FELJTON UPIJAO SAM TAJ SVIJET U SEBE…
Piše: Senka RAČiĆ Jevrejski glas, april 2003.
Dok sam bio sasvim mali dječak, penjao sam se ovim strmim sarajevskim ulicama i gledao čitavo pleme nosača, fizičkih radnika, pralja. Širom otvorenih očiju upijao sam taj svijet u sebe, on me je impresionirao svojom sirotinjom i jadom. A i poslije kao ljekar sretaosam gotovo iste ljude godinama. Čudio me njihov život sa svojim osobenostima, vjerskom zanesenošću, ispunjen nevoljama pričao je Isak Samokovlija novinaru Paunoviću, za vrijeme jedne šetnje pa Bjelavama davne 1954, samo godinu prije nego što će ga smrt odnijeti u svoje tajanstvene predjele.
Prezime Baruh
Jevrejska sirotinja privlačila je ovog umjetnika i on ju je slikao živim bojama, ne zaboravljajući ama baš ništa. Nosio je u sebi, nekad i godinama, ljude i sudbine nji¬hove, čekajući da priča sazri i da Hanka izađe pred čitaoce u svoj svojoj ljepoti i strasti, da vešarica Hanuča di Pardo doživi naj:intenzivniju radost misleći da je nadvladala bolest, dok se, u strašnoj sirotinji, smrzava sa svojom kćerkom Bočkom…
Duboko i intenzivno doživljavao je Samokovlija svijet oko sebe. One najranije slike nose nas na obale Drine u Goražde, gdje je rođen kao prvi sin Moše i Rifke Samokovlija 3. septembra 1889. i gdje je proveo djetinjstvo.
Isak je rastao sa četiri brata i jednom sestrom. Zvali su se Baruh, Haim, Jakob, Leon i Mirjam. Mirjam je umrla još kao dijete u Goraždu, a Baruh i Leon stradali su u fašističkim logorima 1941-1945.
U genealogiji porodice Isaka Samokovlije, koju je sastavila njegova kćerka Mirjana Beba Samokovlija Vujošević, uz svesrdnu pomoć strica Haima i rodaka Marcela Samokovlije, napisano je, između ostalog, da je njihovo prvo pravo prezime bilo Baruh, što na hebrejskom znači blagosloveni, tj. miropomazani svetim uljem iz Bet - Hamigdaša:
"Prezime Baruh - stoji dalje u ovom rodoslovu - susreće se danas širom svijeta… Godine 1492. nakon izgona iz Španije od strane španske inkvizicijekrenuli su izgnanici u potragu za novom domovinom. Putujući sjevernom obalom Afrike preko Maroka, Alžira, Tunisa, Libije, Egipta, Sirije, Turske i Grčke, najzad su Baruhovi stigli u Bugarsku. Tamo su se zaustavili u gradu Samokovu… Pobrojane zemlje bile su u sastavu Otomanskog carstva, pa nisu postojale teškoće oko prelaska granice. Porodica Baruh se bavila trgovinom. Pošto su uslovi života vremenom postajali sve teži, dvojica braće Baruh odlučili su jednog dana da krenu na zapad. Iz Samokova su preko Srbije stigli u Bosnu, u grad Travnik, oko 1860. godine. Poslije nekoliko dana boravka i poznanstva sa mladim travničkim Jevrejima, mnogi su se pitali ko su ova dva lijepa i stasita i ozbiljna mladića. Odgovor je bio da su došli iz gradića Samokova u Bugarskoj i tako ih prozvaše SAMOKOVLIJE. Jedan od braće odlučio je da ostane Baruh, a drugi je postao Samokovlija. Braća su, razumije se, i dalje ostala u prisnim bratskim odnosima…"
- Naš pradjed po našem ocu zvao se Isak, a njegova žena Lea. Njih dvoje su živjeli u Goraždu. Samokovlije su se poslije Travnika i Čajniča najzad zaustavili u Goraždu. Tu su se bavili trgovinom. Isak i Lea su imali sedmero djece: Bohora, Mošu, Avrama, Jakoba, Saru, Oru i Mir¬jam. Naš otac Isak, prvi sin Mošin, dobio je ime po svom djedu Isaku - kazuje nam dalje Isakova kći Mirjana Beba.
Kao šestogodišnjeg dječaka, Mošo i Rifkaposlali su svog najstarijeg sina u Sarajevo kod djeda i bake po majci, koji su živjeli na Bjelavama. To je bio njegov prvi susret sa gradom i ljudima o kojima će kasnije pisati u svojim djelima. Nakon tri godine boravka u Sarajevu, vraća se u Goražde gdje pohađa i završava osnovnu školu.
Poklon od majke Godine 1902., sa majkom, braćom i djedom po ocu, Isak preseljava u Sarajevo radi daljeg školovanja. Te iste školske godine upisao se u sarajevsku Prvu gimnaziju i sa odličnim uspjehom završio svih osam razreda (1910). Nekako u tom periodu nastali su i prvi Isakovi literami radovi, koje je objavio u "Zori", almanahu Jevrejskog đačkog društva "Jehuda Makabi".
Nakon što je maturirao, majka Rifka poklonila mu je prelijepu zelenu vazu na kojoj je oslikan šumski predio, sa drvećem, travom i cvijećem, čije je postolje i grlo pozlaćeno. Dar izuzetno vrijedan, pogotovo u ono vrijeme, Isak je pažljivo čuvao, jer je svoju majku Rifku veoma volio…
Kao stipendista "La Benevolencije", mladi Isak otputovao je 1910. godine u Beč da studira medicinu. U gradu "na lijepom plavom Dunavu", na nekom plesu ili zabavi, student medicine, rodom iz Goražda, upoznao je mladu Heddu Brunner, djevojku sjetnih blagih očiju, koju je njena majka, nakon završene djevojačke škole, poslala kod jedne krojačice da izuči šnajderski zanat.
Nakon susreta sa mladim studentom medicine iz Bosne, Hedda Brunner, kojoj je tad bilo jedva 16 godina, sve kasnije je dolazila kući.
- O mama (tako smo zvali baku) se strašno čudila što se mama tako kasno vraća od krojačice, a ona, naravno, nije smjela reći da se zabavlja, da je u pitanju ljubav.
O DRINI
"Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne, kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za me jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…
Kupao sam se u njoj i u sva ta ljeta kupio u svoje oči blještava svjetla sunca što je žarilo s neba i sa oblog kamenja na Drini. Bila mi je roditeljska kuća najprije nad samom vodom, a poslije, kad je Drina nadošla, pomakli smo se i došli do pod samo podnožje brda. I sa tih sam prozora mogao da vidim vodu. Peo sam se na sve bregove, vrištao sa djecom, muslimanskom i hrišćanskom, i rastao s njima. Tukli smo se, razbijali jedno drugom glavu, ali sve kao da smo od jedne matere i jednog oca. Jeli smo kolače na Pesah, gurabije na Bajram, peretke na Vaskrs.
Vedar, pun sunca, rumen, volio sam i jednu malu djevojčicu, a i sam bijah dijete, i to zadnje proljeće, sjajno, puno ptica, cvijeća, behara, puno Drine, gajeva, šuma, pjesama, puno igre, smijeha i dobrih očiju moje ljubavi ponio sam u Sarajevo, da se odmah u početku prelomim u duši, jer se ne znadoh snaći u gradu. I otada, vječito se podižem na noge i posrćem. Ali sve ono sunce, sve one pjesme, svi oni osmjesi i sad se toče preda me iz mojih očiju kad god se radujem."
