Dvije Dunje

DVIJE DUNJE

Davno, nekada davno, moja ljubav prema šumi počela je kada sam imala pet ili šest godina.
Naš dragi otac, Mihael, nedjeljom bi nas budio rano, jako rano, dok je vani još bio mrak.
Mi djeca, sneni, a majka, naša draga, već ozarena lica, znojna, spremala je hranu u stari lovački očev ruksak i jedan teleći ranac. Nijedna naša dječija ruka, ruka putnika nije bila slobodna do prvog stajališta na Čairama. Trebalo je stići do tamo za sat, sat i pol ili dva, sve je ovisilo koliko se razdanilo, kolika će biti magla to jutro, kakav će izaći dan.
Dogovor, noć ranije, bio je, što tko nosi na sebi, odgovaran za to da se ne izgubi putom.
Svaka spremljena stvar je bila dragocjenost, kao zejtin i kava, što smo ih nosili kao milošte dragim našim Gostićima.
Kretali bismo na naš dugi put, put u naše daleko, daleko selo na velikom brdu Pločnik.
U jutro puno magle i rose, već prvim metrima našega puta od naše kuće, kuće u centru grada
male kasabe Doboja znana, preko donje džamije i preko Crvenog brijega na Čaire, put Krčevina i stare mahale.

Rosa je već dobrano kvasila naše bose noge. Čarape su bile spremne, ako bi nas uhvatio rani proljetni pljusak, koji bi potrajao nekih 10-15 minuta, i ako bi se skrili pod neko stablo, ako bismo stigli… Poslije bi gledali dugu na nebu i nikada nisam poželjela tada postati dječak… A ni sada…
Havajke koje nam je otac pravio samo su štitile naše bose tabane od neke povrede ili ujeda zmije, koja bi nas iznenadila iz rosne trave toga jutra.
To jutro jedna smeđouška zmija prepreči se na čistini tog našeg dugoga puta. Otac nam dade znak da stanemo, a on je kao sveti Petar nosio dugi štap, koji je uvijek bio pripravan za neku opasnost na tomu našem dugom putu, da nas nešto ne omete.
Stali smo iza njega, ja u paničnom strahu, jer prvi puta u životu gledam pravu, pravcatu zmiju, malu, ali tako šarenu, spretnu, tada za mene jako, jako strašnu. Ti vijugavi brzi pokreti davali su mi strahopoštovanje da sam u tren zaboravila na strah i u čudu posmatrala to vijugavo smeđe brzo stvorenje, koje me plašilo, ali samo za kratko.
Tata je samo rekao: „Hajde draga, hajde draga“, a ona je prošla pored nas kao da nas nije ni primijetila.
Nisam odmah mogla doći k sebi da je zmija još uvijek tu, a da nam ništa loše nije napravila, a tata je tada u mojim očima postao još važnija i snažnija osoba u mome životu, toga sunčanog prelijepog nezaboravnog dana.

Pločnik, danas se pitam po čemu je dobio to ime, ime koje mu ne priliči, mene i sada ta riječ, ime, još uvijek muči i muči.
Nigdje nijedne ploče, nigdje u blizini kamenog stupa, ni blizu rudnika, samo rastinje samoniklo, zimzeleno.
Glavica brda visoko se propinje kao vrh neke piramide, a možda tu nekada davno neki neznani bosanski faraon kao u Visokom ostavi meni neznani neki trag. Možda vrhovi brda imaju dodirne tačke. Tko zna… Pitaću njega, malog „zelenog“, svog frenda.
Samo zimzeleni grmovi, usamljeni samonikli grab, svjedoči da je netko prolazio ovuda,
ploču nikakvu nije ostavio da posjeti na život prije mojih Gostića.
Danas gustiš zarastao, isprepletan, samonikli, puzavi strniš, pun čičaka koji mi preče put.
Breza, moja carica šume, gleda na omoriku, jelu, bor, šikaru punu malina, kupina, zatvara prolaz u šumu, šumu moga djetinjstva, ka mome vrelu čiste pitke ledene vode, vode koja je gasila moju djetinju žeđ. .

Pokušavam se na nekoliko mjesta probiti u šumu, nemoguća misija… Zašto sam danas tu nakon punih 50 ljeta, samo ja znam odgovore.
Morala sam doći, moji snovi me neprekidno vraćaju na to vrelo, izvor vode koje sam tako davno popila tu, a danas ne mogu doći do njega, vjerovatno postoji i drugi put. A on moj izvor pitki još uvijek tu, možda još čistiji, hladniji, samo danas meni nepristupačniji. To više nikada neću znati, jer više nikada neću prolaziti tim putom. Danas me samo sudbina dovela i tko zna da li više ikada, da li do novoga sprovoda…

Bili su to posebni dani, dani kada smo se pripremali preći taj dugi put od 10 i više kilometara za ranih jutara, dok smo još bili djeca, ni svjesni života, koji je tek bio pred nama.

