DŽIVĐAN
Počelo je to prije petnejstak godina , kada je na našim Balkanskim prostorima bijesnio rat.
Živimo u predgrađu starog Krešimirovog grada.Novo naselje Meterize u kotlini , smješteno između privatnih kuća sa vrtovima posađenim zeljom ,kapulicom , matovilcom.
Maslina pokoja samonikla gubila se u ljepoti svoje krošnje puna plodova.More mi zaklanja brdo načičkano nepravilnom strukturom kuća , a tako bih rado gledala Kornate…
Živjeti sa granatama , zvončičima , Orkanima , to je Vama i tekako poznato..,odlaziti na posao , pjacu , školu to je bilo pravo umjeće.
Malena dijeca , Lea 6 godina stabilno korača , Tamara ne može stati još na svoje tabančiće , nema niti godinu dana.
Na balkon moram izači samo iz potrebe da prostrem robu u pauzama granatiranja.Štipalice mi padaju iz ruku od straha , ali se moraš presvuči.Ugledah galeba, tu preljepu pticu , proljeće iznad moga balkona punog đirana i karanfila.Vrati me galeb u neko prošlo vrijeme , vrijeme mira , spokoja , bezbrižnosti.Sjetih se svojih golubova u avliji u mojoj Bosni.
Pomislih zašto ne bih u ovim turbolentnim vremenima imala kučnog ljubimca i njega neko progoni..Odmah mi je sinulo kako da ga namamim , namočiču komad kruha u mlakoj vodi , kako je moja majka Berta hranila naše golubove sive i bijele , gačeše kako smo ih zvali.Tu su bile i moje ljubimice patuljaste kokice , džuđe i njihov crni pjevac sa nakrivljenom crvenom krijestom.Nikome moj sat za buđenje , pjevac nije dao da mu se približi osim mene , uvijek sam ih ja hranila.
Ostavila sam robu u pola prostiranja , uzela komad kruha , namočila u mlakoj vodi i stavila na rub cvijetnjaka. Galeb je neprekidno kružio , uplašen od posljednje granate , ali se nije usudio priči rubu balkona.Nastavila sam prostirati robu , brzo sam se povukla na sigurno u sklonište.
Naše sklonište je bilo u podrumu zgrade , otvorili smo vrata našim komšijama iz privatnih kuća,
Vidjela sam ih prvi put , imali su dvoje malene dijece.Sinčić je bio vršnjak moje Tamare , dobio je akutnu upalu uha , nije mogao zaustaviti plać , pa sam mu shuhala čaj i dijete se malo primirilo.Dali smo im svoj dnevni boravak koji je sigurniji i gleda prema jugu mi smo prilegli na smjenu u sobu na sjeveru , odakle su nam stizale «bratske granate od komšija».Podijelili smo sa tim nepoznatim ljudima i posljednje zalihe hrane nazdravlje im bilo.
Jutro je donjelo zatišje , otišla sam na balkon da skupim robu , slučajno sam uočila da nema kruha…U sijeni đirana vidim sklupčanog jednog vrapca u letu još dva.
Od tada su prošle godine , došlo je novo Stoljeće Sloboda , demokracija.
Moji vrapci , a sada ih je veliko jato , tačno oko 6h ujutro slječu na moju ložu , po svoj dnevni obrok i svoju pliticu vode.
Sada je proljeće , zimu nismo ni osjetili , klima je izgubila busulu (kompas) , đirani neprekidno cvatu vrapci više i ne odlaze sa balkona , jedino kada se neko od nas pojavi odlepršaju na veliku krošnju fafarinke u hlad. Prije par godina naša Lea je dobila na poklon jednog prekrasnog gardelina,šešljugar,prekrasna ptičica šarenog perja,umilnog pjeva koje bolesnog vrača u život.Poslije sam jednog susjeda molila da mi nabavi još jednoga(to je zaštičena vrsta).Tako da nam pjesme nikada ne fali,Tako se i u našoj kući u Doboju orila glazba,tata je svirao klarinet,mama glasovir,brat saksafon i češalj,drugi dugmetarku harmoniku,a ja sam se derala ribajuči stepenice u avliji i pjevala «Kad ja pođoh na Bembašu),a glasa niotkud,da sam iskakala u Semizovcu, nikada ne stigoh do Sarajeva,tako mi je glas bio kreštav,ali pjesma je moj adrenalin i sada zapjevam u sebi da ne zaboravim rijeći. Na jednom susretu Bejahad (zajedno) ja i muž smo zapjevali « Smiljaniču , Smiljaniču pokislo ti perje « i još neke naše dalmatinske lipe pisme , pa su nas pitali u kojoj klapi pjevamo , mogu se provuči u vošeglasju….
U mome jatu vrabaca posebno se uvijek izdvajao jedan izrazito krupan , najglasniji , ratoboran , valjda je neki vođa , i kod ptica najvjerojatnije postoji red kao i kod nas ljudi , životinja.Vođa je uvijek prepoznatljiv…Uvijek bi taj nabusiti džiđan dolazio na svoje poilište prvi da osluhne , da izvidi situaciju i ako je teren čist cvrkutom bi pozvao ostale.
Kako sam nepopravljivi ranoranilac , već od 5h ujutro sam na nogama , (prosijak je već stigao u treče selo riječi pokojnog tate kada bih nas ujutro budio da mu kuhamo kafu).
Uvijek ustaljeni ritual , ostavljam namočeni kruh , punim pliticu vode prije njihovog dolaska te potegnem zavjesu da bi u miru pojeli , a ja popila svoju kafu.Nisu više tako ni strašljivi udomačili se.Često imam prepirke sa mužem u kući , do kada ču ih hraniti , prljaju , ptičija gripa..Moja je rečena » do kada budem imala i posljednju koricu kruha , dijeliču je sa vrapcima » , to je jedino što nekome mogu dati i otvoriti vrata za putnika namjernika , susjeda.To je uspomena na moju pokojnu majku i tatu i oni su široke ruke davali i ljudima i pticama.
Ovih dana , a bila je srijeda upravo sam se vratila sa posla , sjela da ručam , muž me zove na balkon , ugledah svog kolovođu džiđana , sav napuhan , gleda me pravo u oći , cijuće , došao se oprostiti sa mnom…
Gledali smo se pravo desetak minuta, čičo , čičane , dušo…,došlo je i negovo vrijeme , odlaska u vječna lovišta..
Izgubila sam apetit , ostavila i ručak , suza je kanula..U momentu me uhvatila i panika , da nije ptičija gripa , ma koja gripa , starost.
Muž me je odmah pročitao.Odlučila sam neču više…Pao je sumrak , muž je stalno po balkonu , zove me , na pločniku ispred zgrade ležao je nepomično moj džiđan.
Dok sam silazila na ulicu da ga pokupim to je već neko učinio..
Oprostila sam se od svog džiđana , ali ne i od njegovog jata koji svaki dan dobiva svoj kruh i pliticu vode. Majčina ruka moje Berte vodi me dalje , davati , primati i najljepše je nekoga imati…..
Gordo letiš iznad mora plava
A ponekad dolepršaš i do mojih vrata…
Let, let to je tvoj svjet
Ekvador,Europa i srdela meka
Borba je tvoja svakodnevna.
Blanka Atijas Levi
Šibenik, april 2007 godine