Feniks sjećanja, magija riječi i slike Osvrt na monografiju Iz albumâ bosanskih Sefarda Sonje Elazar
"Kle ima sliku koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda tako kao da namjerava da se udalji od nečega čime je fasciniran. Oči su mu razrogačene, usta otvorena, a krila raširena. Tako mora izgledati anđeo istorije. Lice je okrenuo prošlosti. Ono što mi vidimo kao lanac događaja, on vidi kao jednu jedinu katastrofu što neprekidno gomila ruševine na ruševinama i baca mu ih pred noge. Rado bi se zaustavio, budio mrtve i sastavljao ono što je razbijeno. Ali iz raja duva tako snažna oluja da mu je razapela krila i anđeo više ne može da ih sklopi. Ta oluja ga nezadrživo goni u budućnost, kojoj on okreće leđa dok gomila ruševina pod njim raste do neba. Ono što nazivamo napretkom jeste ta oluja."
Valter Benjamin, Novi anđeo
Paul Kle, Angelus Novus
U posljednje vrijeme svjedoci smo postepenog ispunjenja sna Valtera Benjamina. Njegov anđeo istorije kao da je, konačno, dobio božansku dozvolu da se zadrži i prikupi sve fragmente istorije, sve i jedno svjedočanstvo, sve i jednu priču: priču pobjednika i priču pobijeđenih, priču statista (navijača, pukih posmatrača ili nezainteresovanih prolaznika); priču dželata i priču žrtve, priču panja i priču sjekire, priču drške i priču sječiva.
Već prije Internet Revolucije alternativni fragmentarni narativi počeli su da narušavaju monopol "velike priče", institucionalizovanog narativa i njegovih "definitivnih" simbola. Sa današnjom opštepristupačnošću Interneta taj je monopol osuđen na sigurnu smrt. Šta više, fragmentarne i alternativne istorije počele su polako da se sele sa sajtova u izloge najotmenijih knjižara. Ovaj svjetski trend pričanja istorije "malog", "običnog" čovjeka polako stiže i u BiH. Za promjenu, njegov je "preteča" jedna bosanska Sefartkinja.
Niko ne tvrdi da istorija BiH nije i istorija velikih događaja (od osmanskog osvajanja, preko hercegovačke puške, do otpora austro-ugarskoj monarhiji i sarajevskog atentata, od NDH okupacije i Holokausta do Oslobođenja, od Olimpijade do posljednjeg rata) ili istorija ovdašnjih velikih ljudi, od Kulina-bana do našijeh dana (Mehmed-paše Sokolovića i Omer-paše Latasa, Alije Đerđeleza i Husejin-kapetana Gradaščevića, Hadži-Loje i Hadži-Stake Skenderove, Mis Irbijeve i Bohorete, Save Skarića i Zeki-efendije, Fra Grge Martića i Ive Andrića) – ali, ruku na srce, koliko su učestali veliki događaji i koliko se često sreću velikani? Kad nam neko kaže Bosna, koliko nas se sjeti sarajevskog atentata, Mehhmeda Spahe ili Hadži-Petrosa Petrake? Ne pomislimo li svi na mnogo ličnije i mnogo "običnije" stvari, na rezdelije i rumašice, ašlame i mlinove za kafu (koji ostavljaju modrice po kukovima), na prvu ljubav i prvi poljubac, prvi dječiji osmijeh i prvu bračnu svađu, prve tuču i prvi ispit, prvu krađu i prvo pokajanje? Ne pomislimo li, radije, na akšamluke i sijela; rođendane, slave i Bajrame; na rodbinu komšije i prijatelje? Ako je tome tako, a jeste!, nije li onda došlo vrijeme da ovjekovječimo tu i takvu Bosnu, onako kako smo je vidjeli ili kako su nam je prepričali naši stari listajući porodične albume.
Kada se ima na umu gotovo potpuno uništenje bosansko-hercegovačkog Jevrejstva za vrijeme NDH okupacije, knjiga Sonje Elazar predstavlja pravo malo čudo. S njenih strana odjedanput vaskrsavaju slike sefardsko-bosanske svakodnevnice: šetnji, izleta i ljetovanja; zaruka i vjenčanja; kuća, avlija i ulica; svojevaktnih "patrijarha" i "matrona", obučenih a la turka - i njihovih modernih potomaka, obučenih a la franka.
Ovo svjedočanstvo napabirčeno (počesto i na jedvite jade iskamčeno) iz porodičnih sehara i albuma, nagrebano po tavanima i podrumima danas već rijetkih sarajevskih sefardskih kuća, predstavlja bitan doprinos poznavanju života "običnog" bosanskog Sefarda i "obične" bosanske Sefartkinje. Osim vizuelnih materijala, koji bi drugačije ostali nepoznati kako naučnicima tako i široj publici, ovo je djelo značajno i po usmenim materijalima koji su u njemu po prvi put objavljuju (priče, anegdote i sjećanja). Svi ovi materijali uklopljeni su u jednu narativnu cjelinu koja, iako u skladu sa istorijskim činjenicama i naučnim saznanjima, ipak prvenstveno predstavlja osavremenjeni unutrašnji sefardski narativ. Teško je pobjeći od dojma da autorici ova knjiga služi kao nadomjestak za redovno učešće u podizanju njenih unuka. Da su joj unuke rasle "na krilu", vjerovatno bi bezbroj puta s njima prokomentarisala sve i jednu fotografiju i ispričala im sve i jednu priču, dok ih ne bi "upile" i zapamtile kao što ih je autorka sama svojevremeno "upila" na krilu svoje majke i tetke.
Jedna sefardska narodna poslovica veli: Rifran mintirozo no aj – Nema poslovice koja nije tačna – što valjda znači da je tačna i ona srpska/hrvatska/bosanska poslovica koja kaže: Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Ako ništa, ova je poslovica posve primjenjiva na slučaj ovog albuma: šteta autorkinih unuka (neredovno bakino učešće u podizanju i vaspitavanju) pretvori se u korist bosanske i jevrejske publike, koja "sjedeći" na krilu none Sonje sada može da sluša priču o bosanskim Sefardima, iz prve ruke, iz perspektive jedne stvarne porodice i njenih stvarnih kontakata.
Ako sam već počeo sa poslovicama "sefardskog istorijskog kruga", red je da s njima i završim. Ovaj put radi se o jednoj hebrejskoj koja veli: Devarim šejoceim min halev, nihnasim lalev - Što iz jednog srca izađe, lako u drugo put svoj nađe. Istorijski album Sonje Elazar odiše toplom porodičnom ljubavlju u kojoj se svaki čitalac može lako pronaći.
Dr. Eliezer Papo
Vicedirektor Centra Moše David Gaon za Sefardsku Kulturu
pri Ben-Gurjon Univerzitetu u Negevu,
nerezidentni rabin Jevrejske Zajednice u BiH
