Dr Kalmi Baruh Spanski Knjizevnici U Gradanskom Ratu

Španski književnici u građanskom ratu

Razumljivo je da je danas u Spaniji književno stvaranje ukočeno. Ta zemlja preživljava potrese koji su iz temelja poremetili život nacije i prepolovili je bedomom nesporazuma i mržnje. Ali, koliko nam je poznato, špamski intelektualci nisu događajima potisnuti u pozadinu, nego su uspeli, uprfcos svim teškoćama, da se istaiknu kao faktor koji sve jasnije izgrađuje svoj stav i svoju reč u krvavoj borbi za koju se još ne može reći u komi će se pravcu razvijati. Vidljivi dokaz te težnje da izvrše svoju misiju u ovim tragienim danima daju španski intelektualci i umetnici u dva časopisa — »Madrid« i »Hora de Espana« — koji su se pojavili) prvih meseci građanskog rata.
Nemoguće bi bilo tražiti od saradndka tih, ratnih, časopisa radove opširne i definitivne, oni su za svoja saopštavanja izabrati uže okvire koji odgovaraju brzini kojom se odvijaju događaji: kraći esej, sumarni kritički prikaz, aktuelnu pesmu i, u celom godištu bogatog sadržaja, tek dve pripovetke. Ako ovakva redakoija časopisa i ne pruža mnogo umetničkih novina, ona, ipak, daje obilna obaveštenja o kretanju i držamju mlađih i starijih pisaca, i bar nagoveštava pitanja koja je građanski rat učinio neodoiljivo aktuelnim. Zbog svega toga mi se moramo ograničiti na letimično registrovainje činjenica.
Pre svega treba zabeležiti tri velika gubitka koji su za špansku književnost utoliko osetljiviji što je govor o tri majstora koji su kroz svoje obimno delo dosledno razvijali po jednu odliiku duhovnog stvaranja španskog. U svojoj Salamanki, osamljen, umro je Migel de Unamuno. O poslednjim njegovim danima svetska štampa pisala je mnogo i protivrečnio, i gotovo uvek s namerorn da ga prisvoji za jednu od dve Spanije koje se bore do istrage, dok je on, verovatno, ne prestajući da se otima smrti kao što je uvek radio, s visine svoje individualistiičke osmatračinlice gledao »agoniju svoje otadžbine«. Bliže istini biće ove reči kojima je ožalio smrt filozofa-pesnika Antonio Mačado, velik pesnik Unamunove generacije: »Od svih mislilaca koji su od smrti načinili bitnu temu svoijih razmiišljanja, Unamuno je bio onaj koji je najmanje govordo da se sa smrću treba pomiriti. To je bila antiseneikističkia nota, originalna pa ipak duboko španska, kod ovog neumornog pesnika španskog bola i stremljenja. Zato što je Uinamuno bio sve drugo više nego stoik, odricali su mu iilozofski dar, koji je posedovao u najvišem stepenu. Kritika će ipak morati zabeležiti da se poslednjih godina Unamunova života u Evropi preporađa jedna cela egzistencialistička metafizika, duboko čovečna, koja ima Unamuna ne samo među svojim pristalicama nego i — recimo to bez okolišanja — i među svojim prethodnicima … O tome ćemo pisati drugi put. Zabeležimo danas da je Unamuno umro iznenadno, kao što se umire u ratu. U ratu protiv koga? Možda protiv sebe, a možda, iako u to mnogi ne veruju, protiv ljudi koji su prodali Španiju i izdali svoj narod. Protiv naroda, možda? U to nisam nikada verovao, niti ću ikada poverovati«.
U Madridu, izdržavši preko godinu dana strahote opsade, umro je najbolji pripovedač Španije Armando Palasio Valdes. Tu njegovu osobinu, uz optimizam u kojem žive ljudi iz njegovih romana, mogli su upoznati i naši čitaoci po prevodu jednog romana i jedne pripovetke. Gotovo sve evropske zemlje, velike i male, odavno su upoznale španske provincije i njihove ljude i običaje koje je Palasio Valdes u svojim knjigama pola stoleća slikao. Bilo bi malo reći da je književni rad ovoga pisca samo folklor u najboljem smislu reči, jer iz bogatog pripovedačkog materijala izbija bogato poznavanje ljudi svih staleža i karaktera, pored savršene tehnike pisanja koja ne podbacuje ni u najstarijim stvarima toga plodnog romansijera.

