Dr Kalmi Baruh Biografija 1

Kad su se u proljeće 1945. godine pobjedonosne savezničke trupe razlile po cijeloj Njemačkoj da okončaju krvavi rat koji su nacistički agresori nametnuli miroljubivim narodima Evrope, - uputila se, grupa iz ropstva oslobođenih jugoslovenskih oficira, Jevreja, u Bergen Belzen da tamo potraže i ukažu nužnu pomoć Kalmiju Baruhu za kojega su doznali da se, pored drugih Jugoslovena, nalazi u tom logoru smrti, bolestan od pjegavca. Našli su ga još živa ali tako iznemogla bolešću, patnjama i mučenjima da je za par dana izdahnuo. Njegovo mrtvo tijelo, sa truplima drugih nesretnika koji su istog dana izdahnuli, bačeno je na gomilu koja je stalno rasla i u nebo stršila kao nijemi protest protiv tiranije i bezumlja koji su čitav decenij carovali u srcu »civilizovane« Evrope. Tako je skončao svoj život Dr. Kalmi Baruh, napredni prosvjetni radnik, književni kritičar, učeni filolog i hispanolog iz Sarajeva.
Dr Kalmi Baruh rodio se u Sarajevu pred kraj 19. vijeka. Bosna i Hercegovina već se nalazila gotovo dva decenija pod austrijskom okupacijom i doživljavala prve radosti i razočarenja u dodiru sa evropskim životom, koji se pretakao u nju kroz političku i ekonomsku penetraciju Austrijske carevine i kroz kulturtregersku misiju njenih činovnika. Sredina bosanskih Jevreja-Sefarada u kojoj se rodio i odrastao Kalmi Baruh provela je nekoliko vijekova u letargičnoj uspavanosti Balkana i Orijenta. Njene životne forme bile su (kako sam kaže) odbljesak jedne naročite duhovne (jevrejsko-galutske) i jedne materijalne (balkansko-levantske) kulture. I sada, pred raskriljenim vratima Evrope, ta sredina po istoj zakonitosti podvrgnuta je bila procesu preobražaja i primorana da traži nove oblike života i djelovanja, ako nije htjela da zaostane u novim političkim i društvenim uslovima za svojom jugoslovenskom okolinom koja je već počela da živi novim i brzim tempom modernog vremena.
Kalmi Baruh pripadao je drugoj generaciji Sefarada koja se školovala u evropskim školama. Ta generacija, kao i ona pred njom, učila je sa ozbiljnošću i gotovo fiziološkom gladi za saznanjem, koja je tako svojstvena mladim ljudima iz primitivnih sredina koji po prvi put dođu u dodir sa civilizacijom mnogo razvijenijom nego što je njihova. Zadatak tih prvih naraštaja naših školovanih ljudi (»los doctores«) nije bio nimalo lak. Njima je palo u dio da omoguće sefardskoj sredini da učini onaj dijalektički skok koji je značio brzi prelaz iz primitivnih, polufeudalnih prilika gotovo naturalne privrede u kojima je živjela Bosna i Hercegovina pod Turskom imperijom u složeni mehanizam privrednih i društvenih odnosa koje je stvarao jaki trgovački kapital sa zapada i počeci industrijalizacije jedne rudnim blagom i šumama bogate zemlje. Uporedo trebalo je težiti ka tome da se i kulturni lik bosanskog Sefarda saobrazi novoj društvenoj stvarnosti i bar donekle približi evropskom standardu. Da se u tome prilično uspjelo i da su bosanski Sefardi u kratkom vremenu mogli da se u kulturnom pogledu harmonično srode i izjednače sa jugoslovenskom kulturnom sredinom treba zahvaliti u prvom redu pregaocima, među kojima Kairniju Baruhu svakako pripada istaknuto mjesto.
