Doba Neokona

Ivan Ninic

Doba neokona

Uoci rata sa Irakom, pa i nakon toga, ostala je jedna vruca tema, nedovoljno artikulisana: Da li su americki Jevreji i Izrael nagovarali Sjedinjenne Drzave na taj rat. Cak je i Kolin Pauel, drzavni sekretar Sjedinjenih Drzava, morao odlucno da odbije da je to u pitanju i naglasio da je sadasnja americka politika kontinuitet stava administracije i Kongresa, koji imaju vec godinama.

Takva podozrenja dolaze sa svih strana, od ekstremne americke desnice do liberalnih akademskih krugova, od francuskih levo-orijentisanih intelektualaca do bivsih disidenata sadasnjeg establismenta Istocne Evrope. U skolovanim umovima pripadnika Treceg sveta takodje se radjaju zloslutne misli ove vrste, koje je, na neki nacin, pre cetiri godine 1999, nagovestio ruski pisac Oleg Platonov u svojoj knjizi Zasto ce propasti Amerika.

Zasto ce propasti Amerika omiljena je tema novoibeovaca koji tako lece svoje revansisticke ambicije. Medjutim, stice se utisak da navodna sprega americkih konzervativaca i izraelske desnice postaje srediste opste slike sveta, kljuc za tumacenje danasnje svetske politike.

U horu napisa na tu temu, tekst americkog pisca Dzejmsa Atlasa (James Atlas), objavljenog nedavno u Njujork Tajmsu, odudara, po tonu, od ostalih analiza i spekulacija na temu uzroka nedavnog rata u Iraku. Kroz stav politicke filozofije Lea Strausa (Leo Strauss) i njegovog kruga oko Cikaskog univerziteta, dobija se mnogo kompleksnija slika segmenta americkog neokonzervatizma od vecine povrsnih, senzacionalistickih, dnevnopoliticarskih pisaca.

Dobro, kaze Atlas, oruzje za masovno unistenje nije pronadjeno, veza rezima Sadama Huseina sa Al-kaidom je usputna, o cemu se, onda, radi? Po jednoj politickoj teoriji, rec je o odbrani zapadne civilaizacije i njenih vrednosti. Pobornici te teorije nazivaju se strausijancima, po Strausu.

Leo Straus je nemacki Jevrejin, rodjen 1899. godine u Kirchhanu. Nakon 1932. godine otisao je u emigraciju, u Francusku, pa Englesku. 1938. iseljava se u Sjedinjene Drzave. Najpre predaje u njujorskom New School for Social Research, a potom je bio profesor politickih nauka na Univerzitetu u Cikagu. Umro je 1973. godine.

Vrlo plodan pisac. Medju najznacajnijim radovima su knjige o Hobsovoj politickoj filozofiji, Misli o Makijaveliju, Sta je politicka filozofija, Istorija politicke filozofije, Grad i Covek, Spinozina kritika religije, Sokrat i Aristofan, Stari i moderni liberalizam, Ksenofontov Sokrat, Ksenofontovi sokraticki dijalozi, Argumenti i akcija u Platonovim zakonima i druga dela.

U radu O tiraniji Straus analizira sokratovski dijalog izmedju pesnika Simonida i tiranina Hijeronta. U ovom Strausovom tekstu nazire se zacetak onoga sto ce kasnije da se razvije u sustinu njegove politicke filozofije.

Kakva veza postoji izmedju ovog znalca klasicne filozofije i danasnjih americkih politicara? Tu vezu otkriva Atlas u pomenutom clanku.

Pol Volfovic (Paul Wolfowitz), siva eminencija danasnje spoljne politike Sjedinjenih Drzava, jedan je od kreacija strausijanske politicke teorije. Njegovom intelektualnom krugu pripadaju i Viljem Kristol (William Kristol), urednik Weekly Standarda, obavezne lektire Bele kuce, Gari Smit (Gary Schmitt), direktor mocne spoljnopoliticke grupacije Project for the New American Century, Heri Dzafa (Harry Jaffa), nekadasnji Srausov kolega, Harvi Mensfild (Harvey Mansfield), sa Harvarda, Endrju Salivan (Andrew Sullivan), urednik The New Republic, Edvard [ils (Edvard Shils), takoje Strausov kolega, zatim Alen Blum (Allan Bloom) koji je predavao Frensisu Fukujami (Francis Fukuyama), propovedniku kraja istorije. Medju njima je i Albert Volsteter (Albert Wohlstetter), matematicar, takodje profesor Cikaskog univerziteta i tast Ri~arda Perla (Richard Perle), druge sive eminencije danasnje americke spoljne politike. Za taj intelektualni krug ljudi vezani su i politicar Viljem Benet (William Bennett) i bioetnicar Leon Kes (Leon Kass), Strausov postovalac.

Leo Straus, Evropejac i dobar poznavalac dveju tiranija dvadesetog veka, nacisticke i sovjetske, proucavajuci klasicnu filozofiju, dosao je do zakljucka da se nas svet (misleci na Zapad), suocava sa tiranijom, i moze da se odbrani jedino demokratijom u potpunosti, cime bi se postigao najvisi oblik civilizacije, otelotvorene u staroj Grckoj. Alen Blum, na primer, daleko od toga da poziva na neku akciju, zagovara proucavanje literature, radi sopstvenog oplemenjivanja. Strausovci se okupljaju oko literarnih i politickih casopisa, a ne oko Biblije. Oblace sakoe od tvida, ponasaju se neformalno-liberalisticki. Ali, ambicija im je jasna: iz pogleda, upucenog ka Vasingtonu, izvire zudnja za politicku moc. Tu cetu mocnika, na celu sa ambicioznim Volfovicem, opisao je Sol Belou (Saul Bellow) u svojoj knjizi Ravelstein u liku Filipa Gormana. On i njegov saradnik Ricard Perl, koji se krece izmedju politike i velikog biznisa, kao dobri ucenici matematicara i nuklearnog stratega Volstetera, zagovornici su brzih, limitiranih, ali razarajucih ratova, vodjenih pametnim, samonavodecim bombama.

Bil Kristol u svom casopisu, demonstrira istu filozofiju ratovanja, a nedavno je, u jednom televizijskoj emisiji, izjavio da ako svet kaze da oni (Amerikanci) zele da budu imperijalna sila, za njega je to fine, tj. u redu.

Veliko je pitanje kako je teza jednog znalca klasicne filozofije pretocena u tako zestoku politicku pragmaticnost. Verovatno se tajna nalazi u teoriji o prirodnom pravu jacega. Razradjujuci pitanje tiranije, Straus je zakljucio da ona moze da se savlada samo ukoliko se u nju utera strah vojnom moci Zapada. Odbrana zapadne demokratije od varvarskih hordi Istoka prirodno je pravo i odgovornost prema ostalom svetu. Medjutim, s druge strane, proucavajuci ratove izmedju Sparte i Atine, bio je svestan da trijumfalizam pobede i okupacija mogu da izazovu i negativne posledice.

Novi konzervativci ili neokoni u danasnjoj americkoj administraciji su inspirisani antickom politickom filozofijom Grcke, a ne starozavetnom rigoroznom mojsijevskom moralnom filozofijom.

Duh Atine, ne Jerusalima, je u biti danasnje imperijalne politike Amerike.

Apis, maj 2003

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License