Dr BERNARD ZAUDERER
Jedan od prvih ljekara Jevreja neposredno poslije okupacije Dosne i Hercegovine bio je i dr Bernard Zauderer, dugogodišnji okružni liječnik i sanitetski inspektor u Travniku. Ne samo u travničkom okružju, nego u cijeloj Bosni je dr Zauderer bio poznat i cijenjen kao vrlo markantna ličnost i kao pionir zdravstvene kulture i zdravstvene zaštite naroda ove zemlje. O porijeklu ovog veoma zaslužnog zdravstvenog radnika napisao je povodom 100-godišnjice rodjenja njegov unuk dr Alfred Nick iz Zagreba u časopisu "Život i zdravlje" Sarajeva medju ostalim slijedeće:
"Otac Bernardov dr Jakov Zauderer je bio takodjer ljekar, koji je preselio iz Novog Sonča /Sandec/ u Stari Sonč i tu je bio gradski fizik. Imao je kćerku i sina Bernarda, koji je rodjen u N. Sonču 21.VIII 1851.g. Školovao se u Krakovskoj gimnaziji i već je sa 17 godina pošao na Jagelonski univerzitet. Na Medicinskom fakultetu istoga su onda predavali čuveni profesori Lucijan Ryder, oftalmolog i Eduard Korczynski, profesor patologije i specijalne terapije. Medicinske studije je Bernard završio u 25-oj godini života 3.II 1876. godine.
Po završetku medicinskih studija otišao je na dvogodišnju praksu u St. Sonč, a po završetku prakse polaže ispit Fizikata sa grupom kolega, medju kojima je on bio najmladji. 1878. se je oženio sa Manjom Strassburger, koja je bila izuzetno pametna i obrazovana djevojka. Poznavala je odlično njemački, francuski i osobito poljski sa klasičnom literaturom toga jezika. Maročito se je isticala u recitovanju kao djevojka i samo tadašnje društvene predrasude kao Jevrejku spriječile su je, da se posveti glumi, za koju je osjećala intuitivnu sklonost, pa nije mogla prežaliti ni do duboke starosti, što se je morala odreći pozornice. Manja je bila takodjer potomak ljekarske porodice. Dr Frederik Braunstein je bio njen ujak, koji je imao značajan utjecaj na formiranje lika dr Bernarda Zauderera."
Toliko o rgegovom porijeklu i odgoju u studijama, u austrijskoj pokrajini Galiciji. Po stasu i ljepoti, a osobito po odmjerenom i dostojanstvenom držanju dr Bernard Zuderer je do svoje visoke starosti bio impozantna ličnost, koju su gradjani Travnika sa poštovanjem susretali i cijenili ne samo kao zaslužnog ljekara višeg položaja, nego i kao čovjeka visoke lične i opšte kulture.
"Dr B. Zauderer je već kao mladi liječnik učestvovao u vojni za okupaciju Bosne i Hercegovine 1878. godine. Tu je došao u dodir sa narodom, čija mu se iskrenost i prostodušnost toliko dopala, da je odlučio posvetiti svoje liječničke snage i znanje zdravstvenom uzdizanju toga naroda. Osim ljudskih samaritanskih motiva, na tu njegovu odluku je utjecala i činjenica, da je u bogatoj i raznolikoj patologiji naroda Bosne i Hercegovine vidio široko polje medicinske djelatnosti i nauke".