Životni put Kalmija Baruha, ako izdvojimo njegov tragični završetak koji je ušao kao osnovni elemenat u savremenu dramu čovječanstva, nije se mnogo razlikovao od života drugih naših intelektualaca njegove generacije. Srednju školu završio je u Sarajevu 1917. godine te je još gotovo kao dječak učestvovao u Prvom svjetskom ratu i proveo dvije godine u ruskom zarobljeništvu. Studirao je u Zagrebu, Beču i Parizu. U Beču je doktorirao 1923. godine. Izvjesno vrijeme proveo je na filološkim i književnim studijama u Berlinu i Madridu. Naročito nešto duži boravak u Madridu značio je mnogo za ono područje njegovog duhovnog stvaranja, kome je posvetio najradinije i najzrelije godine života, a to je: izučavanje španskog jezika i književnosti, jezika i narodne pjesme Sefarada. U Madridu sistematski je sabirao i studirao materijal koji će mu kasnije poslužiti za niz književnih eseja i rasprava i za mnoge članke u kojima je objašnjavao političke i društvene pojave zemlje koja se nalazila u osvitu građanske revolucije. Njegov boravak u sunčanoj Španiji vezan je takođe za mnoga poznanstva sa njenim tada najistaknutijim i najnaprednijim duhovima, sa kojima je i po povratku održavao vrlo živ kontakt. Do izbijanja rata u 1941. godini živio je kao profesor u Sarajevu, gdje je neumorno radio, studirao i pisao. Pripadao je grupi intelektualaca (većinom srednjoškolskih profesora) koja se kupila oko sarajevskog časopisa »Pregled« i koja je u doba najcrnje političke reakcije hrabro ispovijedala i borila se za napredna demokratska shvatanja. Tu grupu, gotovo cijelu, fašistički okupator planski joe istrijebio već u početku rata, smatrajući valjda da će time obezglaviti intelektualne vođe snaga narodnog otpora u Bosni i Hercegovini. Kalmi Baruh je nakon kapitulacije Italije uhvaćen od Nijemaca na Cetinju, kamo se bio sklonio sa svojom braćom ispred progona ustaša, i odveden u Bergen-Belzen. Tamo je izložen mučenjima i gradi, prisiljavan na ropski rad i u svom dostojanstvu čovjeka ponižavan do skota. Tijelo, savladano pjegavcem, nije iza oslobođenja bio više u stanju da primi hranu ali mu se duh ipak okrijepio radošću saznanja da je fašistički napadač pretrpio poraz i vojnički slom na svim ratištima svijeta.
Duhovna baština Kalmija Baruha rasuta je po mnogim časopisima, revijama, almanasima i godišnjacima, našim i stranim. Objavio je mnoge rasprave, eseje i kritičke prikaze u »Srpskom književnom glasniku«, sarajevskom »Pregledu«, u »Godišnjaku« Benevolencije i Potpore, u publikacijama jevrejskog prosvjetnog društva »La Benevolencija«, muslimanskog prosvjetnog društva »Gajret«, u "Jevrejskom Glasu«, »Židovskoj svijesti«, „Židovu”, "EI mundo Sefardi« i drugim. Pripadao je i izabranom krugu saradnika poznate "Akademije znanosti i umjetnosti« i "Revista de Filologia Espaniola« u Madridu. Od sistematskih djela, osim doktorske teze, objavio je u Berlinu knjigu o španjolskim idiomima koju je tadanja naučna kritika naročito pozdravila i istakla njen značaj. U toj oblasti od naročitog značaja je njegova doktorska disertacija, koju je u junu 1923. godine branio na bečkom Univerzitetu pod naslovom: "De Lautstand des Juden in Bosnien«. To je studija kojom se predstavio naučnoj javnosti kao solidan naučni radnik i kojom je dao pionirsko djelo o jeziku bosanskih Sefarada rađeno solidnom naučnom metodologijom na komparativnoj osnovi. Njegova analiza glasovnih promjena u španskom idiomu bosanskih Jevreja zadivljuje pronicljivošću rezonovanja i sigurnošću zaključivanja i već poslije nekoliko pročitanih stranica otkriva čitaocu filologa od rase, izuzetne nadarenosti. Na njegovim postavkama i naučnim rezultatima mogu se bez bojazni nastaviti radovi na tom zanimljiv om sektoru hispanoloških istraživanja. Njegova rana smrt prekinula je rad na mnogim nedovršenim i neobjavljenim studijama za koje je bio pripremio materijal, pribirajući ga i sređujući ga brižljivo i sistematski. Poslije njegove smrti, izdavačko preduzeće »Svjetlost« iz Sarajeva objavilo je 1952. godine u posebnoj knjizi njegove eseje i članke iz španske književnosti. U Spomenici palih pisaca 1941-1945 koja je povodom proslave 10-godišnjice ustanka naroda Bosne i Hercegovine objavljena 1952. godine u Sarajevu, u izdanju »Svjetlost«, našla su mjesta (pored biografskih podataka o njegovom životu i djelima) i dva njegova rada o rodonačelniku klasične nacionalne drame Španije, Lope de Vega, i o španskim književnicima u građanskom ratu.
