Fildzan Viska Servet Korkut

Nedim Hasić - Del Haske
Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi
31.07.2008.
FILDŽAN VIŠKA SERVET KORKUT

Posljednja bosanska pravednica

Dugački štap pomaže Serveti Korkut da sa svojih 95 godina za plećima polako pređe s kraja na kraj njezinog sarajevskog stana. Tačnije, stana njenog sina Muniba Korkuta, direktora francuskog Petrol Investa, kompanije sa velikim poslovima na naftnim poljima Kazahstana. Servetin je stan, na sarajevskom Trgu heroja, izgorio tokom opsade Sarajeva i nikada se više nije vratila u njega. «Molila sam i predsjednika Izetbegovića i reisa Cerića da mi pomognu, da obnovim stan ali me nikada nisu primili. Samo je Jakob Finci pokušao da nešto uradi, ali nije mogao puno», priča nam Serveta. U stanu na Trgu heroja izgorilo je mnoštvo uspomena, fotografija i dokumenata, no oni najvažniji ipak su sačuvani. Serveta Korkut posljednja je živa pravednica iz Bosne i Hercegovine. Nju i njezinog supruga Derviša, kustosa sarajevskog Zemaljskog muzeja, čuvenog po spašavanju Hagade iz kandži nacista, Vad Yashem je proglasio pravednicima. Njih dvoje i još 45 Bosanaca i Hercegovaca. Od tih 47 u BiH živa je još samo Serveta, dok Mauricette Begić, supruga akademika Midhata Begića, svoje staračke dane broji u Parizu.

Serveta živi sa sjećanjima na svog muža i ono što je uradio tokom Drugog svjetskog rata. Spasavajući Hagadu nije zaradio status pravednika, nego zbog skrivanja Mire Papo, kasnije Baković, koja je iz njihove kuće otišla u partizane. Serveta se i danas živo sjeća kako je Mira Papo došla u njezin dom. Priča kako ju je Dervišu u Zemaljski muzej doveo njegov poznanik koji ju je našao kako luta gradom. «Kazao mu je da je rekla da su joj odveli majku i oca i da nema gdje. Derviš nije pričao mnogo. Doveo ju je kući, presvukao ju je i kazao joj da se odsada zove Amira. Svima je pričao kako je to njegova rodica. Objasnio joj je da šuti, da nikome ne priča mnogo o sebi i da što manje izlazi van», priča nam Serveta. Njezin sin Munib bio je beba i jednog je dana Mira molila Servetu da je pusti da izadje sa njim van. Htjela ga je u kolicima odvesti u šetnju do parka. «Mislim da se tada našla sa nekim ko je bio veza sa partizanima. Ubrzo je otišla u šumu i nismo je više vidjeli do kraja rata.» Pred sami kraj rata, ustaške su vlasti saznale da Derviš i serveta u kući skrivaju Jevrejku. Kasno u noći su došli na vrata, lupali i tražili da izađu, no njihova komšinica Marta odvratila ih je od toga. «Pozdravila ih je za Dom spremni i rekla im da tu nema nikoga. Srećom, povjerovali su joj.» Dvije godina nakon rata Derrviš je skončao u zatvoru. Komunističke vlasti osudile su ga zbog saradnje s okupatorom, iako za to nisu imale nikakvih dokaza. Navodno im je neko pričao kako su u njegovu kuću često dolazili Nijemci, te da ih je posluživala upravo djevojka koju su skrivali, što nije imalo veze s pameću. Kako je nakon hapšenja izbačena s djecom na ulicu, Servet je otišla kod svoje porodice na Kosovo. Tamo joj je od meningitisa umrla kćerka, a ona je uspjela naći posao u banci. Ostala je tamo nekoliko godina, sve dok derviš nije izašao iz zatvora. Mira je znala za njezinu sudbinu, ali joj nije mogla pomoći. Kako je bila udata za oficira, bojala se da i nju ne zatvore zbog « pomaganja neprijatelju». «Bila je udata za majora Bakovića, koji joj ja kazao kako će i on nastradati ako pokuša pomoći Dervišu. Čak joj je prijetio da će odvesti djecu ako ona bude išta pokušala», sjeća se Serveta. Nakon što je ostala udovica, Mira se sa sinovima Danielom i Davorom preselila u Izrael. Korkuti su, nakon što je Derviš pušten iz zatvora, nastavili sa svojim životom, ne sluteći kako će ih sudbina, nekoliko decenija kasnije, opet spojiti sa Mirom. Ona je, naime, pokrenula inicijativu da se Dervišu i Serveti dodijeli status pravednika, mnogo godina nakon njegove smrti. Servetina je kćerka Lamija živjela na Kosovu i kada je Slobodan Milošević tamo započeo svoj krvavi pohod, uspjela je svoju djecu poslati za Beograd kod poznanika. Kasnije su svi skupa otišli za Izrael, zahvaljući tome što je Lamija u Jevrejskoj opštini u Skoplju objasnila ko je bio njen otac. Kada je stigla u u Izrael, čekalo ju je još veće iznenađenje. Mirin sin Davor, za kojeg nije ni znala da postoji, dočekao ju je na aerodromu u Tel Avivu. Sa njim je bio i tadašnji premijer Benjamin Netanyahu, a Davor je konačno mogao ispuniti obećanje koje je dao svojoj majci- stisnuti ruku, zahvaliti se i pomoći im u znak zahvalnosti za sve ono što su Serveta i Derviš Korkut uradili njegovoj majci.

