Dzez U Sanghaju 1934

Radosav Pušić

Džez u Šanghaju 1934.

Čitajući vesti o dešavanjima u Šanghaju, pažnju mi je privukao jedan kraći tekst. U njemu je stajalo da je oktobra 2009. godine promotivno otvoren hotel Ostrvo Šanghaj, jedini koji slavi šanghajski Bund. Novinar je još dopisao da se upravo ovde "Šanghaj susreo sa svetom i svet sa Šanghajem". Zabavni deo programa opisan je do detalja: u lobiju hotela svira veliki orkestar na čelu sa legendarnim Deren Džan-gom, nekadašnjim basistom u bendu Džimija Kinga, koji je davno nastupao u plesnoj dvorani Paramount 1940-ih; u plesnoj dvorani Ruža, nastupa veliki orkestar Tonija Kaprija iz Hong Konga; ljubitelji džeza imaju priliku da uživaju u nastupu kineske džez pevačice Koko Džao, koju nazivaju i Bili Holidej Kine; tu su i džez pevači Jasmina Čen, kao i Aleksija Gardner i Donald Džekson iz Amerike, koji nastupaju u Kompas baru.
Domaćini Majkl Kaduri (predsednik The Hongkong and Shanghai Hotels Limited), i David Vang (pred-sednik SPG Land Limited) sa pomoćnicima Klement Kukom, Peter Borerom i Pol Čenom (generalni menadžer Ostrvo Šanghaj), dočekivali su brojne zvanice. A pozvano je oko 3000 gostiju iz sveta politike, biznisa, kulture, šou-biznisa, itd. Počasni i uvaženi gost, bio je predsednik Nacionalne turističke administracije NR Kine, Šao Ćivei.
VIP goste su činili: Leon Lai (hongkonški glumac); Vejn Vang (holivudski režiser) sa suprugom, film-skom glumicom Kora Mijao; Li Bingbing (kineska filmska zvezda); Jun Ju-Hjun (korejska filmska zvezda); Oskar Luis Kosto (filmski i TV režiser i producent) sa suprugom; kineskom glumicom Vivijen Vu; Martin Jen (vlasnik TV kanala i pisac); Arči Kao (američki TV glumac); Florens Sloan (filmski producent); čuveni Rajmond Šou (Shaw Brothers Limited, Hong Kong) i gospodin Hari Sju (veoma uticajan u svetu muzike).
Slična zabava je ponovljena 18. marta 2010. godine, kada je hotel Ostrvo Šanghaj, zvanično počeo sa radom. Na otvaranju su govorili ser Majkl Kaduri, David Vang i Klement K.M. Kuk, direktor menadžer. Odajući počast Filipu Kaduriju i Stivenu Vangu, podsetili su prisutne na porodičnu istoriju, ističući da su preko šezdeset godina čekali na povratak u Šanghaj.
Hotel Ostrvo Šanghaj je opisan kao najluksuzniji i najatraktivniji u Šanghaju.
U trenu sam se prisetio teksta iz 1937. godine, koji uz opise Šanghaja, dodaje da uz brojne strance u Šanghaju žive i malobrojni bagdadski Jevreji, koji su smešteni po modernim, "džinovskim" hotelima. Za njih je rečeno da su "beznačajni" po broju, ali da su veoma moćni u finansijskom svetu.

Porodica Sason

Majkl Kaduri, koji je 2009. i 2010. godine slavio povratak u Šanghaj, naslednik je porodice Kaduri, jedne od najbogatijih porodica sefardskih Jevreja iz Bagdada.
Gotovo da je teško zamisliti današnji Šanghaj bez ogromnog ulaganja i aktivnosti porodica Sason i Kaduri. Njima treba pridružiti i Silas Harduna, koji je u prvoj polovini dvadesetog veka bitno uticao na promenu pravca kretanja kineske moderne istorije.

Porodica Kaduri

Pa dobro, kakve to veze ima sa džezom u Šang-haju?
Istoričari džeza često ističu da "džezerski život" nije nizanje istorijskih činjenica, a još manje tehnička analiza muzike, već da je to široki zahvat u splet društvenih, ekonomskih, filozofskih i psiholoških elemenata od kojih je satkan džez. Možda je najbolji opis šta džez jeste dao Čarls Mingus, velikan džeza; njegove reči vredi ponovo čuti: "Ja sviram i kom-ponujem sebe, onako kako se osećam, kroz džez, ili šta god, bilo da je moderno ili ne. Muzika je jezik emocija. Ako neko beži od realnosti, ne očekujem da će shvatiti moju muziku… moja muzika je živa i govori o živima i mrtvima, o dobru i zlu. Ona je ljutita i stvarna je zato što zna da je ljutita."
Otkako se posle Opijumskih ratova i dogovora Velike Britanije i SAD da od Šanghaja naprave modernu luku, Šanghaj "otvorio" ka svetu, on je imao veoma razvijenu međunarodnu muzičku scenu u kojoj je džez igrao prvorazrednu ulogu. Bendovi i umetnici su kombinovali džez sa tradicionalnim narodnim pesmama, a tridesetih godina dvadesetog veka i sa Šanghajskim svingom . Džez je kroz istoriju bio važan deo nacionalnog identiteta, političkih i kulturnih vrednosti naroda koji su ga svirali i slušali.

