Dr Kalmi Baruh Lope De Vega

Dr Kalmi Baruh - Lope de Vega
Lope de Vega
Španska drama, pošto se je kao i u drugim zemljama Evrope, potkraj srednjeg veka, oslobodila svog prvenstveno religioznog karaktera, imala je nekoliko snažnih pretstavnika koji su, neposredno pred pojavu Lope de Vega, stajali pod uticajem italrjanskog Renesansa. To je u toliko shvatljivije, što se zna, da je Španija u to doba držala pod svojom političkom vlašću cele pokrajine u Italiji. Međutim i kod ovih prethodnika Lopeovdh mogu se uočiti elementi koji odaju nacionalnu tradiciju srednjeg veka. Tim prethodnicima služe kao primer stari grčki i rimski pisci, ali su im drame protkane narodnim dzrekama, napevima i romansama; svi su oni pisali religiozne komade t. zv. »autos sacramentales«.
Životna snaga, koju pokazuje srednjevekovna nacionalna poezija u španskoj drami 18 veka prirodni je odraz dstorijskog momenta. Španija 15 veka, politički ujedinjena, moćna, na vrhuncu svog duhovnog razmaha imala je još živu svest o svim istoriskim događajima i ličnostima koje su izvršile veliko nacionalno delo Reconquista, oslobođenje svih delova zemlje od mavarskog gospodstva; a nacionalna poezija — hronike i Romancero koii je baš u to doba cvetao — veličala je te događaje i ličnosti. Pored toga, duboka religiozna svest Španca, i ona plod vekovne borbe s tuđinom, održavala se u pomenutim vrlo popularnim »autos sacramentales«. I tako, dok se u ostalim romanskim zemljama, prvo u Italiji a zatim u Francuskoj, u književnosti kdda sa srednjevekovnom tradicijom, španskim piscima uspeva da podržavaju kontinuitet u svojoj nacionalnoj knjdževnosti, iako se zna, naročito po istraživanjima književnih istoričara naših dania, da je u toj zemlji, gde je kontrareforma imala najplodniji teren, vođena žestoka borba protiv humanizma na svim poljima duhovnog rada.
Ali će tek Lopeu uspeti da obimni materijal narodne epopeje španske dramski obradi i prilagodi savremenom osećanju. U njegovom razvijenom ukusu i sigurnom instinktu za rasnu poeziju špansku — naravno i u neobično razvijenim ličnim kvalitetima — leži odgonetka i njegove vanredno velike plodnosti i njegove popularnosti.
Hugo Rennert i Americo Castro, profesor madridskog univerziteta, izradili su veoma opširnu biografdju Lopeovu služeći se arhivskim materijalom i kritički ispitujući autobiografske elemente u njegovom književnom delu. Ovim elementima naročito obiluje Dorotea, »roman u dijalogu« — kako ga zove sam Lope de Vega, — napisan u mladosti a štampan 3 godine pre smrti pesnikove. Knjiga ove dvoijice naučnika je zaista jedna od najinteresantnijih romansdranih biografija. U njoj je prikazan buran život, pun avantura čije su pokretne sile dve strasti koje su gorele u Lopeu od detinjstva do same starosti. Te dve strasti, žena i literatura, stopljene u jedno, objašnjavaju svaki značajniji podvig u njegovom bogatom životu.
O detinjstvu Lopeovu malo se zna. Tek je sigurno da se rodio u Madridu od skromnih roditelja i da je u 15 godini bio upisan na univerzitet u Alcalá. Iz godine 1587 sačuvan nam je zapisnik o jednom njegovom sudskom procesu: prvo svedočanstvo o nizu njegovih velikih ljubavi, a ujedno i prvo svedočanstvo o njegovim uspesima na pozornici. On voli Elenu Oosorio, kćerku i ženu glumaca, koji imaju svoju glumačku družinu za koju Lope piše pozordšne komade. Majka Elenina, gramziva za darovima Ijubavnika svoje udate kćeri, i otac, kivan na njega što piše i za druge pozorišne družine, izazivaju sukob. Lope reagira svojim plahim temperamentom koji ga baca iz jedne krajnosti u drugu, kao što sam to priznaje u svoioj prepisei: »Yo nací en dos exremos que sou amar y aborrecer«.
Spevao je dve satire pune pogrda na oca, majku i kćer, i zbog tih indiskretnih stihova koji su kružili po Madridu bace ga u tamnicu i osude na 8 godina izgnanja iz prestonice. Od sada se u njegovom životu počinje sve da spliće i raspliće kao i u njegovim dramama. Pre no što će krenuti u izgnanstvo u Valenciju, otme donju Isabelu de Urbina, devojku iz vrlo otmene kuće — s kojom je valjda imao ljubavnih veza i pre raskida s glumicom Elenom Oosorio — i venča se s njom. Samo je 19 dana uživao u bračnoj sreći sa Belisom — tako on naziva tu drugu, nama poznatu, Ijubav u nekim svojim romansama — i zatim, zahvaćen talasom patriotskog oduševljenja, dobrovoljno se ukrcao na jednu lađu Nepobedive armade s kojom je ostao nekoliko meseci. Po njegovom priznanju, za to burno vreme spevao je veliki ep La Hermosura de Angélica, po ugledu na Ariosta.
