Else Lasker Schueler 1869 1945

Gottfried Benn

ELSE LASKER-SCHÜLER (1869-1945)

U današnjem Berlinu vjerojatno sam jedan od rijetkih koji su Elsu Lasker-Schüler osobno poznavali, zacijelo jedini koji joj je neko vrijeme bio vrlo blizak, vjerojatno jedini koji je stao pokraj nje uz grob njezina sina, Paula, kojega su pokopali na vajsenzerskom groblju - onoga sina koji joj je nanio toliko tuge, na kojega je potrošila sva svoja mizerna primanja, za kojega je prenosila ljubavna pisma i kod njegovih prijateljica prosila za sastanke i nježnost, Paul, kojega je često opjevavala, nježan, lijep mladić - njegov otac bijaše navodno neki španjolski princ - Päulchen, kako ga je zvala, umro je u dvadeset i prvoj godini od tuberkuloze…

Gospođa Else Lasker-Schüler tada je stanovala u Halenseeju, u namještenoj sobi, i od tada pa do svoje smrti nikada više nije imala svoj stan; svagda samo izbice, prenatrpane igračkama, lutkama, životinjama, samo sitna roba. Bila je majušna, tada dječački vitka, imala je smolasto crnu kosu, kratko ošišanu, što je tada bilo još rijetko; velike kao gavran crne vrcaste oči s izmičućim, neobjašnjivim pogledom. Ni tada ni poslije nisi mogao ići s njom cestom, a da se sav svijet nije zaustavljao, okretao: ekstravagantna široka suknja ili hlače, nemoguća gornja odjeća, vrat i ruke okićene neuobičajenim nakitom, s lančićima, naušnicama, prstenjem od lažna zlata - i jer je neprestano popravljala pramenove kose na čelu - ti su bili, valja reći, prsteni za sluškinje, najprije upadljivi. Nikada nije redovito jela, jela je vrlo malo, često je čitave tjedne živjela od oraha i voća. Više je puta spavala po klupama, vazda siromašna, u svim životnim okolnostima i u svim vremenima. Bila je Princ iz Tebe, Jussuf, Tino iz Bagdada, crni labud.

A bila je najveća pjesnikinja što ju je Njemačka ikada imala…

Godine 1931. izašla je knjižica mojih pjesama posvećenih Elsi Lasker-Schüler. Posveta glasi: "E.L-S. - besciljna ruka iz igre i krvi". U Sabranim pjesmama, koje je izdala kod Kurta Wolffa 1917. godine, postoji ciklus pjesama s naslovom "Dr. Benn". Nazivala me je Giselheer ili Nibelung ili Barbar. Iz tog ciklusa je pjesma što spada u najljepše i najstrasnije koje je ikada napisala. Nad njom je zapisala: "Zadnja pjesma Giselheeru", a naslov pjesme je: Höre (Čuj)

Čuj

Kradem u noćima
ruže tvojih usta,
da ni za jednu ženku ne bude pojila.

Ona koja te grli
krade mi moje jeze,
naslikane oko tvojih udova.

Tvoj sam rub puta.
Ona koja te okrzne
stropoštat će se.

Osjećaš li žiće moje
posvuda
kao dalek rub?

To žiće kao daleki rub osjećao sam uvijek, sve godine, pri svim različitostima životnih putova i životnih zabluda. Stoga stojim danas ovdje, sedam godina nakon njezine smrti. Ne znam imaju li grobovi u Izraelu humke kao naši ili su ravni kao u nekim drugim zemljama. Ali kada mislim na taj grob, uvijek želim da u njegovoj blizini stoji libanonski cedar, i da usijani zrak krajolika nad tim njemačkim grobom prijatno blaži i hladi vonj jafskih naranača. I ako ima nadgrobnu ploču, pored hebrejskih stihova uklesao bih u njemačkom pismu njezin stih iz pjesme An Gott (Bogu):

An Gott
Du wehrst den guten und den bösen Sternen nicht;
All ihre Launen strömen.
In meiner Stirne schmerzt die Furche,
Die tiefe Krone mit dem düsteren Licht.
(Ne priječiš dobre i zle zvijezde;
sva njihova ćudljivost struji.
Na mojemu čelu boli bora,
duboka kruna s mračnom svjetlošću.)

Tagesspiegel, Berlin 24. 2. 1952

PJESME

Moj narod

Trune stijena
iz koje potječem
i svoje pjesme pjevam Bogu…
Iznenada klonem na putu
i osipam se posve u se
daleko, sama nad kamenjem jadanja
u susret moru.