Kulturni život jednog naroda nije moguće zamisliti bez muzike. U vreme kada je džez stigao u Kinu, Kinezi su tragali za sopstvenim identitetom. Li Đinhui je u okviru kineske muzike i popularne kulture, otva-rao vrata do tada "nepoznatog" sveta. Razvijati nacio-nalni zvuk je u tom trenutku značilo praviti mešavinu muzičkih stilova ali, istovremeno, zadržati najosnov-nije osobine ličnog izraza. Li Đinhui je tradicionalne muzičke elemente uneo u džez kompozicije, oblikjući muziku koja je, po svemu, nacionalna, etnička. Možda je bolje reći da je on džez muzičke elemente uneo u tradicionalne muzičke elemente Kine. Pre nego je postao blizak sa Bakom Klejtonom, on je već imao reputaciju "kreatora" popularnih hitova. Čuvena je njegova "Kišica", koja je 1929. godine bila naj-popularnija pesma i koja je objedinjavala elemente džeza, kineskih narodnih pesama i holivudske filmske muzike. Naravno, takav spoj, koji su kritičari nazvali "moderne pesme" (shidai qu), nije baš svima prijao. Bilo je i oštrih kritika da su takve pesme i muzika dekadentne, "pornografske", "žute". Lijeva muzička karijera je započela 1920-ih, kada je komponovao seriju pesama, kompozicija, opereta za decu, u cilju popularizacije kineskog jezika u nacionalnim školama. Iz njegovih plesnih i muzičkih grupa, izašle su mnoge muzičke i filmske zvezde 1930-ih, uključujući takve zvezde kao što su bili Džou Sjuen, Bai Hung, Li Lili i Nie Er. Muzički, instrumen-talizacija pesama (klavir, saksofon, violina, klarinet), bila je slična kao i kod američkih džez orkestara, ali sa bitno različitim glasovnim izrazom. Pentatonična melodija, dugi ritmički signali, hibrid koji je nastajao pod uticajem kulture modernog Šanghaja.

Drugi važan segment popularne kulture Šanghaja činila je filmska industrija. Primer je filmska kompanija Lijenhua, koja je osnovana 1929. godine. Osnovao ju je Luo Mingjou, biznismen koji je otvorio preko dvadeset bioskopskih sala u Kini i koji je konrolisao distributivnu mrežu u severnoj Kini. Zanimljivo je da je "politika razvoja" novoosnovane filmske kompanije najmanje bila u njegovim rukama; ona se nije bavila samo kvalitetom filmova, već je direktno bila pod nadzorom vlade Guomindanga i njene propagande. Ne čudi onda što je istovremeno započet i impresivan cenzorski rad na filmovima, koji se prevashodno odnosio na sadržaje borilačkih veština, mitova i legendi. Njegova filmska kuća je privukla mlade glumice, među kojima su naj-zanimljivije bile Vang Ženmei (1914-1987) i Li Lili (1915-2005), koje će ubrzo postati idoli tridesetih. Njih je odabrao Sun Ji (1900-1990), pisac scenarija i režiser, koji je specijalno za njih stvarao uloge. Vang je imala sedamnaest, a Li samo šesnaest godina. Lepota i svežina mladosti i tanka nit koja deli mladu devojku od šarma zrele žene, neodoljivo su privlačili. To je opčinilo veliki broj mladih, a posebno studente. Vang i Li su odrasle u trupi Li Đinhuija, dobro muzički utrenirane, sa iskustvom gostovanja u zem-ljama jugoistočne Azije. To je uticalo da u filmskom nastupu pokažu izuzetno samopouzdanje i snagu.

