(via Đorđe Konforti)
I na kraju zelim reci da sam i ja, autor ove nepotpune hronike travnickih Jevreja, Dr. Josef KONFORTI, odigrao izvjesnu ulogu u svom rodnom gradu. Rodjen sam u ljeto 1893 godine, a poceo sam pohadjati osnovnu skolu 1901 godine. Maturirao sam u travnickoj klasicnoj gimnaziji 1914 godine i poceo sam studirati medicinu sa prekidima za vrijeme rata, a promovisan sam u Becu 17 jula 1922 godine. Ozenio sam se iste godine u Becu Elzom FISCHER, kcerkom tekstilnog putnika Žaka Fischera, kod koga sam ostao u Becu dvije godine radi bolnicke prakse i postdiplomskog usavrsavanja u glavnim granama medicine (internoj, hirurskoj i akuserskoj). Od oktobra 1924 godine do marta 1925 godine zavrsio sam obavezan pripravnicki staz u sarajevskoj Zemaljskoj bolnici. Od prvog maja 1925 godine bio sam namjesten u Okruznom uredu za socijalno osiguranje u Travniku, na kojoj sam duznosti ostao do marta 1942 godine, kada su me ustase sa porodicom (roditeljima i sa zenom) otpremili u logore Jasenovac i Staru Gradisku.
Kao dijete sam isao tri godine u elementarnu skolu "maldar", u kojoj sam ucio od “Alef-bet” do citanja Tore “peraša”. Za vrijeme skolovanja u Travniku najprije pod upravom rabina DJAINA, a kasnije pod utjecajem starijih studenata beckih fakulteta, bio sam vatreni “cionista” i kao takav sam u Becu bio stalan clan Akademskog cionistickog kulturnog drustva “BAR-GIORA”.
O mome radu i zivotu do prvog svjetskog rata bi mogao mnogo da pisem. Najvaznije je to da sam kao gimnazijalac bio najvise u drustvu Jevreja i Srba, osobito prije mature, za vrijeme balkanskih ratova. U vojsku sam stupio u pro1jece 1915 godina. U maju 1916 godine sam sa fronta u Tirolu bio pozvan u oficirsku skolu sanitetske sluzbe jer sam bio medicinar. Po zavrsetku te skole, pocetkom avgusta 1916 godine, bio sam odredjen za Albanski front, gdje sam u jednoj bolnici divizije obolio u martu 1917 godine od malarije. Od septembra 1917 godine do kraja rata oktobra 1918 godine, sluzio sam u poljskim bolnicama u Italiji kao sanitetski i provijantski oficir.
Dr. Josef Konforti sa majkom Sarom i ocem Mošeom
Kao ljekar Socijalnog osiguranja, od maja 1925 godine afirmirao sam se potpuno na zadovoljstvo radnika i Sredisnjeg ureda za socijalno osiguranje u Zagrebu, u tolikoj mjeri da sam vec od 1926 godine postavljen kao “g1avni lijecnik” travnickog Ureda, sa preko 12.000 aktivnih osiguranika. Pos1ije transformiranja ovih ureda (kada su uvedene banovine u Kraljevini Jugoslviji), Travnik sa okolinom je potpao najprije Splitu, a malo kasnije Sarajevu, sve do 1941 godine. Ja sam ostao u Travniku na opste trazenje osiguranika (preko1600 aktivnih, sa clanovima por odica preko 4000), koje sam kao jedini ljekar zbrinjavao. Radnici su me postivali i vo1je1i jer sam u svako doba dana i noci i uprkost klimatskih nepogoda, vrsio kucne posjete uvijek kada je to od mene trazeno.
Kao predsjednik Jevrejske opstine bio sam sikaniran od ustaskih vlasti vec od maja 1941 godine, a osobito po dolasku velikog zupana Nikole TUSUNA, propalog advokata, frankovca, koji je odmah poceo zlostavljati Jevreje prisilnim i ponizavajucim radovima. Oduzeo im je radnje sa imanjem, a svi sluzbenici i radnici su ostali bez posla. Nitko nije smio zaposliti sa platom nijednog Jevrejina. Kao ljekar sam morao vrsiti i dalje svoju redovnu sluzbu, ali pod strogim nadzorom ustaski povjerenika. Pocetkom 1942 godine bili su mi zabranjeni telefonski razgovori sa glavnim ljekarom sarajevskog Ureda, kome smo spadali, a od marta vice nisam smio ici da vrsim ni kucne posjete onim bolesnicima koji su stanovali vise od 1 km van grada. U tom vremenu od 10 mjeseci, najstrasnijih za travnicke Jevreje, sudjelovao sam pri njihovom odvodjenju u tri transporta u ustaske logore. Prvo odvodenje je izvrseno 20. oktobra 1941. Pokupili su tada sva muska lica od 15 do 60 godina (njih oko 90) i zatvorili ih, bez obzira na njihovo zdravstveno stanje, a onda su, u marvenim vagonima sa jakom strazom, odvezeni u Jasenovac.