Već 1882. napušta sa mladom ženom St. Sonč i dolazi u Bosnu. Služio je najprije u Poči, a zatim u Visokom, kao kotarski liječnik. Svojim elanom i organizatorskim sposobnostima skrenuo je na sebe pažnju pretpostavljenih, pa je premješten bio u Travnik, gdje je već krajem tog decenija imenovan za okružnog liječnika. Travničko okružje /od svega 6/ bilo je prostorno najveće, ali najslabije naseljeno na brdskom, šumskom terenu. Imalo je 10 kotara, od kojih su neki imali po više ispostava /n.pr. bugojanski 3 ispostave/. Zbog toga je služba okružnog liječnika bila vrlo naporna. U mladjim godinama, dr Zauderer je sve fizičke napore, kao i teškoće u radu zbog kulturne primitivnosti naroda na selu, podnašao stoički. Zavolio je taj kraj i nije tražio premještaj ni onda, kada je poslje velikog požara u Travniku /1905/ stradao sa većom porodicom. Kuća u Poturmahali mu je gorila dva puta sa skoro svim što je imao. Dr Nick piše: "Dr Bernard Zauderer je bio poznat i cijenjen kao malo koji iz vremena prvih diplomiranih Ijekara Bosne i Hercegovine, koji nije htio da se bogati liječničkom praksom. Prezirao je često mladje ljekare, koji su nemilosrdno naplaćivali honorare od siromašnijih bolesnika. Zazirao je tada od skoro uvriježene prakse, da radi u "kompaniji" sa apotekarom u vidu primanja provizije za propisane lijekove. Kao nadzorni okružni liječnik bio je nasuprot veoma strog kada je otkrio slične pojave u kotarima".
Osobito je dr Zauderer bio cijenjen od stanovnika Travnika i bliže okoline zbog toga, što se je i u godinama poodmakle starosti, kao penzioner, uvijek odazivao da posjeti bolesnike u njihovom stanu, gdje im je pružao ljekarsku pomoć pregledom i savjetom bez obzira na vrijcme posjete, noću, zimi, po kiši i drugoj nepogodi.
Krajem XIX-og i početkom XX stoljeća Zemaljska vlada za Bosnu i Herccgovinu je nastojala, da u većim gradovima, osobito okružnim, kao i u većim kotarskim mjestima, budu otvorene OPŠTINSKE BOLNICE. Za izgradnju takve bolnice u Travniku 1898.g. dr B. Zauderer je imao vanredne zasluge. Na sjednici Gradskog zastupstva u Travniku od 22. februara 1920.g. dodijeljena mu je Diploma počasnog gradjanina toga grada. Iako je prema stepenu razvitka medicinske nauke sa uspjehom liječio oboljelje od internih bolesti i povreda, po svojoj dužnosti i potrebama, najviše se je bavio epidemiologijom i infektologijom. Često je mladiim kolegama i porodicama istih govorio: "ko se boji, da će bolest od zaraznog bolesnika preći na njega, ne treba da studira medicinu isto kao što ne treba ni pravnik da bude advokat, ako nije dobar govornik". Na žalost, zbog tako herojske smjelosti u svome zvanju pri suzbijanju tada mnogih i čestih zaraza, obolio je i on od pjegavca, od čega mu je i najmladja kćerka Minka umrla poslije prvog svjetskog rata. Dr B. Zauderer je bio vrlo uporan i rigorozan u sprovodjenju obavezne vakcinacije protiv ospica /variola/. Tražio je od kotarskih liječnika tačne podatke o izvršavanju vakcinacije i na najteže pristupačnim naseljima brdovitog i šumskog područja.
Za uspješnu organizaciju i sprovodjenje samarićanskog rada i za pružanje stručne ljekarske pomoći ranjenicima za vrijeme prvog svjetskog rata, bio je odlikovan visokim Ordenom crvenog krsta sa ratnim dekoracijama, kojim se u starosti osobito ponosio.
Kao saradnik i prijatelj dr Leopolda Glücka, koji je takodjer par godina prije dr Zauderera bio sa službom u Travniku, sudjelovao je u naučnom radu tog glasovitog epidemiologa i dermatovenerologa u sprovodjenju suzbijanja endemskog luesa, na otkrivanju lepre i u spriječavanju širenja mnogih drugih zaraznih bolesti. To se vidi i u naučnom traktatu dr Glücka u Godišnjaku Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, u kome se spominje i dr B. Zauderer, liječnik u Travniku, da je posebne zasluge imao.