Uspelo mu je da se spase, posle volike katastrofe tog pohoda, i da se iskrca u Kadisu. Ipak je posle toga morao da izdrži 7 godina u izgnanstvu i po svemu izgleda da je to vreme proveo relativno mirno. Nastanio se u Valenciji gde je tada bio okupljen krug istaknutih književnika. Mnogo je pisao za ovo vreme i već je tada u celoj Španiji bio čuven kao veliki dramski pisac. Na ovaj period Lopeovog rada odnose se reči koje je Cervantes kasnije, kad se nikako nije trpeo sa velikdm dramskim piscem, napisao u uvodu svojim komedijama: »Morao sam da se zanimam drugim poslovima, a ostavio sam pero i komediju, a zatim se pojavio »el monstruo de la naturaleza«, veliki Lope de Vega i uzdigao se na presto dramske monarhije; pokorio je i podredio svojem zakonodavstvu sve neozbiljne pisce farsa; ispunio je svet svojim komedijama, uspelim i vrlo razumnim …«
Međutim, velika njegova reputacija nije mu smetala da se i dalje predaje nastranostima svoga neobuzdanog temperamenta. Iz Valencije preselio se za kratko vreme u Toledo gde je služio kao sekretar Don Antonia, vojvode od Albe za koga je napisao veldki pastoralni roman La Arcadia. Tu mu je umrla žena, a on se vratio u Madrid. Izgleda da je u prestonici uskoro našao utehe za smrt žene i dvoje ženske dece, jer je te godine ponovo optužen za, konkubinat sa ženom sumnjiva morala. Dve godine posle toga oženio se po drugi put donjom Juana de Guardo, kćerkom bogata mesara, i zbog tog braka obasuli su ga njegovi neprijatelji bujicom podrugljivih stihova. U tome se naročito isticao Góngora. Te brojne avanture kao da su povećavale njegovu stvaralaćku energiju. Iz tih godina, poslednjih u 16 veku, datiraju njegova velika poema La Dragontea nadahnuta mržnjom protiv Engleza i El Isidro, isto tako veliki spev u kome se opevao život tog madridskog patrona. Sem toga se zna da je tada, dakle u 28 godini života već bio napisao preko 100 pozorišnih komada i njima utvrdio formu i smernice španske nacionalne drame.
Da pomenemo samo još jednu ženu kojoj Lope posvećuje mnogo pažnje u svojim lirskim pesmama. To je Micaela de Lujan, glumica »osrednjih sposobnosti s kojom je proveo više godina u Toledu i Sevilji i imao s njome petoro dece, iako je zvanično živeo sa svojom zakonitom ženom.
U prvoj deceniji 17 veka srećemo velikog dramskog pesnika kao člana nekih pobožnih bratstava, prvo u Toledu a zatim u Madridu. Ta bratstva, španski »cafradías« imala su karakter klubova koji su na svoje članove postavljali izvesne zahteve s obzirom na njihov društveni život i pored toga naročito motrili njihove postupke u ispunjavanju religioznih dužnosti. Sudeći po nekim verodostojnim dokumentima, Lope de Vega je predano vršio te dužnosti. U njegovoj složenoj psihologiji, pored jako razvijenog erotskog kompleksa, otkrivamo naklonosti iiskrenoj pobožnosti i mističkim zanosima. »Njegova pobožnost nije inkompatibilna sa raskalašnošću«, — veli jedan njegov biograf. »Peca y reza con igual sinceridad y posee el más maravilloso don del olvido« (greši i moli jednakom iskrenošću i poseduje najčudesniji dar da zaboravlja« —) duhovito primećuje isti taj biograf. U to je vreme pisao iskreno nadahnute religiozne pesme, pa je išao dotle da se i zaredio godine 1614, i do konca života vršio sveštenički poziv. Tu svoju odluku objasnio je kasnije jednom duhovitom igrom reči u stihovima koje je posvetio peruanskoj pesnikinji Amarilis:
Deje las galas que seglar vestia; ordeneme, Amarilis; que importaba el ordenarme a la desorden mia. —
Ostavih raskoš koji sam u svetu oblačio; zaredih se, Amarilis; jer je taj red trebao n e r e d u mome.
On medutim nije uspeo, ni do kraja života, da uspostavi taj red u svome vladanju. Neki njegovi prijatelji tvrde da je bio dobar vernik, da je provodio mnogo vremena u molitvi i pokori, ali, iako nemamo razloga da ne poverujemo tim tvrdnjama, još se manje mpže sumnjati u ono što nam on sam veli u svojim pismima upućenim svorne zaštitniku Duque de Sessa, kome je bio iskreno odan sve do smrti. Prepiska s ovim uticajnim čovekom pokazuje koliko je Lope bio gotov da pred njim ispovedi sve svoje greške. Ta prepiska ima neizmernu vredinost za upoznavanje dntimnog života Lopeovog. Eto u tim pismima Lope pomin.je svoje ljubavne avanture sa ženama iz teaitaa, jer ni kaosveštenik ni za trenutak nije napustio ni žene ni pozorište. Čas bi padao u ljufoavne zanose, pa bi pisao svome zastitniku ovako: »Propadam, kao nikad pre, za dušom i telom ženinim«; a onda bi se opet svega nasitio i postajao' ravnodušan.
Zadnje godine njegova života ispunjene su raznim nedaćama u porodici, neimaštinom i napadima protivndka u književnosti, naročito Gdngore. U svim tim gorkim trenucima pomagao mu je Duque de Sessa. Lope se stalno upinjao da za svoju materijalnu egzistenciju postigne nešto u dvorskim krugovima od kojih je onda sve zavisilo, ali mu to nikad nije uspelo. Njegov zaštitnik davao mu je u više mahova novaca, pribavljao mu crkvena nameštenja, pa je njegovim zauzimanjem bio imenovan i za familiara Svetog Oficia.