Treći pisac — Ramon del Valje Inklan — umro je uoči građanskog rata. Pravo je da se zabeleži smrt ovog velikog umetnika iako, verovatno, kod nas neće bdti nikad poznat ni koliko prva dvojica, prosto zato što se njegovo delo ne može reprodukovati ni na kakvom drugom jeziku. Tajna njegove umetnosti je u estetskom iskorištavanju istorijskih vrednosti reči. Zbog toga bi se mogao uporediti sa Gongorom, ali samo u postupku, ne u cilju i rezultatu. Umeo je nekako da kroz reč i izraz uspostavi živ dodir s istorijom Španije, da istorijskim događajinia i ličnostima udahne smisao i opravdanje a da pri tome njegove figure — propali plemići, četnici, hodočasnici, svetice — ne izgube ništa od svoje plastičke lepote za kojom je težio. Poreklom iz Galisije, on je neposredno oživeo svet održanog crkveno-feudalnog tradicionalizma i svojom umetnošću još jednom osvetlio vrline toga sveta. Kada je, pak, došao u Madrid i video kako pretstavnici toga sveta, bez negdašnjih vrlina i sa dotrajalim formama hoće da ostanu gospodari narodne sudbine, Valje Inklan pribegava karikaturi (»espenpento«), Sada se u Španiji mnogo ukazuje na »hispanitet« Valje Inklama i na njegovu savremenost: »Marionete Valje Inklana nemaju ničeg klaunskog u sebi, nego su plod španske inspiracije sa poraznom snagom karakterizovanja. Ne zna se zašto, ali smo se jednog dana svi prerušili u maske, stali jedni pred druge, i nastao je sukob među maskama«.
Pređimo, najzad, na žive svedoke današnje španske tragedije. U ovom napisu daćemo njima reč. Njih je, kao i celi španski narod, rat iznenadio nespremne, a da pre toga nisu mogli odrediti svoje mesto u promenljivom zbivanju, političkom i društvenom, svoje zemlje. »Grad je u mraku — piše pesnilk Luis Sernuda — ulice puste … paljba dz pušaka, ritmički prasak mitraljeza pomešain s grmljavinom topova… U duši se borilo nesalomljivo osvedočenje o veldkom neprdjateljstvu prema pesniku pod svakim režimom, sa drugim, isto tako neumitnim, po kome je pesniku, u ovom trenutku teškom za Španiju, palo u deo da živi za narodnu stvar …« Kako i o čemu da piše pesnik pod ovakvim okolnostima? Nastaje polemika među samim piscima, traži se platforma na kojoj bi i književnik mogao sarađivati na stvaranju jedne orientacije u poremećenim odnosima u zemlji.
Kao što su se u prvim mesecdma rata bili javili pojedinci koji su samozvano nametali svoju vlast u provinciji — nazvani »Incontrolables« — tako se javlja i neka vrsta intelektualaca samozvanih ideologa — »incontrolables del pensamiento« — piše pesinik Serano Plaha, koji se vrlo često javlja poezijom i polemičkdm člancima u časopisima koje smo gore spomenuli. Obara se na pisce koji su se pre nekad proklamovali kao »nezavisni«, a sad se požurili da se odreknu svoje nezavisnosti. To su oni koji su preko noći postali »levičari«. Nasuprot ovima ima i »objektivnih«, kojima svaka umerenost izgleda nedovoljno oprezna. Svima ovim dobacuje Lorenso Valera, opet jedan pesnik iz mlađe generacije: »Da, gospodine… . Pesnik treba da uživa slobodu izražavanja. Sasvim tako. Ali danas? Biste li mogli pisati i o čemu drugom nego o Španiji? Znam, da vas interesuje smrt, ljubav, večnost. Pa zar ne znate, zar ne shvatate, uvaženi prijatelju, da danas Španija znači upravo omo što vas interesuje: smrt, ljubav, večnost? I, konkretno, smrt, Ijubav, večnost u Španiji. Znate već šta hoću da vam kažem: nemojte lutati po oblacima. Gazite zemlju. Jer je danas, u Španiji, vaš oblak, oblak, bačen na tle«.
Nastavlja se među piscima polemika o ratnoj stvarnosti.