Ako želimo da dočaramo atmosferu u kojoj se 1934. svirao džez u Šanghaju, moramo se pozabaviti i "duhom" tekstova koje su, kasnih 1920-ih i 1930-ih, objavljivale glavne novine u Šanghaju. Osnovni ton su davali sadržaji vezani za "Novu Kinu" i "nacionalnu samosvest". Postojala je i svojevrsna preokupacija tzv. "nacionalnim proizvodima", kao i želja da se istakne kako kineski proizvodi u potpunosti zadovoljavaju svojim kvalitetom i raznovrsnošću. Proizvodi kao paste za zube, kišobrani, kozmetika, obuća, pamučna odeća, itd., sve je postajalo simbol nacionalnog oporavka i anti-imperijalizma. Pro-izvoditi "kinesko", kupovati "kinesko", preporučivati "kinesko", videlo se kao patriotski akt. Moćni simboli republike, kao nacionalna zastava i lik Sun Džungšana (Sun Jatsena), svuda su bili prisutni. Formiran je Biro za društvena pitanja, koji je bio pod nadzorom Šanhajskog međunarodnog komiteta. Ovaj Komitet su činili neki od najmoćnijih ljudi Šanghaja. Popularne i poznate ličnosti, kao i ugledni intelektualci, podsticani su da javno govore i da pišu, o tzv. "novom liku Kine". Bioskopske sale i pozorišta, balske dvorane, radio stanice, svi su bili uključeni u promovisanje "novog života" Kine. Grad je štampao na desetine hiljada slogana koji su bili vidljivi svuda. Vodeće ličnosti iz sveta politike, kulture i biznisa Šanghaja su se pojavljivale na mestima spektakla. Tako je 7. jula 1928, Šanghajski generalni odsek Komercijalne Uprave, priredio veliki skup, na kojem je grado-načelnik Šanghaja isticao značaj izgradnje nacionalne ekonomije. Očigledan je bio napor da se promeni "psihologija" i svest običnog čoveka, da se on usmeri i odgoji u nacionalnom i patriotskom duhu. U tom kontekstu, hibridni spoj muzike je bio poželjan do mere koja je spajala "moderno" i "popularno" sa "kineskim" i "nacionalnim". Po toj liniji je stvarao i Li Đinhui. On je samo godinu dana ranije osnovao Kineski institut za ples i pesmu, započinjući tako brojne aktivnosti na polju popularne kulture. Oni koji su u tom trenutku vladali Kinom, shvatali su ogroman značaj popularne kulture za "promenu svesti" običnog čoveka. Stvoriti "Novu Kinu" značilo je stvoriti "novu svest" običnog čoveka.
Ako se prisetimo da je Čen Dusiju 1915. pokrenuo mesečnik "Nova mladost", u kojem promoviše demokratiju, nauku, novu književnost, novu kulturu, i da je upravo on u Šanghaju 1. jula 1921. godine izabran za prvog sekretara Komunističke partije Kine, jasno je da je stvaranje "Nove Kine" bio program na kojem su radili svi.
Međutim, simpatizeri Komunističke partije i predstavnici Guomindanga nisu isto gledali na to kako doći do "novog" u Kini. Kroz prizmu ove dve vodeće ideološke struje ondašnje Kine, prelamala se kineska stvarnost. To se naročito zaoštrilo posle pokolja komunista 1927. godine u Šanghaju i japanske invazija na Šanghaj 1932. godine. Politička klima i sadržaji svakodnevnog života su bitno oblikovali "svet zabave i popularne kulture". To se naročito ogledalo u muzici i filmskoj industriji. Primetan je bio okret od komercijalnih ka temama koje su govorile o na-cionalnoj svesti i nacionalnim pitanjima. Teška i tragična iskustva su Kinu vodila ka tački gde su se nacionalna svest i pitanje opstanka uzimali kao jedina opcija.
Guomindang je u Šanghaju želeo da ima što bolju kontrolu i da koordinira i usmerava tokove popularne kulture. Prirodno se nametala ideja da je za nadzor i tok "modernog života", bio nužan dobar policijski aparat. Japanski policijski sistem je uživao veliku reputaciju. Tako je 1930. godine deset pitomaca po-licijske akademije, koji su bili najbolji u klasi, upu-ćeno u Japan na usavršavanje. Iste godine je policijska akademija iz Džeđijanga uputila dvadeset jednog diplomaca u Japan. Uprkos uvažavanju iskustva Japana, Evropa je za Kinu, ipak, bila primaran model. Tako je Vang Dažuei, 1929. godine poslat u Pariz, da na Petoj međunarodnoj policijskoj konferenciji upo-zna evropski policijski model. Njemu se, kao najbolji, učinio austrijski model, tako da je guverner provincije Džeđijang 1930. godine pozvao doktora Rudolfa Muka i druge austrijske eksperte da budu admini-strativni i instruktorski konsultantni. Iste godine je deset diplomaca sa kineske akademije poslato u Austriju na usavršavanje. Doktor Munk je 1932. godine postao savetnik vlade u Nanđingu, a služio je i kao savetnik za reorganizaciju Biroa za javnu bezbednost Šanghaja. Dve godine kasnije (1934), upućena je Komisija (predvodio je Feng Ti u ime Ministarstva vojnog) da izuči policijske i vojne sisteme: Engleske, Francuske, Italije i Nemačke. A 1935. godine je poslat član centralne kadetske grupe, Li Šidžen, da izuči iste sisteme u Evropi, Japanu i Americi. U Kinu je 1930. godine pozvan i kapetan A.S.Vuds (A.S.Woods), koji je predstavljao policiju Berklija, da kao savetnik reorganizuje policiju u Nanđingu. Berkli je, inače, slovio kao najbolji po-licijski centar u svetu.
Najznačajniji saradnik Đijang Điješija, obaveštajac Dai Li je uspostavio saradnju sa Amerikancima, koji su obučavali njegove agente visokog ranga. Poznato je da su od 1931. godine kineski Nacionalno vojno-statistički Biro i Američki biro mornariče obaveštajne službe i Biro za strateško planiranje SAD, tesno sarađivali. Dai Li je uočio važnost specijalnog tre-ninga, te je odmah po otvaranju svog Odeljenja u Huangpu 1930, osnovao i specijalni trening centar, da bi razvijao kadrove za tajne obaveštajne poslove. Pored usmerenja na kreatore popularne kulture, predmet obaveštajnih obrada bili su i brojni agenti drugih zemalja. Šanghaj je bio i mesto susretanja obaveštajnih službi sveta. Čuveni obaveštajac SSSR-a, Sorge, dolazi u Šanghaj 1930. sa zadatkom da formira obaveštajnu mrežu i podstakne revolucionarni rad u Kini. Oficijelno, bio je dopisnik nemačkih novina Frankfurter Cajtung. U Šanghaju kontaktira obaveštajca Maks Klausena, američku novinarku Agnes Smedli i nemačko-sovjetskog agenta Rut Kučinski . Smedli je pisala za nemačke novine. Ona je upoznala Sorgea sa Hocumi Ozakijem, koji je bio dopisnik japanskih novina Asaši Šimbun. Kasnije će u Japanu Asaki pristati da bude deo Sorgeove špijunske mreže. Sorge je sebe predstavljao kao stručnjaka za kinesku poljoprivredu. Putovao je širom Kine i kontaktirao članove kineske komunističke partije. On je u januaru 1932. godine, prateći borbe japanskih i kineskih trupa na ulicama Šanghaju, napisao tekst o japanskoj invaziji na Šanghaj. U decembru su ga pozvali u Moskvu. Maja 1933. Sovjetski Savez je odlučio da Sorge organizuje obaveštajnu mrežu u Japanu. On dobija konspirativno ime Remzi, i od 6. septembra 1933. godine živi u Jokohami.

