos-talgije za prošlošću, predstavljene u njegovim očima jidiš kulturom židovskih zajednica Istočne Europe. S značajnom intuicijom, André Breton je pisao: “Iako vre-menski usklađena, (Kafkina misao) simbolično okreće unatrag kazaljke sata na praškoj sinagogi". Zanimanje za anarhističku epizodu u Kafkinoj biografiji (1909 – 1912), jest u tomu što nam ona nudi jedan od ključeva koji rasvjetljavaju čitanje njegova djela – posebno djela napisana nakon 1912. Kažem, jedan od ključeva, jer draž ovog djela dolazi također iz njegovog osobito više-značnog karaktera, nesvodljivog na jednoznačno tuma-čenje. Slobodarsko ćudoređe se izražava u različitim situacijama koje su u srcu njegovih glavnih literarnih tekstova, ali iznad svega u radikalno kritičnom načinu u kojem je opsesivno i zastrašujuće lice neslobode: auto-ritet. Kao što je dobro rekao André Breton, „nijedno djelo se ne bori toliko protiv prihvaćanja jednog vrhov-nog principa, stranog onome koji misli".
Jedna antiautoritarnost slobodarskog nadahnuća pro-vlači se kroz čitavo Kafkino romaneskno djelo u kretanju od „depersonalizacije“ i rastućeg otuđenja: od očevog i osobnog autoriteta prema admistrativnom i anonimnom autoritetu. Još jednom, ne radi se o bilo kakvoj političkoj doktrini, nego o stanju duše i o jednoj kritičkoj senzi-bilnosti – čije je glavno oružje ironija, humorizam, onaj crni humor koji je, prema Andreu Bretonu „uzvišena pobuna duha“. Ovo stajalište ima intimne i osobne kori-jene u njegovom odnosu s ocem. Despotski autoritet pater familiasa je za pisca sâm arhetip političke tiranije. U svojem Pismu ocu iz 1919. godine Kafka se sjeća: “Poprimili ste u mojim očima zagonetni karakter koji imaju tirani čije se pravo ne temelji na razmišljanju nego na njihovoj osobi”. Suočen s brutalnim ponašanjem, nepravednim i samovoljnim prema zaposlenicima svojeg oca, osjećao se solidaran s žrtvama: “To mi je učinilo dućan nepodnošljivim, previše me je podsjećao na vlas-titu situaciju u odnosu na tebe… i zato sam neizbježno stajao na stranu osoblja…”.
Glavna svojstva autoritarizma u Kafkinim djelima su: 1) samovolja: odluke su nametnute odozgo, bez ikakvog opravdanja – moralnog, razumnog, ljudskog – često postavljajući neumjerene i apsurdne zahtjeve prema žrtvi; 2) nepravda: krivnja se smatra – krivo, kao očita, koja se podrazumijeva sama od sebe, bez nužnosti dokaza i kazne su potpuno prevelike „krivnji“ (nepostojeća ili banalna). U svojem prvom važnom djelu, Osuda, iz 1912, Kafka postavlja u prizor jedino očinski autoritet; i to je, također, jedno od njegovih rijetkih djela u kojem se junak (Georg Bendemann) podvrgava potpuno i bez otpora na samovoljnu osudu: naređenje koje je otac dao samovoljno svojem sinu, da se baci u rijeku! Uspoređujući ovu pripovijest s Procesom, Milan Kundera primjećuje: “Sličnost između dvije op-tužbe, krivnje i egzekucije odaju stalnost koja povezuje bliski obiteljski „totalitarizam“ s onim velikih Kafkinih vizija". U njegovim dvama velikim romanima Procesu i Zamku radi se ,naprotiv, o „totalitarnoj“ moći, savršeno anonimnoj i nevidljivoj.