Prije nekoliko dana Eli Tauber, iz sarajevske Jevrejske opštine, promovirao je svoju knjigu o bh. pravednicima, znakovito nazvanu Kada su komšije bili ljudi. Priča Servete Korkut jedna je od 47 Tauberovih storija o čudesnoj hrabrosti i poštenju ljudi koji su u najstrašnijim danima Drugog svjetskog rata rizikovali sigurnu smrt vješanjem ili deportaciju u Jasenovac kako bi spašavali svoje prijatelje, komšije i poznanike. Tauber je, nakon četiri godine rada i skupljanja informacija, ljudima poput Servete i posvetio svoju knjigu. «Ljudi su ginuli jedni zbog drugih, beskompromisno žrtvovali sebe i svoje porodice kako bi spašavali prijatelje i komšije», kaže Tauber. «Pravednici su jedna velika priča iz historije BiH, no nažalost, o njima se malo zna i malo se priča.» Prvi su Bosanci i Hercegovci zvaničan status pravednika zaradili sredinom '80-ih godina prošlog stoljeća. Tauber to objašnjava činjenicom da se komunističke vlasti nisu baš mnogo željele baviti temom holokausta. «Pazite, njima je važnije bilo graditi mit o partizanima kao svecima koji su spašavali ljude, činili herojska djela. O običnim se ljudima nije pričalo, posebice ne o onima koji nisu bili dijelom partizanskog pokreta.» S druge strane, sam proces dobivanja statusa, koji su propisali izraelski organi, veoma je strog, a procedura istraživanja traje i po dvije godine. «Pazite, nije dovoljno spasiti Jevreja od nacista da bi se zaradio status pravednika», pojašnjava Tauber. «Ta osoba mora biti moralna, ne smije iza sebe imati kriminalnu prošlost, pogotovo nije dolazila u obzir ako je naplaćivala jevrejskim porodicama spasavanje.» Ilustrirajući priču o sticanju statusa pravednika, Tauber podsjeća na muke u vezi sa Oscarom Schindlerom, zahvaljujući filmu Stevena Spielberga najpoznatijem pravedniku svijeta. Schindler je bio pijanac, kockar, švaler, nekoliko je puta bankrotirao, kako u Njemačkoj tako i u Južnoj Americi gdje je pokušao napraviti farmu dabrova nakon Drugog svjetskog rata. No, to što je spasio toliko ljudi, zahvaljući listama radnika za svoju fabriku, ipak ga je uspjelo načiniti pravednikom, što je on obilato koristio svaki put kada je dolazio u Izrael, tražeći poseban tretman kakav su uživali samo državnici moćnih zemalja svijeta, te finansijsku podršku države. «Svjestan sam kako je ova knjiga samo početak istraživanja, jer se svakim danom javljaju ljudi koji su u porodici imali nekoga ko je spasavao Jevreje ili je znao nekoga takvog. No, to nije dovoljno, treba nam mnogo više informacija o njima», tvrdi Tauber. «Ljudima u Izraelu iznimno je važna priča o Muslimanima koji su spasavali Jevreje, oni su ponosni na to, ali ne znaju puno o svemu. Stoga sam i želio napraviti ovaj spisak pravednika. BiH je fenomen, mjesto gdje su ljudi svih nacija i svih religija spašavali jevreje, što je jedinstven slučaj u svijetu. To je još jedan dokaz o Bosni kao zemlji u kojoj je suživot oduvijek bio moguć. Sama činjenica da Bosna nije imala koncentracione logore, izuzev sabirnog centra Kruščica kod Travnika, govori mnogo.»

