Doprinos Jevreja Trgovini S Dalmatinskim Primorjem

U XVI veku postepeno su se smirivale i sredile prilike u Bosni i Hercegovini, kao i u ostalim oblastima Balkanskog poluostrva. Posle velikih vojnih akcija Turaka nastupalo je zatišje. Ratovanja su se pomicala u pravcu Panonske nizine, prema Austriji, a bosansko-hercegovački sandžakati ostajali su u pozadini. U njima se zavodio red i održavala veća bezbednost, sprovedena je organizacija vojne i civilne uprave, a oslabilo je, i gotovo sasvim prestalo, bežanje naroda preko granice.
Sve je to uticalo na porast stanovništva, naročito u krajevima prema mletačkoj i austrijskoj granici. Odatle su ranije minogi bežali, pa su sada na njihova mesta doseljavam stočari (Vlasi) iz planinskih oblasti Poluostrva, najviše iz Crne Gore i Hercegovine. Isprva su im priznavana naročita prava i zato su se odvajali od ostalih seljaka. Ali docnije i njima turska vlast nameće razne terete i obaveze, i izjednačuje ih s ostalom rajom. Tada se oni odaju zemljoradnji, naseljavaju stara ili organizuju nova naselja i ostaju stalno na određenoj teritoriji kao pravi zemljoradnici. Ove promene dovele su uskoro do značajnih posledica u privredi i društvu Bosne i Hercegovine, specijalno nekih krajeva. Povećao se broj seoskih i varoških stanovnika, pojavila su se neka nova zanimanja među njima, dok su druga, u varošima, brojčano bila zastupljena. Tada je došlo i do porasta celo-kupne poljoprivredne proizvodnje u Bosni i Hercegovini, posebno u zapadnim oblastima. Sve je to doprinelo razvitku i nekih bosansko-hercegovačkih gradova koji su tada postali centri ne samo vojne i civilne uprave, već i važna središta privrede svoga kraja.
U XVI veku u južnim i zapadnim zemljama Evrope bila je uveliko razvijena zanatska i manufakturna proizvodnja. Uporedo s time došlo je do jače urbanizacije i do razvijenijeg kulturnog života u njima. Zbog toga su ove zemlje tražile veće izvore sirovina, kao i nova i prostranija tržišta za svoju robu. I jedno i drugo, u znatnoj meri, mogle su da nađu u prostranom Otomanskom carstvu.
Na drugoj strani, Carstvo je isto tako bilo zainteresovano za izvoz svojih poljoprivrednih proizvoda i raznih sirovina životinjskog porekla, kao i za uvoz zanatske, manufakturne i druge robe koja se upravo u toku XVI veka sve više trošila i, prema tome, tražila.
Od ovih trgovinskih veza sa zapadnim, privredno razvijenijim zemljama imali su velike koristi, najpre, turski feudalci, glavni korisnici zemljišnih poseda, zatim, državna blagajna. To je uticalo na privrednu politiku Turske u njenim odnosima prema hrišćan-skoj Evropi, što je, onda, stalno pojačavalo njihove međusobne trgovinske veze. Zato su ova dva sveta, inače politički i versko-ideološki u oštroj suprotnosti, uspostavili i stalno održavali dosta žive ekonomske odnose.
Deo tih veza održavao se i preko bosansko-hercegovačke teritorije.
Kroz ceo XVI vek, u raznim središtima Turske bilo je sve manje stranih trgovaca. Jedino su Dubrovčani ne samo zadržali ranije pozicije, već i povećali broj svojih ljudi u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva i u svojim rukama držali znatan dio turske spoljne trgovine. Zato su se tužili mletački poslanici sa Porte početkom XVII veka da čak ni u Carigradu i Smirni nema više mnogo Mlečana. Tada se, međutim, počinju da javljaju u većem broju trgovci iz Francuske, Engleske i nizozemskih provincija. Oni će uskoro zauzeti vodeću ulogu u posredovanju između zapadnih zemalja i Otomanskog carstva i gotovo potpuno istisnuti Talijane sa Levanta.
Sređene političke prilike u balkanskim oblastima Turske, porast njenog stanovništva, jačanje privrede, osobito poljoprivrede, formiranje i uvećanje gradova i unapređenje zanata i trgovine u njima, doveli su do pojave dosta brojnog sloja domaćih trgovaca raznih vera i narodnosti. Među njima je bilo i mnogo Jevreja.
Najveće jevrejske kolonije u evropskom delu Turske bile su one u Carigradu i Solunu. Posle njih se javljaju jevrejski trgovci i u nekim drugim gradovima na Balkanu. Njih je privlačila povoljna privredna konjuktura koja je nailazila već od prvih decenija XVI veka. Oni, izgleda, nisu došli u Sarajevo i ostale bosansko-hercegovačke gradove direktno sa zapada, odmah posle proterivanja iz Španije i napuštanja drugih zemalja. Sva je prilika da su pre toga živeli u nekom balkanskom gradu, verovatno u Carigradu ili Solunu, odakle su prešli u zapadne delove Carstva. Njima su se naknadno priključili i neki Jevreji koji su neposredno sa zapada prelazili u ove pokrajine. Isprva ih, izgleda, nije bilo mnogo, a u sarajevskim i dubrovačkim izvorima počinju da se javljaju tek posle 1560. godine. Verovatno ih pre toga nije bilo mnogo, niti su igrali neku značajnu ulogu u privrednom životu Sarajeva i Bosne. Otada, međutim, postajali su sve aktivniji, tako da o njima puno više znamo od kraja XVI veka. Njima su se u tome pridružili i svi oni drugi Jevreji, kojih je bilo dosta, a koji su iz raznih turskih centara, kao i iz zapadnih zemalja, prolazili kroz Bosnu i druge jugoslovenske krajeve ili se tu samo privremeno zadržavali. Od poslednjih decenija XVI veka i njih je bilo sve više. Privlačila ih je trgovina koja se otada razvijala i čijem su jačanju upravo oni mnogo doprineli.