Roman Amerika, iz 1913–14, sačinjava u tom smislu nešto između ta dva romana: samovoljne su osobe ponekad očinske figure (otac Karla Rossmanna i stric Jacob), ponekad su visoki rukovoditelji Hotela (Šef osoblja i Portir). I ovi posljednji imaju izgled osobne tiranije, kojem se pridružuje birokratska hladnoća s pojedinačnim, kukavnim i okrutnim despotizmom. Simbol ove kažnjavajuće samovolje izvire već iz prve stranice knjige: demistifikacija američke demokracije, predstavljene slavnim kipom Slobode na ulazu u newyoršku luku, gdje Kafka zamjenjuje u njegovoj ruci baklju sabljom… U jednom svijetu bez pravde, gole snage, samovoljna moć neograničeno kraljuje. Simpatije junaka su na strani žrtava tog društva: kao što je vozač automobila u prvom poglavlju primjer „patnje siro-mašnog čovjeka podčinjenog moćnima“, ili Terezine majke, gurnute u samoubojstvo zbog gladi i siromaštva. Pronalazi prijatelje i saveznike među siromašnima: samu Terezu, studenta, stanovnike pučke četvrti koji ga odbijaju predati policiji – jer, piše Kafka u jednom komentaru koji puno otkriva: “radnici nisu na strani autoriteta".
S gledišta onoga što nas zanima, veliki preokret u Kafkinom djelu je pripovijest U kažnjeničkoj koloniji, napisana malo poslije Amerike. Malo je tekstova u svjetskoj književnosti koji prikazuju lice autoriteta tako nepravednim i zločinačkim. Ne radi se o moći pojedinca – Zapovjednici (stari i novi) igraju drugorazrednu ulogu u pripovijesti – nego o jednom bezličnom mehanizmu. Okvir pripovijesti je kolonijalizam… francuski. Službe-nici i zapovjednici kolonije su Francuzi, dok su skromni vojnici, istovarivači u luci, žrtve koje moraju biti osuđene su „domoroci“ koji „ne razumiju ni riječi francuskog“. Jednog „domorodačkog“ vojnika su časnici osudili na smrt, a njihova je pravna doktrina sažeta u malo riječi, samovolja: “Krivnju nikad ne treba stavljati u sumnju!“ Njegova egzekucija se mora izvesti jednim strojem za mučenje, koji polagano piše na njegovom tijelu s iglama koje ga probadaju: „Poštuj svoje nadre-đene“. Središnji lik pripovijesti nije putnik koji gleda događaje s nijemim neprijateljstvom, niti zatvorenik koji uopće ne reagira, niti časnik koji vodi egzekuciju, niti Zapovjednik kolonije. To je sâm Stroj. Čitava se pripo-vijest vrti oko tog zlokobnog stroja (Aparat), koji izgleda da je sve više svrha sam sebi, prema rečima časnika koji vrlo detaljno za vreme njegovog delovanja daje obja-šnjenja putniku. Aparat nije tu da kazni čovjeka, nego je upravo čovjek taj koji je tu zbog Aparata, da bi ga opskrbio tijelom na kojem on može pisati svoje estetsko remek–djelo, svoj krvavi natpis ukrašen „mnogim iza-branim pjesmama i uljepšanjima“. I sâm je časnik samo sluga Stroja i na kraju se i sâm žrtvuje tom nezasitnom Molohu.
Na kakav konkretan „Stroj moći“, na kakav „Aparat samovolje“, kojemu su žrtvovali živote, je mislio Kafka? Pripovijest U kažnjeničkoj koloniji napisana je u listo-padu 1914, tri mjeseca poslije izbijanja Prvog svjetskog rata…U Procesu i u Zamku ponovno nalazimo samo-volju kao hijerarhizirani „aparat“, apstraktan, bezličan: birokrati, koliko je god njihov karakter kukavan i bru-talan ili prljav, oni su samo zupčanici tog stroja. Kao što oštroumno primjećuje Walter Benjamin, Kafka piše s gledišta „modernog građanina koji zna da je izručen jednom birokratskom nedostupnom aparatu čiji rad kontroliraju instance koje ostaju u sjeni također i svojim izvršnim organima, najviše zbog onih kojima on manipulira”.