Otplavila me tako
uzavrelost mošta
moje krvi.
I uvijek, još uvijek odjek
u meni,
kad jezovito prema istoku
istrunule stjenovite kosti,
moj narod,
viče k Bogu.

Molitva

Posvud ištem jedan dvor
gdje stražu čuva anđeoski stvor.
I nosim krilo sefardskoga vela
teško breme za slabost svoga tijela,
anđeosku zvijezdu kao biljeg posred čela.

U noć se tako sprema let,
donijela sam ljubav na ovaj svijet,
da bi plavo cvala svakog srca žila,
umorno sam tako jedan život bdila,
u Božji sam skut svila udar mračna bȉla.

Ogrni me, Bože, snažno plaštem svojega skuta;
znadem da sam talog staklena koluta,
i ako zadnji čovjek ovaj svijet napusti,
tvoja svemoć više neće da me pusti,
i opet će nova Zemaljska lopta da iz mene zapluta.

Moj modri glasovir

Modri glasovir imam kući,
a notu niti jednu ne znam.

Otkako je svijet ogrubio
bačen je u mrkli podrum.

Četiri zvjezdane ruke sviraju
- U barci pjevala je Gospa od Mjeseca -
sad pleše tamo štakora rod.

Slomljena je klavijatura…
Nad modrim mrtvacom moj plač.

Neka mi dragi anđeli otvore
-Jela sam gorki kruh jada -
još živoj vrata neba,
zabrani unatoč.

Stari tibetski ćilim

Tvoja duša mojoj nježno podana,
s njom je u tibetski ćilim istkana.

Zraka u zraku, obojeno suzvučje,
Zvijezda k zvijezdi steže se u naručje.

Do dragocjenosti, što stupamo po njoj,
tisuće i tisuće sitnih zamki vodi.

O, slatki lamin sine na tronu od mošusa,
otkad već naš dah u poljubac se veže
a lice vedre zauzlane pamtivijeke k sebi zateže?

Zebaot

Bože, volim te u tvom ruhu od ruža,
kad stupaš iz vrtova, Zebaote.
O ti Bože – mladiću
ti pjesniče,
samotna upijam tvoje mirise.

Za tobom je žudio moj prvi cvat krvi,
daj, dođi više,
ti slatki Bože,
ti suigraču Bože,
na mojoj se žudnji tali zlatnina tvojih vrata.

David i Jonatan

Zapisani smo u Svetom pismu
vedro zagrljeni.

Ali naše dječačke igre
žive dalje u zvijezdi.

Ja sam David,
ti moj drug u igri.

O, obojili smo crvenim
naša bijela srca Ovna!

Kao pupovi na palmama ljubavi
pod prazničnim nebom.

A tvoje oči pri oproštaju –
vazda se tiho opraštaš poljupcem.

I što još treba tvoje srce
bez mojega –
tvoja slatka noć
bez mojih pjesama.

Sulamit

O, tvoja slatka usta su mi otkrila
odveć blaženosti!
Već ćutim kako na srcu mome
gore usnice svetoga Gabrijela…
I noćni se oblak poji
mojim dubokim snovima cedra!
Tvoj život, što mi sve obećava!
I nestajem
s boli što u srcu se rascvjetava,
i sagorijevam u svemiru,
u vremenu,
u vječnosti
i duša moja izgara u večernjim bojama
Jeruzalema.

Moja ljubavna pjesma

Na obrazu ti leže
zlatni golubovi.

A srce ti je vihor
i krv ti šumi poput moje krvi -

slatko
mimo malinova šipražja.

O, koliko mislim na te,
pitaj samo noć.

Nitko se ne zna igrati,
toliko lijepo tvojim rukama,

i kao ja graditi dvorce
od tvojega prstenjaka;

i utvrde sa strmim tornjevima!
Na žalu tad smo nas dvoje pirati.

I kad si tu,
vazda sam bogata.

Tako me uzimaš sebi,
vidim gdje ti se srce posipa zvijezdama.

Gušteri se presijavaju
u tvojoj utrobi.

I sav si od zlata -
na usnama sustao je dah.