Pojava domaćih trgovaca na raznim stranama evropske Turske u XVI veku, i to u onako velikom broju, nije bila samo posledica ekonomskog razvitka i političkog sređivanja same države, nego i njenih privrednih veza sa zapadnim svetom, u kome je konačno došlo do jačanja i afirmisanja novih kapitalističkih formi poslovanja, do ekonomskog snaženja građanske klase i do njenog sve većeg uticaja. Uporedo s time, dolazilo je i do čvršćeg povezivanja Turske sa zapadnom kapitalističkom privredom koja je u svoje interesne sfere sve više uvlačila ovu poljoprivrednu i nedovoljno razvijenu zemlju. Ta povezanost je bila od obostrane koristi, a u Turskoj je naročito išla u prilog državnoj blagajni (zemljišna renta od državnih imanja, carinski prihodi, razne takse, trošarine i si.), kao i feudalcima koji su gotovo jedini raspolagali zemljišnim posedom. Kao posrednici u toj trgovini javljaju se u Turskoj Dubrovčani, Jevreji i domaći ljudi. Odsustvo zapadnih trgovaca pružalo je svima njima, naročito domaćima, veće mogućnosti rada i zarade. Upravo zato se ovi poslednji sve češće sretaju u turskim i dubrovačkim dokumentima, osobito od druge polovine XVI veka. Oni su poslovali u svim velikim gradovima Balkanskog poluostrva, pa i u manjim varošima, i to ne samo u lokalnoj trgovini, nego i u onoj s Italijom. Mnogi su pratili svoju i tuđu robu do primorskih luka, a dosta ih je prelazilo u Veneciju, Ankonu i ostale talijanske gradove. Jedan deo spoljne trgovine Turske bio je u njihovim rukama. To je uticalo na tursko društvo i dovelo do podvojenosti u njemu, do izdizanja jednog sloja poslovnih, dosta aktivnih i imućnih ljudi. Ali ekonomsko-društveni odnosi u ondašnjem Osmanlijskom carstvu nisu pružali mogućnosti da se ovaj sloj varoškog stanovništva oformi i pretvori u pravu građansku klasu, kao što je to bio slučaj na zapadu.
Slična se pojava sretala i na teritoriji bosansko-hercegovačkih sandžakata, kao i u drugim našim i stranim oblastima evropske Turske. Sudeći po ličnim imenima oni su bili muslimani, hrišćani i Jevreji. Među hrišćanima je bilo i pravoslavnih i katolika, ovih poslednjih naročito iz Bosne. Poznato je da su bosanski katolici bili dosta zastupljeni među trgovcima u Beogradu, a mnogi od njih su od kraja XVI veka trgovali s Primorjem i prelazili u Italiju.
Među trgovcima iz same Turske bilo je najviše Jevreja. Oni su bili iz prve ili druge generacije potomaka onih Jevreja koji su sa Zapada prešli na Balkan. Mnogi između njih, moglo bi se kazati i svi, bili su krvno ili prijateljstvom i poznanstvom povezani s onim mnogobrojnim Jevrejima koji su ostali da žive u zapadnim zemljama, od Italije do nizozemskih provincija. S njima su Jevreji iz Turske bili u stalnoj vezi, održavali su korespondenciju, i privatnu i poslovnu, pratili pojave i događaje u njihovom verskom i kulturnom životu, neki su povremeno putovali na jednu ili drugu stranu, što je sve doprinosilo da su se osećali jedno sa svojom verskom i etničkom zajednicom. To isto važi i za zapadne Jevreje onoga vremena u vezi s onima u Turskoj.
Kada su balkanski Jevreji počeli aktivnije da se javljaju u turskoj trgovini, naročito u spoljnoj, uspostavljali su poslovne veze, u prvom redu, sa svojom braćom u Italiji i uopšte na Zapadu. S njima su trgovali i sklapali zajednička društva, kao što su to radili i s onima iz same Turske. Iz Carigrada i drugih gradova, pa i iz jugoslovemskih pokrajina, slali su svojim rođacima, prijateljima i drugim Jevrejima na Zapadu ne samo raznu robu već i menice, novac, kreditna pisma, naloge isplate i ostalo, čak do Anverse. Uspostavljena je tada, preko naših zemalja, jedna međunarodna poslovna mreža između dva veoma udaljena dela Evrope, koju su — uglavnom — Jevreji držali u svojim rukama.
Prelaskom Jevreja na Balkan i s njihovom sve većom privrednom aktivnošću u Turskoj, oni su mnogo doprineli da se uvedu novi načini organizovanja poslova, nove forme i metode kapitalističke privrede koju su oni već poznavali živeći na Zapadu. To isto je radilo i ono četiri-pet stotina Dubrovčana raštrkanih po gradovima evropske Turske, a takav način vođenja poslova prihvatili su i domaći ljudi, muslimani i hrišćani. Nešto ranije, na primer, u toku XV veka, zapadnjaci su trgovali gotovo isključivo u primorskim gradovima Balkanskog poluostrva, izuzev Dubrovčana koji su zalazili i u unutrašnjost. Međutim u XVI veku, pored Dubrovčana, javljaju se tu većinom domaći trgovci, među kojima prednjače Jevreji, naročito kada je u pitanju bila trgovina Turske sa zapadnim zemljama.
Balkanski Jevreji su rano počeli da održavaju trgovinske veze s Dubrovnikom, a preko njegove luke i s Italijom. Već 1532. godine tražili su solunski Jevreji neke carinske povlastice u Dubrovniku za svoju tranzitnu trgovinu. Dolazili su u Dubrovnik i drugi, ali ne znamo odakle, među kojima je moralo da bude i Jevreja iz Italije. Naročito su mnogo svraćali za vreme velikog tursko-hrišćanskog rata 1538—1540. godine, kada su bile prekinute normalne trgovinske veze između Istoka i Zapada u oblasti Mediterana. Dubrovnik je tada bio jedini slobodni prolaz između ova dva sveta, pa su trgovci iz Turske mogli da tu slobodno trguju sa zapadnjacima, a neki od njih su prelazili i u Italiju. Ovih godina je formirana i prva stalna jevrejska kolonija u Dubrovniku.
Pojava velikog broja trgovaca u Dubrovniku za vreme rata očito ukazuje da je i dotada vođena živa trgovina između Turske i Zapada, možda u još većem obimu. Ali, ona je tada išla raznim putevima, od kojih je najvažniji ipak bio onaj morem. Pošto su ratom svi ostali putevi presečeni, preostao je još samo ovaj preko Dubrovnika. Tu su najaktivniji bili Jevreji, dok ostale trgovce iz Turske dubrovački dokumenti gotovo i ne spominju, što znači da ih je bilo sasvim malo. Posle toga, međutim, prilike su se mnogo izmenile. Na nekoliko strana, a u ovom slučaju nas u prvom redu interesuju jugoslovenske zemlje, uvećavala su se i nova i stara varoška naselja i u njima se zapažala intenzivnija privredna aktivnost, naročito domaćih ljudi. Tada se počinju da javljaju u dokumentima i Jevreji iz Sarajeva.
Kada je uskoro izbio rat između nekoliko hrišćanskih država i Turske (1570—1573), Dubrovnik je ponovo preuzeo veliku posredničku ulogu u trgovini. Tada je nagrnulo u ovaj grad mnogo trgovaca iz Turske, raznih vera i narodnosti, među kojima su i ovog puta prvo mesto zauzeli Jevreji.