Kafkino djelo je u isto vrijeme duboko ukorijenjeno u praško okružje – kako to primjećuje André Breton, „ujedinjuje sve ljepote, i čarolije Praga – i savšeno univerzalno. Suprotno od onoga što se često misli, njegova dva velika romana nisu kritika stare carske austro-ugarske Države, nego državnog aparata ukoliko je i moderniji: njegov anonimni bezlični karakter što se tiče otuđenog birokratskog aparata, „postvarenog”, autonom-nog, preobraženog na kraju u sebe samog. Jedan od-omak iz Zamka posebno razjašnjava takvo gledište: on je malo remek-djelo crnog humora u kojem gradonačelnik sela opisuje službeni aparat kao jedan samostalan stroj koji izgleda radi „za sebe sama“: “Reklo bi se da administrativni organizam ne podnosi napetost, nervozu koja je trajala godinama zbog iste stvari, možda nedo-stojne po svojoj prirodi, tako da i ona sama može izreći kaznu bez pomoći funkcionara". Ova duboka intuicija o birokratskom stroju kao slijepom zupčaniku u kojem odnosi među pojedincima postaju stvar, neovisan pred-met, je jedan od modernijih, aktualnijih, lucidnijih vidova Kafkina djela. Slobodarsko nadahnuće inspisano je u srcu Kafkinih romana, koji govori o Državi – bilo da je u obliku „administracije“ ili „pravde“ – kao o sustavu bezličnog nadzora koji gnječi, guši ili ubija pojedince. Taj je jedan tjeskoban, mračan, nerazumljiv svijet, u ko-jem kraljuje nesloboda.
Često se Proces prikazivao kao proročansko djelo: autor je predvidio svojom vizionarskom maštom pravo-suđe totalitarnih država, nacističke ili staljinističke procese. Bertold Brecht, pristaša SSSR-a, osvrnuo se, u jednom razgovoru s Walterom Benjaminom, na Kafku 1934. (prije procesa u Moskvi): “Kafka ima samo jedan problem, a to je organizacija. Ono što ga je zgrabilo je strah pred Državom, mravinjakom, pred načinom na koji se sami ljudi otuđuju kroz oblike njihovog zajedničkog života. I predvidjeo je razne oblike te otuđenosti, kao na primjer metode GPU-a“. Ne dovodeći u sumnju prikladnost ovoga poštivanja pronicljivosti praškoga pisca, treba se ipak podsjetiti da Kafka ne opisuje u svojim romanima države „izuzetke“: jedna od naj-važnijih misli – čije je srodstvo s anarhizmom očito – koju njegovo djelo sugerira, je otuđena i ugnjetavalačka priroda „normalne“ Države, zakonite i ustavne. Već od prvih redaka Procesa rečeno je jasno: “K. je živio u jednoj Državi prava (Rechtstaat), svuda je vladao mir, svi su zakoni bili na snazi, tko se dakle usudio napasti ga u njegovoj kući?".
Kao i njegovi praški prijatelji anarhisti, izgleda da je smatrao svaki oblik Države, Državu kao takvu, kao samovoljnu hijerarhiju koja ukida slobodu. Država i njezino pravosuđe su također, zbog svoje same prirode, lažni sustavi. Ništa to ne ocrtava bolje od razgovora, u Procesu, između K. i opata povodom tumačenja para-bole o čuvaru zakona. Za opata, „sumnjati u čuvarovo dostojanstvo bilo bi sumnjati u Zakon“ – klasičan argument svih predstavnika reda. K. nadodaje da ako se prihvati to mišljenje „treba vjerovati sve ono što kaže čuvar“, što mu izgleda nemoguće: “Ne, kaže opat, nismo obvezni vjerovati da je istina sve što kaže, dovoljno je da se zadrži nužno. Žalosno mišljenje, kaže K., ono će podignuti laž na visinu svjetskog pravila“. Kao što vrlo točno primjećuje Hannah Arendt u svojem članku o Kafki, razgovor s opatom otkriva „tajnu teologiju i intimno vjerovanje birokratima kao vjerovanje u nužnost po sebi, s obzirom na to da su birokrati u posljednjoj analizi službenici nužnosti“.
