Dvostruka Religija
18lam2.jpg

Mario Kopić

Dvostruka religija

Nakon što su u tragičnim događajima novije evropske i svjetske povijesti sve religije zasno-vane na Bibliji etički bankrotirale, niti jedna od njih ne može danas pretendirati na neopozivo mjerilo etičnosti. Naprotiv. Mjerilo etičnosti pojedinih religija mogu biti samo vrednote svjetskog etosa, poštovanje i ostvarivanje tih pravrednota čovječanstva kao kriterija ljudskosti. A njih je barem četiri: neprikosnovenost života (u što spa-da odnos čovjeka prema samom sebi i sačovjeku, prema svim živim bićima i prirodi koja nam je darovana kao ranjiva ravnoteža), pijetet spram mrtvih (neovisno o tome što su bili i što su za života radili), dostojanstvo čovjeka (kao dodirljivog i ranjivog bića) i zlatno pravilo (ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi). Svjetski etos ne nadomješta postojeće svjetske religije, ne želi postati nekakva globalna super-religija, nego samo izlaže minimalni etički zajednički imenitelj svih svjetskih religija i preko njih kultura. A tim izlaganjem on ga kao takvog, kao svjetski etos, u određenom smislu tek i uspostavlja.

Tako, na primjer, nema etičkog problema dok se biblijski tekst promatra kao dokument jednog arhaičnog historijskog razdoblja. Ali on nastupa kad se na Boga s prikazanim osobinama počnu pozivati vjerski fanatici, religiozni fundamentalisti ove ili one religije vezane za biblijskog Boga. A sa još većim etičkim problemom susrećemo se kad neki teolog, posebno ako je vodeći crkveni teolog, počne cirkularno opravdavati ubijanje u ime Boga samim tim Bogom, tako da petu božju zapovijed, zapovijed o neubijanju, koja je kao neprikosnovenost života element svjetskog etosa, bezuvjetno podređuje ekskluziv-nosti prve zapovijedi, dakle relativiziranjem je devalvira. Za zločinca, u skladu s tom deval-vacijom, on neće proglasiti ubojicu u ime Boga i njegove prve zapovijedi (''Vjeruj u jednog Boga''), nego kršitelja te zapovijedi, po teologu apsolutne zapovijedi, zapovijedi svih zapovijedi. Dakle, teolog u tome slučaju, naoružan svojom monoteističkom logikom, za zločince ne pro-glašava samo religiozne i sekularne ateiste, nego i politeiste. Ubijanje bi dakle bilo nešto sekun-darno, jer je s njim povezano krvavo događanje samo posljedica prethodnog religioznog samo-ubojstva krivovjernika, odnosno bezbožnika. Mnogobožac, a pogotovo bezbožac, ustrajava-njem na svome učinio je prema tome samo-ubojstvo. U skladu s biblijskim geslom: Izaberi život/mene/Boga ili se pripremi na (vječnu) smrt.
Jan Assmann, njemački egiptolog i jedan od najutjecajnijih evropskih teoretičara kulture, u svom spisu Religio duplex piše: ''U sadašnjosti, koju određuju suprotstavljene tendencije globa-liziranja i fundamentaliziranja, zadobiva ideja dvostruke religije sasvim novu aktuelnost. Ono što nam je potrebno jesu religije koje su, s onu stranu svojih sakralnosti i dogmi, oblikovale nedogmatsku mudrost o općoj, skrivenoj 'religiji čovječanstva' (Menschheitsreligion) i koje bi se same znale postaviti u relativni položaj prema tom pojmu. Tu mudrost valja otkriti i aktivirati u svim religijama. Kao princip, religio duplex u tom nas obliku može sačuvati od sukoba civilizacija''. Riječ je o razlikovanju između par-cijalne klerikalne/svećeničke i univerzalne civilne religije, koja, uključujući neke glavne vrednote klerikalne religije, dotičnu ne odbacuje, nego je prihvaća. Odbacuje samo pretenziju klerikalne religije na hegemoniju, na vladavinu klera nad društvom/državom.

Danas tu civilnu religiju na svjetskoj ravni poznajemo preko Deklaracije UN-a o ljudskim pravima, a njeno jezgro prepoznajemo pod oznakom svjetski etos. Vrednote svjetskog etosa su pravrednote čovječanstva, vrednote što ih, nažalost uz mnoštvo sasma oprečnih vrednota, sadrže sve svjetske religije. Njima suprotstavljene vrednote, koje djelomično izviru iz arhaičnog razdoblja politeizama zasnovanih na sakralnom žrtvovanju, a djelomično iz nasilnih dimenzija monoteiziranih svjetsko-povijesnih religija kao antagonističkih kontra-religija (Assmann), danas nam se, u svjetlu svjetskog etosa, otkrivaju kao vrednote od sekundarnog značaja.