Četiri-pet godina pred smrt prestao je da piše za pozorište, »da ne bih — piše on vojvodi de Sessa — ispao kao lepe žene kojima se pod starost svako ruga«. Savremenici njegovi ipak tvrde da je 4 dana pre nego što će umreti pisao sonete.
Nije uspeo da se dodvori visokim uticajnim krugovima. ali m.u je taj uspeh naknađen ogromnim simpatijama širokih narodnih slojeva koji su punili pozorišta u kojima je Lope suvereno vladao. On je za ceo narod bio idol, a smrt njegova, 1635, bila je prava narodna žalost.
Tako izgleda, u krupnim potezima, biografija tvorca klasične španske drame.

Ono što najviše iznenađuje kod ovog pisca jest njegova čudesna plodnost. On tvrdi da je napisao 1500 komada; književna istraživanja utvrdila su do danas naslove od oko 800, a sačuvano je u celosti oko 500 pozorišnih komada Lopeovih. Van svake je sumnje da se tu radi o izuzetnim, moćno razvijenim pesničkim sposobnostima. Ali to nije dovoljno da nam objasni i njegovu ogromnu popularnost. Popularnost, u inajširem i najprisnijem smislu te reči, je glavna odlika Lopeovog pozorišta.
Lope de Vega bio je do srži prožet duhom srednjevekovne junačke poezije španske koju je poznavao kao malo ko pre i posle njega; s druge strane, imao je sigurno čulo da oseti političke, društvene i duhovne tendencije Španije svoga doba. Te tendencije crpele su hranu iz prošlosti i time stvarale uslove za održavanje i preobražavanje narodne književnosti srednjeg veka. Tako se može objasniti zašto su nacionalni junaci Cid, Graf Fernan Gonzalez, Bernardo del Carpio i ostale figure iz starošpanskih junačkih epova najpre prešle u hronike, a zatim u najstarije romanse koje su sa novijim, spevanim za vreme poslednjih borbi, tokom 15 veka, na granicama granadskog kalifata, dale španski Romancero, koji je u drugoj polovini 16 veka nekoliko puta štampan. To je bila najpopularnija knjiga u Španiji. Ona je, izdižuci se nad razlike staleža, odražavala narodne ideale ujedinjene, viteške i katoličke Španije koja je, uprkos španskoj stvarnosti, sve sile upregla da osvajanjima i otkrićima stvori tu univerzalnu katolioku monarhiju. I u toj knjizi narodnih pesama Lope je više puta tražio materijal za svoja dela.
A španska stvarnost, kao po nekom zakonu inercije, održavala se u istim odnosima, srednjevekovnim, baš kao i španska epopeja. Pre svega, društveni staleži uporno su čuvali svoje položaje i navike, iako su se političke i ekonomske prilike iz osnova izmenile posle ujedinjenja sviih pokrajina na Pirinejskom Poluostrvu i posle velikih otkrića u Americi. Naravno da je i stara podela društva u staleže bila više jedna tradicionalna formalnost nego stvaran odraz političkih i ekonomskih odnosa. Plemstvo je ljubomorno isticalo povlastice koje su mu pripadale po poreklu, premda je u 16 i 17 veku to plemstvo vrlo malo učinilo da bi utvrdilo te svoje privilegije. Grandes de Espana bili su na najvišoj stepenici plemićke hijerarhije, oni su sačinjavali dvorsku aristokraciju iz čijih je redova kralj odabirao ljude za najviše položaje u državnoj upravi. Za njima su stajali Caballeros, članovi viteških redova Alcantara, Calatrava, Montesa, Santiago, redovi koji su bili neka vrsta borbenih organizacija, upola verskog upola svetovnog karaktera. Zatim najniži stupanj plemića t. zv. hidalgos. Svi su oni zasnivali svoja prava delom na starim feudalnim zakonima pojedinih pokrajina pre ujedinjenja Spanije, a delom opet na zaslugama njihovih predaka u vekovnim borbama za ujedinjenje.
Naravno da stvaran uticaj mnogobrojnog i međusobno surevinjivog plemstva na državne poslove nije ni izdaleka odgovarao pretenzijama toga staleža koje je istorijski bio odigrao svoju ulogu. Dok je taj sloj stanovništva stvarno životario ili, se odavao raznim avanturama, nesposoban da se prilagodi novostvorenoj situaciji i popravi svoj ekonomski položaj, dotle je, za građanski stalež, čija je prava u opštinskim samoupravama centralistički režim Habzburgovaca takođe bio skučio, ipak nastalo razdoblje privrednog uspona, naročito u primorskim varošima. Premda građani ni sada nisu vršilii nikakav uticaj na državnu upravu, ipak njihov prestiž u društvenom životu biva sve jači.
Seljaci, stalež koji je imao da hrani zemlju, bili su ižloženi najvećim nevoljama. Zemljoradnja je stalno opadala otkako su vlasti počele proganjati Moriske, ostatke Mavara. Pravi bič za seljaka bila je ustanova koja je regulisala pravo ispaše t. zv. mesta. Poznato je da je u Španiji veliki deo stočara izgonio svoja stada na ispašu kroz cele provincije, i zato su seljaci morali plaćati veliike dažbine toj ustanovi koju su držali u svojim rukama plemići i kler. Ništa manje nije tištila seljaka ustanova majorata »mayorazgo«, koja je izvesnim plemićkim kućama davala pravo neotuđivog vlasništva nad ogromnim kompleksima zemljišta koje je seljak iz generacije u generaciju obrađivao bez nade da će mu ipak postati gospodar. Seljak se u književnim delima toga doba zove villano, prosti pučanin, bedan, a njegove se psihičke osobine i njegova spoljašnost slikaju tako da često izazivaju smeh.