Životno djelo Kalmija Baruha mnogostrano je. Ono obuhvata njegove radove na raznim područjima duhovne aktivnosti (naročito na području književne kritike i filologije), njegovo djelovanje jevrejskog javnog radnika i njegov rad prosvjetnog i kulturnog radnika u sarajevskoj sredini.
Od prirode nadaren jakom inteligencijom, već od mladih dana pokazuje razvijen smisao za knjigu i za sve što se zbiva na planu duhovnog života čovjeka. To je bio vjerovatno i razlog, što se - iako je završio realku, posvetio humanistlčkim naukama. Tek na visokim školama otkriveni su mu široki vidici i prostranstva ljudskog saznanja u koja je njegov uvijek znatiželjan duh uronio sa strašću čovjeka koji se boji da neće za života stići da pročita i sazna sve što je ljudska misao stvorila. Iako mladom čovjeku koji se osmjelio da se vere po vrletima do kojih uzlazi ljudska misao prijeti opasnost da klone i da se izgubi u labirintima njenih skrovišta, ipak se Kalmi Baruh nije, kao što je to bio slučaj sa mnogim od njegove generacije, razbolio od bolesti vijeka (mal du siecle), nije ga savladao nikakav Weltschmerz. Nije postao ni skeptik ni očajnik-pesimista. Njegov realističan i trezven duh uvijek ga je izvodio na sigurne staze prozitivnog stvaralaštva. Temeljit i svestran, kakav je bio, vrlo brzo je upoznao najznačajnija književna djela vodećih evropskih nacija. Vremenom, kao svoju specijalnost izabrao je jezik i književnost romanskih naroda. Ipak, sa najviše mara i ljubavi posvetio se izučavanju jezika i književnosti naroda Španije. Rijetko je ko od književnih kritičara i ljudi od pera na Slavenskom jugu (u Jugoslaviji teško da mu je bilo premca) tako duboko i tako temeljito poznavao Španiju, njenu istoriju, život njenih naroda i njenu književnost kao Kalmi Baruh. Upravo zadivljava koliko je taj čovjek, inače slaba zdravlja i nježne tjelesnf konstrukcije, pročitao i savladao materijala i sa kolikom je smjelošću proširivao područje svojih književnih studija. I to ne radi zadovoljstva erudite i književnog sladokusca da poznaje stvari bolje i podrobnije nego drugi, nego radi stvaranja i davanja sinteza znalačkih, dubokoumnih. Njegov analitički duh nije se zadovoljavao da obradi samo jedan vremenski period ili možda jednu granu te književnosti (a i to bi bilo od značaja) nego se sigurno kretao kroz stoljeća književnog stvaranja tri Španije: hriščanske, mavarske i