Drugo, mnogo strasnije, odvodjenje je uslijedilo 25. januara 1942. po najljucoj zimi. Toga dana je odvedeno preko 200 Jevreja, zena, staraca, djece i dojencadi jednim transportom. Na negodovanje i uzbunu gradjana Muslimana protiv takve odluke zupana, jer ce djeca i bolesne starice pomrijeti na putu zbog zime, Tusun je odredio da ovaj transport pratim ja kao lijecnik sa potrebnim lijekovima za prvu pomoc, svakako pod strogom strazom ustasa i policajaca. Na povratku, poslije predaje zatocenih u Okucanima za Staru Gradisku i u Jasenovcu (oko 25 staraca do 80 godina), nisam uspio isposlovati, niti kod uprave Okruznog ureda u Sarajevu, da me premjeste sa sluzbom bilo kamo iz Travnika. Izgovor glavnog ljekara, Dr. Bičakčića, je bio, da “nemaju” nijednog lijecnilka koji bi htio i mogao primiti duznost u Travniku. Ostao sam sa zenom i sa roditeljima, ali sam, i pored najtezih napora, sa porodicom bio uhapsen u noci izmedju 24-og i 25-og marta 1942 godine. Odveli su nas u zatvor, a ujutro, sa grupom preostalih Jevreja, koje su ustase pohvatale na podrucju Visokog, Kiseljaka, Fojnice, Breze i Varesa, odvezeni smo svi do Zenice, gdje su nas zatvorili u Radnickom domu. Najvise je bilo zena i male djece. Medju ostalim su bila i dva apotekara, Mr. Ješua SALOM i Ladislav FISCHER. Poslije nekoliko dana, odvedeni bili smo u logore. Apotekar Fischer je neposredno pred odlazak bio pusten, na intervenciju navodno nadbiskupa Šarića, posto je radio tada u apoteci zupana u Travniku. Ovaj transport je, kao i ostali iz Bosne, bio u Slavonskom Brodu podijeljen. Zene i mala dijeca u jedan, a muski zatoceni u drugi, vagon sirokog kolovoza, pa onda odvezeni za Staru Gradisku i za Jasenovac.
O mome zatocenju u tom logoru pisao sam u "Secanjima Jevreja na logor Jasenovac" koja je 1972 godine izdao Savez jevrejskih opstina Jugoslavije u Beogradu. Moji roditelji, kao i moja drugarica Elza su svakako nestli, a ja sam, 6-og oktobra 1943 godine uspio da pobjegnem, uz pomoc mjestana Kupinca, partizanima. Najprije sam radio kao ljekar u partizanskim bolnicama Zumberka i prekounskog Bihackog podrucja, a od pocetka 1945 godine u Slunju, na podrucju Korduna, u improviziranoj bolnici za transportovanje tezih ranjenika, kamionima preko Like, u vec oslobodjenu Dalmaciju i juznu Ita1iju. U Slunju sam docekao oslobodjenje i svrsetak rata.
Pos1ije rata sam ostao u Jugoslovenskoj Armiji do 1957 godine, kada sam bio penzionisan sa cinom sanitetskog pukovnika, da bi preuzeo duznost u skretarijatu Savjeta za zdravlje NR Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a po trazenju predsjednika Djure Pucara. Kgsnije sam radio u republickom zavodu za zdravlje, a dalje u ljekarskim komisijama Zajednice socijalnog osiguranja, sve do pro1jeca 1972 godine, kada sam, u 79-oj godini zivota, otisao u mirovinu sa 46 godina i 7 mjeseci radnog staza.
Ozenio sam se, po drugi put, i to Sarikom, udovom ALKALAJ, rodjenom BARUH, iz Bije1jine, u ljeto 1947 godine, kada sam kao sanitetski major rukovodio zdravstvenom sluzbom omladinskih brigada na prugama Brcko-Banovici i Samac-Sarajevo. I ona je kao partizanka od 1942 godine bila na raznim pdrucjima i duznostima do kraja rata. Kao ratni invalid poslije rata, u 45-oj godini zivota, nastavila je da radi po potrebi kao sluzbenica racunovodstva u Filmskom preduzeeu Sarajeva. Kada smo se registrova1i, radila je 1947 godine na Om1adinskoj pruzi, a kasnije je bila jos na nekim duznostima Komande pozadine Sarajevske vojne oblasti.