Među 47 zasada priznatih bosanskih pravednika nalazi se i porodica Hardaga, zatim porodica Kapetanović iz Bosanskog Novog, Olga Kuković, Adam Til… No, jedno je ime, zahvaljući impresivnoj listi spasenih Jevreja, na posebnom mjestu. Ime Tuzlaka Ratimira Deletisa. Neurofiziolog dr. Vedran Deletis jedan je svjetski priznatih doktora rodom iz BiH. Ovaj 60-godišnjak se dvadesetak godina u New Yorku vrlo uspješno bavi kliničkom neurohirurgijom. Rodonačelnik je novih metoda intraoperacijske neurofiziologije koja sprječava oštećenja nervnog sistema za vrijeme neurohirurških ili ortopedskih operacija. Predsjednik je Međunarodnog udruženja za intraoperacijsku neurofiziologiju, a s timom saradnika utemeljitelj je Instituta za neurologiju i neurohirurgiju u bolnici Beth Israel. Deletis, koji danas živi na relaciji New York – Split doktorat iz kliničke neurofiziologije odbranio je u Hustonu. Vedranovog pokojnog oca, Ratimira Deletisa, slobodno bi se moglo nazvati «bosanskim Schindlerom». U teškim ratnim godinama, radeći kao okružni tužitelj u Tuzli, Ratimir je spasao najmanje stotinu Jevreja i zaradio status pravednika.Lina Wiesler, djevojačkog prezimena Zavidović, bila je jedna od preživjelih tuzlanskih Jevrejki, koja je od Vad Yashema tražila da se Ratimira Deletisa prizna kao pravednika. U pismu koje je poslala ovoj instituciji, ispričala je šta se dešavalo s njom i njezinom porodicom, suprugom i dva sina, nakon što su u martu 1941. godine, iz Zagreba bili prinuđeni preseliti se u Tuzlu. «U to vrijeme u Tuzli nisu bile na snazi toliko stroge anti-jevrejske mjere. Živjeli smo u relativnoj sigurnosti. Međutim, krajem 1941. godine, iz Zagreba je došla naredba da se svi Jevreji deportiraju u koncentracione logore. U to vrijeme, prijatelji Ratimira Deletisa, koji su radili u lokalnom Tužilaštvu, zamolili su ga za pomoć. Deletis je shvatio kako je jedina mogućnost da nas se spase da ode u središte ustaške vlasti. Istog dana, zajedno sa svojim kolegom, otputovao je za Zagreb kako bi zamolio Kvaternika za spas Jevreja u Tuzli. Nakon što su im isprva prijetili kako će i njih pobiti, Deletis je uspio ishoditi kod Kvaternika spas za šesnaest jevrejskih porodica. Moja je porodica bila na toj listi, i dopušteno nam je da otputujemo na teritorij koji su pod svojom kontrolom držali Italijani. Odatle smo se 1945. godine prebacili za Palestinu.» Tuzlak David Domany također je svjedočio o Deletisu kao pravedniku. Domany i Deletis bili su školski drugovi a nakon što se Domany iz Varaždina poslom vratio u Tuzlu, obnovili su prijateljstvo. Ratimir je bio okružni tužilac i, kako tvrdi Domany u svom pismu Vad Yashemu, prema podacima koje je on imao, Deletis je spasio pedesetak tuzlanskih Jevreja i Srba. «To je bila prva situacija u kojoj je pokazao kakav je čovjek», piše Domany i nastavlja: «Eugen Kvaternik je u to doba bio najmoćnija figura ustaške države, čovjek pred kojim su i najhrabriji drhtali. Kada je shvatio da je Rato došao moliti za spas jevreja, htio ga je ubiti istog trena. No, Rato je bio šarmantan i znao je način na koji ga može ubijediti da nas spase. Nakon dugih pregovora, Kvaternik je Ratimiru dopustio da napravi spisak 16 porodica koje neće potpadati pod anti-jevrejske zakone. Na taj je način Rato spasio skoro stotinu ljudi.» Domany tvrdi kako su tadašnje tuzlanske vlasti pro forme ispunile Kvaternikov zahtjev da se ovi ljudi konvertiraju na islam i katoličanstvo. Većina ih je nakon toga otputovala na italijansku teritoriju. «Ja sam sa suprugom i sinom otišao za Split», piše Domany. «Bili smo tu od maja 1942. godine pa sve do pada Italije. Tada smo otišli u Bari i konačno se, prvog juna 1944. godine, dokopali Palestine.» Danas se, nažalost, o Ratimiru zna malo toga. Njegov sin Vedran rijetko dolazi u Tuzlu, a Vedranova supruga trenutačno je na Hvaru, otoku na kojem je Ratimir i rođen. «Ratimir je bio veliki čovjek, nažalost, kako vi to Bosanci kažete, niko ga više ne benda. Nadam se ipak da neće biti zaboravljen zbog svega što je napravio kao čovjek i zbog svih ljudi koje je spasio.»