Za vreme trogodišnjeg rata u Dubrovniku je vođena vrlo živa trgovina i u njemu se bilo okupilo veliko mnoštvo trgovaca sa raznih strana. To se može zaključiti i na osnovu nekoliko podataka. U toku relativno mirne 1569. godine u dubrovačkoj carinarnici je 371 trgovac oca-rinio 1.288 pošiljaka razne robe. Među ovim trgovcima je bilo 314 Dubrovčana, 17 Jevreja i 40 zapadnjaka. Prihodi dubrovačke carine su od ove trgovine iznosili 1566. godine 27.000 dukata, 1567. godine 33.000 dukata, 15 68. godine 32.000 duk., 1569. godine 28.000 duk., 1570. godine 68.000 duk. i 1571. godine 140.000 dukata. Prema tome, obim trgovine posredstvom Dubrovnika i Dubrovčana povećao se u ratnoj 1570. godini dva puta prema prethodnim godinama, a u 1571. godini gotovo pet puta.
Ovo uvećanje carinskih prihoda bilo je u srazmjeri sa povećanjem ocarinjenih pošiljaka u 1570. i 1571. godini, kao i sa velikim brojem trgovaca koji su za vreme rata boravili u Dubrovniku, naročito onih koji su došli sa strane. Zasad nije moguće utvrditi njihov tačan broj, ali mislimo da ih je u toku svake ratne godine boravilo stalno ili povremeno po nekoliko stotina. To najbolje ukazuje koliko je bila razvijena trgovina između Turske i Zapada koja je tada, zbog ratnih prilika na Mediteranu, bila prisiljena da svrati na Dubrovnik, verovatno, u znatno manjem obimu nego što se ona vodila u vreme mira. Mlečanima je ova jaka trgovina preko Dubrovnika smetala, jer su Dubrovčani pravili velike poslove u vreme dok su oni ginuli, doprinosili ogromne materijalne žrtve i veoma mnogo gubili zbog prekida trgovinskih odnosa s Turskom. Pričali su naokolo kako su u Dubrovniku za rata stečena silna bogatstva kako na račun privatnika tako i Dubrovačke Republike koja da je uterala velike carinske prihode i druge takse. Dubrovčani su ovo poricali, ali, izgleda, ipak je to bilo prilično tačno.
Pored Dubrovčana, najviše su tada trgovali Jevreji. Oni su došli sa raznih strana, bilo ih je iz Soluna, Carigrada, Bitolja i Skoplja. sa Peloponeza, kao i iz ostalih balkanskih oblasti. Isto tako mnogi su došli iz Italije, pa ni u toku rata, a za vreme relativnog zatišja na Jadraskom moru, nisu prestajali da se u većim skupinama preseljavaju u Tursku preko Dubrovnika. Zbog toga su ih Mlečani na moru zaustavljali, progonili i hvatali, ali. ipak, njima je najviše smetalo što su Jevreji bili razvili živu trgovinu s papskom državom, naročito s Ankonom. Međutim, jevrejski trgovci su se osećali nesigurnim u Veneciji, posebno oni koji su dolazili iz Levanta. Najpre, čim je 1570. godine došlo do vojnih akcija između Turaka i Mlečana, u Veneciji su zatvoreni svi trgovci iz Turske, među kojima je bio veliki broj Jevreja, a celokupna njihova imovina zaplenjena. Sa njima se lepše postupilo pošto su u Carigradu to isto uradili s mletačkim trgovcima. Zatim, u decembru 1570. godine sve Jevreje su oterali iz mletačke države. Prema tome, bilo je sasvim prirodno da se oni klone mletačke teritorije. Na drugoj strani, pak, u papskoj državi su uživali punu zaštitu i slobodu trgovanja, a sam papa, zbog koristi koju su donosili njegovoj blagajni, u njima nije gledao podanike Turske, niti ih je smatrao za neprijatelje. To je, uostalom, otvoreno kazao mletačkom poslaniku kada je između njih izbio sukob zbog toga što su mletački brodovi na Jadranskom moru hvatali Jevreje koji trguju s Ankonom.
Dubrovački dokumenti iz vremena rata puni su vesti o Jevrejima i njihovim poslovima. Tako je, na primer, početkom 1572. godine u Dubrovniku bilo oko 50 trgovačkih posrednika (mešetara), među kojima je bilo 30 Jevreja, 12 stranaca i sedam Dubrovčana. Ovo jasno ukazuje na iznimno veliki broj jevrejskih trgovaca u Dubrovniku, jer su se oni — verovatno — isključivo obraćali jevrejskim mešetarima za posredovanja u svojim poslovima. Među trgovcima iz Turske bilo je nekoliko Jermena i Grka.
Prisustvo ovako velikog broja Jevreja u Dubrovniku 1570—1573. godine može da posluži i kao dokaz da su oni u Turskoj već pre toga bili preuzeli veliki deo trgovine Carstva, naročito one s Italijom. To je, uostalom, stajalo u vezi i s velikom trgovinskom aktivnošću i finansijskim poslovima čuvenog Jevrejina Josifa Nasi, vojvode Naksosa, koji je od šezdesetih godina XVI veka, osobito od stupanja na presto Selima II (1566) igrao veoma važnu ulogu na Porti i uticao na privrednu politiku Turske. Neki čak tvrde da je njegov rad najviše doprineo porastu ne samo jevrejske, nego i celokupne trgovine Otomanskog carstva i smatraju da su upravo on i Jevreji oživeli tursku privredu, osobito trgovinu, ,da su joj dali izvesne nove forme i jače je povezali sa zapadnim zemljama u kojima se tada razvijao kapitalizam, i da su upravo Jevreji bili veoma važan činilac pri formiranju nekih privrednih centara (čaršija) u balkanskim zemljama. S ovim mišljenjem, međutim, ne možemo se u potpunosti složiti. Mada dolazak Jo-sifa Nasi u Carigrad i jača ekonomska aktivnost Jevreja padaju nekako u vreme kada su oživljavale i neke grane turske privrede ili su dobijale nove forme, ipak se jednostrano na to gleda ako se pokušava da sve to dovede u međusobnu vezu. I Josif Nasi i Jevreji su se uključili u jedan proces koji je već pre toga u Turskoj počeo i normalno se razvijao, a oni su se njime vrlo lepo koristili i davali mu nove snage, što je zaista dalo Jevrejima priliku da preuzmu jednu od vodećih uloga u nekim granama privrede balkanskih oblasti Turske.
Ova uloga Jevreja došla je do izražaja i u Sarajevu. Tu je bilo malo dubrovačkih trgovaca, a još manje nekih drugih stranaca; povremeno su dolazili pojedinci iz mletačkog dela Dalmacije. Kao glavni nosioci trgovine preostajali su muslimani i Jevreji, naročito ovi poslednji. Mora da su tu živeli i pre šezdesetih godina XVI veka, privučeni porastom i privrednim značajem ovog važnog centra Bosne. Već tada oni se nalaze u Mostaru, a mora da ih je bilo i u nekim drugim bosansko-hercegovačkim varošima.