jevrejske. Osam vijekova književne Španije iskrsavaju i žive snažnim i bogatim životom u esejima i kritičkim prikazima Kalmija Baruha. Lope de Vega i Calderon de la Barca, Majmonides i Halevi, Abenarabi i Abenabas postaju nam bliski i savremeni kao Unamuno, Palacio Valdes, Machado ili Federico Garcia Lorca. Ali ne samo za istorijsku i književnu Španiju nego i za duhovna, politička i društvena zbivanja savremene Spanije Kalmi Baruh pokazuje živo interesovanje, o njima piše znalački i studiozno. Naročito je prisno i teško doživljavao tragediju španskog naroda koji je (kako on kaže) u doba građanskog rata bio prepolovljen bedemom nesporazuma i mržnje. Njega se agonija Španske Republike bolno dojmila ne samo zato što je stotinama niti bio vezan za život i sudbinu zemlje koju je tako temeljito poznavao i volio, nego i zbog toga što je kao napredni intelektualac-ljevičar bio svjestan da su u Španiji bili stavljeni na ispit i savjest Evrope i snage njenih demokratija. Njihov poraz je bio samo uvod u dalje poraze (od kojih je Munchen možda najtipičniji) i preludij tragedije koja je kroz kratko vrijeme potresla cijelo čovječanstvo i u kojoj je i sam Kalmi Baruh izgubio svoj život.
Posmatramo li, međutim, životno djelo Kalmija Baruha sa aspekta jevrejske zajednice kojoj je on čvrsto pripadao i čiji je istaknuti predstavnik bio, tada izuzetnu važnost imaju oni njegovi radovi koje je posvetio sefardskoj narodnoj pjesmi (Ramancero judeo-espanol). U tom pogledu ističu se ovi njegovi radovi: »Španske romanse basanskih Sefarada« (Godišnjak Benevolencije i Potpore za 1933. god.) i »Jezik sefardskih Jevreja« (Spomenica La Benevolencije, Sarajevo 1924. godine). Pored solidne kulture erudita i sjajnih svojstava koje je pokazao u obradi književnih tema, valja istaći da je Kalmi Baruh po prevashodstvu bio filolog. Paznavao je temeljito većinu evropskih jezika: španski, talijanski, francuski, njemački, ruski i engleski; a pored taga latinski, arapski i hebrejski. On je prvi od basanskih Sefarada koji se izučavanju stranih jezika nije pasvetio ni iz amaterske radoznalosti niti radi materijalne koristi koju donosi paznavanje stranih jezika, nego čisto kao naučnom i sociološkom fenomenu. Na tom polju zabilježio je znatne uspjehe. Nas, naravno, najviše zanimaju radovi kaje je on dao izučavajući španski idiom Sefarada na Balkanu i njihove narodne pjesme (ramancero).