Šta se to događalo u Šanghaju 1934?
Zašto se u Šanghaju te godine svirao tako dobar džez?

Hotel Jangce je zvanično otvoren 1934. Bio je jedan od nekoliko najboljih hotela, sa reputacijom "trećeg najvećeg hotela na Dalekom istoku". To je bilo važno mesto gde se okupljala visoka klasa Šanghaja - poznate filmske zvezde, elitni krugovi iz sveta kulture, biznisa i kriminala. Veliko otvaranje hotela zabeležile su sve značajnije novine, a pri-sustvovale su i glumice Hu Die i Sju Lai. Kažu da su se u ovom hotelu odigravale najromantičnije ljubavne priče Šanghaja. Hotel Jangce je imao svoju plesnu dvoranu gde su se organizovale zabave, društveni skupovi, izložbe, večeri mode - i to mesto je bilo magnet za sve one koji su pratili najnovije trendove u Šanghaju. Kažu da je Žuan Linhju poslednje veče pred samoubistvo, provela u hotelu Jance, igrajući i zabavljajući se sa prijateljima.

Marta 1934. godine, Feng Jukun je pozvan od pred-sednika policijske akademije provincije Džeđijang, Džao Lungven, koja je slovila za najprestižniju u Kini, da dođe u Hangdžou i bude glavni instruktor po-licijskih jedinica. Drugi policijski specijalista je bio doktor Lijang Fan, koji se vratio sa studija u Lionu. On je došao sa suprugom Francuskinjom i još jednom damom, koja je kao detektiv postala šef ženskog policijskog odelenja u Džeđijangu. Sa sobom je doneo kompletnu policijsku laboratoriju, uključujući sve instrumente i hemikalije potrebne za balistiku, toksiologiju, otiske prstiju, i analizu rukopisa. Treći specijalista koji se vratio u Kinu, bio je Volmerov student, Ju Sijuhao, poznatiji kao Frank Je. Poreklom iz Guandunga, imao je izuzetan odnos sa kineskom zajednicom San Franciska. Ako ovome pridružimo i kadrove koji su se vratili iz Austrije, policijska aka-demija u Džeđijangu je, po svemu, bila najbolja i najznačajnija baza policijskih, obaveštajnih, a kasnije, i vojnih kadrova. Tražila se bespogovorna partijska i nacionalna odanost. Politički instruktor je bio Dai Lijev čovek od poverenja.
Septembra 1934. godine u Nanđingu su objedinjeni Nacionalni policijski koledž i Centralna vojna akademija. Deng Venji je bio na čelu Odseka za komunistička pitanja i njihova ispitivanja. Lijen Mou, kao Dai Lijev čovek od poverenja, pripremao je agente za specijalne operacije. Dai Li je od 1932. godine gradio tajnu policijsku mrežu, koja je svoju konačnu strukturu dobila 1934. Činilo se da Guo-mindang u potpunosti kontroliše društvena kretanja u Šanghaju.
Đijang Điješi, Dai Li i Du Juešeng, ulaze u sve pore ondašnjeg društva. Svet zabave i popularne kulture bio je pod senkom njihovih ljudi, koji su budno pratili šta se dešava na polju "promene svesti" običnih ljudi. Za razliku od Čikaga, u Šanghaju su trijade bile deo vlasti i legalnog sistema. Najsurovija tajna orga-nizacija koju je kontrolisao Đijang, a oformio Dai Li, bila je Tajno društvo plavih kaputa. Njihovi članovi su birani iz redova trijada i najsposobnijih ljudi iz policijske akademije. Njihov zadatak je bio da, pored uobičajenih tajnih operacija, Šanghaju nametnu standarde "novog života" u popularnoj kulturi. Posebnu pažnju posvetili su filmu i muzici. Zato su filmska studija, tabloidi, pisci i muzička scena, konstantno bili pod njihovim nadzorom. Tu je trebalo "pročistiti" redove. Na istom zadatku su radili članovi ovog tajnog društva i cenzori Guomindanga, tako da je u periodu od 1934-1935. godine zabranjeno 82 filmska scenarija i zatvoreno 14 filmskih studija. Uprkos tome, levo orijentisani pisci, režiseri i glumci, uspevali su da provuku kritiku ondašnjeg društva i da utiču na filmsku produkciju.
Razumeti grad značilo je živeti na ulicama Šanghaja, čitati tabloide, slušati muziku i gledati filmove. Šanghaj je bio sastavljen od nekoliko Šanghaja. Prvi je bio "grad stranaca" sa svojim bioskopima, pozorištima, plesnim dvoranama, hipodromima, uličnim osvetenjem i "civilizovanim komforom"; drugi je bio "grad Kineza", koji su živeli izuzetno teškim životom, sa ulicama slabo osvetljenim ili bez ikakvog osvetljenja, ulica punih beskućnika, sa životom nedostojnim čoveka; treći je bio "grad prizemnog hedonizma", u kojem su vladali zakoni "masovne zabave", kocke i kriminala. To je bilo u skladu sa često navođenom "klasnom" podelom Šanghaja, naime, tvrdilo se da u Šanghaju postoje tri klase: viša, niža i "ljudi van svih klasa".