Lope je u ogromnom svom delu prikazao sve savremene tipove španskog društva, i to živo, neposredno, u sredini u kojoj se oni kreću i sa osnovnim osobinama njihova mentaliteta. Po toj svojoj naklonosti da život španskog čoveka dade u svim njegovim vidovima Lope ostaje veran tradiciji velikih španskih pisaca koji su u svojim delima dali obrasce najsavršenijeg realizma. Ipak, drama Lopea de Vega sazdana je još i od različitih elemenata španske istorije, istinske i legendarne, i od dokumenata savremene stvarnosti. Ta dva elementa, jedan uzet iz višemanje idealizovane nacionalne istorije, a drugi iz savremene stvarnosti, mogu se u njoj lako uočiti. Ima se utisak da se one ne prožimaju već da svaki za sebe živi samostalnim životom u svetu Lopeovog pozorišta. Pa ipak i iz tako raznorodnih elemenata Lope je stvorio scensko delo, komediiju u 3 čina, koja, kao što je poznato, pretstavlja u španskoj dramskoj književnosti svako dramsko clelo bez obzira na srećan ili nesrećan ishod radnje i sudbine junaka.

Ta podvojenost zapaža se i u karakterizaciji dramskih figura. U velikom broju Lopeovih komada glavno je lice jedan od ona tri zastupnika španskog plemstva: grande, caballero ili hidalgo. Njima Lope pripisuje sve odlike s kojima su oni opevani u Romanceru. Caballero je zaljubljen, hrabar, veran, velikodušan u prijateljstvu i, što je naročito važno, ima neobično razvijeno osećanje časti, ili bolje reći ima naročito shvatanje časti. »Concepto del honor« to je cela doktrina, zakonik koji se izgradio tokom istorije španske i koga se punokrvni hidalgo morao tačno pridržavati. Osećanje časti jedna je od glavnih sila koje su pokretale junake Romancera, to je inajjači psihološki motiv koji pokreće i glavno lice Lopeove drame. Takav osećaj časti može da ima u prvom redu plemić i to hrišćanin, jer bez hrišćanske vere nema ni prave časti. U jednom Lopeovom komadu pita plemić Mavarin, plemića hrišćanina:
»Pa zar čovek mora biti hrišćanin da bi bio blagorodan plemić?« — A hrišćanin mu odgovara: »Prava blagorodnost je vrlina koja se može prekaliti samo u veri. A ko ne vidi istinu u našoj veri? Dakle, jasno je, da samo plemić hrišćanin može da bude blagorodan plemić …«
Ovako shvatanje je plod vekovnih borbi između hrišćana i muslimana na Pirinejskom Poluostrvu. Međutim pobednici, ujedinjeini, zaboravili su da je i španska država i španska kultura postala i bogatija se mešanjem rasa. Čistota krvi bio je najveći ponos Španaca, i samo oni koji su tu čistotu mogli dokazati smeli su da pretenduju na visoka mesta državne uprave. U toledanskom kaptolu ustanovljen je naročiti ured za ispitivanje krvi koji je imiao i svoje statute t. zv. »estatutos de limpieza«. Čistotom krvi nisu se ponosili samo hidalgos. U jednoj od najlepših i najsvežijih komedija Lopeovih — Peribañez — seljak koji se brani od nasilja vlasteoskog kliče:
Čovek sam, premda niskog porekla, krvi čiste, nikad okaIjane jevrejskom ili mavarskom.

Druga osobina španskog viteza je vernost i časna reč. »El Remedio en la desdicha«, još jedna od najpoznatijih Lopeovih komedija, osniva se na istoriji o granadskom plemenu Abenseraža. U Romanceru ima više desetina romansa koje pevaju o graničnim borbama Španaca protiv Granade — t. zv. »romances fronterizos«. . Na toj tradiciji počiva i ova Lopeova komedija. Glavno lice Narvaez, zapovednik utvrđenog grada Antekera, pušta na slobodu Mavarina koji je ostavio ženu u drugoj varoši. Hidalgo daje svedočanstvo o blagorodnosti svoje krvi kada se radi o časti žene. Kult žene počev od lirike, koja se u Španiji u srednjem veku razvijala pod uticajima trubadura, zauzimao je u literaturi vidno mesto pa tako i u klasičnoj drami. U takvim slučajevima pravilnik za časne sporove predviđa vrlo komplikovana rešenja koja pokazuju kakvo je bilo čudno shvatanje tadašnjeg španskog društva o tom psihološkom i socijalnom problemu. Razvila sc cela kazuistika oko toga pitanja. Otac, brat podjednako su dužni da čuvaju obraz ženski; ako je posredi udata žena, onda su oni razrešeni te dužnostl, a na muža isključivo pada odgovornost pred bogom i svetom za čast žene. Lope de Vega je napisao nekoliko svojih komada čija se radnja odvija prema toj problematici ženine časti.
Predanje pripisuje kralju Pedru Okrutnom tragediju blagorodne žene Maria Coronel koju taj silnik napastuje. U Lopeovoj komediji La Corona Merecida ovo se pripilsuje kralju Alfonsu VIII. Brat progonjene donje Sol, don Yñigo, da bi spasio čast svoje sestre od kraljevih napastovanja, udaje je za don Alvara pa tako ovim rečima umiruje svoju savest:
Šta da radim? Ona je žena don Alvara. Nije moja niti sam ja više njen. Moju krv koju je imala i od mog oca nasledila, dobio je njen muž na dan venčanja.