Trebalo nam je tih davnih 50-ih godina, možda tri do četiri debela sata za preći tu uzbrdicu, uzbrdicu učenja života. Nekada je bila tako lagana, lijepa, brza u odnosu na današnje životne uzbrdice. Uzbrdice za koje onda nismo ni znali da će doći, da će nas zateći, kao što ni sada nisam znala da ću se ikada više ponovo ovamo vratiti i preći taj isti put, tu uzbrdicu nakon pola vijeka.
Krenuli bismo nakrcani stvarima i miloštama od naše kuće u centru Doboja, nedaleko od donje prelijepe stare dobojske džamije, preko Crvenog brijega, Krčevina, Čaira, prema Makljenovcu nalijevo i izlazili na čistinu Prisada, nadesno ka Pločniku. Prema Velikoj glavici ili kako su je svi zvali, Božinoj glavici.

Prvi odmor sa prvim zrakama sunca od nekoliko minuta, bio je na Čairama kod kuće mog dragog Muidže Dale, kalamara, mesara, ovčara, sve što si htio, on je tada bio.
Već bi nas Muidža čekao na jednom starom panju u svojim gumenim, blatnjavim čizmama i svom plavom radnom mantilu, kačketa nataknutog do pola nosa, da bi ga jedva prepoznao, da ga nisi znao po danu sa zaraslom bradom i krnjavim zubom.
Uvijek je moj Mujdža mirisao na baljegu, koju i sada ćutim, kao i prije 50 godina, kada sam je osjetila po prvi puta tog sunčanog ranog proljetnog jutra.
I sada isti mirisi, samo nova sazidana štala, vonj baljege isti kao da je i ista krava, da li je i tele od te prve njegove krave, ista loza, koliko znam Mujdžu sigurna sam.
Samo mi je jasniji sada njegov vidikovac prema mome gradu, gradu djetinjstva, mladosti, moje prve ljubavi i mnogih radosti na slivu triju prelijepih rijeka.
Sabrije Dale, prvenca, nova kuća, štala, njegova mlada prelijepa žena, njegova djeca, velika kola, nova i još jedan kombi.

Snaha nije danas u dimijama kao Sabrijina mama, koja još uvijek leži u postelji nakon toliko ljeta, snaha je danas u farmericama i puna zlata kao neka prava hanuma, starinska.
Jutarnja prva kahva, kahva dočekuša, koju je uvijek Muidžina boležljiva žena kuhala, maksuzija, kao i čaj od lipe, koji sam toliko voljela, zaslađen s medom. Čaj od moje lipe (lipanjsko dijete sam ja) širio je miris čitavom malenom sobom i sad je zadržan u mojim osjetilima, u mome „malom praiskonskom nosu“.
Miris ovčetine i skromne drvene potleuše prekrivene tkanim ponjavama, koje su meni
urezane u sjećanje, svaka nit duboko u meni, kao i moja sada već sijeda kosa. Nit koju sam nekada sama poslije pletenjem htjela tkati, tako čvrstu, šarenu, neponovljivu halju u dječijoj mašti, kakva mi osta.
Pšenična maslenica još topla, para iz nje puši, a ona se topi u našim dječijim ustima,
slađa od najljepše šarene šečerlame bajramske.
Potkuvećeni krećemo ka novoj uzbrdici, gdje nas jedan dio puta prati vjerni Mujdža, a sunce se već dobrano popelo ka horizontu, ka proplanku mekom, gdje je davno srna malo lane okotila i svojim mlijekom isti tren podojila.
Prolazimo kraj kuće naših Galicijana, Cilike i brata Ludviga, kuća i štala, prekrivena perušinom kukuruza, ima oblik dugog tunela, tunela bez kraja.

Samo sam jednom smogla hrabrost i provirila u nju, moliti tetu Ciliku za lončić vode sa velikim strahom djeteta, ustrašenog lažnim pričama. Zemlja na podu, jedan stol u uglu, to sam samo uspjela vidjeti. Vrata sklepana od nekog čvrstog drveta, a brat na njima stoji kao ljuti stražar iz ruskih kazamata, sijed, brkovi dugi, bijeli, oči prodorne, koje su me ledile i počela bih se tresti od straha. Pa zašto, neće mene ubiti, umjesto da se samo napijem, samo vode, zašto djecu uvijek nepotrebno plaše. Da li je to bila samo priča koja je ostala u dječijm ušima, a danas ni njega nema. Rat ga je ovaj skrio pod okriljem noći, a neko opet kaže, ubili su ga za ono, za koje? Oko za oko, zub za zub. Znači prenijeli su sa koljena na koljeno zašto, on je svoje odrobijao i to debelo, a ništa nisu dokazali. Da li samo što su bili Galicijani, a ne domaći, ja to nisam tada ni znala, a blizu sam bila da saznam, i sama, i moj tata, isto jednoga proljetnog dana.