Najslikovitiji primer tragičnog trenutka Šanghaja tog vremena prelomio se u liku popularne glumice Žuan Lingju (26. april 1910 - 8. mart 1935). Jedina glumica koja nije prošla školu Li Đinhuija i koja je, možda, bila najtalentovanija i najpriznatija filmska zvezda 20-ih i 30-ih u eri nemog filma u Kini. U svom kratkom životu, igrala je u više od dvadeset filmova. Nekoliko njenih filmova je kritika ocenila kao remek-dela filmske umetnosti. Rođena je u Šanghaju u siro-mašnoj porodici migranata iz Kantona. Bez oca je ostala kao veoma mala. Majci je pomagala, kako je umela i znala, boreći se za opstanak. "Otkrio" ju je režiser Bu Vancang iz Filmske kompanije Star. Svoj prvi film je snimila 1926. godine. U nekoliko narednih godina je snimila nekoliko filmova za istu kompaniju. Njena karijera je krenula uzlaznom linijom kada je napustila Star i pridružila se Filmskoj kompaniji Da Džunghua Baihe, koja se kasnije udružila sa još nekoliko kompanija u Filmsku kompaniju Lijenhua. Prvi film za novu kompaniju je bio San u staroj prestonici iz 1929, kojim je postigla neverovatan uspeh i od nje napravio zvezdu. Ovde je radila sa grupom mladih, kreativnih režisera i pisaca. Napravili su nekoliko izuzetno uspešnih i komercijalno ispla-tivih filmova: Divlje cveće na putu (1930), Ljubav i obaveze (1931), Malena (1933), Zbogom Šanghaju (1934), Nova žena (1934) i Boginja (1934). Pre nego što je započela filmski karijeru, bila je u ljubavi sa Džang Daminom, mladim majstorom u kući gde je radila njena majka. Iako su živeli zajedno, u strogo podeljenom društvu Kine, zbog protivljenja njegove majke, nisu mogli da zasnuju brak. U trenutku kada postaje popularna, ona napušta Džanga i ulazi u vezu sa biznismenom Tang Đišanom. Ljubomorni Džang je često pravio scene, tako da se njen privatni život našao na stranicama šanghajskih tabloida. Pod pri-tiscima sa raznih strana, nesposobna da se nosi sa optužbama da je "nemoralna osoba", Žuan Lingju je, popivši veliku dozu pilula za spavanje, izvršila samo-ubistvo. Pronašli su je mrtvu 8. marta 1935. godine. Njena smrt je pokrenula debatu o ponašanju novinara žute štampe i zaštiti privatnosti žene. Njena sahrana je privukla hiljade ljudi. Njena smrt je bila povod da se oglase i levo orijentisani pisci, novinari, tvrdeći da je feudalna ideologija, još uvek prisutna u društvu, kriva za njenu smrt. Sahranjena je uz velike počasti. Njeno telo je bilo izloženo u javnosti pet dana, u mimohodu ga je videlo 25000 ljudi. Na dan sahrane, 14. marta 1935. godine, prisustvovalo je 100.000 ljudi. Tabloidi su pisali da je bilo preko 300.000 ljudi i da je sve podsećalo na sahranu holivudske zvezde, Rudolfa Valentina. Kritičar Nie Gannu je tvrdio da Žuan nije izvršila samoubistvo, nego da je ubijena feudalnim "moralom" koji se još uvek nalazi u "našim glavama". Deo tabloida je i dalje pisao o njenim skandalima vezanim za privatni život. Neki su njenu smrt vezivali i za ulogu u filmu "Nova žena". Ako se ima na umu da su visokorangirane kurtizane često izvršavale samo-ubistva, postoji mogućnost da se Žuan identifikovala sa ulogama u kojima je upravo bila ili kurtizana ili obična prostitutka. Ostaće upamćeno da je 1934. godine snimila tri filma, od kojih je Boginja, jedno od najznačajnijih filmskih ostvarenja u prvoj polovini dvadesetog veka.
Tokom 1934-1935, publikovano je nekoliko teksto-va koji su se bavili porodičnim i privatnim stvarima filmskih zvezda. Ovo uključuje sledeća imena: Žuan Lingju, Li Lili, Sju Lai, Džu Ćiuhen, i Vang Jin na prvom mestu, kao i Li Minghui, Li Džuodžuo, Hu Ping, Dijao Banhua, i Džang Ji.
Među deset filmskih zvezda, jedino su Vang Jin i Džang Ji bili muškarci. Često su se pominjale i dve glavne filmske škole. Prva je bila Filmska kompanija Velika Kina, osnovana 1924, sa izuzetnim režiserima, glumcima i scenaristima kao što je Hung Šen, i slavljenom Hu Dije ( Hu Die, 胡蝶 1907-1989). Ona je učestvovala u snimanju najgledanijih filmova i bila je tridesetih godina najbolje plaćena glumica.
Zanimljivo je da tabloidi, koji su svojim pisanjem, delimično, doprineli samoubistvu Žuan Lingju, nisu uopšte pisali o ljubavnoj avanturi Dai Lija i Hu Dije. Dai je već tridesetih godina bio ludo zaljubljen u nju. Po japanskoj invaziji na Šanghaj 1937. godine, Hu Dije, sa suprugom, biznismenom Pan Joušengom, odlazi u Hong Kong. Kada su Japanci 1941. godine zauzeli Hong Kong, ona beži u Čungćing. Dai Li je uzima za ljubavnicu, dok njegovi agenti, preplašenog supruga, odvode od nje. Ova "ljubavna priča" je okončana tragičnom smrću Dai Lija 1946. Njen bivši muž, koga su ostavili u životu, ponovo ju je odveo u Hong Kong.
Ova, naizgled usputna epizoda, govori koliko je svet popularne kulture bio tesno povezan sa politikom i biznisom.
Druga je bila Filmska kompanija Lijenhua, u kojoj je glavna zvezda bila Bai Jang (1920-1996) iz Beiđinga. Ona je pozvana da se lati glumačkog posla, posle uspešne karijere koju je imala kao glumica Beiđinške opere. Za nju su govorili da je naj-popularnija glumica posle 1937. Ona je uživala ugled među komunističkim simpatizerima, sve do ranih šezdesetih kada je njena karijera prekinuta iz po-litičkih razloga.