Kad kralj produžuje da proganja ženu, ona, videći u opasnosti život svoga muža, obećava silniku da će popustiti, ali pre toga sagoreva svoje telo zapaljenom bakljom da bi se tako spasla od obeščašćenja.
Mi se ovde, naravno, ne možemo upustiti u izlaganja svih mogućih delikatnih situacija u koje se junak Lopeovih drarna dovodi jer mora, kao punokrvni caballero, da tačno ispunjuje propise koje na njega stavljaju viteške naravi, stroge i neumoljive. Dramski konflikt nastaje baš kad žena svom upornošću brani svoju čast koja u ideologiji Lopeovog pozorišta znači više nego Ijubav i više nego život. To smo videli maločas kod donje Sol, a to je jezgro dramskog konflikta i u jednoj drugoj komediji »El mejor alcalde el rey«, vrlo poznatoj među tolikim drugim sa sličnim dramskim motivom. Elvira, verenica skromnog zemljoradnika, dobiva dramske snage tek kad se sa ovim argumentom isprsi pred otmičarom vlastelinom:
U tebi se, kako vidim ne krije ljubav, nego želja da mi oduzmeš život, koji mi je Bog dao u časti mojoj. Ti hoćeš da me obeščastiš. A ja ću da se branim.
U oba ova slučaja žena brani svoju čast od čoveka za koga ništa ne oseća. Ima međutim slučajeva gde junak oseća istinsku ljubav prema ženi, ali on tu Ijubav mora da priguši pred neumitnim zakonima o viteškoj časti. Malo pre smo spomenuli hidalga, zapovednika utvrđenog grada Antekera, koji je poklonio slobodu Mavarinu. Pri kraju trećeg čina i on oseća kako mu lepa Mavarkinja, žena njegovog neprijatelja, uznemiruje ratničko srce i u unutrašnjoj borbi koju slušaocima izlaže u četiri lepo skrojene oktave taj hidalgo uzdiše:
Oh, zakoni časti, čija neumitnost oduzima užitak duši. Mogao sam da uživam s Alarom … ali nisam mogao, jer spasenje svoje gubi onaj koji povredi svoju čast.
Ima samo jedan lek da se zaleči rana na povređenoj časti. Samo mač može da raseče čvor u zamršenirn sporovima oko pitanja viteške časti.
U drami »El Caballero de Olmedo«, za koju je Lope de Vega uzeo kao motiv jedan kratak narodni napev čiji stihovi kazuju kako je el caballero de Olmedo »dika Medine« i »cvet Olmeda« mučki ubijen dok je noću jahao drumom. U ovom komadu ima mnogo više iskrene lirike, više je istaknuta subjektivnia nota i u pojedinih Iica i u pojedinim scenama — više nego u komadima za koje se Lope inspirisao opširnijim dokumentima bogate narodne poezije. U prvom činu ima jedna scena sa tipičnim romantičarskim aparatom: noć, ulica pred kućom donje Ines; dva kavaljera, takmaci u ljubavi prema donji, svaki sa svojim slugom od kojih jedan nosi i lestve na kojima će se popeti pod rešetke ljubljene žene. Dvojica zaljubljenih kavaljera sukobljuju se, pa jedan od njih pita:
»Ko se usuđuje da govori tako prkosno?« Drugi odgovara:
»Onaj koji mesto jezika ima mač«.
Mač nije samo spoljni znak kavaljera, on je simbol svih vrlina i dužnosti njegovih, i kad ga neko opaše već se time zavetovao da će i vršiti sve dužnosti kavaljera. Zato se ova vrsta drame i zove »comedia de Capa y espada«. U komadu Peribánez, istoimenog junaka drame, seljaka, vlastelin proglašava hidalgom. On je seljak koga vlastelin hoće da ukloni sa sela, pa ga postavlja za kapetana jedne čete koja će se boriti protiv granadskih Mavara. Pošto je seljak opasao mač, pita vlastelina šta ima da radi.
»Zaklećeš se da ćeš njime služiti Bogu, najvišem gospodaru i kralju«.
odgovara Comendador. Ald seljak sluti podmuklu nameru silnikovu da mu u njegovu otsustvu otme ženu pa mu primećuje, ne bez izvesne ironije:
»Vi dobro znate šta je čast; ne može s njom da se uporedi ni imetak ni život a onaj koji zna koliko vredi, nemoguće je da je ma kome oduzme. Vi ste mi opasali sablju dakle — već razumem što je čast, a pre toga mislim da sam o njoj znao malo ili ništa.«
Ovako shvatanje časti ima svoj koren delom u prošlosti Španaca, a delom je to još sasvim u skladu sa savremenom nacionalnom istorijom, takoreći sasvim u duhu vremena. U književnosti je to osećanje časti postala jedna tema, jedna književna ideja koja se pod različitim društvenim uslovima razvija u razne epohe španske književnosti, pa je iz herojskog epa i romanse prodrla i u špansku dramu 16 i 17 veka.
