Drago Pilsel Na Povrsini Zivota O Knjizi Predraga Fincija Imaginacija

Na površini života – o knjizi Predraga Fincija "Imaginacija"

Datum: 20.08.2009 19:17

Autor: Drago Pilsel

Knjiga "Imaginacija", sarajevskog filozofa Predraga Fincija, tjera da osjećamo onaj drhtaj koji govori da se čovjek ne miri sa svojom prirodnom datošću

Pascal je uvidio dvostruki karakter imaginacije: da može biti produktivna i doprinos znanosti, ali da može biti i uzročnik obmana. Pogreške imaginacije doprinose, među ostalim, i bijedi čovjeka kao biće koje ne teži transcendenciji, trska u kojoj nedostaje drhtaj. Čitam sjajnu knjigu "Imaginacija" (u izdanju zagrebačkog "Antibarbarusa"), sarajevskog filozofa i pisca sefardskog porijekla s boravištem u Londonu, Predraga Fincija, i gotovo da osjećam onaj drhtaj koji govori da se čovjek ne miri sa svojom prirodnom datošću, onaj duh koji u biću oživi, onaj duhovni nespokoj koji bi žabokrečina života primirila i potopila. Kada se čovjek buni, kada misli, shvaća da je i vjera neizvjesnost. Vjera je također ponor, ali spasonosan.

U vjerniku su nada, sreća, obećanje, u njemu je postojanost, u njemu je ljubav. Bog je u njemu i on u Bogu. A kod nevjernika? Isto! I nisam dogmat ako tvrdim da je Bog potpuno isto prisutan u mome vjerničkom umu i srcu kao u onima koji vele da vjere nemaju. I odmah da ovo pojasnim: jasno je da se ateisti i agnostici ne moraju ispričavati ili opravdavati i da postoji nešto što se naziva ponos nevjerovanja. Sasvim je jasno i to, vjerujem, da ateisti mogu ići po svijetu uzdignute glave. Kako bi definirali vjeru onih koji ne vjeruju? Drugim riječima, na koji način Bog ljubi one koji nemaju dar vjere? Što reći o vjeri onih koji ne vjeruju?

Nije sporno da mnogi u Boga ne vjeruju. Važno je istaknuti da Bog vjeruje u svako ljudsko biće i da ima povjerenje, u njega i u nju. Zbog toga sam i ja dužan poštivati to povjerenje koje Bog ima u sve ljude i neću odbaciti nekoga zbog činjenice da ne vjeruje u Boga. Bog ljubi sve nas. Krist (spominjem ga jer sam kršćanin, ali ovaj bi tekst mogao napisati i da sam musliman ili, kao Finci, Jevrej) je za sve ljude položio svoj život. Duh sveti je prisutan u svim ljudima i vjerama. Zapravo, vjera nije za mene poseban dar, već mogućnost koja se pruža, na primjer, svoj djeci. To je pozivnica svima bez obzira na naše razlike. Zbog toga odbijam podjele čovječanstva na vjernike i nevjernike.

Rekao bih da je to protiv pobožnosti. Tko kaže da časti Boga, a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi. Finci, jedan od meni najdražih i najinteligentnijih autora, podsjeća da je Pascal negirao značaj Ja, a jedan je od onih koji je potakao individualizam. Njegovo zasnivanje na istini i vjeri zakona srca na kraju traži potvrdu u Bogu kao osobnoj vjeri; njegova je riječ o Bogu ime za ono što je već s nama, a nedostižno, a njegovi fragmenti slika ljudske nedovršenosti i otvorenosti. Jednom, veli Finci, s dilemama treba stati. Prestati se mučiti. I u toj sam se situaciji nalazio ovih dana, posjećujući u zagrebačkoj bolnici "Sestre milosrdnice" svog najboljeg prijatelja, novinara Branka Madunića, koji je ležao u komi nakon nekoliko kirurških intervencija (zbog gastroenteroloških komplikacija) i zadobivene višestruke sepse. Bilo mi je jasno da će umrijeti.

Nisam, mada sam u znaku solidarnosti s njegovom suprugom i članovima obitelji i našega ceha, zatražio čudo ozdravljenja, i to u novinama, od Boga imao pravo tražiti da se pokaže konačnim. Nada, moja, pa vjerujem i svačija, uvijek je u daljini, u mogućnost beskonačnog. Branko je preminuo u utorak ujutro, a bio je neizmjerno blaga, nesebična i skromna duša, pa je praznina koju je ostavio iza sebe time veća. Nebo, tamo gdje je Branko sada smješten, je takva beskonačnost, stvarna i simbolična, da o Brankovoj sudbini možemo zabilježiti tek ponešto, samo nade i slutnje, samo fragmente. Istina koja nam je dohvatljiva je ona koju živimo. A vjera ne popušta ni kada nade nema. Ne popušta, jer srce odbije da prihvati zakon činjenica. Ne popušta ni zato što se s vjerom (i možda samo s vjerom) može dosegnuti nemoguće. S takvom sam vjerom iščekivao kraj zemaljskoga života svog najboljeg prijatelja.

A utjehu, i zbog toga ovo pišem, pronalazim u riječima Predraga Fincija: Pascal se kladio da Bog postoji - ako izgubi, nije izgubio ništa; ako dobije, dobio je vječnost, jer je za vjernika smrt susret s vječnošću. Ne brinite, vi, stoga, koji vjeru nemate. Opkladu možemo sklopiti i na suprotan način: kladiti se možete da Bog ne postoji - ako dobijete, ostvarili ste život sada i ovdje, ako izgubite, ma što da uslijedi, opet ste dobili jer niste ništa očekivali.

Pascal je znao da neutaživa sumnjičavost ni samoj sebi ne vjeruje, a da kritička sumnja preispituje. Radikalnost prve pripada beznadnom nihilizmu, refleksivnost druge široko shvaćenom stvaralaštvu, od filozofskog do pjesničkog. Hoću reći: sa ovom dragom Fincijevom knjigom ostajemo na površini života.

http://www.nezavisne.com/kolumne/vijesti/45195/Na-povrsini-zivota.html

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License