Na poziv predsednika Van Jensunga i grado-načelnika Šanghaja Vu Tiječenga, 22. maja 1934. godine u Šanghaj, dolazi deveti Pančen lama. Njega, uz stroge mere bezbednosti, dočekuju najviše ličnosti iz političkog, privrednog i kulturnog života Šanghaja. Pored gradonačelnika, tu su bili Ju Ming, direktor Kancelarije za inostrane poslove; Ven Hungen, načelnik Biroa gradske javne bezbednosti; Lu Jing, poznati detektiv; Du Juešeng, vođa kineskih trijada, itd. Smešten u posebnoj rezidenciji, on je tu primao domaće i inostrane novinare. U sledećih nekoliko dana upriličene su mu razne svečanosti, na koje su pozivani i predstvnici drugih zemalja. Kancelarija za inostrane poslove je u Kadurijevim apartmanima 31. maja 1934. godine, uz predstavnike porodice Kaduri i više od pedeset uglednih zvanica, ugostili Pančen lamu. Njemu u čast je priređen koncert.

Huang Jao (1917-1987), novinar "Novosti" (Sinven bao) u Šanghaju, prvi put 1934. godine objavljuje strip sa junakom "Niu Bici". Kroz njegova usta, na veoma duhovit i kreativan način, sa odmerenom mudrošću kineskih filozofa, kritikuje društvene prilike u Kini. Koliko je ovaj strip-junak bio popularan govori i podatak da su u isto vreme četrdeset novina i časopisa objavljivali avanture Niu Bici. Neki su skloni da ovog strip-junaka nazovu "ikonom" Kineza onog vremena. Na prvoj nacionalnoj izložbi strip crtača, koja je održana 1936. godine u Šanghaju, Huang Jao je izlagao sa takvim imenima kao što su bili Lu Šaofei, Je Ćijenju i Vang Guoćing.

Novinski izveštaji za 5. juni 1934. godine, izveštavaju da su u Čikagu otvorene "ulice Šanghaja", čiju su izgradnju finansirali bogati Kinezi Čikaga. Projekat je izradila firma Burnham Brothers and Hammond, uz pomoć kineskog arhietkte Si Ving Luja. Sagrađene u autentičnom kineskom stilu, sa brojnim radnjama, kineskim pozorištem, restoranima, sa dve visoke osmospratne pagode, predstavljali su Šanghaj u Čikagu. Kineske radnje su nudile retku svilu, bronzu, porcelan i žad. Da bi upotpunili autentičnost ambijenta, sagrađen je i Konfucijev hram i umetnička galerija. Tom Čan je, kažu novine, bio lider ovog "kineskog grada", a predsednik i generalni menadžer Ulica lokalni biznismen, K.Bernard Kim.
Ulice Šanghaja su otvorene 8. maja 1934.

Predsednik Rotari kluba za 1934-1935. je bio Džu Boćuen (1898-2001), rođen u Handžou. Kada je imao deset godina, otac mu je naredio da odseče perčin, simbol odanosti dinastiji Ćing, i da se upiše u školu za strance u Šanghaju. Izabrao je englesko ime Persi. On 1919. godine odlazi u Ameriku na dve godine da studira ekonomiju i biznis na Kolumbija Univerzitetu. Potom se vraća u Kinu i postaje jedan od najmoćnijih bankara Kine. Nesamerljiv je njegov doprinos razvoju bankarskog sistema u Šanghaju i Kini. On je marta 1932. godine osnovao prve Federalne rezerve Kine.

Uobičajeni godišnji sastanak Rokfeler fondacije održan je 11. aprila i 21. decembra 1934. Tokom 1934. godine Izvršni Komitet je imao deset sastanaka, gde se odlučivao o generalnoj politici Fondacije. U izveštaju se navodi da je ova fondacija 1934. godine ulagala u Nacionalni medicinski fakultet u Šanghaju, Kinesko medicinsko udruženje Šanghaja i kupovinu zemlje u Šanghaju.