Pored aristokratske figure španskog kavaljera, besprekorne i raskošne spoljašnosti i sa konvencionalnom psihologijom, u Lopeovim komadima najviše se ističe figura zemljoradnika »villano«. Motiv po kome seljak strada od uzurpacije spahije sačinjava jezgro mnogih Lopeovih drama. U opise sela i seoskog života Lope je uneo mnogo simpatije. Njegov moćni lirski temperamenat, nošen spontanim i visoko razvijenim arističkim sposobnostilma, dao je pejzaže i portrete od nenadmašne lepote. U toj svojoj prevelikoj simpatiji za čoveka sa sela naravno da Lope često ne vidi život zemljoradnika kakav jeste. Figura seljaka, onakvog kakvog ga Lope slika, i odviše je idealizovana a da bismo mogli u njemu prepoznati onog patnika koji strada pod teretom dažbina koje daje privilegisanom vlastelinu. U tome treba videti obol koji i Lope daje pastoralnoj poeziji, jednoj rnodi savremene španske književnostii za kojom su se povodili gotovo svi veliki pisci njegova doba pa i Cervantes. On ima razumevanja za težak ekonomski položuj seljaka i za njegovu zavisnost od spahije. Ali ga prikazuje kao pasivna i strpljiva čoveka koji podnosi nepravde, pa čak tu njegovu pasivnost i strpljenje Lope podvlači kao vrlinu. Težište svojih simpatija prema seljaku Lope prenosi na lepotu i plemenitost seljakove duše. Jedno lice iz takve jedne drame veli:
»Ja sam samo radnik na selu, a po naklonostima duše — kavaljero«.
Kod Lopea i seljak ima o časti vrlo visoko shvatanje, pa je spreman, baš kao i caballero, da je brani mačem u ruci. Ipak je to osećanje časti kod seljaka čovečnije i raaumljivije, jer je normalna reakcija na učinjenu nepravdu.
Iznad svih oviih lica iz sveta Lopeovog pozorišta stoji figura kralja. U toku španske istorije kralj je u narodnoj svesti živeo kao snaga koja je oko sebe okupljala pojedine delove narodnog organizma, razbijenog raznim partikularističkim interesima feudalnog plemstva. Tako je bilo još dok su postojala samostalna kraljevstva León, Castilla, Aragon i Galicia. A kad je sa pobedama nad Mavarima nacionalna svest sve više jačala, kralj je postao ovaploćenje nacije, simbol njenog političkog i verskog jedinstva. U starom junačkom epu pridaje mu se neograničena moć nad podanicima i njemu se mora pokoravati caballero isto tako kao i prosti pučanin. Kralj je i simbol najveće pravde. Taj mu se atribut pripisuje i u Lopeovim komadima gde se on često javlja kao neki Deus ex machina da reši dramski čvor. On presuđuje kad je po sredi obični zločin. Tako u komediji koju smo pomenuli »El Caballero de Olmedo« sluga ubijenog viteza veli kralju:
»Slušaj, jer nebesa postaviše meru svoje pravde u Tvom slobodnom razumu, da kažnjavaš zle i nagrađuješ dobre«, a kralj odgovara: »Moje je zvanje da činim pravdu. To je značenje žezla«.
Napomenuli smo da je u većini Lopeovih komedija seIjak idealizovan; da se život na selu prikazuje kao idila i da se i seljaku pripisuje naročito jaka svest o sopstvenoj časti. Jedna vrlo zapažena komedija našega pisca »Fuente Ovejuna« tretira problem sela i seljaka s mnogo više istorijske istine. U njoi je sa mnogo tehničke umešnosti prikazana težnja sela da se revoltom otme premoći vlasteoskoj. Komedija se zasniva na istorijskom događaju iz 1476 pod vladom Ferdinanda i Izabele katoličke, koji je opširno zabeležen u jednoj kronici. Narodu je tada, posle pobedonosndh borbi za čišćenje zemlje od Mavara, bio ideal nacionalna monarhija koja je, izjednačenjem zakona, garantovala više pravde podređenim slojevima narodnim. Ideja da se katolički kraljevi Izabela i Fernando proklamiraju jedinim gospodarima Španije razvija se u ovoj komediji sve jasnije. Pri kraju, u jednoj sceni u kojoj vitez iz reda Calatrave, kao pravi zulumćar razbija svatove kćeri pretsednika opštine, gnev naroda izbija na usta Estebana:
»Ima kraljeva u Kastilji koji nove zakone prave da bi nered uklonili. Rđavo će učiniti ako u svojim gradovima i selima budu trpeli — pošto otpočinu od ratnih napora — ljude tako moćne zato što nose tako velike krstove; neka ih kralj prikači, jer su samo za kraljevske grudi takva odličja.«
S ovim se komadom Lope približava španskoj stvarnosti: glavni rnotiv dramske radnje je pokret seljaka za osloboođenje i zakonsko izjednačenje s drugim staležima. Taj se motiv provlači kroz bezbroj scena sagrađenih od najrazličitijih elemenata junačkog epa i pastoralne lirike, iskreno nadahnute i konvencionalne, kojom se izražava seljak, idealizovan u mašti velikog nacionalnog dramskog pisca. Njegova dramaturgija dopušta da u jednoj drami u kojoj se tretira savremeno političko pitanje ima dijaloga koji inspiracijom i dikcijom svojom nisu ništa drugo do kraći »cantares de gesta«, ili junačka romansa sa epskim opisom borca-kavaIjera koji polazi u boj i koji treba da bude
»munja plodnoj Africi, koja će mnoge mesece modre pokoriti svom krstu crvenom«.
Taj šaroliki pesnički materijal srećemo gotovo u svirn njegovim komadima. On je pretstavljao dramski stil onoga doba, i samo se tim stilom i tim epsko-lirskim jezikom moglo govoriti pozorišnoj publici Lopeova vremena. Ta publika je u 16 i 17 veku mtimino proživljavala svoju herojsku istoriju. Ona nije irnaia još dovoljno razvijeno čulo za izmenjenu stvarnost.