Preveo s njemačkog Mario Kopić

Elisabeth-Else Lasker-Schüler rođena je 11. februara 1869. u Elberfeldu (uz rijeku Wupper u pokrajini Wuppertal), u imućnoj jevrejskoj obi-telji, kao unuka rabina i kći bankara Arona Schülera. Posjećuje licej West An der Aue, no zbog bolesti prekida redovno školovanje i nastavlja ga s domaćim učiteljima. Godine 1894. udala se za liječnika Jonathana Bertholda Laskera, brata svjetski znanog šahovskog velemajstora Emmanuela Laskera, i iste godine prešla u Berlin. U Berlinu je osmislila vlastiti atelje, gdje se intenzivno posvećuje slikarstvu i crtežu, ali i fotografiji. Pet godina nakon udaje rađa sina jedinca, Paula, kojega je nazvala po svojemu prerano umrlom bratu. Otac nije poznat, budući da majka njegov identitet stalno skriva ili odijeva u misteriozne izjave. Drugi put se udaje 1903. za muzičara i publicistu Georga Lewina, kojega je nazvala Herwarth Walden, i koji je pod tim imenom postao poznat kao urednik ekspre-sionističkog časopisa Der Sturm (Oluja). S njim se rastala 1912. U Berlinu se početkom 20. stoljeća družila s poznatim književnicima-boemima (Dehmel, Däubler, Benn, Trakl, Karl Kraus) kojima je u svojim pjesmama davala nova imena (tako je Gottfrieda Benna nazivala Gieselheerom ili Tigrom, a svojega prijatelja Johannesa Holzmanna, anarhistu koji je 1917. umro u Rusiji, nazivala je u naslovima pjesama Senna Hoy, prema anagramu njegova imena, ili Saša). Godine 1927. od tuberkuloze joj umire sin Paul. Dolaskom nacista na vlast, Elsa Lasker-Schüler u zadnji tren emigrira u Švicarsku, u Zürich, odakle je nekoliko puta odlazila u Jeruzalem, da bi naposljetku tamo zauvijek otišla 1939. godine. Uskoro nakon doseljenja osniva svoj literarni diskusijski krug Kraal, po uzoru na berlinske literarne kavane. U krugu se okupljaju tamošnji intelektualci i čitaju svoje tekstove. Jedan od njih je i Martin Buber. Prema svjedočenju njezinih jeruzalemskih prijatelja, u novoj je domovini Else Lasker-Schüler živjela prilično siromašno i osamljeno. Premda je redo-vito primala potporu nekih jevrejskih institucija, ta je pomoć bila dovoljna samo za skromno preživljavanje. Još je gora od te tegobe bila njena prestravljenost starošću, što se u poeziji izražavalo u memoarskoj motivici i sve češćim evokacijama smrti. Ne začuđuje zato da se nije dopustila fotografirati. Umrla je u Jeruzalemu nakon teškog infarkta, 16. siječnja 1945. godine. Navodno je jedna od njezinih zadnjih izjava glasila: Primičem se kraju, ne mogu više ljubiti. Pokopana je na Maslinovoj gori (Har haSetim).

Elsa Lasker-Schüler je zacijelo najveća pjesnikinja na njemačkom jeziku. Tematika je njezina pjesništva, jednostavno govoreći, dvojaka: na jednoj strani veoma subjektivna doživljajna ljubavna lirika, nalik na lied, a na drugoj pjesme o hebrejskoj i orijentalnoj tradiciji, o likovima iz Svetog pisma. No i u jednom i u drugom nizu pjesama ona zapanjuje i plijeni posve samosvojnim slikama i metaforama, onakvim kakvi su upravo primjereni neskriveno i povjerljivo iskazati neposredna životna iskustva, doživljaje i osjećaje. Zato je sav njezin opus zapravo nekakav poetski dijarij u kojem se međusobno prizivaju, susreću i sjedinjuju sve one egzistencijalne dimenzije koje određuju njezin životni usud, isto-dobno strukturirajući simboličku tektoniku njezina pjesničkog univerzuma.

Glavne zbirke pjesama:

Stiks (1902)
Sedmi dan (1905)
Hebrejske balade (1913)
Moja čudesa (1911)
Moj modri glasovir (1943)

Pisala je i kratku prozu (Knjiga za Petera Hillea, 1906; Noći Tina iz Bagdada, 1907), romane (Moje srce, 1912; Malik, 1919), drame (Wupper, 1908; Artur Anonomius i njegov otac, 1932; Jaija, 1941), putopisnu prozu (Hebrejska zemlja, 1937) i eseje (Lica, 1913; Koncert, 1932) Godine 1932. dobila je Kleistovu nagradu.

Mario Kopić

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License