Džez u Šanghaju je ispleten od niti života ljudi koji su živeli u njemu. Staviti džez u ambijent društva, grada, značilo je povezati ga sa svim aspektima života i različitih formi kulturnog izraza, kao što su: muzika, ples, književnost, slikarstvo, itd. Posebno mesto za-uzima odnos između džeza i plesa.
U pravu su oni koji cene da predstaviti džez samo kao muziku, znači propustiti većinu onoga što je ta muzika značila za ono vreme. Kasnija napetost izme-đu džeza kao komercijalne muzike i džeza kao mu-zičkog umetničkog izraza, nastojala je da potisne izvornu vezu džeza sa "ritmovima svakodnevnog života".
Muzičari su znali da je najveći deo publike koji je dolazio da ih sluša svake noći, bio nesvestan umet-ničkih izraza džeza. Ljudi su dolazili da slušaju mu-ziku zbog koje su se dobro osećali, muziku koja je obično bila pogodna za opušteni razgovor, ples i piće. Improvizovane varijacije su kod većine muzičara ostale umereno lake za praćenje. A svirači su nastavili da se svrstavaju u zabavljače.

Plesnu dvoranu Canidrome otvorio je 1934. godine bend Baka Klejtona. Među gostima je bila i supruga Đijang Điješija sa drugim visokim zvanicama. Te noći su svi koji su držali do svog statusa u Šanghaju, bili tu da čuju muziku "vrućeg džeza" i klasičnu muziku.
Bak Klejton (12. novembar 1911 - 8. decembar 1991), američki džez trubač, bio je jedan od vodećih članova orkestra "Stari zavet" Kaunt Bejsija. Na njega je jako uticao Luis Armstrong. On je tesno sarađivao sa Li Đinhuijem, ocem popularne kineske muzike. On u Šanghaju 1934. godine nastupa kao lider benda "Harlemska gospoda". Njegovo iskustvo na Istoku je jedinstveno. Bio je diskriminisan i napadan od strane američkih marinaca u Šanghaju, a Kinezi su ga tretirali kao elitnog muzičara i gospodina. Njegove nastupe volela je da prati supruga Đijang Điješija, Sung Meiling, kao i njena sestra Ailing. Klejton je svirao nekoliko kompozicija Li Đinhuija, adaptirajući kinesku muzičku skalu američkoj. Li je upravo od Klejtona puno naučio o američkom džezu. Vodič kroz Šanghaj za 1935. godinu, kao dve glavne džez muzičke atrakcije Šanghaja, navodi Baka Klejtona i Tedi Vederforda, koji su nastupali u Canidrome. Nešto pre početka 1937. godine, on napušta Šanghaj.
On je sa Li Đinhuijem mnogo doprineo spajanju kineske tradicionalne i popularne muzike.

1934. godine u Šanghaj iz San Franciska stiže i saksofonista Erl Vejli, sa svojim bendom. Sa njim dolazi i Palmer Džonson, poznati džez pijanista iz Sijetla. Nastupaju u plesnoj dvorani Sveta Ana, kao i u brojnim šanghajskim klubovima.

Neosporno je da su odlični odnosi između Guo-mindanga i vlade SAD bili ključni za dolazak velikog broja muzičara iz Amerike u Šanghaj. U jednom trenutku bilo je preko petnaest američkih ben-dova. Međunarodna muzička scena u Kini je 1934. godine bila izuzetna.
Sudbina nije bila naklonjena Erl Vejliju. Po preu-zimanju Šanghaja, Japanci ga hapse 1937, i on sa drugim američkim vojnicima postaje ratni zarobljenik. U japanskim zatvorima je bio izložen stravičnoj torturi. Sa polomnjenim rukama, ali živ, posle rata se vraća u Ameriku. U Sijetlu se zaposlio kao poštanski službenik.
Po kvalitetu nastupa izdvajali su se pevačice Valaida Snou i Nora Hold, kao i bendovi Boba Hila i Džeka Kartera.