Jose Ortega y Gasset, jedan od najdubljih mislilaca savremene Spanidje, dao je, u jednom eseju o romanu, poređenje između klasičnog pozoirišta u Španiji i u Francuskoi. On veli: »Francuska tragedija svodi radnju na minimum … "Naše pozorište nagomilava sve moguće pustolovine i obrte. Vidi se da autor mora da zabavi jednu publiku koja se zanosi doživljajima materijalno teškim, neobičnim i opasnim… U francuskoj tragediji, ni autor ni publika ne uživaju toliko u strastima svojih lica i dramatskim posledicama koliko u analizi tih strasti. U našem pozorištu, međutim, nije česta ili bar nije važna psihološka anatomija osećanja i karaktera. Polazi se od njih, uzimajući dh u celini i, spolja, i oni služe kao neka gipka daska s koje će drama ili doživljaj izvršiti svoj velikd elastdčni skok. Drugo nešto bi dosadilo špasnskoj publici koja se je iskupljala u primitdvinim »corrales« i koja je imala prostu dušu, više zapaljivu nego kontemplativnu … Dobri Kastiljanac nije išao da gleda čuveni komad da bi posmatrao jednu egzemplarnu figuru, nego zato da se zanese, da se opoji bujicom pustolovina i nedaća kroz koje prolaze lica.
Na zamršenoj i raznolikoj potki fabule pesnik bi izrađivao svoj probrani verbalni vez, protkivao ga kićenim blistaviim rnetaforama, rečnikom punim dubokih senki i sjajmih otseva koji su vrlo slični svetačkim slikama iz istoga veka. Pored strasnih, uzbudljivih sudbina, publika je nalazila požar mašte, strahoviti vatromet Lopeovih i Kalderonovih četvorostiha«.
I pored romantičkog daha koji veje kroz figure i događaje Lopeovog pozorišta, ipak njegovo ogromno delo sadrži, u više slučajeva, veliki broj stranica koje imaju vrednost pravog ikulturnoistorijskog dokumenta. Onaj njegov duboki smisao i veliko poznavanje Ijudi i stvari svoga doba dalo mu je mogućnosti da, u drugim svojim dramama, situira lica i scene u savremenoj sredini i da nam tako ostavi celu galeriju slika savremenih naravi i obićaja. To je opet jedan vid Lopeovog umetničkog stvaranja, onaj readdstički elemenat koji daje naročitu boju i tom lirski nastrojenoj komediji njegovoj. Razumljivo je da je Lope de Vega i licima koja spadaju u istoriju pripisivao osobine i spoljašnost španskih kavadjera 16 i 17 veka; čak i mavarski vitezovi imaju nešto od svojih španskih drugova. Ali ima njegovih komedija tipa »comedia de capa i espada« u kojima Ijubavne intrige i tipične deklamacdje o časti sasvim nestaje u živopisnoj slici savremenih naravi.
Takva je komedija »Amar sin saber a quien«„ U njoj nam autor priikazuje Toledo 17 veka, koji, istina, nije više bio prestonica, ali je ostalo središte odličnog društva. Dame sede u svojim stanovima sa grbovima, povučene, i samo kroz rešetke svojih miradoires, kao negda njihove neprizinate prababe Mavarkinje, mogu da posmatraju život u tesnim ulicama i na trgoviima carskog Toleda. Stroga etiketa dozvoljava ipak damama da odu u katedralu pod prismotrom rođaka i sluga. Na tom svetom mestu je sastanak otmenog sveta koji posle mise održava svoju šetnju između kolonada ogromne katedrale. Tu se vitezovi klanjaju svojim damama, tu otpočinju ljubavne zgode i nezgode. Stroga opomena, ispisana na jedmom stubu, da se čuva pristojnost i svetost mesta pad pretnjom izopćenja, ne smeta tom galantnom svetu da damama dobaci po neki oštar pogled ili golicavu reč koja može da dovede i do sukoba između dva kavaIjera. Taj će sukob Lope iskoristiti kao jezgro dramske radnje. U drugoj svojoj komediji Lope nas odvodi u Madrid, među svet nižeg društvenog ranga. Tu se skoro i ne snalazimo u labirintu spletaka, maskiranja, potajnih sastanaka, oštroumnih ljubavnih pisama i to sve da opravda bezbrojne scene kojima čitaiac ne može da uhvati kraja, a koje je Lope mogao da niže po miloj volji, jer su u njegovo doba zahtevi scene bili i odviše prosti. S ovom komedijom stupamo na teren komedije naravi. Modernom čitaocu ništa ne smeta prosta scenska tehnika, on s interesovanjem posmatra Madriđane i njihovu razonodu na šetalištu Prado de San Jeronimo gde je sve u pokretu i gde se sastaju momci i devojke, svi iskreno pobožni i revnosni kaitolici, aii ipak strasni, glasni, čulni, raskošni. Tu se rešavaju i udešavaju Ijubavne avanture čije konce ima u ruci često t e r c e r o, što španski znači treći, ili u konkiretnom slučaju, posrednik, provodadžija u liku ljubavnikovog sluge ili stare profesionalne provodadžike koja se i u Lopeovom pozorištu javlja kao stalan tip, kao i u španskom romanu. Tu živi originalina neizveštačena španska galanterija koja ima svoj kićeni, preciozni jezik, ali koja nam ne smeta da kroz nju nazremo pravi mentalitet i moral tih ljudi. Lope nas uvodi i u kuću tiih ljudi koji su ponešto drukčiji od onih njegovih junaka uzetih iz epa i romanse. Ceo život njihov stoji u znaku neke primitivne, osećajne pobožnosti i dosta labavog morala; a da bi se to dvoje moglo dovesti u sklad potrebno je mnogo zdravog razuma, umešnosti, dovitljivosti — jednom rečju onoga što se španski zove discrecion — reč koju neobično često srećete u španskoj književnosti. Tu osobinu u vrlo visokom stepenu ima Felisa u komediji »La Discreta enamorada«. Ona se kroz celu komediju bori sa svojom majkom koja hoće da joj preotme ljubavnilka. Jedino njeno sredstvo u toj neravnoj borbi je spletka, istina sasvim nedužna, ali duhovita, koja ima svoje špansko ime »emedo« i na kojoj se zasniva jedan posebni tip španske komedije »comedia de enredos«. Ova umešna Fenisa, sva u poslu, gotovo se ljuti što Lucindo, njezin ljubavnik, ne može da shvati kako s njezinim željama raste i njezina dovitljivost.