U mladjim godinama dr B. Zauderer se je bavio i studijom folklora. Mnogo ga je interesovao način života, običaji, kao i radni uslovi vlašićkih ovčara /brdska visoravan "Vlašić" iznad Travnika je čuvena ispaša bosanskih ovaca, od čijeg se mlijeka siri glasoviti vlašićki sir/. U tome radu pomagala mu je i supruga Manja, koja je imala naročiti interes za narodne rukotvorine, pa je ljubomorno čuvala bogatu zbirku ručnih radova i tkanina. Najveći dio te zbirke je na žalost propao u travničkom požaru. Dr Zauderer je često /samo usmeno/ izlagao i svoja bogata zapažanja u narodnoj medicini, koja su bila vrlo interesantna, ali je bila velika greška, što skoro ništa od toga nije objelodanio.
O dr B. Zaudereru kao Jevrejinu, pisao je njegov unuk dr Nick u jednom posebnom članku slijedeće: "Iako po svom odgoju Poljak, a po svome radu odani sluga bosanskog naroda, dr Zauderer je sa ponosom isticao svoju pripadnost jevrejstvu. Kada je početkom XX stoljeća Teodor Herzl objavio svoj program obnavljanja izraelske države, dr Zauderer se je sa oduševljenjem priključio njegovom pokretu pomažući ga idejno i materijalno uplativši medju prvima t.zv. "zlatni šekel" /polovinu svog imetka/. Realizaciju ove idejo nije doživio, ali je uvijek čvrsto vjerovao u njeno ostvarenje". Kao ljekar u Travniku dr Zauderer je sve do prvog svjetskog rata bio vrlo aktivan i cijenjen saradnik Keren-kajemeta i Keren-hajesoda ne samo u Travniku, nego i u drugim kotarskim mjestima, gdj'e je bilo Jevreja. Posjećivao je osobito bogatije trgovce Jevreje povodom akcija prikupljanja šekela, za KKL i KH nastojeći da svakoga ubijedi u neophodnu potrebu i obavezu svakoga Jevrejina, da što više doprinese za otkup zomlje, koju su predji napustili, ili otjerani bili, prije skoro 2000 godina. U tome je, zbog velikog ugleda i načina pristupanja, redovno imao uspjeh. Jodnom prilikom sam čuo, da je i sam dr B. Zauderer početkom ovog stoljeća kupio nekoliko dunuma palestinskog zemljišta za engleske funte.
Prema Jevrejima u svakome mjestu njegovog boravka i rada dr B. Zauderer je bio u svakom pogledu prijatelj, savjetnik i saradnik. Posjećivao je redovno i templ na veliko praznike, a često je dolazio sa porodicom i na priredbe i veće zabave, na kojirna je sudjelovao prilozima za dobrotvorne svrhe. Na poziv bolesnika odazivao se je svima bez razlike vjeroispovjesti; siromašnije Jevreje je posjećivao i bez poziva ako je od koga čuo da je bolestan. Od takvih nije nikada htio da primi honorar. Zbog toga je bio opšte cijenjen.
Umro je 29. januara 1928.g. sarao tri mjeseca poslje smrti drage i vjerne drugarice Manje, a sahranjen je uz istu na travničkom Jevrejskom groblju na Bojni uz masovno učešće zahvalnih gradjana Travnika. Povodom 50-godišnjice promocije, dr Zauderer je dobio od Akademije Savjeta Jagelonskog univerziteta Zlatnu diplomu, čiji tekst je sačuvao njegov unuk dr Nick. Na kraju članka dr Nick piše: "Dr Zauderer je bio tipični predstavnik sirapatične generacije bosansko-hercegovačkih liječnika-praktičara, ljudi izvanredne kulture, širokog medicinskog i općeg obrazovanja, obogaćenog obilnim iskustvima, koja su decenijama upotrebljavali za dobro i spas svojih bolesnika. Njega je naročito još resila izvanredna lična skromnost, nesebičnost i visoka etika, kojom je prednjačio svojim savremenicima i davao svjetao primjer mladjim generacijama.
Travničani su ga neobično voljeli i cijenili, što vidimo i po tome, da ga je Zastupstvo grada Travnika izabralo na sjednici od 22. marta 1920. za začasnog gradjanina obzirom na njegove vanredne zasluge, kojie je stekao za grad kroz dugi niz godina braneći i pomažući interese njegove, a naročito za njegov osobiti mar i pozrtvovnost oko uredjenja Gradske bolnice za dobrobit općine, kao i za osobiti trud oko liječenja gradske sirotinje bez razlike vjeroispovjesti".