Rosa Časel, u eseju »Anarhizam i hrišćanstvo« poziva mislioce i pesnike na razmišljanje o nekim vezama između španskog anarhizma, hrišćanstva i španskog života, a da se pritom »potpuno uzdrže od svake političke delatnosti«. Poziva se na Unamuna, koji je tvrdio »da je svaka španska filozofija duboko anarhička«. Ovaj esej, napisan sa puno maglovitih apstrakcija, izaziva odlučnu i plodnu reakciju kod pretstavnika književnosti u republikanskoj Španiji. Pre svega, uzet je Unamuno u odbranu od takve interpretacije njegovih teza. On je pisao o »Španskom individualizmu« i tvrdio da Španac ima više individualiteta nego ličnosti. »Ovaj siloviti individualizam, pored vrlo oskudne snage ličnosti, objašnjava možda velik deo naše istorije. Objašnjava vrlo jaku žeđ za individualnom besmrtnošću od koje Špainac sagoreva, žeđ koja se krije u onom što zovu našim kultom smrti«. Ali Unamuno, u istom eseju, govori i o »novom životu gradskom i civilizovanom« u kom nema više mesta takvom individualizmu. »Taj zoološki individualizam — piše Serano Plaha u vrlo dokumentovainom eseju — i njegovo gotovo potpuno otsustvo socijalnih osećanja izgledaju danas tako strahoviti, da Španija ne može dalje tako ako Španci ne zbace sa sebe taj teret koji je doveo dotle da svako sebe zamišlja nezamenjivim komadom u celokupnom mehanizmu vasione«. Pitanje anarhizma potaknuto je, očevidno, sa namerom da se osigura sloboda misli u današnje doba. Međutim Serano Plaha, i ceo krug njegovih drugova, smatra da ni misao ne može da živi nezavisno od savremenog događanja, i da je ona određena tim događanjem: »Sloboda, da, ali konkretna, ona koja se odnosi na nešto, na jednu organizaciju te slobode koja će biti odraz njene mere«.
Ovako su prvi meseci rata protekli u traženju jedne centralne misli koja bi savremenim dogadajima dala sadržinu i tumačenje. Uskrsle su stare dileme da li da se piše s tendencijom ili ne, da li za mase ih samo za posvećene itd. Dok su se u toj polemici isticali, uglavnom, mlađi, dajući time svedočanstvo o vrenju koje je neophodno moralo nastati pod današnjim okolnostima, stari i veliki pesnik Kastilje, koga se nijedna i nikakva Španija ne može da odrekne, dao je ovaj odgovor kad su ga pitali da li treba pisati za narod: »Moj odgovor bio je odgovor Španca svesnog svog hispaniteta, koji zna, koji mora da zna, da je u Španiji gotovo sve ono što je veliko, delo naroda ili za narod, da je u Španiji sve što je po suštini svojoj aristokratsko, u izvesnom smislu, narodno. Prvih meseci rata koji danas kupa u krvi Španiju, kada borba još nije bila izgubila izgled isključivo građanskog rata, ja sam napisao ove reči koje idu za tim da opravdaju moju demokratsku veru, moje verovanje u superiornost naroda nad povlašćenim staležima«.
Rat se produžava nedeljama, mesecima, ulazi u drugu godinu. Nemilosrdno se ruši Španija, njeni alkasari, njene katedrale, slike, ali — i njeni Ijudi i žene i deca. Da li to treba da bude iskupljenje neke velike, opšte španske ideje? U španskoj istoriji, na rang takve ideje podignuta je borba svih delova narodnih za ujedinjenje u XIV i XV veku; napori sledećeg stoleća obeleženi su, opet, idejom stvaranja katoličke imperije španske. U oblasti duhovnog stvaranja — piše Leon Felipe, autor vanredno pronicljivih literarnih monografija — velika dela nosila su ova tri obeležja: integracija, univerzalnost, egzaltacija. Romansero, kao celina, je integracija napora celog naroda, i narodnog i učenog pesnika; fenomenalno delo Lope de Vega ne može se zamisliti bez te integracije, a Servantes je čvrsto stao na špansko tle da bi svojim zanosnim