»Ah, moj Lucindo. Ako ne razumeš tu moju spletku — nisi pametan niti si rođen u Madridu«.
Teško je definisati pojediine tipove Lopeovih komedija. Bez obzira na to što bi ovakvom poslu smeo da priđe samo specijalista, ne sme se pustiti iz vida da Lope de Vega nije pisac koji pripada određenoj školi, niti je stvaralac koji bi sam sebi miogao da nametne izvesna pravila tehničke prirode. Sve mu može da posluži kao materija iz koje će izgraditi komediju: i hronika i legenda, priča i narodni napev, romansa ili detalj iz savremenih običajia. Mogu se u toj komediji naći dva i više elemenata; i pred svim ovim zbivanjima — koje Lope nalazi u tradiciji svoga tada epski nastrojenog naroda i u sebi samom — on ima jedinu moćnu romantičarsku viziju koju daje svom snagom velikog Iirskog pesnika.
Ostavili smo po strani još veliki broj komeđija novelesknog, fantastičnog sadržaja i isto tako velik broj komada sa religioznim motivima i varsko vaspitnom tendemciiom, jer su one manje tipične za Lopeovo stvaranje na polju španske klasične drame.

Nije teško pogoditi da u velikom broju njegovih komada ima nešto tipizirano, ima izvesni shematizam lica i scena. Njegovi heroji nisu ni obrasci visokog morala, ni figure koje bi bile idealne po svom savršenstvu ili ma po kojoi svojoj Ijudskoi osobini. Oni su strasni, bučni, impulsivni, nestrpljivi, oni govore lirskim jezikom svoga autora. Nema granice između drame i lirike. Ima u Lopeovim komedijania mesta kojia bi, kao zasebne pesme, mogla dati jednu antologiju najbolje španske lirike. Često nam nije jasno koje je glavno lice komada u kojem uporedo teku dve epizode jednako obrađene. Isti taj shematizam zapaža se i u scenama, tako da nekad pročitamo po dva-tri njegova komada, a ostane nam isti utisak. Takva ponavljanja nužno dolaze kad se toliko produkuje i to sa basnoslovnom brzinom. Lope de Vega to i priznaje u jednoj pesmi, posvećenoj prijiatelju Conde Claudio, tvrdeći da je napisao 1500 komada od kojih
»mas de ciento en horas veinticuatro pasaron de las musas al teatro«. (Od kojih više od stotinu pređoše za dvadesetčetiri sata (put) od muza do teatra).
On je pisao za narod t. j. za pozorišnu publiku najširu, koju je on, može se slobodno reći, svojim komadima kroz decenije vaspitavao. Ta je publika imala svoj ustaljeni ukus o kom je Lope vodiio računa:
»Nastojao sam da izazovem smeh prostog puka koji je uvek zauzet ljubavnim pričama; tako veliki slikari mrljaju platno na brzinu: jer ko zapostavlja razuman sud dobiva nagradu za trud onako kako shvata umetnost«.
Ipak se ta njegova tvrdnja ne sme doslovce uzeti. Njegova dela odaju pesinika koji je oboružan i širokom erudicijom, i izrađenom tehnikom. Njegovo dramsko delo pretstavlja najbogatiju riznicu španskog jezika, a njegov stih, različit, muzikalan, najbolje što je španska poezija uopšte dala.
Lope de Vega je dao Španiji nacionalno pozorište koje će zadužiti savremene i poznije pisce sve do Kalderona. Neki od tih pisaca će u pojedinosti dati nešto bolje i savršenije, ali, u osnovi, oni neće dati gotovo ništa novo u smislu dramske sadržine i dramske tehnike. On je u svom ogromnom delu prikazao Španiju svoga vremena. To je učinio i Cervantes. Kod Cervantesa, medutim, ima jedan melanholičan ton, oseća se žalba za starim vremenima istinskog viteštva. On se nije ustezao da istakne koliko je u tom piogledu Španija nazadovala. Zato je jedan kritičar špainski nazvao Don Kihota »epopeya del fracaso«. Kod Lopea, naprotiv, u celokupnom delu oseća se izvesni optimizaim, vera i pouzdanje u snagu španske nacije. To je optimizam srednjevekovne junačke književnosti u kojoj su opevane snažne i sveže nacionalne figure. Šta je sve dao španskoj književnoj kulturi taj kolos, još se ne zna sasvim tačno. Specijalisti se i danas iznenađuju novdm otkrićima koja sve više osvetljavaju taj tako moćan i komplikovan fenomen. Jedno stoji: da se je u svetskoj književnosti retko kad javio tako spontan, ličan, neobuzdan, raznolik i plodan i pesnički talenat kao što je Lope de Vega, tvorac španskog klasičnog pozorišta.
(Pregled, 1934, maj—juni)

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License