Uporedo s ovim ojačao je i trg na ušću Neretve. Tu su, na turskoj teritoriji, poslovali trgovci sa raznih strana, među kojima je bilo dosta Jevreja. Mora da su, u prvom redu, na ovaj trg dolazili oni iz Sarajeva, a spominju se i neki iz Mostara. Sedamdesetih godina tu se sreta i Daniel Rodriga (Rodriguez), koji će se kasnije proslaviti i u istoriji ostati poznat kao inicijator i organizator tranzitne luke u Splitu; neko vreme je on boravio i u Mostaru.
Na neretvanskom trgu su trgovci iz Turske mogli da stupaju u poslovne veze s drugim, stranim trgovcima neposredno, tj. bez posredovanja i kontrole Dubrovčana ili Mlečana, kao što je to bio slučaj ina dubrovačkoj ili mletačkoj teritoriji. To je za sve njih bilo od koristi iz više razloga. Najpre, ondje su plaćali samo izvoznu carinu, dok su u drugim lukama morali da plaćaju Dubrovčanima ili Mlečanima uvoznu, a ponekad i izvoznu carinu. Zatim, na neretvanskom trgu nisu morali da se duže zadržavaju u karantinu, da se zbog toga izlažu troškovima za svoje izdržavanje i za magazioniranje robe i da usporavaju kretanje same trgovine. Konačno, sa ušća Neretve su mogli da nesmetano šalju svoju robu u svim pravcima, što inače nije bilo dozvoljeno iz luka mletačke Dalmacije.
Neretvanska skela se održavala i iz još nekih razloga. Na nju su dolazili trgovci iz dalmatinskih gradova, osobito oni sa susednih ostrva, zatim iz manjih jadranskih luka Italije. Svi su oni, izgleda, bili privučeni, među ostalim, i manjim taksama i troškovima na ovoj skeli. Dolazili su onamo i krijumčari sa raznih strana, kao i oni koji su želeli da izbegnu kontrolu, ponekad čak i neke takse svoje države, kao što je to ponekad bio slučaj s Dubrovčanima.
Dubrovčani su na još jedan način doprinosili održanju i razvitku ove skele. Oni su stolećima onamo donosili so, prvenstveno iz svoje solane u Stonu, za potrebe hercegovačkog i bosanskog stanovništva, pri čemu su najpre od srpskih vladara i feudalaca, zatim od Turske bili dobili pravo na monopol trgovine solju. Mnogobrojne karavane iz unutrašnjosti stizale su skoro svakodnevno po so, i kako su samo na povratku imale osiguran teret, one su mogle da se na polasku za ušće Neretve natovare robom iz unutrašnjosti, i to po povoljnoj ceni za trgovce. S druge strane, trgovina solju na dalmatinskom primorju uvek je dosta doprinosila i razvitku trgovine uopšte, jer se ni kupci ni pro-davci nisu ograničavali samo na kupoprodaju soli.
Za trgovce iz Bosne neretvanski trg je imao prednost i u tome što ih je najkraćim putem povezivao s morem, i to preko turske teritorije. Pri tome su se domaće vlasti brinule za bezbednost na putevima, naročito u vezi s akcijama uskoka i njihovih jataka. Bilo je u više navrata pokušaja da se na Neretvi organizuje i jedna veća tranzitna luka. na čemu su naročito insistirali predstavnici vlasti i trgovci iz Sarajeva, a i Hercegovine. To je odgovaralo i potrebama manjih trgovaca sa dalmatinske teritorije. Ali, svim ovim pokušajima su se najodlučnije suprotstavljali Mlečani i Dubrovčani. Prvi zato što su Meli da trgovinu s talijanskim, a i sa dalmatinskim lukama stave pod svoju kontrolu i da je mo-nopolišu za grad Veneciju, a drugi da bi mogli tok trgovine iz balkanskih zemalja svratiti u Dubrovnik. Mada je na Neretvi, u Gabeli, stalno poslovalo desetak-dvadesetak manjih trgovaca sa dubrovačke teritorije, dubrovačka vlada nikada nije želela da se pri ušću Neretve organizuje neki značajniji trgovački centar. Stalno je ponavljala da bi to bilo od velike štete po ekonomske interese Dubrovnika.
Mlečani su, međutim, bili počeli da SiC mire s novonastalom situacijom na Neretvi. Sa već spomenutim porastom privredne aktivnosti na teritoriji Bosne, osobito u Sarajevu, najvećem bosanskom gradu i najrazvijenijem centru zanatstva i trgovine, porastao je i značaj neretvanskog trga. To je privuklo interesovanje mletačkih vlasti koje su, očevidno, morale da budu zabrinute zbog slabe trgovine između dalmatinskih luka i njihovog zaleđa. A i trgovina same Venecije s Turskom bila je takođe slaba. Zato su otada mletački podanici više posećivali neretvanski trg, i vlasti su dozvolile da se krajem osamdesetih godina uspostavi skoro redovna pomorska veza između Neretve i Venecije. Ovu liniju je održavao jedan hvarski plemić, inače pomorski kapetan. Mletačka vlada mu je davala subvenciju i pružala drugu pomoć, a ratna mornarica zaštitu, posebno od uskočkih napada. Ova direktna pomorska veza s Venecijom dobro je dolazila ne samo trgovcima iz Turske, već i predstavnicima njene vlasti u Hercegovini i u Gabeli, kojima su time bili povećani prihodi.
O funkcionisanju neretvanske skele slabo smo informisani; možda će se vremenom 0 tome nešto naći u carigradskim arhivima. Zato zasad ne možemo gotovo ništa kazati o karakteru i jačini trgovine preko nje, kao ni o trgovcima koji su ondje poslovali. Možemo jedino konstatovati da je onuda prolazila ona ista roba koja i preko dubrovačke luke 1 da su među trgovcima Jevreji bili znatno zastupljeni. Kada se, pak, uskoro radilo o premeštanju ove pomorske linije na Split, lome su se za izvesno vreme protivili predstavnici hercegovačkih vlasti i neki Jevreji, ali bez uspeha, i redovna linija za Neretvu je tada prekinuta.
