Dve Antisemtiske Uredbe

Dve antisemitske uredbe

U drugoj polovini četrdesete godine, strahote drugog svetskog rata još nisu dobile svoj pun zamah. Međutim, čak i naci-fašistički indoktriniranom i površnom posmatraču već je moglo postati jasno da je teorija munjevitog rata omanula uprkos brzim porazima poljske i francuske vojske, u jesen 1939. i u proleće 1940. U leto 1940, nemačka vojna avijacija stvarno gubi vazdušnu bitku nad Engleskom, pa nemačka Vrhovna komanda, sa Hitlerom na čelu, odustaje od pomorskog desanta na britanska ostrva. U zamenu za to, vlade Nemačke, Italije i Japana zaključuju vojni i politički savez, nazvan Trojni pakt. Potpisan je u Berlinu 27. septembra 1940. Bio je to deo priprema za invaziju Sovjetskog Saveza, pa su vlade Rumunije, Bugarske, Mađarske i Slovačke, bile radi osiguranja budućeg južnog strateškog boka izvrgnute pritisku da pristupe Trojnom paktu. I Jugoslavija se našla pod pritiscima raznih vrsta -od potkupljivanja štampe, preko vrlo intenzivnog obaveštajnog delovanja, pomaganja krajnje desničarskih političkih formacija, do organizovanja agresivnih pseudokulturnih grupa među Nemcima u Banatu i u drugim krajevima Vojvodine i Slavonije. Ni kraljevska vlada nije bila pošteđena pritisaka. To je bilo utoliko lakše što je među ministrima bilo nekih s vrlo konzervativnim, izrazito desničarskim, čak fašistoidnim gledištima. S druge strane, na antisemitizmu se nacističkom pritisku najlakše i najglasnije popuštalo.

I tako su "u broju 229-LXXX-A, od 5, oktobra 1940. beogradskih "Službenih novina", a zatim i u broju 230, od 9. listopada 1940. zagrebačkih "Narodnih novina" objavljene "Uredba o upisu lica jevrejskog porekla za učenike univerziteta, visokih škola u rangu univerziteta, viših, srednjih, učiteljskih i drugih stručnih škola" i "Uredba o mjerama koje se odnose na Židove u pogledu obavljenja radnja sa predmetima ljudske ishrane"… Po odredbama oneprvo spomenute o ograničenju prava Židova na polazak visokih, srednjih i njima izjed¬načenih škola, dakle školske uredbe, ograničen je broj učenika židovskog porijekla koji se mogu upisati u prvu godinu, odnosno prvi razred svih škola nabrojanih u nazivu uredbe tako da na području čitave države… bude prema broju ostalih učenika ovih škola u onom razmjeru u kojem se nalazi broj državljana… Ta se mjera ima da primjenjuje već za ovu školsku godinu 1940-41. i to, kao što je naprijed rečeno, samo za prvi razred. Stranci, što znači strani državljani židovskog porijekla, ne mogu se uopće upisati, pa ni u ograničenom broju… Sto se ima razumijevati pod "židovskim porijeklom" o tome nema u uredbi nikakovih odredaba. Isto tako se ne kaže ništa pobliže o načinu izračunavanja tog dozvoljenog broja učenika koji bi odgovarao utvrđenom načelu o razmjeru… Istih dana objavljena je i stupila na snagu i ona drugo spomenuta uredba o ograničenju prava Židova na sudjelovanje u privrednom životu, dakle privredna uredba koja isključuje Židove iz trgovine na veliko "sa predmetima ljudske ishrane". Sve one "trgovačke radnje koje se bave prometom naveliko sa predmetima ljudske ishrane", a čiji su imaoci Židovi, bez obzira da li su ti imaoci fizička ili pravna lica, podvrgavaju se reviziji koju će izvršiti… nadležne opće upravne vlasti drugog stepena…"

Savez jevrejskih opština je odmah reagovao u ime jevrejske zajednice Jugoslavije "Deklaracijom", koju na prvoj strani objavljuje "Židov" od 11. oktobra 1940. "Kraljevska vlada donijela je dvije Uredbe koje se odnose na Židove. Jednom se uredbom židovskoj djeci, zato što su židovska, ograničava pravo po-hađanja srednjih i viših škola. Drugom se vlastima daje pravo da iz jedne privredne grane isključe Židove zato što su Židovi. Zauzimajući svoj stav prema ovim uredbama, Židovi Jugoslavije prije svega odbijaju i svaku pomisao da ih ocijene s gledišta u kome obimu će one pogoditi pojedinca. Potpisani su svijesni da je u pitanju dostojanstvo i čast svih Židova u Jugoslaviji. Oni su potpuno svijesni da je ovim mjerama po kojima se izvjesne sankcije primjenjuju samo zato, što su lica na koja se odnose Židovi, cjelokupno židovstvo u našoj zemlji poniženo i uvrijeđeno. Ujereni da u odbrani svojoj protiv toga unižavanja i vrijeđanja časti naše ne raspolažemo drugim snagama osim svojom moralnom čovječanskom i građanskom svijesti, snažnom svijesti po istinskom svojem rodoljublju i vjerom u pravdu, znamo da još smijemo da apeliramo na pravnu svijest, a naročito na svijest pravde, čovječnost i čojstvo srpskog i hrvatskog naroda, i da se obratimo svima onima koji predstavljaju oličenje duše toga naroda. Prvi put u historiji Jvugoslavije poduzimaju se mjere protiv Židova. Prvi put u životu naroda ove zemlje stvara se podvojenost i razlika među građanima čija su prava zasnovana na načelu potpune i bezuslovne jednakosti zajamčena Ustavom."