pogledom obuhvatio celo čovečanstvo. Ova tri obeležja španskog duha uslovljena su kastiljskom mesetom. (visoravan) Ona su posledica »diktature kastiljske svetlosti koja triumfuje pod izvesnim istorijskim uslovima . .. U Kastilji mema ni krivih linija, ni magli. Ovde, svetlost definiše sve stvari tačno i jasno, suvom i pravolinijskom geometrijom. Svet se javlja nag i ispran. Profl i obrisi stvari tako su precizni, tako prosti, tako sigurni, da mašta nema nikad prilike da pobegne u svet neodređenih lutanja i snova. Ovde nema magle. Svetlost je iza stvari, isto tako kao i pred njima i sa strana. Sve stoji na meseti, na šahovskoj dasci smeđoj i goloj, pod plavim svodom…« Takva je postojbina španskog realizma, u ravnoteži s egzaltacijom koja dolazi otuda što se pogled, zaustavljen na stvarima, najzad zamori i počne deformisati stvarnost, razbijati je i goniti je u visine i u strane. »U toj svetlosti začeta je i njome se hranila velika umetnost Španije.. Da Velaskes nije došao na kastiljansku mesetu, ostao bi provincijski slikar kao Muriljo, njegov zemljak. Svetlošću kastiljske mesete nadahnuta je poezija najvećih pesnika sadašnjice: Huan, Ramon Himenesa, Unamuna i Mačada. »Ali Kastilja nije epska ni ratnička. Nije to bila nikad. Njena uporna borba za zemlju, kao i današnja nije ništa drugo do uporna borba za svetlost. I kad sve u njoj bude tamno kao sada, a njeno obzorje bude omeđeno bedemom mraka, njene svetle i asketske norme će nas uvek spasavati, ne njeno koplje. Ako o oščeznu svo kaluđeri Španije i nestanu jedna po jedna sve opatije, neka se pobožni ljudi ne uznemiruju. Uvek će nam ostati duhovna disciplina mesete. Ona će roditi nove mistike Španije koja se rađa. Ona je već rodila nove hrišćane za ovu današnju Spaniju. Momenat je revolucionaran, ali nije areligiozan, ni antihrišćanski.
U ove dane teških iskušenja za Madrid vrlo često se evocira uspomena na Goju. Pišu se cele rasprave o hirovitom stvaranju toga slikara svoga vremena, doziva se njegovo ime kao dokaz da su najodličniji duhovi španski upirali pogled na narodni genij kad god se gubila vera u ono što je stajalo na površini nacionalnog života i što se još održavalo po zakonu inercije. »Goja ulazi u još dekadentniju Španiju. Španac već živi bez verskih i političkih zakona. Nema ni Crkve, ni kraljevske vlasti. Oboje podgrizla trulež. Španac, da bi se spasao, zaboravlja svoju istoriju, pribegava svojim iberskim prapočecima i upire pogled ina stare nagone klana«. Sećanje na Goju nameće se već i jednim čisto spoljašnjim povodom. Goja je u svojoj seriji gravura »Los desastres de la guerra« slikar ratnih užasa za vreme invazije Napoleonovih pukova, god. 1808. »Gojine slike, danas, kao da hoće da nam se uvuku kroz očd u dušu«. Ovo piše Hose Bergamin, jedan od najuvaženijih katoličkih pisaca savremene Španije, urednik revije »Cruz y Raya«, autor vanredno originalne knjige o klasičnom teatru koju je pisao zahvatajući duboko u narodnu svest i prošlost, svodeći na sledeću formulu rezultate svojih razmišljanja: »I tako sva ta bezbrojna dela našeg klasičnog pozorišta izgledaju kao jedno jedino: božanska i ljudska gluma katoličke vere Hristove…, jer su sva ona varijacije na istu temu naše ljudske povremenosti i naše božanske večnosti«. — Međutim, više nego spoljašnje asocijacije ratnih strahota u Gojinom delu, Bergamin vidi savremenost Gojinu u stilu njegovo: »Slikao je kako je hteo, iako nije uvek slikao što je hteo«. Ova njegova tvrdoglavost kojom je slikao svoje »Caprichos« i »Disparates«, te »najjasnije i najpopularnije istine Španije«, učinile su da je Goja postao »revolucionarno otkrivenje našega naroda«. I drugi jedan književnik — Korpus Barga — vidi u Goji najvernijeg tumača narodne volje na istorijskim prekretnicama kao što je bila ona god. 1808 i kao što je ova sada: »Dok siikar Francuske revoducije uznosi građane prerušavajući ih u Rimljane, Goja uzima istorijsku Španiju, ovaploćenu u jednoj ljupkoj Vojvotkinji od Albe, i pravi od nje ženu iz naroda madridskog, »manolu«. Gojini kicoši, gizdave žene i sva ona galerija arogantnih tipova iz naroda pretstavIja Goju kao odličnog poznavaoca madridskog građanstva i težnju tih Ijudi za slobodom. »On je s narodom, a protiv francuskih trupa«, iako je bio frankofil (»afrancesado«), bio je to kao »prijatelj izabranih duhova onoga vremena, prijatelj enciklopedista, Evropljanin …«

Revije iz kojih uzimamo ova obaveštenja objavljuju srazmerno velik broj pesama. One su, može se reći, mnogo verniji odblesak ličnog doživljavanja svojih autora među kojima imaju dva-tri imena najsnažnijih pretstavnika savremene lirike. Pre nego što reknemo koju reč o njima, i ovde treba požaliti gubitak jednog velikog pesnika španskog, možda jedinog u savremenoj španskoj književnosti koji se je sav inspirisao na najčistijim izvorima savremene narodne poezije. Posle Lope de Vega ovaj se slučaj nije ponovio u tako divnom obliku. To je Federiko Garsia Lorka, koga su pobunjenici ubili u Granadi, i to ne u borbi. Nekoliko pojedinosti iz njegove biografije najboije će objasniti mjegov pesnički temperamenat. Rodom je iz jednog sela blizu Granade. Bio se odao pravnim naukama, ali ga je povezanost sa narodom stalno vukla po selima. Smatran je najboljim poznavaocem narodne muzike, a bio je dobar crtač i slikar. Izvesno vreme vodio je diletantsko pozorište koje je po španskkn selima prlkazivalo komade klasičnog teatra, a,i sam je pisao dela takvog tipa. Jedan hispanolog iz Amerike, izdavač velike antologije, video ga je ovakvog pre nekoliko godina: »Savršen umetnik, rasipan i velikodušan temperamenat, putuje svukuda zaštićen svojom večno detinjom prirodom, genijalnom, neodgovornom i simpatičnom«. Kakvog je povoda; bilo da takvog čoveka otmu pre navršene četrdesete godine španskoj, poeziji? Godine 1921 prvi put se javio jednom zbirkom pesama, i to se smatralo događajem, u španskoj lirici. Kad je nekoliko godina kasnije izdao svoj »Romancero Gitano«, cela književna Španija je osetila da je Garsija Lorka veliki pesnik Andaluzije, koju je pesnik nosio duboko u sebi i u muziku svoga stiha pretočio strast andaluzijske zemlje, njene pesme i igre, ono što se španski zove »flamenquismo«.
Krug pesnilka, Lorkinih vršnjaka, ožalilo je smrt svoga druga u velikom broju pesama u kojima taj događaj dobiva dublji značaj u sklopu onoga što se danas događa u Španiji. Oni, ti pesnici, svedoci su izuzetnog momenta koji je ceo narod stavio u pokret, iznenadno, ali ne bez dubljih uzroka koji su njima dobro poznati. Oni veruju da taj pokret, uprkos svemu, nagoveštava bolja vremena napaćenoj Španiji. Ipak, stvarnost se i suviše okrutno igra ljudskim. sudbinama i stvarima, i puna je neočekivanih obrta i iskustava koja se ne mogu objasiniti nikakvom logikom niti dokučiti najsmelijom maštom. U jednom ratnom dnevniku čitamo ove retke, napisane neposredno pred pad Santandera. »Tragična radost javlja se u lakoumnoj ništavnosti pozadine: svet ide u jedini kinematograf koji radi u Santanderu, ljudi u hotelima piju najbolje likere, grohotni smeh uznemiruje krv poneke majke u crnini za poginulim sinom … Sve se odvija meverovatnom brzinom. Kao film projektovan brzinom sto puta većom od normalne«.