Pošto se od druge polovine XVI veka znatno povećao broj domaćih trgovaca u evropskim pokrajinama Turske, javlja se u njihovim redovima želja i čine se pokušaji da se potisnu strani trgovci. Istovremeno se u Sarajevu i ostaloj Bosni, a izgleda i u Beogradu i Sofiji, kao i u nekim drugim gradovima, javljaju trgovci koji uspostavljaju direktne i lične veze s Italijom. Pored već pomenutih gradova, možemo još navesti Solun, Skoplje, Elbasan, Janjinu, Valonu i Banju Luku kao mesta poslovanja takvih trgovaca, što nikako ne iscrpljuje spisak gradova u kojima se javljaju domaći trgovci koji su održavali direktnu trgovinu s Italijom. Oni, između njih, koji su dotad trgovali preko Dubrovnika ili posredstvom Dubrovčana želeli su sada da se oslobode njihovog posredništva. Ovo posredovanje ih je stavljalo pod kontrolu Dubrovčana, opterećivalo a ponekad i sprečavalo njihovu trgovinu i često ugrožavalo njihove interese. Docnije su oni pričali kako Dubrovčani sve grabe za sebe i kako im konkurišu. S druge strane, bili su svesni svoga broja i koristi koju su predstavljali kako za Tursku, tako i za zemlje sa kojima su trgovali. Zato su od svoje države, Turske, tražili potporu i zaštitu interesa, a od ostalih specijalne povlastice. Prvi ozbiljniji pokušaj ostvarenja njihovih zahteva i planova bio je učinjen u vezi s mletačkim delom Dalmacije, i to sa Splitom. Karakteristično je da u početku, a i na kraju, nije pravljena kombinacija s Dubrovnikom. Računali su, verovatno, da će i lakše i više uspeha imati kod Mlečana, koji nisu bili gotovo nikako angažovani u suvozemnoj trgovini evropske Turske, nego kod Dubrovčana koji su u svojim rukama držali znatan deo upravo te trgovine, kako unutrašnje tako i spoljne. Mora da su do takvog mišljenja došli, u prvom redu, oni mnogobrojni Jevreji koji se tada javljaju u raznim gradovima na Balkanu, iz čije je sredine i potekao predlog za regulisanje direktnih trgovinskih veza između evropske Turske i Italije.
Prvi je pravio planove za to Daniel Rodriguez (Rodriga), jevrejski trgovac iz Turske. Dubrovački dokumenti ga beleže na ušću Neretve, u Dubrovniku i Mostaru, a i u Veneciji i Splitu. Često je prelazio, verovatno radi trgovine, s jedne na drugu stranu Jadranskog mora, posećivao je hercegovačke i bosanske sandžak-begove, posredovao je između Turaka i Mlečića, bio je poverljiva ličnost njihovih funkcionera i činio im razne usluge, a pritom stalno vodio svoje trgovačke poslove. Neko vreme je stajao na čelu jevrejske kolonije na ušću Neretve, zatim one u Veneciji, konačno i u Splitu. Po svemu sudeći bio je veoma sposoban, neobično aktivan i pređuzimljiv čovek.
Rodriguez je 1566. godine uputio mletačkoj vladi jednu predstavku o organizovanju trgovine Jevreja preko Splita. Ovaj njegov predlog nije naišao na povoljan prijem. Međutim, mnogo kasnije, pošto je sama vlada uočila korist od jačanja trgovinskih veza s Turskom preko Dalmacije, došlo je do ostvarenja Rodriguezova plana tek posle 1592. godine.
Otvaranje splitske skele za tranzitnu trgovinu naišlo je na otpor Dubrovčana i nekih Jevreja, kao i onih Turaka koji su bili lično zainteresovani poslovanjem skele na ušću Neretve. Dubrovčani su se bojali da trgovci iz Turske ne napuste stare puteve preko njihove luke i da ne počnu da svraćaju u Split. To se, međutim, nije desilo, jer je Dubrovnik i dalje služio kao važna stanica između Italije i Balkana, i — uglavnom — promet preko njegove luke nije popustio. Međutim, s obzirom da je tranzitna trgovina preko Splita znatno ojačala slobodno se može zaključiti da to ukazuje na povećanu trgovinsku razmenu između Turske i Italije do koje je došlo od posljednjih decenija XVI veka.
Nosioci ove trgovine bili su Jevreji, a glavni posrednici između Turske i Splita bili su njihovi trgovci iz Sarajeva, zatim om iz Beograda, Sofije i Carigrada. Već i pre su sarajevski trgovci bili živo zainteresovani za trg na ušću Neretve koji su — uglavnom — snabdevali robom iz Bosne. Kada se osamdesetih godina pregovaralo s Rodrigom oko organizovanja skele u Splitu, vodilo se računa upravo o toj robi. Zato su Mlečići bili i orgamzovali direktnu pomorsku liniju s učešćem Neretve, ali su je kasnije prekinuli, pa su i Mlečići i sarajevska čaršija podržavali Split kao glavnu tranzitnu luku, dok je neretvanski trg otada igrao skromnu ulogu.
Preduzimajući inicijativu u organizovanju tranzita preko splitske luke, Rodriguez, svakako, nije istupao samo u svoje ime. Iz docnije podrške koju su mu pružili jevrejski trgovci u Veneciji, kao i to što je mletačkim vlastima davao obećanja i preuzimao obaveze u ime balkanskih Jevreja uopšte, može se sa dosta sigurnosti zaključiti da je on istupao i u njihovo ime. Rodrigueza su, osim toga, podržavale i turske vlasti, naročito neke, a na njihovoj saglasnosti su insistirali i Mlečani pre nego što su doneli konačnu odluku.
S obzirom da je Rodriguez duže vremena i u više navrata živeo i poslovao na neret-vanjskoj skeli koju je — uglavnom — podržavala sarajevska čaršija, mora da su trgovci iz Sarajeva bili naročito zainteresovani za uređenje tranzitne trgovine preko splitske luke. To se jasno videlo pošto je ova skela proradila. Tada je veliki broj jevrejskih trgovaca baš iz Sarajeva slao ili pratio svoju robu u Split, a često prelazio i u Veneciju. Osim njih je u tome učestvovao i znatan broj trgovaca muslimana, kako iz Sarajeva tako i iz drugih gradova Bosne i ostalog dela Balkana. Ovaj dosta brojan sloj domaćih trgovaca koji se javljao na raznim stranama evropskog dela Otomanskog carstva, o kome smo već govorili, ostvario je sada svoje planove da se otarasi stranih posrednika, kakvi u bili Dubrovčani, i da s talijanskim pijacama uspostavi direktne veze. Za njihovu privrednu saradnju, krajem XVI veka, otimali su se na dalmatinskom primorju i Mlečani i Dubrovčani.