"Odnos hrvatskog i srpskog naroda prema nama bio je uvijek prožet duhom bratskoga osjećanja i građanske solidarnosti. Zato ne vjerujemo da su ove teške mjere u saglasnosti sa vjekovnim stremljenjem genija ovoga naroda koji je i sam, kroz dugi niz vjekova, iskusio svu gorčinu ropstva, nasilja i bespravlja, te vodio teške, duge i herojske borbe da bi sebi izvojevao pravo i slobodu. Znajući kako židovska zajednica u Jugoslaviji misli i osjeća, i da nikad neće preboljeti ovu tešku povredu svoje časti, potpisani, kao njeni predstavnici, u punom čuvanju dostojanstva te zajednice, izjavljuju da će ona iako duboko razočarana, na ovo svoje unižavanje odgovoriti onim što je vazda ispoljavala: svojom pouzdanom vjernošću Kralju i Otadžbini do posljednjeg daha i do posljednjeg udarca koji je još može da zadesi." "Ništa na ovom svijetu ne može u očima onih što pravedno misle i osjećaju i koji u porijeklu čovjeka ne vide zločin i inferiornost da ponizi židovsku zajednicu. Obraćajući se njoj, braći i sestrama svojim i djeci svojoj, koju hoće da nam odvoje od izvora znanja i moralno-otadžbinskog odgoja, pozivamo ih da ne klonu, nego da vjeruju u vječite istine pravde koja ne može da podlegne. Savez jevrejskih vjeroispovednih općina Kraljevine Jugoslavije. Predsjednik: Dr. Fridrih Pops. Potpredsjednici: Dr. Marko Horn, Dr. Elemir Kalmar. Rabinski sinod Kraljevine Jugoslavije. Vrhovni rabin: Dr Isak Alkalaj. Nadrabin: Dr. Gavro Schwarz. Nadrabin: Dr. Moric Levi."

Sada bi protestna deklaracija bila drukčije pisana. Manje uopšteno i s manje pozivanja na uzvišena načela čovečnosti i čojstva. Verovatno bi savremeni tekst iste ili slične svrhe sadržavao neke činjenice koje spominje J. J. Benavram - ako to nije pseudonim - iz Zagreba, u svojoj polemici s uvodničarom "Hrvatskog dnevnika", glasila Hrvatske seljačke stranke čiji je neprikosnoveni voda bio Vlatko Maček, inače tadašnji potpredsednik kraljevske vlade. Pobijajući navode "Hrvatskog dnevnika" u prilog opravdanosti, čak potrebe za donošenje školske i privredne uredbe, Benavram iznosi zanimljive brojčane podatke ("Židov od 11. oktobra 1940, str. 3 i 4). Jevrejsko stanovništvo u predratnoj Jugoslaviji čine 71.342 lica, ili 0,46 posto celokupnog stanovništva u 1938. godini. Među Jevrejima ima svega 464 državnih i samoupravnih činovnika. Najviše ih ima u nekadašnjoj Drinskoj banovini, sa sedištem u Sarajevu i u Beogradu, zajedno 280, što čini 60 posto njihovog ukupnog broja. Nema ih u Sloveniji, odnosno u Dravskoj banovini, a zanemarljivo malo u Crnoj Gori, odnosno Zetskoj banovini.

Učenika gimnazija ima 2.950, trgovačkih škola 230, srednjih tehničkih škola 50, a učiteljskih svega šest. Po brojnosti prednjače gimnazije u Beogradu, Novom Sadu i Subotici, Sarajevu, Zagrebu i Skoplju s Bitoljem, odnosno prema tadašnjoj administrativnoj podeli u Upravi grada Beograda (stari Beograd, Zemun i Pančevo), Dunavskoj, Drinskoj, Savskoj i Vardarskoj banovini. Sasvim slična je slika za studente: najviše ih ima u Zagrebu, čak četiri puta više nego u Beogradu, a zatim dolaze Vojvodina i severna Srbija, Sarajevo i Skoplje. Od struka su najviše zastupljena prava i medicina, gotovo 50 posto ukupnog broja jevrejskih studenata koji iznosi nešto iznad sedam stotina.

U svetlosti ovakve raspodele, posebnu pažnju izaziva sećanje na držanje izvesnog broja direktora gimnazija, uglavnom u mestima južno od Save i Dunava, koji su tiho prenebregavali školsku uredbu, dok solidarnost studenata i đaka sa svojim jevrejskim drugovima nije uopšte dolazila u pitanje. U tom pogledu, Sava i Dunav nisu predstavljale granične linije.

Svoj odgovor na punih šest stubaca "Židova", Benavram završava jednim navodom "Hrvatskog dnevnika": "U jednome se potpunoma slažemo sa uvodničarom "Hrvatskog dnevnika" s prvim dijelom zaključne rečenice njegova članka. 'Svakako će ove dvije uredbe ostati zabilježene u našoj političkoj povijesti kao odraz naše današnje stvarnosti'. Da se on zadovoljio ovom konstatacijom bio bi bolje poslužio dobroj stvari kojoj je htio poslužiti."

Ta i takva tadašnja stvarnost mogla je da posluži kao predznak i opomena da se i nad Jugoslavijom gomilaju oblaci puni smeđih košulja, kukastih i gvozdenih krstova.

Jevrejski pregled, 7-12, 1990

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License