O jeziku u narodnim pjesmama sefardskih (španjolskih) Jevreja pisali su mnogi Jevreji (Abraham Danon, Avram Kapon, Dr Moric Levi, Laura Papo, Jakov Maestro i dr.), Španci (Ramon Menendez Pidal, Rodolfo Gil, R. Cansinas-Assens, Angel Pulido Fernandez, Menendez i Pelayo); Nijemci (Keyserling, M. L. Wagner), Englezi (Johnson i dr.). Mnagi učenjaci i filolozi, političari i istoričari bili su zadivljeni fenomenom da su Jevreji, koji su dekretom kataličkag kraljevskag para Ferdinanda i Izabele (los reyes catolicos) 1492. godine izgnani iz Španije, kroz nekolika vijekova sačuvali i jezik i narodne pjesme stare svoje pastojbine. Šta više, oni su kao došljaci Jevrejima starosjediocima na Balkanu i Levantu nametnuli svaj španjolski idiom kao maternji jezik i naučili ih da pjevaju romanse o španskim kraljevima, junacima, hidalgima i damama. Ta jedinstvena kulturna, saciolaška i filološka pojava dražila je maštu i budila radoznalost mnogih duhova Evrope, a naroačita Španije. Neke je to zavadilo u romantičarski zanaos, te su pisali sa pretjeranim oduševljenjem i o Sefaradima i o njihovom folklornam blagu. Izvjesni, veoma utjecajni političari u Španijl išli su tako daleko da su i u parlamentu (Cortes) pokrenuli pitanje repatrijacije svih Sefarada u Španiju itd. Učene filologe zanimala je najviše naučna strana problema. Među njima bila je učenjaka svjetskag glasa, kao šta je Ramon Menendez Pidal kaji je na osnavu proučavanja jezika i narodnih pjesama Sefarada dao nauci trajne priloge i utro nove staze za izučavanje cjelokupnog narodnog pjesništva Španije. Kalmi Baruh je bez sumnje od svih Jevreja najbolje paznavao i najdublje ušao u analizu sefardskag idioma i sefardske narodne pjesme. Zasluga Daona, Kapona, Laure Papo pa i Dr. M. Levia bila je više u tome šta su bilježili narodni folklor i na taj način danekle sačuvali za istoriju taj dragacjeni materijal, nego šta bi njihavi radovi na tom području dali neku temeljitiju naučnu analizu i sintezu trajne vrijednosti. Nedostajao im je analitički duh i naučni metod Kalmija Baruha. I pred učenim nejevrejima, od kojih možda neke i nije dostigao učenašću, on je nesumnjivo imao prednost na tom području. Bolje od njih poznavao je sredinu i život Sefarada, a i velika ljubav prema jevrejskaj zajednici učinila je da je magao dati bogati prilog za upoznavanje materijalnih i psiholoških uzroka pojavnih izraza jezika i pjesme Sefarada. Tako je dao radove trajne vrijednosti, ne možda po obimu obuhvaćenog materijala kalikao pa istorijsko-naučnoj analizi i ocjeni koja je dokumentovana faktološki i fenomenološki. Izgleda da je njegova periodizacija istorijskog razvoja jezika i pjesme Sefarada postala solidna osnava sa kaje nauka ubuduće može da produži izučavanje cjelokupnag života sefardske etničke grupe. Zaista treba žaliti šta je njegova smrt prekinula na slavenskam jugu razvoj jedne, istina, specifične naučne grane, ali koju je Kalmi Baruh svojim bogatim prilozima uzdigao na zavidan stepen.
Kao jevrejski kulturni i prosvjetni radnik Kalmi Baruh je pripadao onoj vrsti ljudi kaji su se rijetka isticali u prvim redovima, ali bez čije aktivne i nesebične saradnje sefardska sredina Bosne i Hercegovine ne bi bila u stanju da doživi temeljiti kulturni preobražaj i da postigne onako vidne uspjehe. Svojom bistrom pameti, veama razvijenim osjećanjem odgovornosti i naročito svojim paštenim i naprednim gledanjem na život i društvene probleme vršio je snažan utjecaj na svoje sunarodnjake, naračito na omladinu. Tih i staložen, sa mirom koji je besumnje bio odraz njegove unutrašnje harmonije i koji je zračio iz svakog njegovog pokreta, iz svake njegove iznesene misli. Kalmi Baruh je uživao ugled kao rijetko koji naš intelektualac. Zvali su ga »mali Spinaza«, vjeravatno zbog njegovog ličnog poštenja, nekompramisnog stava u životnim