Napokon, Država i Suci manje upravljaju vršenjem pravde koliko lovom na žrtve. U jednoj slici, koja se može usporediti s onom iz romana Amerika kada mijenja baklju sa sabljom na Kipu Slobode, u Procesu vidimo sliku slikara Titorellija koja – pretpostavlja se - da predstavlja božicu Pravde, ali kada je djelo dobro osvijetljeno, božica Pravde se pretvara u božicu Lova. Birokratska i pravosudna hijerarhija čine jednu ogromnu organizaciju koja prema Jozefu K., žrtvi u Procesu,“ ne samo da koristi potkupljive čuvare, inspektore i glupave istražne suce … nego još i drži čitavu sudsku vlast na visokom položaju s njihovom neizbježnom pratnjom slugu, pisara, žandara i drugih pomoćnika, možda čak i krvnike, ne povlačeći se pred riječju“. Drugim riječima: autoritet Države ubija. Joseph K. će se susresti s krvni-cima u posljednjem poglavlju knjige, kada ga dva službenika ubijaju „kao psa“. „Pas“ sačinjava za Kafku etičku kategoriju – ako ne i metafizičku: tako je opisan onaj tko se servilno podčinjava autoritetima, bilo koji da su oni. Trgovac Block na koljenima kraj nogu odvjetnika je tipični primjer: “Sada nije više bio klijent, bio je odvjetnikov pas. Da mu je ovaj naredio da se uvuče pod krevet puzeći i lajući, kao iz dna neke jazbine, napravio bi to sa zadovoljstvom“. Sram koji mora proživjeti Joseph K. (posljednje riječi Procesa) je onaj da je umro „kao pas“, podčinjavajući se bez otpora svojim krvni-cima. Isti je slučaj s zatvorenikom iz pripovijesti U kažnjeničkoj koloniji koji niti ne pokušava pobjeći i ponaša se s „pasjom“ podložnošću (hündisch).
Mladi Karl Rossmann, u romanu Amerika, je primjer nekoga tko se pokušava – a da nikad ne uspije – odu-prijeti „autoritetima“. U njegovim očima postaju psi samo oni „koji to hoće biti“. Odbijanje da se podčini i da puzi kao pas pojavljuje se tako kao prvi korak prema hodanju uspravno, prema slobodi. Ali Kafkini romani nemaju „junake“, niti buduće utopije: ono o čemu se radi je da se pokaže s ironijom i lucidnosti licemjerno lice naše epohe. Nije slučajno ako je riječ „kafkijanski“ ušla u govorni jezik: ona pokazuje jedan vid društvene stvarnosti koje sociologija ili politička znanost nastoje ignorirati, ali kojeg je Kafkina slobodarska osjećajnost zadivljujuće uspjela uhvatiti: tlačiteljska i apsurdna priroda birokratske more, neprovidnost, neprobojni i nerazumljivi karakter pravila državne hijerarhije, tako kako su oni bili življeni odozdo i izvana – suprotno društvenoj znanosti koja se ograničila općenito istraži-vati birokratski stroj „iznutra“ ili u odnosu s onima „ odozgo“ (Država, autoriteti, institucije): njegov „djelo-tvorni“ ili „nedjelotvorni“, „racionalni“ ili „unaprijed racionalan“ karakter.
Društvena znanost još nije proučila koncept za taj „tlačiteljski efekt“ birokratskog otuđenog sustava, koji sačinjava bez sumnje jedan od najkarakterističnijih fenomena modernog društva, kojeg svakodnevno proživljavaju milijuni muškaraca i žena. Čekajući, ova bitna dimenzija društvene stvarnosti nastavit će biti opisivana pozivajući se na Kafkino djelo.
___

Michael Löwy je voditelj istraživanja u CNRS (Pariz) i nastavnik na Visokoj školi društvenih znanosti. Autor je mnogobrojnih djela prevedenih na više od dvadeset jezika, upravo je objavio studiju o Walteru Benjaminu. Predaje na temu «O konceptu povijesti» i trenutno radi na djelu Franza Kafke.

S talijanskog preveli Radojka Stipišić i Josip Nikšić

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License