Kada sam ja nastupio službu u Zavodu za socijalno osiguranje u Travniku, dr B. Zauderer je bio već u penziji kao sanitetski inspektor, ali je i kao starac iznad 70 godina dalje radio i pomagao malobrojnim Ijekarima u raznim ordinacijania. Išao je dalje da posjećuje bolesnike u stanu, a dolazili su većinom siromašniji gradjani i seljaci njemu na pregled i savjetovanje u stan. Moje sjećanje na vcoma uvaženog inspektora dr hernarda Zauderera čuvam i sada kao značajnu uspomenu na proslavu njegove 50-godišnjice Promocije sa slijedećom anegdotom: Bilo je to u proljeću 1926.g. kada smo svi travnički ljekari bili primljeni kod njega u stanu, da mu čestitamo tu proslavu. U prisustvu takodjer već dosta oronule supruge, gospodje Manje i dvije kćerke, sjedili smo za velikim okruglim stolom uz skromne slatkiše sa kafom ili čajem, bez alkoholnih pića, sa izrazima dubokog poštovanja čestitali smo svečarima sa željama za još dug i udoban život u zdravlju i obnavljali smo njegove zasluge u proteklim plodnim docenijama. Nečkajući se moj susjod za stolom dr Sulejman-beg Hafizadić htio je da zapali cigaretu i šapatom me upita, da li smije zapaliti. Ja sam bio najmladji, pa mu odgovorim neka pita uljudno svečara da li dozvoijava. Nije se odmah usudio, ali ga je na koncu ipak zarcolio da dozvoli. Svečar dr Zauderer se malo nasmješio i umesto dozvole, održao nam je možda posljednje malo prodavanje o štetnosti alkohola i nikotina na organizam čovjeka. Zamolio nas je na kraju, da mu umjesto bilo kog dara i počasti dadnemo obećanje, da ćemo kao ljekari ne samo "preporučiti bolesnicima da ne puše", nego i svi mi sami od toga dana više da ne pušimo i time da poslužimo kao primjer pacijentima. Bili smo neki u velikoj neprilici da odbijemo njegovu molbu pa smo poslje nekoliko šala konačno svi obećali da necemo višo pušiti. Šapatom smo dr Hafizadić i ja medjusobno uslovili to obećanje samo za vrijeme dok je Stari živ. Idržali smo obećanje i zaista nismo pušili do kraja života dr Zauderera, koji u životu nikada nije pušio, niti je pio alkoholna pića i živio je zaista skromno i skladno sa porodicom.
Broj 402/41
Prepis
Zastupstvo grada Travnika je u svojoj sjednici održanoj dne 22. decembra 1920. VISOKOBLAGODARNOG VELEUČENOG GOSPODINA Dr BERNHARDA ZAUDERERA
sanitetskog nadzornika u Travniku
obzirom na njegove vanredne zasluge, koje si je stekao za grad Travnik kroz dugi niz godina braneć i pomažuć interese njegove, a naročito za njegov osobiti mar i požrtvovnost oko unapredjenja i oživotvorenja gradske bolnice dobrobiti općine kao i za osobiti trud oko liječenja gradske sirotinje bez razlike vjeroispovjesti te u znak opće zahvalnosti, iskazalo za
ZAČASNOG GRADJANINA
podjeljujući mu ovorn diplomom sva prava i sloboštine ovog grada te koristi što svakome gradjaninu općine grada Travnika po zakonu i starom narodnom običaju pripadaju.
Podjedno je odredjeno, da se imonovani gradjanin u knjigu začasnih gradjana uvrsti i da se ova diploma pečatom ovoga grada providi, a zatim novoimenovanom gradjaninu uruči.
Iz sjednice Zastupstva grada Travnika dne 22. 12. 1920.
Vijećnici:
Semsibeg Gluhbegović v.r. Ivo Baričić v.r. Kosta Kotlarić v.r. Avdaga Alagić v.r. v.r. Salko Muhić v.r. Gradonačelnik: Rasim Ruždić v.r. Podnačelnik: Pero Sunarić v.r.