Iz beleške, koja nije sačuvala izvornik, ostao je zapis o jednom danu u Šanghaju 1934:
"Te večeri Tedi je došao da me svojim kolima od-veze do plesne dvorane Canidrome, do bašte u kojoj su svirali. Osećala sam se sjajno. Uskoro sam sedela okružana prigušenim svetlom papirnih lampiona za stolom sa Amerikankom Irenom Vest. Ona je već dugo živela u Šanghaju. Pod njenim nadzorom bio je mladi tim crnačkih plesača (Džim i Sem, starosti oko 17 godina), koji su nastupali pod imenom Braća Mekej - plesni par. Oni su činili deo zabavnog pro-grama u Canidrome. Pričala mi je kako su ovi mladići često odlazili u grad, tražeći žene za zabavu. Pominjala je brojne Ruskinje i Japanke, i kako su posle toga bili toliko umorni da ih je jedva budila za nastup. Baš u tom trenutku, plesači graciozne lepote i snage, igrali su u bašti plesne dvorane Canidrome. Dok sam je slušala, pažnju mi je privukao gospodin koji je sedeo za obližnjim stolom sa devojkom izuzetne lepote. Njena kosa boje sunca, čarobni osmeh i lepo negovana koža, odavale su aristokratsko poreklo. Posedovala je prirodno i otmeno držanje i čudesnu unutrašnju snagu. Za njega je bilo nemoguće utvrditi u kom je životnom dobu. Mogao je imati trideset godina, čak i manje. Mogao je imati i pedeset godina, pedeset osam, čak i više. Imao je lice uokvireno negovanom bradom. Sve je na njemu bilo istovremeno maglovito i jasno, bledelo je i upadalo u oči u isti mah. Iz njega je izbijalo nešto odbojno, a opet privlačno. Dovoljno je bilo videti mu oči i shvatiti da sve vraća tome - blagom suncu, igri slučaja, uspomenama. Te oči kao da su mi govorile - veruj u ono što radiš, to je definicija sreće; dovoljno je da se pažljivo pogleda i shvati da je život prost. Irena Vest, koja je uhvatila moj pogled, skrenula mi je pažnju da se radi o jednom od najzagonetnijih likova Šanghaja.
Pričalo se da je bio blizak saradnik Silas Harduna, da je čovek nepoznate prošlosti i veoma bogat. Za devojku je znala da je Ruskinja koja je jedva uspela da pobegne pred naletom Boljševika i da je godinama njegova jedina ljubav. Po završetku koncerta, Tedi-jeva kola su nas vozila Bundom. U pristaništu je bilo puno ribarskih i nekoliko vojnih brodova. Sedeći pozadi sa krupnim crnim momcima, muzičarima, razmišljala sam kako je fascinantno biti deo benda Tedija Vederforda. Ovi momci su svirali od Pariza do Šanghaja. Da sam kojim slučajem bila pevačica ili plesačica, mislila sam, nastupala bih u Hong Kongu i Singapuru, Kalkuti i Bombaju. Ali sudbina mi je dodelila ulogu pisca. Kada su Tedi i momci iz benda čuli da sutra odlazim, insistirali su da me odvedu na doručak. Moj brod je kretao narednog dana u tri po podne.
Ujutru su me Tedijevi momci čekali da me odvedu u restoran. Kada smo stigli do bašte restorana, po-novila se sinoćna scena. Nekoliko stolova od mene sedeo je onaj zagonetni muškarac. U jednom trenutku su nam se pogledi sreli. Osetila sam neku čudnu ne-prijatnost u stomaku. Njegove oči mi nisu dale mi-ra. Tedi, koji je to zapazio, sa osmehom mi reče: 'Jednom sam čitavo veče svirao samo za njega i njegovu devojku. Veliki je znalac muzike. Neobičan čovek.'
Popodne sam se ukrcala na brod. Napuštala sam Šanghaj sa osećanjem da odlazim iz nestvarnog i čudesnog grada."

Džez nije nešto što se tiče neke posebne činjenice, on je više vezan za ljude i vreme. Melodija, harmo-nija, tonalitet, ritam, tekstura, forma, sve je to bitno i sve se to može, manje-više, naučiti. Ali je ostalo ono što je Milt Džekson jednom prilikom ovako izrazio: možemo vas naučiti tehnici, ali vas ne možemo naučiti "duši"! A upravo se u ovom, u duši, krije emocija džeza. Tako opisanoj "emociji" bitno su doprinele vanserijske žene Šanghaja. To su bile Džang Ailing, pisac; Hu Dije, glumica i pevačica; Lu Sijaoman, slikarka; Pan Julijang, slikarka; Žuan Linhju, glumica; Džou Sjuen, glumica i pevačica.
Šanghajske filmske zvezde su bile najvidljivija grupa žena u kineskom društvu, dok je velika većina kineskih žena bila nevidljiva i ćutljiva, čak i potpuno izolovana. Levo orijentisani kritičari su filmski dis-kurs koji im je dao naziv "nove žene", opisivali kao ishodište obrazovanih, nezavisnih, i, naravno, lepih žena, spremnih da se bore protiv nevolja društva i patrijahalnog poretka. Činilo se, ipak, da u svemu tome nedostaje strast ljubavi, bura ličnih osećanja i vera u individualne vrednosti. Ali to ne treba da čudi, tih vremena je sve što ljubav, osećanja i vera jesu, bilo podređeno revolucionarnim promenama i nacional-nom spasenju.

Po kineskom lunarnom kalendaru 1934. godina je bila godina psa, jedna od najtoplijih godina ikada, sa čak pedeset pet dana u kojima se temperatura kretala između 35 i 47 stepeni Celzijusa.

Započela je tako što je 15. januara katastrofalan zemljotres pogodio Indiju i Nepal i usmrtio oko 11.000 ljudi. U martu je Pu Ji postao car japanske fašističke tvorevine Mandžuko. Krajem juna Hitler je pokrenuo "Noć dugih noževa". Kralj Aleksandar i francuski ministar spoljnih poslova ubijeni su 9. oktobra 1934. Od avgusta do novembra 1934. godine, Guomindang je pokrenuo najžešću antikomunističku kampanju, zbog koje je oktobra 1934. Mao Cedung sa 25.000 saboraca, bio primoran da krene na Dugi marš.
Bila je to kineska epopeja, za koju je većina mislila da je "potez očajnika", ali je za Maoa to bila "prilika" koju treba zgrabiti i sa njom promeniti lice Kine. Na tom putu imao je ono, imao je dušu, imao je "džez" i uspeo je!
Najbolji džez u Šanghaju svirao se 1934. godine.

LITERATURA

- Net Hentof, Džezerski život, Beograd, 2012.
- Kong Lingzhi, Ling long, Taibei, 2011.
- Shanghai Down the Centuries, Foreign Languages Press, Beijing, 2006.
- Jonathan Fenby, Generalissimo Chiang Kai-Shek and the China he lost, Simon&Schuster UK Ltd, 2005
- Xiong Yuezhi, Ma Xueqiang, Yan Kejia (ed.), Shanghai de waiguo ren 1842-1949, Shanghai guji chuban she, 2003.
- Wei Wende, Shanghai daitu, Shanghai guji chuban she, 2003.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License