naziranjima i zbog njegavog strasnog služenja istini. Nije bio blistav govornik, alina javnim skupovima i društvenim sastancima njegovu su riječ svi sa poštovanjem slušali i vjerovali joj. Nije bio pučki tribun (za taj poziv kod njega je bilo suviše intelekta a premale taštine), ali je bio miljenik naroda. Svojom nenametljivom pojavom, finim osmjehom i nekom za njegovo biće svojstvenom duhovitošću privlačio je ljude koji su nakon razgovora s njim ostajali još dugo očarani njegovom riječi. To su već u njegovim studentskim danima osjetili članov akademskih društava »Bar Giore« i »Esperanze« u Beču. U najvećem i najuticajnijem kulturno-prosvjetnom društvu bosansko-hercegovačkih Jevreja, »Benevolenciji« bio je dugo sekretar član Glavnog odbora. Tu, na sjednicama, gdje se nije govorilo za publiku, Kalmi Baruh je snažno djelovao i uticao na to da prosvjetni i kulturni napori jevrejske zajednice budu usmje. reni cjelishodnim putevima. U jevrejskoj omla linskoj radničkoj zajednici »Matatja«, koja je politički uspješno djelovala i širlla ideje naprednog radničkog pokreta među jevrejskom radničkom omladinom, a tokom NOB-e dala priličan broj prvoboraca i političkih radnika, Kalm Baruh je svojim naprednim stavom marks iste hrabrio borbenu poletnost omladine i doprinis političkom izgrađivanju jevrejskih omladinaca i radnika u Sarajevu. I u svojim ostalim humanim i kulturno-prosvjetnim jevrejskim organizacijama njegova riječ je rado slušana i uvažavana.
Ne manje poštovan i cijenjen bio je u nejevrejskoj sredini Sarajeva. I tu su ga odmah upoznali i zavoljeli zbog njegovog poštenja i svijesti, zbog naprednog stava u društvenirn. po litičkim pitanjima i zbog njegove široke kulture i stručnosti. Kao dugogodišnji profesor gimnazije odgojio je mnoge generacije đaka i u njima razvio ljubav za učenje francuskog jezika i knji ževnosti. U časopisu »Pregled« bio je aktivan saradnik; njegovi književni prilozi i prikaz i bil su cijenjeni i rado čitani. Naročito su njegova predavanja na Narodnom univerzitetu privlačila mnogobrojnu i odabranu publiku. Kako je politički pripadao grupi naprednih profesora to je zajedno s njima imao da izdrži jak pritisak političke reakcije i nenarodnih režima bivšI Jugoslavije. Bio je izložen raznim šikanama i političkim progonima. Zbog njegovog nekompromisnog političkog stava premjestili su ga po kazni iz Sarajeva u Sinj. Ali sve te nedaće primao je sa filozofskim mirom i sa osmjehom. Bio je svjestan da nikakav pritisak neće moći da mu slo mije karakter i da ga učini izdajnikom naprednih ideja. Poslije dramatskih događaja li toku 1941. godine njegovo oronulo zdravlje niju mu dopustilo da se vrati u redove Narodnooslobodilačke vojske i da u njoj uzme aktivnog učešća. To je bila velika šteta, jer bi čovjek njegove intelektualne snage, njegove političke izgrađenosti i njegovog ličnog poštenja učinio dragocjen usluge pokretu kome je i srcem i dušom pripadao. Ovako ga je okupator, nezaštićena i bespomoćna, dograbio na Cetinju i odvukao u Njemačku pripremivši mu mučeničku smrt, sa planskom i zločinačkom pedanterijom koja je nacistima bila svojstvena.
Zajedno sa Isakom Samokovlijom Kalmi Baruh predstavlja najviši uspon jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine na duhovnom planu. Da je ostao na životu vjerovatno bi u povoljnijim uslovima socijalističkog društvenog uređenja razvio još više svoje umne snage i obogati našu naučnu misao još većim dostignućima. Ali, i ovako svijetli nama i svijetliće dugo još gene racijama iza nas svojom ličnošću, svojim životom i svojim djelima.
Prof. dr SAMUEL KAMHI

Iz prve generacije treba spomenuti neke najistaknutije: Dr Vitu Kajona, Dr Isaka Samokovliju, Dr Vitu Alkalaja, Dr Samuela Pintu, Dr Avrama Baruha, ing. Sumbula itd.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License