U tome je smislu instruktivna knjiga Velika transformacija Karen Armstrong. Hipoteza koju autorica pokušava dokazati jeste da je do prve, takoreći svjetske transformacije religioznosti došlo već prije više od dva i po milenija. To je razdoblje što ga je Karl Jaspers, a prije njega već Alfred Weber, označio kao Achsenzeit, osovinsko vrijeme. U najčišćem obliku osovinsko vrijeme je nastalo s indijskim budizmom, ali i kineskim konfucijanizmom, jevrejskim prorocima (Jeremija itd.), s kršćanstvom i konačno, u veoma oslab-ljenom obliku, s islamom. Ishodište te trans-formacije Karen Armstrong otkriva u supstituciji ili zamjeni, a kasnije i u nadogradnji, sakralno ritualnih religija etikom: etikom milosrđa i na njoj zasnovanim zlatnim pravilom: ne čini drugima što ne želiš da oni čine tebi, odnosno odnosi se prema drugima onako kako želiš da se i oni odnose prema tebi.
Svaka tradicija je razvila vlastito zlatno pravilo. Prema čvrstom uvjerenju mudraca oso-vinskog vremena, religiju tvori respektiranje sve-tih prava drugih, a ne, recimo, ortodoksna vjeroispovijed. Ljudi mogu spasiti svijet ako bu-du prijazni i velikodušni prema drugim ljudima.

Danas moramo etos tog osovinskog vremena (Achsenethos) iznova otkriti. U našem globalnom selu ne možemo si više priuštiti nikakve ogra-ničene horizonte. Moramo naučiti ponašati se i živjeti tako kao da su ljudi iz dalekih zemalja jednako važni kao i mi. Jer i mudraci osovinskog vremena svoju etiku milosrđa nipošto nisu posta-vili u nekim idiličnim okolnostima. Svaka od tih tradicija razvila se u društvima koja su bila strahovito rascijepljena uslijed nasilja i ratova. Zapravo je povod religiozne promjene upravo otklanjanje agresivnosti što su je mudraci do-življavali oko sebe. Kad su počeli razloge tog nasilja nalaziti u duši, otkrili su filozofi oso-vinskog vremena unutarnji svijet čovjeka i počeli proučavati dotad još neotkriveno područje ljud-skog iskustva.

Karen Armstrong bilježi takoreći empirijski kako je nakon nekoliko vjekova izvorni etos milosrđa i zlatnog pravila počeo iščezavati u svjetskim religijama. Mogli bismo dodati: eksplicitni svjetski etos nije se ni mogao razviti upravo zbog monoteističkih prepreka. I ako se danas svjetski etos zaista treba afirmirati, naime kroz drugu veliku transformaciju, tada ona može početi samo transformacijom monoteizama. Bez te transformacije nije moguća nova ''spiritualna revolucija''. Do nje vodi samo jasno osvješćenje vrednota svjetskog etosa.

Mario Kopić

Na žalost, aktualne klerikalne politike vode sve dalje od nje, vode obnavljanju monoteističkog duhovnog, duševnog i fizičkog nasilja. U bivšim komunističkim zemljama u nadziranje i kažnja-vanje poznato iz komunizma. Pošto je Partija bila sekularizirani duplikat Crkve, činjenica da se Crkva danas nastoji popeti na ravan njenih kompetencija i privilegija može iznenaditi samo naivne. Zapravo ona hoće još više. Dok se Partija u ljudsku intimu petljala prilično ograničeno i prema teistima na ravni privatnosti bila skoro tolerantna, Crkva hoće zbog težnje za duhovnom nadvlašću, oslonjenom na političku moć, ovladati kako privatnim tako i javnim, društvenim životom. Za nju civilno društvo (sa svojom civilnom religijom) kao takvo uopće nije prihvatljivo, a laičko društvo prihvatljivo je samo pod patronatom klera.

Nije riječ o odazivu u socijalnom značenju, koji je s propašću komunističkih revolucija postao suvišan, nego o regresiji, filozofskoj, ali i psihoanalitičkoj, o regresiji koja nas potiskuje u predmoderna, predprosvijećena vremena, u vre-mena koja su, po Kantu, bila obilježena maloljetnošću evropskog čovjeka: ljudi nisu djelovali po kategoričkom imperativu autonomnog morala, nego po Zapovijedima odozgo ili izvana. Kad bi, na primjer, kojim slučajem imao priliku pročitati post-komunističke ''zakone o vjerskoj slobodi'', Kant bi se okrenuo u grobu.

Iz rukopisa Maria Kopića Otkucaji drugoga

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License