A kada je proradila splitska skela i kada se saobraćaj preko nje dobro uhodao, dolazilo je do oštrih sukoba između ova dva konkurenta, što je dobrim delom ispunjavalo istoriju njihovih međusobnih odnosa u toku prve polovine XVII veka. I jednima i drugima, za sve to vreme, naročito je bilo stalo da ražinim sredstvima i merama privuku na svoju stranu jevrejske trgovce iz Turske. Kad je dolazio do smetnji ili prekida u trgovini sa Splitom, Mlečići su se služili uslugama pojedinih splitskih Jevreja koje su slali u Sarajevo da intervenišu kod turskih vlasti, a naročito kod tamošnjih Jevreja preko kojih su uticali i na Jevreje u Beogradu i Sofiji. U sličnim slučajevima Dubrovčani su, međutim, radije tražili intervenciju turskih vlasti u Carigradu ili u Sarajevu, što stvara utisak da su balkanski Jevreji, posebno oni iz Sarajeva, više bili zainteresovani za trgovinu sa Splitom nego s Dubrovnikom. U tome su im bili dosta slični muslimanski trgovci iz Sarajeva i zapadne Bosne. A pored bosanskih trgovaca naročito su bili zainteresovani za trgovinu s Italijom i beogradski trgovci, i to na prvom mestu Jevreji. U Beograd je stizala roba sa raznih strana, iz Srbije, Carigrada i Bugarske, iz južne Ugarske i Erdelja (naročito bakar), pa čak i iz Ana-dolije i Perzije; sve su to jevrejski i drugi trgovci slali ili u Dubrovnik ili u Sarajevo i Split. Do otimanja o te karavane dolazilo je između Dubrovčana i pristalica splitske skele najpre u Beogradu, zatim u Sarajevu, a ponekad čak i u Carigradu. Ishod ovog nadmetanja zavisio je većinom od držanja jevrejskih trgovaca u tim gradovima. Oni su imali dosta jakog uticaja i na turske vlasti u Bosni, kao i na one u Carigradu. Sve to ukazuje na veliki značaj i ulogu Jevreja u privrednom životu Turske, posebno u njenoj trgovini sa zapadnim svetom.
Nije moguće u potpunosti osvetliti ulogu Jevreja u trgovini sa Dubrovnikom i Splitom krajem XVI i u prvoj polovini XVII veka; za ocene takvog karaktera nedostaju nam odgovarajući izvori. Međutim, raspolažemo izvesnim podacima koji mogu da posluže za stvaranje nekih zaključaka koji bar donekle osvetljavaju ulogu Jevreja u trgovini s primorjem u to vreme.
Od osamdesetih godina XVI veka znatno se uvećala jevrejska opština u Dubrovniku. To je bila, u prvom redu, posledica pojačane trgovine Jevreja i drugih balkanskih trgovaca sa zapadnim zemljama, najviše s Italijom. Pokazalo se da stari dubrovački geto nije više dovoljan za sve Jevreje koji su boravili u Dubrovniku, pa je zato dubrovačka vlada resila 1589. da ga proširi, Jevrejski trgovci nastanjeni u Dubrovniku, kao i oni koji su zbog poslova povremeno dolazili, održavali su živu trgovinu i s Italijom i s Turskom, o čemu ima mnogo vesti u dubrovačkim arhivskim knjigama.
Mada je splitska skela proradila 1592. godine, trgovina Jevreja preko Dubrovnika nije jenjavala. Tom vezom su se služili svi oni koji su želeli da trguju s lukama izvan Mletačke republike, zatim trgovci koji su poslovno bili vezani s Dubrovčanima, kao i oni kojima je bilo lakše da idu starim balkanskim putevima nego da traže nove. Na sve njih su još uticali i manje takse na jednoj, odnosno drugoj skeli, brzina kretanja kopnenih karavana i brodova, kao i troškovi transportovanja, vreme zadržavanja u karantinima (lazaretima) i slično, ali i postupak i odnos vlasti i pojedinaca prema strancima. Pored svega ovoga, Mlečići i Dubrovčani, kao i njihovi predstavnici, pravili su reklamu za svoju luku, dok su svojim podanicima pretili strogim kaznama ukoliko se usude da posećuju luke protivne strane.
Sve je ovo uticalo i na jevrejske trgovce pri izboru jednog ili drugog puta. Sarajevski trgovci svih vera više su se orijenlisali na splitsku luku, naročito od početka XVII veka, kada se saobraćaj preko nje bolje organizovao. Na ovu luku je bila orijentisana i sva trgovina Banje Luke i zapadne Bosne, a ponekad i ona iz Mostara. Znatan deo beogradske čaršije, u prvom redu Jevreji, bio se takođe povezao sa Splitom, osim dubrovačkih trgovaca. Prema Splitu je bio usmjeren i deo jevrejske trgovine iz Bugarske, u prvom redu one iz Sofije, a tako isto i one iz Carigrada. Mletački poslanici (baili) na Porti vršili su stalnu i upornu propagandu, naročito među carigradskim Jevrejima, da se trgovci služe Splitom, do koga se — ponekad — putovalo puna tri meseca preko Plovdiva, Sofije, Niša, Beograda i Sarajeva. Borba između Dubrovnika i Splita, odnosno Mletačke republike, vodila se punih pedeset godina, sve do izbijanja Kandijskog rata između Turske i Venecije (1645). Mlečići, kao jači, služili su se raznim sredstvima i metodima da suzbiju svoga konkurenta, eventualno da ga ekonomski potpuno upropaste. Zaustavljali su dubrovačke i strane brodove koji su saobraćali između Dubrovnika i luka izvan Mletačke republike, plenili su njihov teret, udarali specijalne takse na plovidbu po Jadranskom moru, koje su smatrali svojom državnom teritorijom. Ponekad su sasvim blokirali dubrovačku luku, vojnički zaposedali pojedine tačke na dubrovačkoj obali, a u isto vreme harangirali protiv Dubrovčana i na dvorovima susednih paša i sanđžak-begova, kao i u Carigradu, optužujući ih da su protivnici Turske. Dubrovčani su se suprotstavljali svojim skromnim snagama i novčanim sredstvima, ali i veoma upornim diplomatskim akcijama, i na kraju su, ipak, uspeli da za svoju luku očuvaju znatan deo tranzitne trgovine između balkanske Turske i Italije.
Nije moguće tačno utvrditi koliki je bio obim ove trgovine od vremena uspostavljanja i organizovanja splitske skele. Po izvesnim podacima sa kojima raspolažemo može se zaključiti da ni tada promet preko Dubrovnika nije bio slabiji od ranijeg. Dubrovčani to mogu da zahvale, u prvom redu, opštem porastu kopnene trgovine u evropskom delu Turske, do kojeg je bilo došlo od druge polovine XVI veka. To je omogućavalo i Dubrovniku i Splitu da održe dosta velik obim tranzitne trgovine preko svoje luke.