Da bi se shvatilo dokle je zahvatio ove pesnike vrtlog događaja u Španiji mora se držati na umu da su se oni, gotovo svi, pojavili tokom prvih posleratnih godina kao sledbenici programa po kome poezija treba da saznaje svoj svet i svoje istine prevazilazeći stvarnost naših nemoćnih čula. U Španiji su se te škole zvale »Vanguardia«, »Ultra«, a Hose Ortega i Gaset je slična stremljenja u evropskoj umetnosti analizirao u jednom svom filozofsko-umetničkom radu, okrstivši ovu pojavu značajnim nazivom »La deshumanizacion del arte«. Oni su, istina, u zrelijim svojim pregnućima, napustili mnogo od svoga prvobitnog programa, ali su ostali verni svom shvatanju čiste umetnosti. Daleko smo od toga da ovde ocenimo koliko su bili u pravu; namera nam je da istaknemo da oni danas u švojim pesmama daju vizije tako realistički gledane, da na nas deluju kao autentični dokumenti ovoga španskog rata. Rafael Alberti, idejno i umetnički najizrađeniji među njima, i najborbeniji, izdao je (u Madridu 1937) zbirku pesama sa značajnim podnaslovom »Poezija i Istorija«. Sam daje jedno priznanje u predgovoru: »Ali naš rat, sa svojom strahovitom stvaralačkom moći, vuče me i potresa svakodnevno, noseći me, bez pravca, u najrazličitija duhovna stanja«. U ovoj zbirci pesama nailazimo na imena i dogadaje koji su za ove dve godine stekli tragičnu slavu i među najudaljenijim i najravnodušnijim posmatračima španskog rata.
To su svedočanstva iz nemirne Španije, živa i rečita, i ključ da se odgonetne njihov smisao:
Sonando a oscura tropa de mulos insistentes,
Que rebasan las calles e impiden las aceras,
van los hombres del campo como inmensas simientes
a sembrarse en los hondos surcos las trincheras.1)
Još jedan pesnik, koji se često javlja, ine vidi stvari možda tako precizno kao Alberti, ali ga krvoproliće u Španiji, kao ružan san, ispunjava crnim slutnjama koje on izražava više uzvicima nego rečima?
Yo estoy poniendo el pie sobre los ataudes,
cuya cifra se alarga sin limite en lo oscuro,
el pie sobre almacenes de llantos i naufragios
que suben desde el fondo del mar hasta la boca.°)
Onda se, u refrenu ove pesme, pita pesnik (Antonio Aparisio):
»Zar može umreti Španija?«

Mogli bismo navesti još mnogo primera ratne lirike; svi su ovi primeri jedno svedočanstvo o ratnoj stvarnosti i o probuđenim snagama naroda koji je ispunjen verom u pobedu jedne Španije sa više čovečnosti i pravde. Sa manje patosa, ali i sa isto tako odličnom verom očekuje preporod svoje otadžbine Antonio Mačado. Njega smo već nekoldko puta citirali, jer se on redovno javlja u časopisu koji izlazi u republikanskoj Španiji. U svom filozofskom dnevniku, dpstojanstveno, Mačado razmišlja o najrazličitijim stvarima nad kojima stalno lebdi tragična veldčina špainske sadašnjice. »Sta ti o tom misliš, Sam.čo — upita Don Kihote — postoje li čarobnjaštva koja su jača i od istinskog junaštva? Neka mi čarobnjaci i otmu ratnu sreću, ali mi neće moći oduzeti požrtvovnost i hrabrost! — Tako govori Vitez tužna lica u najoriginalnijem poglavlju Don Kihota, pošto je izdržao genijalnu pustolovinu s lavovima. Jasno se vidi da je Don Kihote, naš Don Kihote, pravi antipod pragmatiste, čoveka koji od uspeha, od sreće, pravi aršin kojim se meri vrlina i istina. Vrlo je lako moguće da jedan narod koji ima nešto od Don Kihota nije uvek ono što se zove napredan narod. Ali da je takav narod inferioran: to ja neću nikad dopustiti. Isto tako ne smemo verovati da je takav inarod nekoristan, izlišan za celinu čovečanske kulture, da nema određene misije, ni važnog instrumenta u orkestru istorije. Jer će se ipak jednog dana morati izazvati u borbu lavovi, s oružjem potpuno nepodesnim za borbu s njima. Moraće se naći luđak koji će hteti da se upusti u takvu pustolovinu. I to primerni luđak.«
Ove reči napisao je Mačado pre dva meseca, u Barseloni.
(Srpski književni glasnik, 1938, 1 juni)

1) Buče kao čopor mazgi tvrdoglavihkoje su preplavile ulice, zakrčile pločnike, idu ljudi sa sela kao beskrajno semenje da se zaseju u duboke brazde rovova.
2) Stupam nogom po mrtvačkim sanducima koji se nižu bez kraja u tamu, stupam nogom po gomilama plača i stradanja koja se dižu iz morskih dubina i penju do usta.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License