Bijela trešnja na tom putu, druga stanica za odmor, okrepu, psi laju, nemaju prigodu vidjeti svaki dan neznanca. Osjetiti novi miris slučajnog prolaznika, ne jednog nego pet, koji remete jutarnju gužvu u kokošinjcu. Horoz je poslao svoju izvidnicu da vidi što je to novo na njegovoj teritoriji, zbog čega psi laju, zbog čega je graja na bijeloj trešnji. Mi smo pobacali u trku svu težinu sa sebe i za tren smo se našli na već sazreloj, bijeloj, recimo kao „našoj“ trešnji. Toliko smo jeli tih bijelih, slatkih plodova, dok se nismo prejeli, dok nas drob nije počela boljeti.
Opet kratki odmor, opet jedna kava domaćina i sada bijeli mrs, sir onaj škripavi i crni hljeb, još topla kora koja se puši.
Pokret i opet na čistini, još koji kilometar i već vidljiv vrh Božine glavice.
Sunce već prži, rosa je ostala na nekom zaklonjenom pupu, a stara lija sramežljivo viri iz šikare kao da čeka mudro darove naše.
Put od ilovače crven, nepravilan, vijuga, a šuma svuda između nas, vodi nas pravo na čistinu do male bijele kućice sa jednim prozorom i veselim vrtom. Malo okućnice sa kupusom zasađenim, malo mrkve, peršun i poneki grm lijepe Kate.
Već su se dva psa razlajala, skaču oko nas, njuše kao da smo stari znanci, kao da smo jutros otišli iz te kuće, kao da smo se samo spustili prema Rudanci po pola litre zejtina.
Simo već u svojim dubokim bljatnjavim čizmama, šajkača stara, izlizana na sijedoj glavi. On, visok mršav kao bor, još uspravan izlazi pred nas sa svojim širokim osmjehom na pretplanulom izbrazdanom licu.
„Pa đeste dosad?“, a psi skaču li skaču dok ih moja druga majka Nevenka trčeći iz kuće ne potjera, a ja joj trčim u zagrljaj, stišćem tako jako, jako. Kako sam samo znala stisnuti svoju majku Bertu, čvrsto da mi ne utkne, nikada iz naručja iz toplog zagrljaja.
Teta Nena, evo mi smo stigli a dah mi još ustreptao od dugog puta, obrazi kao dvije breskve, crveni, lagani znoj probija oko mojih nosnica, ali mi ne smeta, stigla sam u moj Pločnik, da to je moj Pločnik, oaza mog djetinjeg svijeta.
Sjedam na golu zemlju, a teta Nena: “Digni se, nazebćeš, dođi u kuću, kukuruza, evo topla sa onom preplanulom korom kakvu ti voliš, a evo i živičarku kokoš sam stavila peći.“ Nisam se još odmorila ni od bjelice trešnje, a već opet jedi….
Prvo smo vadili naše milošte, za teta Nevenku šarena pamučna haljina koju bi oblačila za Uskrs, Đurđevdan, slavu. Moja mama ju je pomno birala, kao za sestru, Simi košulja i par pantalona moga oca, za Živka i Vladu košulja, uskršnja, nova i po jedan par jeftinih tena.
Uvijek su roditelji znali pred Đurđevdan, tu dvojicu mladića nagraditi novom košuljom, starim popravljenim cipelama. Daleko su pješačili svaki dan bosonogi i tek na Crvenom brijegu obuvali bi cipele i na zdencu prali prljave noge. Išli su na zanat, jedan na bačvarski, a drugi na mehaničarski. Rasli su bez oca, koji je za drugoga rata poginuo tko zna gdje, kada to niko ne zna… Nevenka se preudala za našeg Simu, bolje reći priženila se, Simo je došao u njenu kuću. Sestra mu Anđa u kuću niže iz Medakova sela na domak Maglaja, u kuću mog drugog oca, golijata, Bože Gostića, ljudine od čovjeka, brata starijeg od moje tete Nene.
Tako isprepletano kao stablo masline čvrsto, skladno, ta familija, tako pobožna, a tako tiha…
Sada, pola stoljeća poslije, stojim pred istim mjestom u Pločniku, pred novom kućom
našega Živka, nekada bačvaran koji mi dan ranije izmače u Njemačku. Tamo je jedan drugi njegov dio, posao, Švabica njegova, egzistencija, već zarađena penzija. Pločnik to je njegova stalna oaza mira za njegovu dušu, njegove već krhke živce, koje je odnijela buka po njemačkim tvornicama. Velika kuća, veranda puna cvijeća, stepenice za gornji kat, odakle vidik puca na sliv Bosne, Usore, Spreče, ka Savi pitomoj, velikoj, plemenitoj.
Nova crkva u samoj šumi do koje ne stigoh doći - pretpostavih da je Živko najviše za temeljac priložio, da je kum joj bio… Da se temelji baš u njihovoj šumi naprave za sve seljane, za sjećanje na majku Nevenku, očuha Simu, ujaka Božu, ujnu Anđu, za sve mile i drage, za svoje selo koje osta netaknuto, kao i prije 50 ljeta… Trava pokošena, sve uređeno, kao da je otišao opet samo do Rudanke, ovaj put po kutiju cigareta. Biće češće tu na svome, malo u Švabiji, i neka, tu su korijeni, tu su oni.
Par metara od nove velike zidane kuće do moje je šuma, koju još uvijek volim, u koju sam sa Simom išla sa dvije obremuše da donesem vode za piće sa mog izvora.