Glavni nosioci ove trgovine bili su Dubrovčani i Jevreji, kako levantinski, tako i zapadni. Dubrovčani, vezani za svoj grad, slali su svoju robu isključivo preko Dubrovnika. Ali, ipak, u mletačkim dokumentima se nekoliko puta nailazi na izveštaje mletačkih predstavnika iz Turske i Dalmacije o tome kako su čak i neki dubrovački trgovci iz unutrašnjosti Balkana bili voljni da se služe splitskom lukom za svoje veze s Venecijom. Ovo se, verovatno, odnosilo na one koji su po karakteru svojih poslova bili više upućeni na Veneciju nego na neku drugu talijansku luku. To je naročito moralo da dolazi do izražaja u vreme mletačkih represalija protiv Dubrovčana, kada su upravo one mogle da utiču na pojedince da Split pretpostave svome rodnom gradu.
Svi napred navedeni razlozi uticali su, verovatno, i na jevrejske trgovce pri njihovoj odluci kojom će se lukom koristiti. Na njih, kao i na ostale trgovce iz Sarajeva i zapadne Bosne, mora da je uticala, u prvom redu, geografska udaljenost od primorskih luka, dok su trgovci iz ostalih delova Turske više uvažavali jedan, odnosno drugi razlog. Rezultat svega toga je bio da se, izgleda, podjednaki broj jevrejskih trgovaca služio dubrovačkom i splitskom lukom. A kako je Jevreja zainteresovanih za ovu trgovinu bilo dosta, to su upravo oni mnogo doprineli da je trgovinski promet preko obe luke skoro svake godine bio vrlo značajan.
U 1597. godini, na primer, na osnovu raznih dubrovačkih izvora se može zaključiti da je iz Dubrovnika trgovalo s Italijom oko 50 jevrejskih trgovaca, a možda i više, od kojih su neki samo privremeno tu boravili. Izgleda da ih je toliko, otprilike, bilo i idućih godina. Svi su oni ne samo izvozili balkanske sirovine, nego i uvozili zapadnjačku robu u Tursku, u prvom redu tkanine. Ova trgovina je bila nešto popustila prvih godina XVII veka, ali odmah zatim obim trgovine preko Dubrovnika znatno je porastao, mada se skoro neprestano vodio ekonomski rat između Mlečića i Dubrovčana za prioritet splitske, odnosno dubrovačke luke. U to se bila umešala i ratna mornarica Venecije, došlo je do mletačke okupacije ostrva Lastovo (1603—1606), a kasnije i do drugih povreda dubrovačkog teritorijalnog integriteta. Jevreji su, međutim, nastavljali da dolaze u Dubrovnik i da odatle trguju i s Turskom i sa zapadnim zemljama. U knjigama pomorskih osiguranja njihova se imena sretaju veoma mnogo, i oni su vlasnici, ponekad, dve trećine celokupne osigurane robe izvezene i uvezene preko dubrovačke luke. Takav je slučaj, na primer, bio između 1622. i 1625. godine, kada je u Dubrovniku osigurano preko tri stotine pošiljki razne robe.
U isto vreme, prvih decenija XVII veka, veliki je udeo Jevreja i u trgovini preko Splita. Mnogi od njih su ranije trgovali ili preko Dubrovnika ili iz Carigrada i drugih turskih primorskih gradova morem oko Grčke. Od kraja XVI veka, međutim, ovaj morski put je postajao sve nesigurniji, jer su ga jako ugrožavali gusari, kako zapadni, tako i muslimanski, posebno oni iz severne Afrike. Napadima i pljački bili su izloženi brodovi i brodski tereti i zapadnih i istočnih trgovaca, što je u mnogome doprinelo korišćenju kopnenog puta između Carigrada i Jadranskog mora. Pored ranije istaknutih uzroka i ovaj je jako uticao na razvitak saobraćaja preko Splita, pa su se tim putem ponekad služili čak i trgovci iz centralnih delova Male Azije (Ankare) i Perzije.
Zbog svega toga je Split privlačio Jevreje, pa su onamo prelazili ne samo da se privremeno zadrže, nego i da se stalno nasele. Splitski knez je javio svojoj vladi u Veneciji 1616. godine da se jako uvećala jevrejska kolonija u gradu, da ih ima gotovo koliko i ostalog stanovništva, pa im je bio oduzeo oružje koje su držali u kućama, jer su stanovali po ćelom gradu. Knez je predlagao da bi ih trebalo izdvojiti, jer ovako uživaju veliku slobodu. Vlada se nije s njim složila i naredila mu da im vrati oružje i da otkloni njihovu bojazan od organizovanja geta, »jer to traže naši obziri prema njima i interesi splitske skele«. A baš onih godina je prolazilo preko Splita za Veneciju oko 15.000 tovara robe godišnje. Da je to u znatnoj meri zaista bila roba Jevreja ukazuju i ono veliko interesovanje i pažnja sa kojom su Mlečani susretali svakog jevrejskog trgovca iz Sarajeva, Beograda, Sofije ili Carigrada koji se resio da svoju robu šalje na Split, a ne u Dubrovnik.
Sačuvana je jedna predstavka sarajevskih trgovaca, od oktobra 1607. godine, zainteresovanih za uređenje nekih pitanja u vezi s trgovinom preko Splita, koju su potpisali 21 muslimanski i 18 jevrejskih trgovaca.
Strani trgovci, prvenstveno Jevreji, nisu uvek bili zadovoljni s organizacijom trgovine preko splitske skele i vrlo često su predlagali da se uvedu neke izmene. Najviše im je smetalo to što svoju robu nisu smeli da iz Splita šalju u Veneciju bilo kojim mletačkim brodom koji se ondje našao, već su morali da čekaju državnu trgovačku galiju, koja je dosta sporo saobraćala i na koju su ponekad čekali po dva meseca, pa i više. Iz Venecije su uvek odbijali takve predloge, pa su to uradili i u junu 1631. godine, pošto su im se radi toga bili obratili splitski Jevreji. Njih je tada bilo mnogo, od kojih neki iz zapadnih zemalja, pa je vlada tražila od splitskog kneza da je izvesti koliko ih ima i kako se ponašaju.
Baš te godine se bila zaoštrila borba između Venecije i Dubrovnika oko trgovine na Jadranskom moru. Mlečići su tom prilikom tvrdili da godišnja trgovina Dubrovčana s Ankonom predstavlja vrednost od jednog i po miliona dukata. To je moglo da bude tačno, jer je mletačka vlada drugom prilikom (1633) izjavila da je samo jedna njena galija po-nela u Split teret u vrednosti od pola miliona dukata. Da bi ovako unosnu trgovinu sa Balkana svratili na Split, Mlečići su pomišljali da drže stalno u Sarajevu jednog svog čo-veka koji poznaje naš jezik »da poziva, nagovara i podstiče trgovce da dolaze u Split, i da sa svojom robom ne skreću drugde«. Do toga, izgleda, nije došlo, ali su se Mlečići u tu svrhu više puta služili jednim jevrejskim trgovcem iz Splita koji je odlazio u Sarajevo da utiče i na trgovce i na turske vlasti. Vlada je čak savetovala guverneru Dalmacije da se poveže sa sarajevskim Jevrejima da i oni utiču na bosanske vlasti da favorizuju Split na račun Dubrovnika. U Veneciji je, eto, bilo svima dobro poznato koliko su Jevreji, posebno oni u Sarajevu, bili zainteresovani za trgovinu preko Splita i da od njihove saradnje zavisi njen dalji razvitak.