Iako niko nema pouzdane podatke o broju Jevreja koji su živjeli u BiH prije Drugog svjetskog rata, smatra se kako ih je u našoj zemlji bilo oko 15 hiljada. Njima valja pridodati i oko hiljadu Jevreja koji su, iz raznih dijelova Evrope, iz zemalja koje su bile meta nacističkih snaga, bježali u Bosnu tražeći spas. Nažalost, gotovo svi ti koji su pred rat stigli u Bosnu su pobijeni, mnogi i zato jer nisu imali vremena upoznati komšije i steći prijatelje koji bi ih spasavali od Nijemaca ili ustaša. Oni koji su se spasili najčešće su bježali ka Mostaru i dalje prema Dalmaciji i to iz veoma jednostavnog razloga – ti su dijelovi bili pod italijanskom vlašću i nije bilo holokausta. Tek nakon pada Italije, morali su ići dalje, no tada je već bilo mnogo lakše spasiti glavu. Bosanski Jevreji najčešće su skončavali u Jasenovcu i Staroj Gradišci, dok su žene i djeca bili deportirani u Đakovo i tamo uglavnom umirali od tifusa. BiH je u holokaustu izgubila na desetine svojih uglednih i priznatih građana Jevreja, koji su ostavili neizbrisiv trag u njezinoj historiji. Među njima su, primjerice, Moritz Levy, Danijel Ozmo, zatim filozof i matematičar Marcel Šnajder, ali i Linda Papo, prva žena-pisac drama na balkanu koja je presvisnula od tuge za djecom koja su od nje odvedena u koncentracijski logor. Jedan od onih koji se spasio bio je Isak Samokovlija, ponajviše zahvaljujući činjenici da je bio doktor i da je trebao onima koji su ga slali na rad u Doboj i Kiseljak.

http://delhaske.blogger.ba/arhiva/2008/07/31/1705427

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License