Tada je bio maj mjesec, kada sam posljednji put bila, prije pola stoljeća, kada je u šumi izašla prva jagoda koju je Simo ubrao, a nije mi dao da je pojedem. Stavi na čelo prvu jagodu, samo je rekao, da je takav adet, kada vidiš da izađe prvi plod, to je za berićet i šume i ploda.. Poštivala sam tada taj običaj, ta pravila šume i naučila još mnogo i svojih i tuđih, koja su jako važna za ovakva prijateljstva, koja te vode i vraćaju, koja ti se prepliću u životu, vraćaju u snu, na javi, u svakom danu.
Jagode niču i sada u Božinoj šumi, ja ih već dugo nisam jela, one ne niču u mojoj novoj sredini, jer tamo nema proplanka meka. Ovdje raste žižula*, smeđa i sočna i „Babić“ grožđe i smokva preslatka, medna.
A u potoku kod mog „oca“ Bože, sada stoji preslika one njegove kuće, kuće od blata smeđeg i poda smeđeg, kojeg sam mela brezovom metlom, još svojim krhkim rukama djeteta..
Gledam i sada Anđu visoku, preplanula sa dvije pletenice kao šaka čvrste i guste, koje mi liče na klasje zreloga žita, žita od koje mi pekaše onu moju kukuruzu malo zagorjelu, koju sam močila u kiselo mlijeko u drvenoj zdjeli.
Božo moj, moj „otac“, kao i Mika, dva brata nerazdvojna i za noći kada se pekla rakija ljuta, kada je brijala gusta mećava kao kod Kočića u Stričićima, koja me je srela na ovome putu, drva je tada po prtini nosio, a nije nas ni tada zaboravio. Hajku su spremili da ga nađu..
Ugledah u bašti stablo dunje, voće već zrelo, a Jela u muškom sakou, kao da je Anđa pred mene uskrsla nakon 50 ljeta… Zar je toliko prošlo? Tolika sličnost dvije sestre, kućica mala čista, pod prostrt, nije više od blata.
Tri mačića leže u toploj sobici, ližu se kao braća, muha poneka promiče, jesen je, listopad.
Taj mjesec koji mi ruši snove i broji mrtve moje… Zašto svi mili moji odoste? Kada je Miholjsko ljeto i tu, i ovdje, i u srcu ste mome…

• žižula (lat.: Zizyphus zizyphus), žižola, ćićindula, čičimak i cicindra, poznata i kao kineska datulja. Po broju stabala najbrojnije je voće u Kini. Uzgaja se širom Azije, na Mediteranu, kao i u SAD-u u novije vrijeme. Kod nas je prisutna samo u primorju, posebno na području od Dubrovnika do Trogira.

Zamolih Jelu za dvije dunje od šest na stablu, već opalog lišća.
Ja, Muidža, Mihael, mladi unuk svog djede, Rahela lijepa i tetka Blanka sijeda, stajasmo na mjestu sjena moga drugoga oca moga Bože gorostasta, planinskog iz Pločnika, a njegove dunje stajahu u mojoj kući na moru plavom, gdje Zrmanja teče. Stajahu ponosno rame uz rame sa Menorom.
Počele su odlaziti kao moj, otac, majka, Božo, teta Nevenka, Simo, Božo, Anđa, moj Joža…
Zašto mi listopade uze ono jedino, neraskidivo, meni tako drago, mog Jožu, još bez brade…

Ostala je slika samo „DVIJE DUNJE“ iz Pločnika.

Blanka Atijas Levi
01.12.09