Kada je u novembru 1636. godine prošao kroz Beograd na putu za Carigrad mletački poslanik (bailo), došli su da ga pozdrave i da mu uruče poklone predstavnici dubrovačkih i jevrejskih trgovaca. Dubrovčani su mu poklonili voća i limunova i poveli ga u svoju crkvu, u kojoj su verske obrede vršili franjevci. Po bailovim informacijama bilo je tada u Beogradu 20 trgovačkih kuća Dubrovčana koji su se, najviše, bavili izvozom goveđih koža u Italiju. Zbog toga se iz beogradske okoline kože nisu slale na splitsku skelu, jer je sav izvoz, oko 50.000 komada godišnje, bio u rukama dubrovačkih trgovaca. Iz Beograda se još izvozio bakar, a voska je bilo mnogo »zbog obilja pčela koje se ondje gaje, koji većinom svršava u Veneciji preko Splita posredstvom Jevreja, koji otamo donose sukna i raz, mada im u tome konkurišu firentinske tkanine koje Dubrovčani donose. I ovi Jevreji su mi ukazali svako poštovanje, kao što su i svi složno hvalili pogodnosti i usluge koje im čine zvanični predstavnici i činovnici prilikom njihovog čestog korišćenja splitske skele«. Bailo je dalje javljao da je i u Sofiji našao Dubrovčana i Jevreja, koji su ga takođe posetili i počastili.
Ove vesti o trgovini dubrovačkih trgovaca iz Beograda zainteresovale su mletačku vladu koja je na to upozorila guvernera Dalmacije tražeći od njega mišljenje o načinu kako bi se i taj izvoz mogao svratiti na splitsku skelu.
Krajem XVI veka, donekle, izmenila se struktura turskog izvoza u zapadne mediteranske zemlje. Žitarice, u prvom redu pšenica, koje su ranije bile veoma značajna stavka u izvozu, otada se mnogo manje izvoze, a prvih decenija XVII veka njihov izvoz je gotovo potpuno prestao. Preostale su sirovine životinjskog porekla koje su se i ranije dosta izvozile. Ova promena je uticala na organizaciju i unutrašnje i spoljne trgovine Turske. Žito za izvoz dobijalo se, najvećim delom, sa velikih poseda bogatih feudalaca, pri čemu su bili suvišni trgovci-posrednici. Međutim, izvoz sirovina animalnog porekla, i to iz unutrašnjih i raštrkanih oblasti Balkana, zahtevao je veliki broj ljudi koji su robu na terenu kupovali i dalje prodavali u veće sabirne centre, gdje su je drugi pakovali i ekspedovali, a neki i lično pratili do primorskih luka. Dovoljno je podsetiti, da bi se uočila težina i kompli-kovanost ovakvih poslova, da je u Split godišnje stizalo do 15.000 tovara, što znači i 15.000 konja, a do Dubrovnika još i više. To je bila jedna cela reka karavana koja je u toku godine tekla u pravcu dalmatinske obale. Prema tome, sasvim prirodno, desetine i desetine hiljada ljudi bilo je potpuno ili delimično angažovano u toj trgovini.
Kao proizvođač i prodavač nije se sada javljao jedan uski krug feudalaca, kao ranije, već masa većih i manjih sopstvenika sirovina. Do njih su tada počeli da pristižu zapadni novac i drugo blago, koji su, naravno, vršili uticaj na tursku privredu i društvo. Zato je za trgovinu, posebno spoljnu, bio sada zainteresovan i znatno veći broj stanovnika Balkanskog poluostrva. posebno iz nekih oblasti dosta udaljenih od sredozemnih obala.
Ove promene su naročito povoljno uticale na razvitak balkanskih gradova, pa i nekih jugoslovenskih. Oni postaju važni centri zanatstva i trgovine, znatno više nego pre. i u njima tada žive građani raznih veroispovesti i narodnosti. Dva grada na dalmatinskom primorju, Dubrovnik i Split, zahvaljujući jakoj izvoznoj trgovini iz evropske Turske krajem XVI i u prvoj polovini XVII veka, privlačili su turske i zapadne trgovce, pa prvi zadržava gotovo potpuno raniji obim svoje trgovine, dok Split postaje jedna od najvažnijih luka na Sredozemlju. Na drugoj strani, međutim, Venecija upravo tada gubi svoj dominantan položaj u mediteranskom pomorstvu i trgovini.
Svemu ovome mnogo su doprineli domaći a delom i neki strani trgovci u Turskoj, u prvom redu Jevreji. Oni su po svom doseljenju u neke gradove evropske Turske, pored Dubrovčana, ispoljili veliku aktivnost u trgovini. Uspeli su da uspostave žive trgovačke veze između raznih središta i oblasti Balkanskog poluostrva, kao i između njih i zapadnih zemalja. Time su mnogo uradili na povezivanju turske privrede sa zapadnom, što je znatno olakšalo i ubrzalo prenošenje u Tursku izvesnih elemenata i formi novog kapitalističkog sistema. To su već ranije radili i Dubrovčani i neki zapadnjaci, kao predstavnici trgovačkog kapitala u Turskoj. Ali, ipak, niko od njih nije tada onoliko uradio na tome kao Jevreji.
Zahvaljujući ovoj svojoj mnogostrukoj aktivnosti, Jevreji su uspeli, upravo od polovine XVI veka, dakle, samo nekoliko decenija po odlasku sa Zapada, da stvore za sebe povoljne uslove rada i zarade. To im je pružilo mogućnosti da izgrade i učvrste svoje ekonomske i društvene pozicije koje su na Balkanu, uglavnom, sačuvali u toku dalja tri-četiri veka.
Konačno. Jevreji su, u prvom redu oni iz Sarajeva, najviše doprineli da se krajem XVI i u prvoj polovini XVII veka razvila živa trgovina preko Splita, a na drugoj strani da je ona preko Dubrovnika održala, uglavnom, svoj raniji obim i na kraju uspela da izdrži veliki pritisak Mlečana koji su išli za tim da je sasvim potčine, eventualno i uguše.
page discussion view source history

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License